Ovom Hrvatu iz Kalifornije jedno pismo svećenika doslovno je promijenilo život: Ne znam zašto su mi tajili

Kada Connor Vlakančić priča o svom hrvatskom podrijetlu, nerijetko mu zasuze oči jer ne krije silnu ljubav prema zemlji svojih predaka. Možda će netko reći da nije jedini. No, uzme li se u obzir činjenica kako je taj Amerikanac tek u zreloj životnoj dobi, prije 30-ak godina, doznao za svoje hrvatske korijene, priča postaje gotovo […]

Gospođa Nada Cerjan rođena je 5. veljače 1934. u Gračanima, Zagreb. Otac joj je bio Tomo, a majka Ladislava, rođena Šimunić. Otac je bio iz Cerje Nebojse kod Varaždina. Rođen je 4. ožujka 1908. i bio je jedno od 16-ero djece. Imao je samo 15 godina kada je došao u Zagreb učiti za krojača. Majka Ladislava bijaše iz Kraljeva Vrha kod Marije Bistrice. Imala je samo jednog starijeg brata. Rodila se također 1908. Brzo je ostala sirota. Majka joj je umrla kada je Ladislava imala tek devet godina. Otac se ponovno oženio, a Ladislava se preselila kod ujaka u Šestine.

U Zagrebu Tomo upoznaje Ladislavu. Vjenčali su se 1933. godine u crkvi u Maruševcu, u Tominoj rodnoj župi. Jedino dijete, kći Nada, rodila se 1934. Živjeli su u Gračanima, a Nada je krštena u župi Majke Božje Remetske. Školu je polazila u Gračanima.

Godine 1942. odlukom kardinala Alojzija Stepinca Gračani su pripali župi Ksaveru. Nada je bila prvi naraštaj koji je primio sv. pričest na Ksaveru. Iste godine primila je svetu krizmu po rukama kardinala Stepinca u zagrebačkoj katedrali.

“Bilo nas je jako puno u katedrali. Bilo je puno ljudi vani. A mi smo primili sv. krizmu ranije jer je bio rat”, prisjeća se Nada.

Otac Tomo u vrijeme rata radio je u glavnoj garaži u Zagrebu. Nadina sjećanja vrlo su živa…

“Radio je u glavnoj poglavnikovoj garaži. Bio je glavni za sve automobile. Bez njega nitko nije mogao ući u garažu koja je bila na Tuškancu. Mislim da je sada tamo neko kino. Mama je bila stalno doma. Sjećam se kao dijete da su nas, djecu, tijekom rata stalno upozoravali da ne uzimamo ništa s ceste ako bilo što nađemo. Vremena su bila opasna i mučna. Onda je došla 1945. Tada je bilo užasno. Oni (partizani) ubijali su puno ljudi. Sjećam se da je bilo puno pijanih ljudi koji su radili užasne stvari. Htjeli su nas sve ubiti. I nas, djecu, i sve druge. Onda bi netko razuman upao u posljednji trenutak i spasio situaciju”.

Naša sugovornica dobro se sjeća posljednjeg susreta s ocem u domovini…

“Otišao je u nedjeljno ujutro. Bilo je to 6. svibnja 1945. Rekao je da ide raditi. Taj dan nije se vratio doma. Sljedeće jutro majka i ja išle smo ga tražiti. U toj garaži srele smo samo jednog starijeg čovjeka koji nam je rekao da su svi otišli u Sloveniju i da se vraćaju za tri dana!”

Njezina sjećanja vrlo su svježa nakon svih ovih desetljeća: “Mi smo otišle doma, nismo znale što se događa. Na putu do kuće stale smo kod naše kume i kuma. Kad smo od njih pošle kući, vidjele smo što se događa. Naime, partizani su vodili velike kolone ljudi. Ti partizani bili su prljavi. Mnogi pijani. Toga se jako dobro sjećam. Ja sam puno plakala. Stalno sam plakala. Bilo me strah. Pa bila sam samo dijete. Onda smo preko nekih voćnjaka konačno došle doma. Sjećam se ulica koje su bile krvave. Vidjela sam mnogo ubijenih. To mi je ostalo trajno u sjećanju. U jednom dvorištu bilo je sedam ubijenih na jednom mjestu. Vjerojatno cijela obitelj. Onda smo doznali da partizani pale kuće. Opet u strahu, bježale smo u obližnje šume. Sjećam se da smo jednu noć provele pod nekim mostom. Zagreb je još bio miran, ali mi na periferiji smo stradavali. Kada se smirilo, vraćali smo se doma. Ali budući da je u naše dvorište pala granata, čekali smo još nekoliko dana. Naša adresa bila je Gračani 148”.

“Da, sjetih se, da ne zaboravim. Pokojni biskup Ćiril Kos, koji je također jako patio u komunizmu, vezan je s našom obitelji. Naime, njegova majka bila je sestra moje bake (po tatinoj strani). Mojoj baki ime je bilo Jana Fadiga”.

Otac nestao

Bijaše to vrijeme kada su ljudi jednostavno nestajali. Preko noći…

“O ocu jako dugo ništa nismo znali. Informacija nije bilo. Pjevala sam u zboru na Ksaveru. Sjećam se, jedne nedjelje poslije svete mise molila sam se u našoj crkvi. Prišao mi je neki ministrant i rekao da me o. Ljudevit želi vidjeti. Bilo mi je to čudno jer nikada nas svećenik nije zvao u sakristiju. Kad sam ušla, pregledao je sva vrata kako bi bio siguran da nitko ne čuje. Taj dobri svećenik Ljudevit imao je brata ili rođaka svećenika u Austriji preko kojeg je dobio neko pismo. Rekao mi je: “Ovo pismo daj majci. Stavi ga u grudi da nitko ne vidi. Nikome nemoj reći. Ako netko pita zašto sam te tražio, kaži da sam pitao da mama donese malo kruha ili jaja jer je ona uvijek nešto donosila.’ Dala sam majci pismo i rekla joj što mi je svećenik rekao. Mama je čitala pismo i plakala. Naime, taj svećenik je pisao: ‘Ovdje je sa mnom jedan čovjek imenom Tomo. Hoće znati kako su Slava i Nada. Kako su one voćke što sam ih sadio dok sam bio tamo u školi’. Mama je znala da je to tata jer je on jedini sadio voćke. To je bio prepoznatljivi znak. Mama je već tada bila jako bolesna. Sjećam se kao danas kad mi je rekla: ‘Draga moja kćeri, ti ćeš jednog dana vidjeti oca, a ja neću nikada.’ Jako je plakala. To je i njoj moralo biti strašno”.

Nadina majka razboljela se 1947. godine i bezbroj puta bila je u bolnici. Kada joj nisu više mogli pomoći, htjela je ići doma kod majke svoga supruga. Tamo je i umrla 17. listopada 1948., što od bolesti, što od tuge. Imala je samo 40 godina.

Nada nastavlja s prisjećanjem: “Imala sam 14 godina kada je mama umrla. Odjednom sam bila i bez oca i bez majke. Nakon njezine smrti otišla sam živjeti s tetom i tetkom u Mesničku 36 u Zagrebu. Tetak je bio krojač. Nisu imali djece. Zvali su se Jelka i Ivica Šćitovski. Tu sam stalno živjela. Nekada bih išla k baki. O ocu i dalje nisam znala ništa osim da je živ”.

Veza s Amerikom

Sjećanje Hrvata koji je bio zarobljen u Normandiji: Nijemcima sam zaprijetio Al Caponeom ako mi uzmu krunicu

Gadno vrijeme. I u zraku i na moru. No, prekasno je bilo da se prekine napad. Ivan Josip Čondić i njegovi suborci zrakoplovom su letjeli preko obale Normandije. Vidjeli su njemačke obrambene nasipe na kilometrima plaža na koje će se nešto kasnije iskrcati većina savezničkih trupa u jednoj od najkrvavijih amfibijskih invazija dosad. Čondić je […]

Brat Nadine bake Jane Cerjan živio je u američkom gradu Milwaukeeju. Zvao se Josip Fadiga. Došao je u Ameriku davno prije rata.

“Ujak je otišao u Ameriku negdje početkom 1900-ih. On je iz Amerike nekako preko Crvenog križa došao u vezu s mojim ocem. Otac je od njega doznao da je mama umrla i da sam ja kod tete Jelke. Onda je on pisao baki, svojoj mami. Oni su u Austriji čuli da se ne smiju javljati obitelji jer će ih ubiti ako budu u vezi s njima. Otac nije pisao meni nego baki i pitao je za mene. Poslije mi je rekao kako je u sebi mislio: ‘Ako pišem majci i nju ubiju, barem će Nada ostati živa'”.

Otac je činio sve da jedino svoje dijete izbavi iz komunističke države. Tražio je od austrijskih vlasti da mu pomognu dovesti kći u Austriju. Međutim, Austrijanci su mu rekli da s komunistima ne mogu ništa učiniti, ali ako kći pobjegne u Austriju, oni će je pustiti, odnosno neće stvarati nikakve probleme.

Nakon toga pokušavali su preko američkog veleposlanstva učiniti sve da dobije dokumente za izlazak.

“Vidjevši da nema pomaka i da u Austriji stanje nije dobro, otac je rekao ujaku da bi volio doći u Ameriku pa bi onda doveo i mene jer je u Austriji sve nesigurno, mnogi su nestajali ili bivali ubijeni. Ujak je bio samac, nije imao obitelj. Bio je to dobar, jako dobar čovjek. Sredio je sve dokumente i uspio dovesti tatu u Milwaukee. Bilo je to 1. studenoga 1950. Već nakon dva dana otac je dobio posao. Onda je odmah počeo raditi na dokumentima za mene. Trajalo je to pune četiri godine. Jugoslavenske vlasti bile su strašne”.

Nakon dolaska u Ameriku, Tomo se ubrzo javio svojoj kćeri. Za Božić 1950. ona dobiva čestitku od njega.

“Svako pismo koje je došlo iz Amerike bilo je otvoreno, a kada sam ja njemu pisala, svako pismo morala sam otvoreno nositi na poštu u Jurišićevoj. Slao nam je i pakete s robom i hranom. Išlo je sve preko Italije. Zašto preko Italije, ne znam! Svaki paket također je došao otvoren. Trebalo je dugo da dobijem dokumente jer su mi komunisti stalno govorili: ‘Ti imaš Ameriku ovdje. Ne možeš ići vani!’ Bilo je puno provociranja i napada. Nakon dosta godina konačno sam došla u američku ambasadu u Beograd sređivati dokumente”.

Dolazak u Ameriku

U međuvremenu, baka je umrla u srpnju 1954. Bio je to još jedan težak udarac za ovu mladu djevojku. Oca nema, majka umrla, sada i baka. Svi ti dobri ljudi kao da su nestajali jedan po jedan. No te 1954. konačno je mogla putovati. Otac je poslao zrakoplovnu kartu.

“Sjećam se da je išao autobus s Cvjetnog trga do uzletišta. Bilo je dosta mojih koji su me htjeli ispratiti. Putovala sam 10. rujna 1954. Bio je petak. Išla sam iz Zagreba u Frankfurt, pa iz Frankfurta u Pariz, iz Pariza u New York te iz New Yorka u Milwaukee”.

Bijaše to put ususret ocu, put odlaska iz pakla koji je samo uzimao najdraže i svakim danom bivao neizvjesniji. Bijaše to put u nepoznato, u zemlju slobode, ali najvažnije – u konačni zagrljaj s ocem.

“Kada sam konačno došla na uzletište u Milwaukee, susret s ocem bio je jako emotivan. Samo smo plakali. Nismo se vidjeli devet godina. Za mene kao dijete, to je bila vječnost. Ja sam imala 11 godina kada je on otišao, a sada sam dvadesetogodišnjakinja. Nakon smrti majke i bake, on mi je bio sve. Sjećam se da smo dugo plakali. Ja sam samo govorila: ‘Tata, tata, tata, da je samo još mama ovdje.’ Otac je plakao i govorio: ‘Ali barem konačno imam tebe ovdje’. Sjećam se da sam ga prvo pitala što mu se dogodilo s kosom. Imao je jako bujnu kosu. Ja sam se mogla držati kao dijete za njegove kose. Što je sve proživio, samo Bog zna. Ujak je također došao na uzletište i neka gospođa Kwasieborski ispred neke humanitarne udruge. Bila je predsjednica nekog ‘International instituta’. Došlo je dosta novinara te su objavljivali članke i slike o susretu oca i kćeri. To je bio događaj o kojem je tada pričao cijeli grad Milwaukee. Sačuvala sam mnoge od tih slika i članaka. Podijelit ću ih s vama. Sjećam se, bila je subota kad sam stigla. Drugi dan smo išli u našu hrvatsku crkvu u Milwaukee. U ponedjeljak smo išli u grad. Otac me upoznavao s prijateljima i ponosno govorio da sam njegova”.

Nada je ocu donijela buket koji se od putovanja već pomalo počeo sušiti: “Ovo je od ljudi koji nisu mogli doći!”

Otac je bio toliko uzbuđen toga dana da je, kada su trebali poći s uzletišta kući, zaboravio svoju adresu, odnosno broj kuće. Što li sve bijaše tom čovjek u srcu toga dana.

Već sljedeće godine 1955. opet novi šok! Nadin život kao da je dio patnje koja joj je stalna pratilja. Naime, na svoj imendan, u nedjelju 19. ožujka, ujaku Josipu je pozlilo. Prebacili su ga u bolnicu. Ujak je samo gledao u oca, držao mu je stisnutu ruku i stalno gledao prema vratima.

“Tako je bilo dok se ja nisam pojavila. Poljubila sam ga. Držao me čvrsto za ruku sve dok nakon desetak minuta nije umro. Kao da me čekao. Pokopan je iza naše hrvatske crkve u Milwaukeeju na groblju Holy Cross. Bože, kad se svega toga sjetim, kao da je bilo jučer! Taj dobri čovjek spasio je moga oca, a onda i mene. Njemu dugujem vječnu zahvalnost za njegovu dobrotu. Bio je aktivan u našoj hrvatskoj zajednici i pun dobrote. Često mi je u mislima i danas. Kao da nije prošlo tako mnogo godina!”

Obitelj i smrt oca

Ali život putuje dalje. Nada je vedre naravi, nasmijana lica, otvorena duha… Susrela je mladića imenom Anthony Beshensky. Njegovi su bili iz Sremske Mitrovice. Došao je Ameriku kao dijete, u grad Sharon, država Pennsylvania. Vjenčali su se 1956. Imali su četvero djece: Anu, Rudija, Toma i Magdalenu. Sretan i dobar život.

I onda opet prekinut patnjom. To je Nadin stalni put. Muž Anthony iznenada umire 1968. Imao je samo 47 godina. Umire mlad kao i njezina pokojna majka.

Nada je sama podizala djecu koja su imala 11, devet, sedam i šest godina, išla kroz život, radila nekoliko poslova u isto vrijeme (od trgovina, škola do farmacije), bila aktivna članica župe i hrvatskih klubova te uvijek vedra duha u nadi da će svaki novi dan biti bolji. Uvijek je bila uključena u hrvatsku župu Srca Isusova u Milwaukeeju i cijelu zajednicu.

Prvi put putovala je u Hrvatsku 1974. s tamburaškom grupom “Srebrene žice” iz Milwaukeeja. Boravila je tada u Hrvatskoj samo dva i pol tjedna. Obišla je neke stare staze. Bijaše joj drago da je njezina teta Jelka još živa. Jelkin vezeni dar, crkva sv. Marka u Zagrebu, još uvijek stoji na zidu Nadine kuće kao zahvalno sjećanje na nju.

“Otac nije htio ići u Hrvatsku kad sam ja išla. Bojao se za svoj život. Govorio je često: ‘Ja ne idem, mene bi ubili!’ Kada su došle devedesete, onda je već bio bolestan. Nije ni mogao putovati u slobodnu Hrvatsku. Ali često nas je posjećivala rodbina iz Lijepe Naše. Među njima bio je i očev brat Vlatko. Bila je to velika radost”.

Otac Tomo umro je 16. siječnja 1998. nakon kratke bolesti od 15-ak dana. Imao je gotovo 90 godina. Nada je prestala raditi godinu dana prije i brižno se brinula za njega. Živio je kod nje.

“Kada sam se trebala udati, tražila sam supruga koji želi živjeti s mojim tatom. To je bio moj uvjet. Rekla sam da otac nikada neće živjeti sam. Ja ne želim više biti bez njega. Tako je živio sa mnom cijeli život u Americi jer nisam htjela da ikada više budemo razdvojeni. Ja sam imala dobrog dečka u Hrvatskoj, ostavila sam i njega jer sam htjela naći oca!”

Nada je putovala u Hrvatsku još sedam puta. Posljednji put bila je 2013. godine. U Americi je proživjela 64 godine. Nakon ovakvog životnog puta isprepletenog tjeskobama, patnjama, neizvjesnostima, odlascima najdražih, junakinja naše priče je nasmijana, poput svojeg imena i kaže: “Život je ipak bio dobar. Nisam nikada mislila da ću ovako dugo živjeti. Sada je 87 godina. Bogu hvala za taj veliki dar života. Nakon svega ja sam dobro i sretna sam”.

Sedam desetljeća života u Americi slavi fra Pavao Maslać, čovjek koji svoju obitelj nije vidio 23 godine. Otac je na Radio Vatikanu doznao da mu je sin zaređen za svećenika

Znam da uvijek treba ićiZnam da ima bezbroj mjestaPostoji bar jedna cestaDo svih mjesta, ljudi svih. Znam da negdje ima stazaJedna staza, možda malaKoja bi nas povest’ znalaDo svih ljudi, srca svih. Sve bih, sve bih, sve bih pute pregazioDo svih mjesta stić’ bih htioSvima bih rekao drage riječi:Prijatelj svakom sam mio. Znam da ima […]

Ova blaga i nasmijana gospođa uvijek je vesele i inspirativne naravi. Život ju je naučio velikoj mudrosti – cijeniti život. Ta njezina vedrina je zarazna. S njom se jednostavno osjećate ugodno!

Je li Dayton donio Bosni i Hercegovini početak bolje budućnosti ili početak kraja?

Nakon četiri godine stravičnog krvoprolića, izazvanog agresijom Srbije, zajedno s lokalnom srpskom pobunom u Hrvatskoj i BiH, 21. studenoga 1995. u zrakoplovnoj bazi Wright-Patterson u Daytonu, Ohio, potpisan je mirovni sporazum i puške su utihnule. Povodom desete godišnjice Sporazuma, u članku objavljenom u Hrvatskoj reviji, (godina 2005., br. 4, str. 49-53) istaknuo sam: “Daytonski sporazum, […]

Novinska izvješća iz tog vremena navode da je samo u lipnju 1952. godine iz Jugoslavije pristiglo 512 izbjeglica u logore Italije i Austrije. Bježali oni morem ili kopnom, rizik je uvijek bio velik. Prvima je prijetilo nevrijeme (vjetrovi i valovi), drugima umor, planinske gudure, hladnoća, više puta i snijeg, pa i smrt. Mnogi su prešli “na drugu stranu”, ali je bio i velik broj uhićenih u bijegu ili iz izbjegličkih logora izručenih jugo-režimu. Poneki su iz vojske, služeći kao graničari, napustili stražarsko mjesto i uputili se u Austriju ili Italiju.

Na primjer, Stipe Bubalo, dobro poznati Hrvat u Americi i u domovini, pobjegao je početkom 1950-ih kao vojnik-graničar s “puškomitraljezom” na ramenu u Italiju. Nadalje, u slobodnom svijetu naglo se proširila vijest u svibnju 1953. godine, kako su 22 bivša partizana na povratku s neke pobjedničke proslave u blizini granice s Austrijom iskočila iz vlaka i u Austriji zatražila utočište. U listopadu 1953. godine emigrantske novine bilježe da je poručnik zrakoplovstva Nikola Jakšec “posudio” vojni zrakoplov i doletio u Italiju. Mario Forgiarini, poručnik pješaštva, također je te godine pobjegao u Italiju. Godine 1956. Titov je ratni brod doplovio u Italiju i potom su mornari zatražili politički azil.

Mnogi sportaši koji bi došli na svjetska natjecanja, nisu se htjeli vratiti pod Titov režim nego bi zatražili azil u slobodnom svijetu. Evo nekoliko primjera. Nakon uspješne europske turneje, odnosno poslije posljednje utakmice i pobjede u Innsbrucku, cijela vaterpolska reprezentacija bivše države zatražila je utočište na Zapadu. Režim je pripremao veliko slavlje i svečani doček u Beogradu, na kojem je trebao biti i Tito, ali momci se nisu htjeli vratiti pod komunistički režim. O tome se nije pisalo ne samo u Jugoslaviji, nego su i mediji na Zapadu ignorirali taj događaj koliko god su mogli, da ne bi naštetili Titovu ugledu u svijetu.

Poznati hrvatski veslači nakon XV. olimpijskih igara u Helsinkiju 1952. godine, pod vodstvom Slavka Jankovića, ostali su na Zapadu. Tada je četverac iz splitskoga veslačkog kluba Gusar osvojio zlatnu medalju. U Jugoslaviji se pisalo o pobjedi, ali nije o njihovu nepovratku u socijalistički raj.

Godine 1953. pet momaka nogometnog kluba Sisak ostalo je u Austriji. Također, godine 1953., dvojica hrvatskih hrvača (Josip Bajer i Bela Antal) nakon pobjeda u Halleinu (kod Salzburga) zatražili su utočište u Austriji, odnosno na Zapadu.

Od slavnih hrvatskih tenisača, Franjo Punčec je 1948. ostao u Egiptu i potom otišao u Johannesburg, a 1952. godine Dragutin Mitić zatražio je politički azil u Italiji i potom otišao u New York. Na sličan način su i neki hrvatski umjetnici dolazili na slobodu. Poznat je slučaj studenata koji su dobili dopuštenje za odlazak u Veneciju krajem 1952. godine na veliku izložbu moderne umjetnosti i arhitekture – pod velikim nazorom UDBE, naravno. Šestorica od njih ipak su se uspjela odvojiti od skupine i doći u Rim gdje su dobili utočište. Jedan od njih bio je i Josip Turkalj, poznati kipar u Americi koji je, među ostalim, nekoliko godina bio asistent Ivanu Meštroviću na sveučilištu Notre Dame.

Ali jedan od najdramatičnijih slučajeva bježanja iz komunističke Jugoslavije bila je otmica zrakoplova koji je letio iz Zagreba u Pulu. Taj je događaj odjeknuo cijelim slobodnim svijetom, ali se u Jugoslaviji nije smjelo doznati o tome. Oni koji su slučajno doznali, morali su šutjeti.

Drama otmice zrakoplova Douglas C-47 (DC-3) na letu Beograd-Zagreb-Rijeka-Pula odigrala se 26. lipnja 1952. godine. U njoj su sudjelovala trojica Zagrepčana: Vilim Inkret (vođa, 33 godine), Josip Terek (22 godine) i Bogdan Žigić (25 godina), koji su poletjeli iz Zagreba navodno u Pulu, ali su prisilili pilota da odveze njih i ostale putnike u Italiju. U zrakoplovu je bilo podosta “kaponja”, uključujući Sinišu Stankovića i Ivu Andrića iz Beograda. Koliko znamo, proslavljeni pisac o tom “doživljaju” nije nikad ništa zapisao. Ovdje prenosimo (s nekoliko malih preinaka, ali čuvajući jezik i pravopis izvornika) tekst iz hrvatskoga američkog tjednika Danica (br. 4 od 28. I. 1953., br. 5 od 4. II. 1953. te br. 6 od 11. II. 1953.) u kojem je Vilim Inkret, organizator otmice, opisao dramatičan bijeg “posuđenim” zrakoplovom na slobodu.

AVANTURISTIČKI BIJEG HRV. ZRAKOPLOVACA IZ ZAGREBA

Svakodnevno, po danu i po noći, po kiši i po snijegu, po uzburkanom moru, svakodnevno bježe naši ljudi iz komunističkog raja. Vrlo često ovi redovito riskantni podvizi poprimaju karakter vratolomija ravnih onima najuzbudljivijim iz kriminalističkih i ratnih romana. O tim podvizima šuti svjetska štampa bilo iz obzira prema režimu u “Jugoslaviji”, bilo iz neznanja. Ovdje ćemo opisati samo jedan slučaj bijega iz Titoslavije kao jedan znak suosjećanja sa stotinama onih, koji sjede danas u hladnim i vlažnim logorima Italije i Austrije, od koji je veliki broj na bijegu i obolio.

Venezuelski ambasador u Rimu bio je tako susretljiv te nam je stavio na raspolaganje svoj automobil da posjetimo u društvu jednog venezuelanskog novinara izbjeglički logor u Frasketama kraj Rima. Novinar je htio da vidi u svijetu nepoznati i mali, ali najkozmopolitskiji grad na svijetu. Fraskete broje osam stotina izbjeglica, pripadnika 36 raznih nacija. Od dalekih Havajaca preko crnaca svih mogućih nijansa pa do plavokosih N[i]jemaca i izbjeglica iz komunističkih zemalja. Automobil guta zavoje i iza jednog takvog ukazuje se u daljini između sklopa brda niz zidanih kuća. Logor čuva talijanska policija; ima dva dijela, jedan slobodan i jedan u kojem su neprovjereni bjegunci. Vrlo često bježe i oni koji nemaju razloga bježati, osobito oni iz demokratskih zemalja.

Talijanske vlasti su morale poduzeti mjere osiguranja, koje nažalost isto tako pogađaju i čestite političke izbjeglice, od kojih je najveći broj naših. Hrvati su dostigli broj od dvije stotine. Radi toga je i šef logora jedan Hrvat. Automobil prolazi u laganom pokretu kroz podignutu rampu, talijanski policajac propisno pozdravlja vidjevši, da ulazi jedan CD u logor, jer ovdje svaki tjedan ulaze po kakva diplomatska kola.

Zanimljiv oglas iz 1927. godine: Kako mogu dopremiti svoju ženu u Ameriku?

Kako i na koji način ljudi mogu dopremiti svoju ženu u Ameriku?Kako mogu dopremiti u Ameriku svoju djecu?Kako bih mogao dopremiti u Ameriku svoju zaručnicu?Kako da dopremim u Ameriku svoje roditelje: Oca? Majku?Kako bih dopremio svoju braću, sestre i ostale rođake?Kako bih otišao u stari kraj, a da se mogu povratiti opet natrag?Gdje bih mogao […]

Direktor logora nam je najspremnije izišao u susret te pozvao osobe, koje smo željeli vidjeti da iziđu iz logora, jer je ulaz u logor dopušten samo onima, koji imaju specijalnu dozvolu ministarstva iz Rima. Vratili smo se u malo mjestance Alatri kraj logora. Nas nekoliko sjedimo u maloj gostionici. Pred nama je Vilim Inkret, Žigić i Terek. Ovu smo trojicu upravo htjeli vidjeti i s njima razgovarati.

– No dajte, Inkret, ispričajte nam malo, kako ste uspjeli veliki “Douglas”, u kojem je bilo šest oboružanih osoba, natjerati da se spusti u Italiji umjesto na Rijeci.

Inkret se smije i pokazuje zdrave zube. – Kaj bum rekel, vrag ti ga zna, bil je čisto zgodno. Malo po malo dobro crno vino mu razvezuje jezik i laganije nam pripovijeda. Evo te uzbudljive pripovijesti: Već mjesecima sam kombinirao kako da pobjegnem iz Zagreba u Italiju, kaže Inkret.

Kako sam bio zrakoplovac u hrvatskoj vojsci, najsimpatičnija mi je bila ideja bijega u zrakoplovu. Poduzeo sam sve potrebno da doznam važne pojedinosti o zrakoplovima, koji su u putničkom saobraćaju u “Jugoslaviji”: To su većinom dvomotorni “Douglasi”. Nakon višetjednog ispitivanja konstatirao sam, da sam ne mogu pobjeći; tu mi trebaju najmanje dvojica ili trojica pomoćnika. Tražio sam na sve strane i konačno našao ljude, koji su se isto tako razumjeli pomalo u zrakoplovne stvari i navigaciju. To su bili Terek i Žigić. Ovaj prvi je već pokušavao pobjeći i bio u zatvoru radi toga. Tereku je također pala na pamet misao da bi zrakoplov bio najzgodniji za bijeg. On je radi toga vršio i “probno letenje” do Ljubljane te uočio sve pojedinosti u unutarnjem rasporedu zrakoplova.

Glavni i odsudni razgovor između ove trojice mladića vodio se na jednoj širokoj livadi na Mirogoju. Inkret se smije i kaže, da je to moralo biti na livadi, jer su samo tamo bili sigurni, da ih nitko ne sluša o čemu razgovaraju. Najvažnije je bilo nabaviti oružje i municiju, jer bez toga se ne bi moglo prisiliti pilote da izmjene pravac letenja. Zatim je trebalo da jedan od nas ode na probni let do Rijeke, jer smo odlučili da na toj liniji izvršimo bijeg. Ima mnogo detalja koji se uvijek mijenjaju kao raspored sjedišta, način pretresa putnika, osiguranje vrata na kabini pilota itd. Kocka je pala na mene, kaže Inkret, i nakon nekoliko dana sam se spremio na probni let. Stajao sam na zagrebačkom uzletištu i čekao let. U ruci sam nosio veliku torbu, u kojoj je bio nekakav alat, toliko da izvidim mogućnost nošenja odgovarajuće količine oružja i alata. Pozvali su nas u zrakoplov, ali nitko nije ništa pregledavao. Razgledao sam avion i vidio da su vrata na kabini od aluminija i da nisu naročito osigurana. Bio sam radostan, jer nam je to bila glavna briga. Istina pojavila se i jedna novotarija. Primijetio sam na Grobničkom Polju (riječko uzletište), da od nas sedam putnika jedan uopće ne izlazi iz zrakoplova, niti ima kakve prtljage osim knjige, koju je čitao. Taj se putnik odmah i vratio nazad u Zagreb s istim zrakoplovom.

Nije bilo teško dešifrirati ovu okolnost; agent UDB-e je pratio redovno letove. U zrakoplovu su bila četiri člana posade i konobarica s agentom Udbe. Njih je trebalo držati u šahu, dok na putnike nismo skoro niti računali kao na neku opasnost. Prema podacima, koje sam sakupio, izvršili smo i raspored posla u zrakoplovu. Karte ćemo kupovati u razmaku od pola sata, a na uzletištu ćemo dolaziti u razmaku od pet minuta. Ja trebam otkriti i razoružati agenta UDB-e, Terek će stajati kod pilotskih vrata i otključati ih u momentu kad mu to reknem. Žigić je trebao stajati iza svih putnika i držati ih u šahu. Iz kabine ćemo istjerati sve članove posade osim jednog pilota, pa ću ja nastaviti s njime vožnju kontrolirajući ga s mojom busolom, koju trebam u tu svrhu ponijeti.

Kao posljednji rok bijega određen je 25. lipnja 1952., a kurs leta Bolonja, 247 stupnjeva ili Salzburg 317 stupnjeva. Za kratko vrijeme uspjeli smo nabaviti oružje. To je bio pravi lov, osobito na metke. Na kraju smo imali dva revolvera snabdjevena municijom i to jedan 7/65 s 8 metaka i jedan 6/35 s 5 metaka. Treći revolver je bio sasvim bez naboja, jer “devetke” nismo mogli nigdje naći. Međutim, bili smo nepokolebljivi u odluci, bježati pod svaku cijenu i premda pod ovakvim uvjetima. Nitko neće u onom momentu niti pitati, ima li u revolveru naboja ili ne, a poslije se može oduzeti nekome revolver i bit će sve u redu.

Zaključeno je, da se nikome o ovom ne govori i da se nitko ne smije pozdravljati s poznatima. Kod održavanja “generalne probe” i rasporeda u avionu pronašli smo, da nam manjka jedna dobra sjekira, kojom treba razvaliti vrata na pilotskoj kabini. Zadnji dani nam prolaze u nabavci potrebnih dokumenata i spreme, koju mislimo ponijeti sa sobom. Nenadano izbija jedna nepovoljna stvar. U Rijeku je doplovila američka krstarica. Partijaši i ostali komunisti iz Zagreba navalili kao ludi da posjete krstaricu. Sva mjesta u avionu su zauzeta na 25. lipnja. Odgađamo let za jedan dan, ali više ne želimo čekati. U poslovnicu Aero-Transporta dolazimo po dogovorenom redu: ja u 8 sati, Terek u 8:30 i Žigić u 9 sati. Nalazimo se kasnije na artističkoj pozornici i konstatiramo da smo sva trojica dobili karte za put. Prva etapa je svladana. Mi nismo ni znali što nas još sve čeka. Vršimo zadnji dogovor. Odlučili smo, ako nas otkriju i napadnu na uzletištu, pružiti otpor do smrti, premda se o tome i pričalo.

Terek još nije nabavio niti jednog naboja za svoj revolver; zadatak će izvršiti s praznim. Osvanuo je i taj dan za nas sudbonosan dan, 26. lipnja 1952., kaže Inkret. I malo zastaje povukavši dobar gutalj crvenjaka. Dan je osvanuo tmuran i oblačan. Dok sam sjedio u autobusu, koji me je prevozio na Lučko kraj Zagreba, gdje je civilno uzletište, stalno su me kopkale neke zle slutnje. Na uzletište sam stigao na vrijeme i odlazim u zalogajnicu. Tamo sam već zatekao Tereka, a i Žigić je uskoro stigao. Smještamo se tako kao da se do tada uopće nismo nikad u životu ni vidjeli. Čekanje mi se oteglo kao da je čitava vječnost prošla. Napokon glas preko zvučnika: “Gospoda putnici iz Beograda i Zagreba za Rijeku i Pulu, neka izvole poći u avion”.

Dolazimo na uzletište u neurednoj gomili. Već vidim dva “Douglasa” DC3. Oko zrakoplova za Rijeku stajalo je ni više ni manje, nego šest milicionera. Osjećam kako mi nešto struji uz kičmu, nekakav nelagodan osjećaj. Nastojim odmah među putnicima, koji su se smjestili uz naš zrakoplov, otkriti agenta UDB-e. Ubrzo uočavam jednog bez prtljage s knjigom u ruci i prstom među listovima knjige. Bio je srednjega stasa i imao na sebi odijelo od štofa, koje se, inače ne viđa na običnim građanima. Malo mi je lakše, jer već poznam svog neprijatelja. On mene ne će imati priliku upoznati dok mu ne bude kasno. Međutim, Žigić uzeo na oko, jednog mladog Austrijanca, koji je također putovao bez prtljage misleći, da je agent UDB-e. Kasniji događaji su pokazali, da se nisam prevario, no to je dovelo do tragikomične situacije, jer je Austrijanac umirao od straha, kad mu je Žigić tražio da preda oružje. Da bih umirio savjest, prišao sam Austrijancu i upitao ga na našem jeziku, kako mu izgleda danas vrijeme za let; naravno da mi nije znao ništa odgovoriti, jer me nije razumio.

Milicioneri su se postavili u polukrug i počelo je prozivanje putnika. Prvi su ulazili putnici iz Beograda. Bio sam malo preplašen, jer su ih poprijeko gledali, a nas će posebno. Premještam tašnu u lijevu ruku da mi desna bude slobodna i pipam se s lijeve strane prsa, gdje mi je ležao samokres. Ulaze i putnici iz Zagreba, vidim da ne pregledavaju na vratima nikoga. Vraćaju legitimacije. Ulaze i Terek i Žigić, a ja ostajem posljednji napolju. Već vidim kroz vrata, da je zrakoplov pun, znači da me neće ni uzeti. Dakle umjesto predviđenih 7 ili 8 putnika imamo punih 20 mjesta. U tom momentu milicioner me poziva u zrakoplov. Prvi pogled u unutrašnjost putničke kabine me je nervirao. Agent je sjedio na jednom koferu.

Raspored putnika je sasvim izmijenjen prema našim predviđanjima. Pratilica [stjuardesa] stoji na nogama, a u avionu bruji kao u košnici od glasova. Sva trojica sjedimo u srednjem redu sjedala, nije baš zgodno za naš plan, ali drukčije nije moglo biti. Novo iznenađenje je jedan kapetan, sa značkom prvoborca od 1941. godine. Znači još jedan revolver više protiv nas. Strojevi počinju zujati. Lijenim trzajem zrakoplov se pokreće, uobičajene stvari: polazak na start, puni gas, hangari, vjetrokazna kobasica, toranj i već smo u zraku nad krovovima. Čim smo se digli, već me Žigić traži očima i nijemo pita, hoćeš li na posao. Dajem im znak da se još malo čeka i očima pokazujem na agenta UDB-e, kako bi mogao da ih upozorim na njega. Čekam dok avion dođe nad Gorski Kotar. Znam, da tamo ne može sletjeti kad hoće, jer teren nije za spuštanje. Pomaljaju se gorski masivi, momenat je tu. Upravo hoću da upozorim svoje prijatelje da ovu okolnost, kad se pratilica [stjuardesa] poče komešati po putničkoj kabini nudeći piće i novine.

Puštam je da svrši svoj posao, a srce mi napregnuto kuca. To su odsudni časovi. Konačno se pratilica vraća na svoje mjesto. Dajem Tereku znak očima, okrećem se Žigiću, ali on se nešto zagledao ispod sebe i uopće me ne gleda. Prolaze sekunde dugačke kao godine, konačno jedan Žigićev pogled i ja vičem: “Dečki, idemo!” Skočio sam naglo i prislonio samokres na leđa agentu [Udbe]. U isti mah je Žigić smrtno prepao nedužnog Austrijanca, koji je sav bio u neprilici ne znajući o čemu se zapravo radi. Vičem Žigiću: “Pusti toga, taj nije Udbaš, imam ga već.” On mi brzo prilazi i upire samokres u agenta. Ovaj je iznenađen, baca knjigu i pokušava se uhvatiti za nutarnji džep. Udaram ga s cijevi samokresa među pleća i kažem: “Ruke u zrak!” On je to odmah najspremnije uradio. Jedan potez u lijevi nutarnji džep i u rukama sam imao njegov samokres.

Za cijelo ovo vrijeme Terek je stajao s praznim samokresom pred putnicima, koji su držali ruke u zraku. Dodajem odmah agentov samokres Tereku. On ga ljubi i ponovo uperuje na putnike. Primjećujemo, da stranci ne drže ruke u zraku. Ponovo vičemo ‘Hände hoch’ te ovi konačno razumijevaju o čemu se radi. Prilazim kapetanu sa spomenicom i ovaj se trese od straha. On mi najspremnije daje svoj veliki ruski samokres. Za časak me nešto zazebe oko srca i pomislim, da je znao kako ga Terek može sa svojim samokresom samo poplašiti, mogao nas je kao miševe potući. S putnicima smo dakle gotovi. Piloti u kabini ne znaju još ništa o događajima u putničkoj kabini. Zrakoplov normalno leti u svom smjeru.

Terek prilazi vratima kabine, kuca i viče: “Otvorite!” U isti mah čujem kako zatuli avionska sirena na uzbunu, a zrakoplov se počne brzo spuštati. Gledam ispod sebe i ne vidim na daleko zgodnog mjesta za spuštanje. To me umiruje. Ostavljam Žigića, da pazi na putnike pa i ja prilazim vratima pilotske kabine. Vadim sjekiru iz tašne i počnem cijepati vrata. Avion se penje i spušta, ide lijevo i desno. Vidi se, da pilot ne zna što bi uradio. Konačno mala rupa na vratima. Prislanjam pištolje na nju i vičemo im ruke u zrak. Kada su digli ruke u zrak, opazim u ruci prvog pilota veliki američki samokres. Vičem ponovo: “Bacaj revolver”. On ga baca na pod gdje već leži radiotelegrafista (od udara sjekire oni su mislili, da smo mi već počeli pucati u vrata).

Gledajući kroz rupu na vratima vidim da se vrlo naglo spuštamo. Ne smijem dozvoliti da ateriramo. Zaletim se svom snagom u vrata, ali ova ne popuštaju. Terek viče na radio telegrafistu da otvori vrata ili će pucati. No ovaj leži kao mrtav na podu i ne odgovara. Terek gubi živce i puca u kabinu. Onemogućavam ga u tome da nekog rani, udarivši ga po ruci i podignuvši cijev u zrak. Uzimam ponovo sjekiru i udaram bijesno u vrata, ovog puta puno jače, jer je ubrzo nastala velika rupa. Zavukao sam glavu unutra, premda to nije bilo baš najpametnije i opazim da su vrata osigurana s dvije željezne prečke, jedna odozgo i jedna odozdo. Gornju prečku sam vrlo lako skinuo i bacio na pod kabine. Posada nije uopće reagirala, ali donju nisam mogao nikako dohvatiti.

Zrakoplov je već sasvim nisko nad zemljom i ne mogu dugo čekati. Zatrčim se svom snagom, jednom, drugi put i udaram cijelom težinom tijela u vrata. Konačno vrata popuštaju. Za tren oka sam bio u pilotskoj kabini. Dižem samokres s poda i tjeram svu posadu, osim službujućeg pilota, napolje. U tom času je bilo najvažnije zrakoplov dignuti, jer se nepažnjom pilota skoro zabušio u gorski masiv. Sjeo sam na mjesto drugog pilota i naredio da prvi pilot dadne puni gas. Obojica vučemo ručku kormila na gore. Vrlo brzo smo na 3500 metara nad zemljom. Pilot je očito preplašen. Pita me, kud želimo. Odgovaram mu “pravac Italija”. Pilot mi je na to odgovorio, da nema dovoljno benzina, pa da o tome nema niti govora, jer ćemo pasti u more. Odgovaram mu najenergičnije, da mi je vrlo dobro poznato da ima dovoljno benzina, a sve da ga i nema to ne znači ništa, jer ako bude potrebno, past ćemo svi u more, ali nazad ne idemo. Pilot me je pogledao iskosa i upitao: “Izvinite, ali vi sigurno imate još nekakvu vezu na aerodromu u Lučkom. Odakle znate, da smo tenkirali benzin”.

Nasmijao sam se na ovu njegovu primjedbu i bilo mi je drago čuti, da imamo dovoljno benzina. Napolju je padala kiša, velike kaplje su udarale o prozore kabine. Letjeli smo kroz guste oblake. Ne mogu nikako da se orijentiram nad zemljom, jer ništa ne vidim. Odjednom se oblaci malo razbijaju i opazim krivudavu blistavu crtu ? nekakva rijeka. Znači, da nismo nad Gorskim Kotarom, već negdje drugdje. Od pilota tražim kartu i kompas. No ovaj uopće ne reagira. Obraćam se Tereku i on mi donosi moju kartu i kompas. Stavljam kartu na koljeno i na nju kompas.

Što se dogodilo Nicku Begichu? Još uvijek nije riješen misterij zrakoplovne nesreće uglednog političara s Aljaske

Najveća savezna država u SAD-u Aljaska nalazi se na krajnjem sjeverozapadu Sjeverne Amerike. Ima 1,530.693 četvornih kilometara i oko 650 tisuća stanovnika, od kojih su 20 posto Eskimi i Indijanci. Aljaska je odijeljena od drugih 48 kontinentalnih država golemim kanadskim teritorijem. Kroz stotinjak godina, do 1867., gospodar te gotovo puste zemlje na Tihom oceanu i […]

Ustanovim, da ne idemo na jugozapad nego na jugoistok. Odmah naređujem pilotu da ispravlja kurs, ali on to ne će da uradi. Shvaćam njegovu namjeru. Želi, da napravi polukrug i da nas aterira negdje u “Jugoslaviji”. Uzimam kormilo u ruke i vučem ga snažno na lijevo, dok pilot vuče na desno. Velika metalna ptica pravi nemoguće pokrete, ljulja se s krila na krilo i trese kao šiba na vodi. Prijeti opasnost da se srušimo. Terek pritrčava i stavlja pilotu samokres na sljepoočnicu. Ovaj smrtno preplašen uzima traženi pravac. Kontroliram pravac, letimo na pravcu 210 stupnjeva. Znači otići ćemo mnogo južnije, nego što sam mislio. Ali to nije loše, jer ćemo izbjeći aerodrome u Istri.

Nakon prvih 30 minuta leta opazio sam konačno Velebit i more. Velika blistava ploha sijala je mirno ispod nas. Znam, tamo s druge strane je sloboda. Oblaci su se razrijedili i letimo iznad Jadrana. Naređujem pilotu da isključi sirenu. On izvršava zapovijed i konačno prestaje reski zvuk parati naše uši. U međuvremenu Terek i Žigić umiruju putnike u kabini. Svi već znadu o čemu se radi pa i stranci. Starijim putnicima i ženama dopuštamo da spuste ruke, onim sumnjivim naređujemo, da ih metnu na glavu. Još uvijek ima malo rizika, jer nismo prekopali džepove svim putnicima.

U kabini ima i “velike gospode”. S nama putuje, kako naknadno doznajemo ministar Savezne vlade iz Beograda Stanković, književnik i hrvatski odrod Ivo Andrić, jedan Židov, član Centralnog komun. Partije. Ministar Stanković je išao u posjete Titu na otok Brione, ali je nažalost morao prije toga malo držati ruke u zraku. Smijemo se njihovoj nemoći i pravimo šale na račun režima.
Naređujemo nadglednici [stjuardesi] da podvori putnike pićem, kako bi mogli malo doći k sebi. Žigić daje svima vlastite cigarete, jer ne dopuštamo nikome da metne ruke u džep. Ministar Stanković je od straha izvan sebe. On misli, da ćemo ga ubiti. Bojažljivo pita Žigića: “Pardon, gospodine, na koji kontinent idemo?”

Kad su putnici čuli, da idemo u Italiju, bili su svi zadovoljni. Austrijanac, koji je svojedobno bio u istinskom strahu, žali što nije sa sobom poveo svoju vjerenicu, jednu Zagrepčanku, koju mu Titova vlada ne da izvesti u inozemstvo. Kaže, ovo je bila divna prilika i čestita nam. Mi svi stojimo s po dva samokresa u ruci i izgledamo zbilja impresivno. U kabini vodim razgovor s pilotom. On se jada, da samo mu upropastili karijeru. Nudi mi, da se vratimo, da će on garantirati za nas, da nam se ništa ne dogodi. Ja mu se smijem i kažem, da je jednostavnije, ako se boji za svoju karijeru, da ostane s nama u Italiji.

U razgovoru sam malo odvratio pogled s kompasa. Nakon desetak minuta konstatiram, da me je pilot opet počeo vraćati nazad. Popravljamo opet pravac. Pilot me moli da dozvolim radiotelegrafisti uhvatiti vezu s kojim aerodromom na talijanskoj obali, jer ne ćemo moći izvršiti spuštanje. Dozvoljavam mu i Terek dovodi radiotelegrafistu, koji se još uvijek nije oporavio od straha. Ovaj punih petnaest minuta pokušava uhvatiti vezu, ali mu ne uspijeva. Konačno otkrivamo, da je Terekov hitac oštetio antenu i da se iz zrakoplova ne može niti davati niti primati vijesti. Tjeram radiotelegrafistu nazad u putničku kabinu.

Točno nakon 1 sat i 45 minuta letenja ugledamo talijansku obalu. Pod nama je krasna dugačka plaža i Italija puna sunca. Dižemo se na 4500 metara i pozivam prvog pilota u kabinu, jer ovaj ne bi znao izvršiti spuštanje. Čim je ušao prvi pilot, odmah me je molio, da se vratimo dok je vrijeme, da nam neće ništa biti. Odgovaram mu, da se mane besposlice i da nastoji da se dobro spustimo. Piloti nemaju geografsku kartu Italije. Moja je vrlo malena, da bi se mogli orijentirati, pa letimo na sreću. Ne znamo niti u kojoj smo pokrajini.

Prvi pilot kaže, da je najbolje ići uz obalu do Venecije, a on onuda poznaje teren, jer je tamo letio. Okrećemo na sjever. Nakon 15 minuta leta, okrećem kormilo za 90 stupnjeva, jer mi se taj pravac ne sviđa. Idemo na zapad. Pod nama su uvijek neka brda i konačno ugledam neki grad između njih. Vozimo prema gradu. Nismo zapravo niti stigli do grada, kad opazim veliko bijelo slovo T, kojim je markirana staza nekog aerodroma. Ubrzo smo nad njim. Premjeravamo od oka duljinu staze. Pilot kaže, da je duga 800 metara i da se ne može spustiti. Ja tvrdim, da je duga 1200 metara i kažem mu, da se “Douglas” može spustiti na 600 metara. Pilot baca svoje zadnje adute. Kaže, da ne zna ispustiti kotače iz aviona. Ja se hladno smijem i kažem, onda ćemo aterirati i bez kotača. On mi reče, da ćemo tako razbiti mašinu. Odgovorim, da mi je vrlo malo stalo do mašine i Titovine, pa da ćemo se svi skupa radije razbiti, nego uraditi ono što on predlaže. Pilot sliježe ramenima i jednim pokretom izbaci kotače napolje.

Putnici se vežu, smanjujemo brzinu i za jedan čas smo na zemlji. Bili smo točno dva sata i 15 minuta u zraku. Pilot gasi motore i zapisuje u putnu knjigu vrijeme dolaska, a kao mjesto stavlja opasku “nepoznato”. Sa svih strana k zrakoplovu trče ljudi. Pred svima je jedan mali auto “Topolino”. Na registarskoj tabli vidim oznaku PG, znači da se nalazimo u centru Italije. Žigić naređuje putnicima da se iskrcaju, što ovi odmah čine. Izlazim posljednji iz zrakoplova, kupim svoju kartu, kompas i sve stvari. Jedan skok i nalazio sam se na slobodnoj zemlji. Čudan je to osjećaj, kad čovjek osjeća prvi put pod nogama slobodno tlo. Svi praznimo samokrese i stavljamo ih u džepove. Za nekoliko trenutaka i policija se nalazi na uzletištu. Predajemo im oružje i oni odmah shvaćaju, o čemu se radi.

Posada aviona nas mrko promatra. Ulazimo u policijski automobil, koji nas vozi u komesarijat. Nemamo osjećaj da idemo s policijom, svi su prijazni. Oko aviona je za kratko vrijeme bila ogromna masa naroda. Putnici iz “Jugoslavije” su sjeli pod krila zrakoplova i nisu se htjeli dalje maknuti. Policija je zrakoplov blokirala i onemogućila kontakt s putnicima. Nakon ispitivanja i predaje oružja vraćamo se s policijskim službenicima na uzletište. Policija vraća pilotu njegov samokres, ali on odbija da ga primi. Kaže, da nije njegov, jer ga je bilo stid priznati, da u “Jugoslaviji” nose i civilni piloti oružje. Na kraju ga ipak uzima, kad mu redarstvenici objašnjavaju, da njima to ništa ne smeta, što on nosi sa sobom samokres. Također vraćaju i oficiru njegov.

Član centralnog komiteta ide na telefon i traži jugoslavensku ambasadu u Rimu. Zove na telefon nekoga i kaže: “Druže Pero, evo neki banditi su nas prisilili, da se spustimo u Italiji. Dođite odmah ovamo i donesite benzina za povratak”. Ovi iz ambasade su zaista i stigli nakon nekoliko sati s autom. Putnici su morali jesti i noćiti u jednom specijalno određenom hotelu. Ambasada je plaćala sve, samo da ne bi netko još ostao. Međutim kandidata je bilo dosta, koji se ne bi vratili, da je bila s njima i njihova obitelj. Nakon nekoliko vremena saopćava nam komesar, da ovi iz ambasade žele razgovarati s nama, pa ako hoćemo, on će to omogućiti. Odgovaramo mu, da nemamo više ništa s njima razgovarati.

U toku popodneva dolaze novinari i filmske kamere. Snimaju nas za filmske novosti, odlaze i snimaju i posadu, putnike i avion. Novinari su nas slikali oko dvije stotine puta u svim mogućim pozicijama. Morali smo davati i izjave. Bili smo tih dana senzacija tog malog mjesta. Drugi dan smo opazili u zraku veliki “Douglas”, kako je napravio dva ili tri okreta i odjedrio nazad s ministrima i članovima komiteta. To je bio naš posljednji susret s nečim komunističkim, titovskim. Ostalo sve znate, kaže Inkret. Tri dana živjeli smo u gradu na trošak talijanskog ministarstva, a poslije su nam ponudili, ako imamo sredstava, da ostanemo, a ako nemamo, da idemo u logor. Jasno je, da nas je čekalo ovo posljednje i evo nas sad već nekoliko mjeseci u Frasketama s ostalom braćom Hrvatima.

Premda je vrlo teško i hladno, volimo biti ovdje nego u najljepšem zagrebačkom hotelu pod paskom UDB-e. Kad je Inkret završio, nastala je mala šutnja. Svi smo bili pod utiskom njegove snažne pripovijesti. Kružim pogledom na njegove prijatelje Tereka i Žigića, koji su skoro još djeca. Mislim, koliko kuraže i rizika, da se čovjek domogne slobode. Ovim je uspjelo, a svaki dan po neki pada ničice na rodnu zemlju pod hitcima Titovih graničara. Eto to je priča Vilima Inkreta, koji je ostavio ženu i dijete u Zagrebu. Ona izgleda ovako, kad je pripovijeda Inkret. Ja sam je doživio i u drugom izdanju. Vidio sam onih dana, kad i nisam znao još za ove junake, u jednom rimskom kinematografu veliki “Douglas” s jugoslavenskim inicijalima i ostao zaprepašten. Onda je glas progovorio: “Tri mlada odvažna Hrvata su prisilila šest naoružanih ljudi, da se prisilno spuste u Italiju, kako bi mogli izbjeći iz komunističkih užasa”.

U kinu je nastao prigušeni tajac. Talijan, koji je sjedio do mene, samo je nešto promrmljao kroz zube, pogledao me i rekao: “Jeste li vidjeli te vražje Hrvate”. Srce mi je bilo puno ponosa, htio sam mu reći da sam i ja Hrvat i da sam sretan zbog toga. Ne manju radost sam osjećao tih dana, kad su u najvećim ilustracijama osvanuli veliki članci s fotografijama bjegunaca. Čak su i talijanski listovi pokazali začuđujuću objektivnost, ne nazivajući ih po svojim navikama “Jugoslaveni” nego Hrvati.

Bili su to dani, kad je ime “profugi” nešto značilo u novinama. Danas su ta trojica mladića tri broja logorskih matrikula, bez materijalne pomoći bilo s koje strane kao i sva ostala brojna hrvatska braća u logoru. Kad ih se netko od rijetkih Hrvata iz Rima sjeti kakvim prilogom ili pozove na čašu vina, pokazuju djetinju radost. Trpe posljedice zatvorenih vrata za emigraciju kao i svi ostali. Već je bila noć, kad je naš “Fiat 1400” plovio asfaltom Italije prema Vječnom Gradu. Šutjeli smo i svaki se je zavezao u svoje misli. Onda je Venezuelanac prekinuo šutnju i rekao samo: “Nevjerojatno”!

prof. Miroslav Varoš

Evo kako se naša dijaspora borila za Hrvatsku i što je tražila od predsjednika Busha

Pod geslom: “NIKAD VIŠE JUGOSLAVIJU!”… “SAMOSTALNA HRVATSKA U UJEDINJENOJ EVROPI”, 24. studenoga 1990. održane su jedne od najvećih i javno najzapaženijih hrvatskih demonstracija u Clevelandu. Demonstracije je priredio Hrvatski međudruštveni odbor Clevelanda (HMOC) u kojem je do sada učlanjeno deset organizacija i to (abecednim redom): Američko-hrvatsko kulturno i prosvjetno društvo, Američko-hrvatski nacionalni nogometni klub “Croatia”, […]

Prof. Miroslav Varoš bio je djelatan u emigrantskim krugovima od svog dolaska u Italiju 1952. godine, posebice u Hrvatskome narodnom odboru. Javljao se dopisima u nekoliko emigrantskih glasila tijekom 1950-ih i 1960-ih. Ali početkom 1970-ih otkrilo se da je agent UDB-e i on se naglo vratio svojim gospodarima u Jugoslaviji. Drugo, pretražujući Internet pronašli smo sliku nadgrobnog spomenika Vilima Inkreta. Po svemu sudeći ovo bi mogao biti organizator bijega zrakoplovom iz Zagreba 1952. O Josipu Tereku nismo mogli pronaći nikakvih dodatnih podataka. O Bogdanu Žigiću postoji članak iz 2003. godine, odnosno razgovor s njime, na jednome srpskom portalu u kojem on ističe navodno svoju hrabrost i ulogu tijekom otmice zrakoplova zaboravljajući da je Inkret pred njim i Terekom detaljno opisao njihov bijeg na slobodu i da je to bilo objelodanjeno nekoliko mjeseci nakon njihova leta na slobodu.