Vizualni pripovjedač

Novi početak u Australiji: Nismo znali kamo poći s aerodroma, no onda su se roditelji sjetili nečega što nam je promijenilo život

15. siječnja 2021. u 0:17

Potrebno za čitanje: 5 min

Dijaspora.hr

Životne priče

FOTO: Privatni album

Hrvatska zajednica Sydneya pokriva veliki raspon poslova, a jedan dio njih je i umjetničke naravi. Ivan Rukavina već se neko vrijeme uspješno bavi fotografijom. Zamolili smo ga za razgovor kojem se rado odazvao…

Australski Hrvat kao Slumdog Millionaire! Sve je iznenadio njegov odgovor na posljednje pitanje

Rijetki su primjeri iz povijesti kada su se veleposlanstva otvarala godinama prije osnivanja država ili nacija koje bi predstavljala. No, upravo to se dogodilo za vrijeme bivše Jugoslavije u glavnom gradu Australije. Naime, na sam nekadašnji Dan Republike, 29. studenoga 1977., naši ljudi u Canberri utemeljili su hrvatsko veleposlanstvo s Marijom Dešpojom kao otpravnikom poslova […]

Rođen sam 1979., od oca Zorana i majke Jadranke, rođene Janović, u zagrebačkom Sigetu gdje sam pohađao prvu školsku godinu. Emigrirali smo u SAD 1986. i tamo živjeli nekoliko mjeseci prije nego što smo se konačno preselili u Sydney u prosincu 1986. Nismo nikoga znali kada smo stigli ovdje pa nismo niti znali kamo otići s aerodroma. Tada nije bilo interneta tako da nismo mogli tražiti mjesto za boravak. Srećom, moji roditelji sjetili su se dobrih prijatelja iz djetinjstva koji su nas primili i pomogli nam da se ovdje snađemo. Moje djetinjstvo bilo je sretno, a moja obitelj mjesto blizine i zaštite. Budući da smo se puno selili, pohađao sam ukupno devet škola, od kojih šest u Australiji.

FOTO: Privatni album – Djetinjstvo u Zagrebu

Roditelji su kupili našu prvu kuću u St. Marysu, na zapadu Sydneya, gdje smo mlađa sestra, brat i ja proveli deset godina svoga djetinjstva. Tamo je bilo dosta Hrvata, a ja sam se priključio nogometnom klubu “Bosna” i igrao godinu dana. Svake nedjelje pohađali smo Hrvatsku crkvu u Blacktownu. Rado se sjećam patera Euzebija Maka i patera Tonija Mutnika te njihovih misa, a pohađao sam i “hrvatski vjeronauk”. Školovani smo u katoličkoj školi tako da smo sestra i ja imali “dvije” pripreme za svetu pričest i dvije za krizmu, jednu u školi, drugu u crkvi. Jedne godine osvojio sam nagradu za najbolje znanje iz vjeronauka. Sjećam se da sam dobio nagradu od pater Tonija, kip Majke Božje koji je mijenjao boju u različitim vremenskim uvjetima. Ponosno sam ga držao na polici dugi godinama.

Mnoge su sretne uspomene: odlasci u Hrvatski klub “Kralj Tomislav” za Božić te novogodišnje diskoteke svake godine. Stekao sam tada puno prijatelja s kojima sam i dan-danas u kontaktu. Mislim da su ovakvi događaji za mlade Hrvate ovdje od vitalnog značaja da ih se poveže s korijenima.

Posjetio sam Hrvatsku dosad samo tri puta otkad smo se doselili. No, posljednji put u lipnju prošle godine bio je najbolji. Tamo sam na proslavu svog 40. rođendana poveo i suprugu i najbolje prijatelje, od kojih nitko nije Hrvat, te sam im kao ponosan Hrvat bio službeni turistički vodič. Moja žena vrlo lako uči jezike, ponešto zna hrvatski i svi su je zbog toga još više zavoljeli.

Odlučili smo proputovati Hrvatskom u samo deset dana, pokrivajući ukupno 2550 kilometara. Krenuli smo u Dubrovnik i unajmili auto. Preporučujem svima koji žele doživjeti Hrvatsku da unajme automobil i voze se po cijeloj zemlji. Zatim smo se odvezli na sjever duž obale, zaustavljajući se usput u svakom gradiću i posjećujući obitelj. Najdraža stajališta bila su nam Šibenik, odakle mi je otac, i Pirovac, gdje žive teta i rođaci. Moja supruga zaljubila se u ta dva mjesta i rekla da bi sigurno mogla tamo živjeti. Svi smo bili toliko zaljubljeni u zemlju, ljude i stil života. Moje znanje hrvatskoga jezika, kulture i ljudi došlo mi je vrlo dobro, a usput smo upoznali neke nevjerojatne ljude. Proveli smo vrijeme i na Hvaru, gdje smo na gliseru odradili jednodnevni izlet oko modrih i zelenih špilja i otoka. Svi su se složili da je taj dan bio daleko najbolji u našim životima.

Ostatak putovanja bio je poput sna, uživali smo u svakoj minuti. Budući da smo u ljetno vrijeme bili u Hrvatskoj, imali smo nevjerojatno duge dane kada je sunce izlazilo u 4.30 ujutro i zalazilo u 21 sat. Krajolik je bio drukčiji u svim različitim regijama i osjećali smo se opušteno. Posljednja dva dana proveli smo u Zagrebu, rodnome gradu moje majke, u stanu u kojem sam odrastao. Drago mi je da smo i supruga i ja iskusili moju kulturu, to me približilo korijenima, a ona je bila naprosto oduševljena.

Pismo Hrvata iz Australije neće vas ostaviti ravnodušnim: Kuću su im srušili, zdenac zatrpali i orah oborili

Nije ovo priča o stazama, ali s jednom od njih ipak bih započeo. Kroz nju i po njoj sve se događalo u ovoj priči, iako je samo ovlaš spomenuta. Jer, kao što znate, postoje staze koje su uvijek u životu išle ispred nas i one koje su ostajale za nama, staze koje su bile dio […]

Fotografija me zanimala od malih nogu jer je moj otac bio strastveni fotograf. Tijekom svih ovih godina imamo tisuće obiteljskih fotografija. Otac je i sam kao mladić napravio aparat za razvijanje fotografija te ih naravno stalno razvijao. Svidjele su mi se njegove crno-bijele fotografije iz vremena kada sam bio dijete. Dobio sam Canon DSLR prije nekoliko godina i svidjela mi se kvaliteta fotografija, što je moje fotografiranje dovelo na višu razinu. Počeo sam fotografirati obitelj i prijatelje te razne svečanosti i ceremonije. Prekretnica se dogodila kada sam imao vlastito vjenčanje 2017. godine na Fidžiju, a naš fotograf vjenčanja zaista nas je iznevjerio svojim uslugama i lošim fotografijama. Razgovarao sam sa suprugom i oboje smo se složili da bih lako mogao prijeći iz svoje karijere u ovu karijeru. Od tada volim snimati posebne događaje i obiteljska fotografiranja. Kako sam odrastao, volio sam fotografirati mobitelom.

Imati dobrog fotografa vjenčanja od vitalnog je značaja na svakom vjenčanju jer snimamo sav taj trud koji je uložen da taj dan bude poseban, atmosferu i posebne male trenutke koji svaku ljubavnu priču čine jedinstvenom.

Volim fotografirati vjenčanja, a supruga i ja naučili smo da možemo dobro surađivati kao tim. Ona pomaže sve postaviti, popravlja haljine, postavlja poze i posebno radi s djecom, a ja fotografiram čarobne trenutke kako bi zauvijek bili zabilježeni na njihov poseban dan.

Neki od mojih najdražih trenutaka za snimanje je kada uhvatim mladenkin ulaz, hod do oltara te emotivnu reakciju mladoženje kada prvi put ugleda svoju lijepu suprugu, kada shvaća da je to posebna žena u njegovu životu koja pristaje postati njegova životna partnerica. Njihova nervoza dok se prvo drže za ruke na oltaru i njihovi pogledi puni ljubavi, a zatim uzbuđenje kako dan odmiče, to su trenuci koje pokušavam uhvatiti i pretvoriti u njihovu priču. Hvatanje ovih sitnica čini svako vjenčanje lijepim na svoj poseban način.

Privatni album – Na dan vjenčanja sa suprugom

Poslovanje nam je ovu godinu kao i mnogima zbog pandemije koronavirusa teško. Svako vjenčanje koje smo rezervirali bilo je otkazano pa smo morali razmišljati o drugim načinima da održimo posao. Tako smo počeli oglašavati velike obiteljske fotografske pakete i otkrili smo da su vrlo popularni. Ta su ograničenja zaista mnogima otkrila važnost obitelji, a posebno da dragocjeno vrijeme trebamo posvetiti i našim starijim članovima obitelji.

Sve u svemu, posao se sada počinje ponovno oporavljati. Dobivamo puno više rezervacija za vjenčanja za 2021. i 2022. godinu tako da stvari opet izgledaju pozitivno i obiteljska snimanja na otvorenom sada su također popularna.

Hrvat u Australiji: Nemoguće je živjeti na dvije strane

Nalazimo se u lijepoj i velikoj obiteljskoj kući Mije Marčića. Njegov dom smješten je u novoizgrađenoj četvrti zapadnog Sydneya, gdje živi najveći dio ovdašnje hrvatske populacije – u neposrednoj blizini Croatia i Dalmatia avenije, čija imena svjedoče koliko naših ljudi ovdje ima, piše tjednik Domovina. “Rođen sam u mjestu Srijetež u okolici Kaknja, blizu Kraljeve […]

Volio bih fotografirati neka vjenčanja u Hrvatskoj i time dati potporu događajima hrvatske zajednice u Sydneyu. Razmatrao bih kako atraktivnom profesionalnom fotografijom pravilno pomoći tržištu vlasnika hrvatskih poduzeća, a želio bih se baviti i pokrivanjem svih vrsta posebnih događaja, kao što su krštenja, prve pričesti i slično.

Petar Mamić, Hrvatska matica iseljenika

Kako bi svojim korisnicima pružili što bolje korisničko iskustvo ova stranica koristi kolačiće (engl. cookies). Više o kolačićima saznajte ovdje