Ugledna Hrvatica iz Amerike zapisala svoje patnje: Znam, bijela hladna prijateljice, ako dođeš u ovo jutro, proljetno i drago, ja te se ne ću bojati

Hrvatska književnost u svojoj širini ima nekoliko sastavnica. Osim matične, tu je autohtona hrvatska književnost u BiH i Boki kotorskoj, u današnjoj Crnoj Gori. Tu je književnost Hrvata u dijaspori (Vojvodina, Kosovo, Austrija, Mađarska, Rumunjska, Slovačka, Italija), a ovdje se može uključiti i Hrvate koji su dospjeli u Novi svijet (barem ne izravno) iz političkih […]

Životni put

Stanko Mirko Vujica rođen je 27. studenoga 1909. u selu Hrasno nedaleko od Busovače. Nakon završetka osnovne škole u Busovači, završio je Franjevačku gimnaziju u Visokom, studirao filozofiju i teologiju u Sarajevu, Zagrebu, Beču i Innsbrucku, a titulu doktora filozofije postigao je u Zagrebu. Za vrijeme rata, odnosno Nezavisne Države Hrvatske, službovao je u Ministarstvu vanjskih poslova. Kraj rata zatekao ga je u Njemačkoj pa je imao sreću nedugo nakon što su prestala razaranja i masovna ubijanja doseliti se u Ameriku (SAD). Već 1947. postao je profesorom filozofije i komparativne religije na Wilkes Collegeu u Pennsylvaniji, gdje je s vremenom postao i pročelnikom Odsjeka za filozofiju.

Objavljivao je analitičke priloge u više emigrantskih glasila: Danica, Hrvatski glas, Hrvatska revija, Journal of Croatian Studies i Studia Croatica, a u stranim glasilima: Eastern World, Pakistani Philosophical Journal, Research Journal of Philosophy i East Europe. Objavio je knjige Razmatranja o sadašnjosti Hrvata (1968.), Razmatranja o Oktobarskoj revoluciji: Prigodom njezine 50-godišnjice (1968.) i Kroz izbjegličku prizmu: političke polemike i pouke (1972.), a na engleskom

Croatia’s Struggle for Independence (1965.) i The Humanist Marxism in Croatia: An Agonizing Reappraisal of Marxist Dogma and Practice (1969.).

Vujica je bio dobitnik poznate Fulbrightove stipendije i proveo je (sa suprugom Nadom Kesterčanek) školsku 1960./1961. u Pakistanu i Indiji istražujući istočnjačke vjerske i filozofske tradicije i držeći predavanja na tamošnjim sveučilištima o američkom, odnosno zapadnjačkom načinu života i razmišljanja.

Sjećanje na dobrog čovjeka iz dijaspore koji nije ostavio velika bogatstva u dolarima nego u plemenitosti

Svako toliko čujemo ili čitamo da je netko (bio) „previše dobar čovjek”. Ponekad je to samo emocionalna izjava za nekoga tko nam je (bio) blizak i drag. Postoje li zaista „previše dobri ljudi” ili to više govori o nama čija je dobrota „prosječna” ili čak manja od toga? Oni koji su iznad našega mjerila ljudskosti […]

Za slogu i slobodu

Wilkes College (od 1990. sveučilište) nalazi se u gradiću Wilkes-Barre, kojih stotinjak kilometara sjeverozapadno od grada New Yorka. Premda je Stanko (poslije i njegova supruga Nada) radio i živio podalje od hrvatskih emigrantskih naseobina, uvijek je bio dio života hrvatske emigracije i njezina rada za slobodu svojega naroda. Bio je ne samo član Hrvatske akademije Amerike (Croatian Academy of America) nego i njezin višegodišnji predsjednik (1968. – 1971.). Osim strukovnih udruga, bio je i počasni član Odbora za istraživanje bleiburške tragedije. Pozorno je pratio događanja u Hrvatskoj, odnosno tadašnjoj državi, i čitateljima hrvatskih emigrantskih glasila redovito tumačio (ne)prilike u domovini. Među ostalim, s još nekoliko drugih hrvatskih intelektualaca dao je 1967. javnu potporu Deklaraciji o nazivu i položaju hrvatskoga književnoga jezika.

Slom Hrvatskoga proljeća, odnosno „udar iz Karađorđeva”, zahvatio je domoljubne redove u emigraciji kao toplinski val. Jedan je od gorućih zahtjeva „iz naroda” bio: Hoćemo slogu u borbi za zajedničku nam demokratsku Hrvatsku. Ideja nacionalnoga pomirenja također je bila sazrela. Rezultat toga bilo je utemeljenje Hrvatskoga narodnoga vijeća 1974., u kojem je sudjelovao i Stanko Vujica.

Vujica nije pripadao ni jednoj hrvatskoj političkoj ili ideološkoj grupaciji. Dostatno mu je bilo biti domoljub i svojim tihim, ali ustrajnim radom dati svoj obol u promicanju slobodarskih ideja i nastojanja među Hrvatima. Bio je pobornik sloge svih Hrvata i zagovornik hrvatskoga nacionalnoga pomirenja. Zato smo ga na Saboru HNV-a u Torontu 1975. s velikim oduševljenjem izabrali (bio sam jedan od sabornika) za predsjednika Izvršnoga odbora. Dr. Dinko Šuljak, nekoć partizan i vodeći HSS-ovac, bio je izabran za predsjednika Sabora HNV-a. Time je otpočelo novo doba djelovanja hrvatske emigracije.

‘Kuće misionara su poput grobnice našega Gospodina, blizu zemlje’

Hrvatski iseljenici i njihovi potomci mnogo su pridonijeli napretku zemalja i naroda „na sve četiri strane svijeta” – od Ognjene zemlje do Aljaske; od Australije, Novoga Zelanda i Južne Afrike do na kraj Skandinavije… Ima nas ondje gdje se i ne nadamo. Tko bi, na primjer, pomislio da je sin hrvatskoga iseljenika dao vrlo važan […]

Oni koji su poznavali Stanka Vujicu, dobro znaju da se prihvatio predsjedništva HNV-a iz čiste ljubavi za svoj potlačeni narod, a ne radi moguće slave i časti. HNV je smatrao demokratskom koalicijom hrvatskih izbjegličkih stranaka, hrvatskih kulturnih društava i pojedinaca, a njegova jedina ambicija bila je što djelotvornije predvodi zajednički rad zacrtanom cilju slobode i samostalnosti Hrvatske. Nažalost, samozatajni i odani domoljubni rad mu je skratio ovozemaljski život.

Neočekivana smrt

Svake godine, počevši od 1964., tijekom prvoga rujanskoga vikenda (Labour Day Weekend), održava se turnir hrvatski nogometnih timova u SAD-u i Kanadi. Tom prigodom okupi se po nekoliko tisuća Hrvata, uglavnom hrvatske mladosti. Godine 1976. turnir je bio u kanadskom Londonu. Turniri uvijek završavaju svečanim banketom na kojem se dijele pobjednički pehari. Tako je bilo i u Londonu. Počasni gost i glavni govornik bio je dr. Stanko Vujica, predsjednik HNV-a. Dočekan je s velikim oduševljenjem i ovacijama. U svečanoj dvorani brojna hrvatska mladež iz raznih gradova Amerike i Kanade složno je klicala njemu i hrvatskoj slobodi. Možemo samo zamisliti uzbuđenje koje je proživljavao gledajući i osjećajući toliko domoljublje, potporu njemu i hrvatskoj slozi. Njegovo ionako oslabljeno srce nije moglo izdržati takvo ushićenje i radost. Tijekom govora srce mu je prestalo kucati. Ni brza liječnička pomoć nije uspjela produljiti mu ovozemaljski život. Preminuo je u nedjelju navečer, 5. rujna 1976. u Londonu, Kanada.

Vujica je bio svjestan tereta koji se poduzeo, ali nije mogao ne odazvati se pozivu većine sabornika HNV-a koji su ga smatrali najprikladnijim da u tom važnom trenutku bude na čelu ujedinjenih hrvatskih domoljubnih snaga. Spremno se odazvao, ali mu je nenadana smrt prekinula snove o povratku u slobodnu Hrvatsku.

Tko je bio Roger Eugene Maras, uspješni sportaš iz Minnesote čije ime danas nosi centar za liječenje raka, muzej, golfski turnir slavnih, bejzbolsko igralište i ulica?

Rijetki su smrtnici čije lice osvane na poštanskoj markici jedne velike demokratske zemlje kao što je Amerika i čije ime nose, među ostalim: veliki medicinski centar za liječenje raka, muzej, godišnji golfski turnir slavnih, bejzbolsko igralište, ime ulice… Jedan od takvih iznimnih ljudi bio je Roger Maris, slavni američki sportaš hrvatskih korijena. Roger Eugene Maras […]

Nakon svečanih vjerskih obreda u hrvatskoj župi na Manhattanu (New York) ispratilo ga je mnoštvo Hrvata iz mnogih gradova Amerike i Kanade na vječni počinak u Wilkes-Barre, Pennsylvania.

dr. Ante Čuvalo

Tko je bio Roger Eugene Maras, uspješni sportaš iz Minnesote čije ime danas nosi centar za liječenje raka, muzej, golfski turnir slavnih, bejzbolsko igralište i ulica?

Rijetki su smrtnici čije lice osvane na poštanskoj markici jedne velike demokratske zemlje kao što je Amerika i čije ime nose, među ostalim: veliki medicinski centar za liječenje raka, muzej, godišnji golfski turnir slavnih, bejzbolsko igralište, ime ulice… Jedan od takvih iznimnih ljudi bio je Roger Maris, slavni američki sportaš hrvatskih korijena. Roger Eugene Maras […]

Posebnu cjelinu sačinjava književnost koja je nastala nakon što su Staljinovi sljedbenici preuzeli vlast u obnovljenoj jugo-državi. Dobro je poznato, jedan su broj hrvatskih književnika poubijali ili osudili na robiju, a tek poneki su bijegom spasili glavu. Ovi su u domovini bili zabranjeni – oni i njihova djela, ona koja su objavili prije 1945. i koja su stvarali daleko od rodne grude. Egzilska književnost daje posebnu dimenziju hrvatskoj kulturnoj baštini koju se (pre)često i danas prešućuje. Među zabranjenim i prešućenim hrvatskim egzilskim piscima bila je i Nada Kesterčanek-Vujica.

Nada Kesterčanek rođena je u Sarajevu 29. ožujka 1917. Otac joj, Vladimir Kesterčanek (brat Olge, supruge Ivana Meštrovića), bio je poznati hrvatski stenograf, a majka, Marija r. Brajenović, kći austrijskoga časnika, domoljubnoga pravoslavca iz Like. Nižu gimnaziju završila je u Sarajevu, a višu u Zagrebu. Maturirala je (1936.) i studirala slavistiku i germanistiku u Zagrebu, Poljskoj, Italiji, Austriji i Njemačkoj. Diplomirala je na Hrvatskom sveučilištu u Zagrebu 1940.

I Nada je 1945. našla spas u bijegu na Zapad, a godinu dana zatim stigla je u Ameriku. Nakon stečenoga temeljnoga znanja engleskoga jezika, upisala je studij knjižničarstva na Marywood Collegeu (od 1997. sveučilište) u Scrantonu, Pennsylvania, i diplomirala 1952. Svojim diplomskim radom, Croatian Newspapers and Calendars in the United States, dala je važan doprinos proučavanju kulturne povijesti Hrvata u Americi. Rad je objavljen u San Franciscu 1971. Nakon završenih studija, zaposlila se u knjižnici Wilkes Collegea (od 1990. sveučilište), Wilkes Barre, Pennsylvanija. Vremenom je postala glavna knjižničarka i potom ravnateljica knjižnice. Na Wilkes Collegeu je radila do potkraj ovozemaljskoga života.

Iz zloglasnog zatvora u Lepoglavi do magistra političkih znanosti u Americi

U velikom valu hrvatskih izbjeglica nakon Drugoga svjetskoga rata našao se i značajan broj visokoobrazovanih koji u zemljama useljenja nisu mogli naći posao u svojoj struci. To se posebice odnosilo na one koji su sa završenim pravnim obrazovanjem dospjeli u Ameriku ili zemlje britanskoga Commonwealtha. Naime, u tim državama u uporabi je britansko „opće/zajedničko pravo” […]

Na Wilkes Collegeu filozofiju je predavao, među Hrvatima u svijetu dobro poznati, dr. Stanko Vujica i s njim je sklopila brak. Oboje su se bavili znanstvenim i kulturnim radom. Osim što su se posvetili hrvatskim kulturnim djelatnostima, Nada i Stanko otišli su (1960.) u Pakistan i ondje proveli godinu dana proučavajući kulturu toga dijela svijeta.

Nada Kesterčanek počela je pisati u vrlo mladim godinama. Njezina proza i poezija objavljivane su u više hrvatskih predratnih tiskovina. Spomenimo neke od njih: Anđeo čuvar, Omladina, Almanah hrvatskih sveučilištaraca, Hrvatska revija, Almanah Društva hrvatskih književnica, Hrvatica, Jutarnji list, Hrvatski list, Hrvatska smotra, Svijest, Spremnost, Prosvjetni život… Knjigu Zov za daljinama objavila je (sa S. Gašparović) godine 1940., a dvije godine poslije toga objelodanjena je poznata njezina knjiga Suton na Tiberu. Iste godine (1942.) objavila je autobiografsku novelu Tri generacije.

U emigraciji je objavila knjige Tragovi (1958.), Koluti vremena (1969.) i na engleskom Short Story (1954.), a njezine Izabrane pjesme / Selected poems (1973.) na engleski je prevela Hilda Prpić. Svoje uratke u egzilu objavljivala je u više hrvatskih emigrantskih tiskovina: Hrvatska revija, Hrvatski glas, Američko hrvatski glasnik, Journal of Croatian Studies, Croatia Press i dr. Njezine pjesme uvrštene su u više hrvatskih antologija.

Osim profesionalnih udruga, bila je članica Hrvatske akademije Amerike (i dio njezina Izvršnoga vijeća) te članica Hrvatskoga akademskoga kluba u Clevelandu i Ujedinjenih američkih Hrvata.

Kada je još bila u punoj snazi života i stvaralaštva, Nada je oboljela od neizlječive bolesti. Svoje patnje podnosila je strpljivo, stoički i s dubokom vjerom. U svom „Razgovoru sa smrću”, ona zapisa i ovo: „Znam, bijela hladna prijateljice, ako dođeš u ovo jutro, proljetno i drago, ja te se ne ću bojati.” Tadašnji hrvatski župnik u New Yorku, brat mi fra Mladen, obilazio ju je posljednjih tjedana njezina života i svjedočio da je rijetko vidio da netko tako hrabro gleda smrti u oči. Nada Kesterčanek-Vujica preminula je 10. lipnja 1971. u gradiću Wilkes Barre, Pennsylvanija. Nakon njezine smrti, kolege i prijatelji s koledža utemeljili su zakladu za pomoć potrebitim studentima koji su došli iz drugih krajeva svijeta.

Zanimljiva priča o Hrvatu koji je izradio kipić Oscara

Kada o nekome New York Times i druge ugledne tiskovine objave iscrpan nekrolog, znak je da je riječ o vrlo uspješnoj i poznatoj osobi koja je ostavila trajan trag na ovom svijetu. Jedan od tih uglednika bio je i Richard Polich, Amerikanac hrvatskoga podrijetla. Richard Frank Polich rođen je 25. rujna 1932. u gradiću Lyonsu, […]

Bila su to burna vremena Hrvatskoga proljeća i do posljednjeg dana zanimalo ju je što se događa u Hrvatskoj. Umrla je u mirisima rascvjetanoga Hrvatskoga proljeća, kako jedan njezin dobar prijatelj i književnik zapisa, u nadi da će Hrvatska jednoga dana dočekati slobodu. Hrvatska s mnogo žrtava ostvari svoju samostalnost, ali Nada i ostali književnici iz izbjeglištva ostadoše i dalje u svojevrsnom egzilu; prešućivani da bi ih se čim prije i zaboravilo. Nažalost, slučajni moćnici u današnjoj Hrvatskoj, zbog svojih ideoloških postulata, žele da se zaboravi ovaj važan dio hrvatske baštine u svijetu.

dr. Ante Čuvalo

Posljednji hrvatski vladar živio je siromašno, a na sprovod mu je došlo preko 30 tisuća otočana

Kada se spomene pojam “posljednji hrvatski vladar” obično se pomisli na posljednjeg hrvatskog vladara narodne krvi Petra Snačića koji je poginuo u borbi s Mađarima krajem 11. stoljeća. Nakon njegove smrti na vlast u Hrvatskom Kraljevstvu dolaze Mađari koji u svoju titulu unose i pojam “kralj Hrvatske i Dalmacije”. Dakle, Hrvatsko Kraljevstvo i dalje postoji […]

Bila je svjesna svoga teškog stanja i bolesti kojoj nema lijeka. Unatoč tome, nikada se nije žalila. Posljednjih šest mjeseci života teško je patila i kao svijeća dogorijevala, dok napokon nije sklopila svoje umorne i napaćene oči. Do posljednjeg trenutka života s uzbuđenjem je pratila što se sve događa u njezinoj ljubljenoj Hrvatskoj.

Nada Kesterčanek Vujica rođena je 29. ožujka 1917. u Sarajevu, gdje je njezin otac dr. Vladimir Kesterčanek tada bio namještenik. Gimnaziju je polazila u Sarajevu i Zagrebu, tamo je i maturirala te kasnije također diplomirala iz južnoslavenskih jezika i književnosti na Hrvatskom sveučilištu. Studirala je u Poljskoj, Italiji, Austriji i Njemačkoj. Od 1945. živjela je trajno u emigraciji, većinom u Sjedinjenim Američkim Državama, gdje je diplomirala iz bibliotekarstva i radila u svojoj struci.

Mornarica Sjedinjenih Američkih Država prevezla ga je na Brač kako bi preminuo u rodnom kraju

Vrata u prošlost svoje obitelji otvorio nam je Igor Havliček iz Smlednika u Sloveniji, predočivši veliki trud koji su u istraživanje svoje obiteljske povijesti uložili, uz njega samog, i dr. sc. Maja Vrkljan iz Zagreba i dipl. ing. Antoniyo Levitchev iz Salzburga. Ponekad mala vrata otvaraju pristup velikim, širokim prostorima… Tako nas i obiteljske povijesti […]

Godine 1960. sa svojim suprugom prof. dr. Stankom Vujicom otišla je u Pakistan, i tamo su živjeli godinu dana proučavajući tamošnje prilike i običaje.

Od najmlađih dana Nada je surađivala s dječjim listovima (Anđeo čuvar) i kasnije u književnim smotrama (Omladina, Hrvatska revija, Hrvatska smotra, Svijest, Spremnost) i to prozom i poezijom. Godine 1940. izdala je u Zagrebu sa S. Gašparovićem knjigu pjesama “Zov za daljinama”, a 1942. knjigu lirskih impresija “Suton na Tiberu”. U Osijeku je predstavila oveću autobiografsku novelu “Tri generacije” (1942.). U emigraciji je izdala pjesme u prozi “Tragovi” (1958.) i pjesme u prozi “Koluti vremena”, a na engleskom novele “Short Story” (1954.).

Njezine pjesme objavljene su u raznim hrvatskim antologijama: Lirika hrvatskih sveučilištaraca (Zagreb, 1939.), Hrvatske Balade (Zagreb, 1941.) i Antologija hrvatske lirike (Rim, 1953. uredio dr. Franjo Trogrančić). Bila je suradnica Hrvatskog kalendara u Americi i Hrvatskog glasa u Kanadi.

Sjećanje na Hrvata iz Austrije koji je poginuo u zrakoplovnoj nesreći: Bio je franjevačka duša

U zrakoplovnoj nesreći kod Genta u Belgiji 2. listopada 1971., među 63 putnika, poginuli su dr. Rene Marčić, istaknuti austrijski katolički novinar i sveučilišni profesor iz Salzburga te njegova supruga Blanka. Dr. Rene Marčić bio je u Austriji vrlo dobro poznat kao najbolji stručnjak za pravo, a 12 godina radio je kao savjetnik za pitanja […]

Kao pjesnikinja izrazila je želju da bude sahranjena na jednom pennsylvanijskom uzvišenom brijegu koji je sličan brjegovima u Hrvatskoj, da tamo počiva u sjeni triju krasnih borova…

fra Ljubo Čuvalo, Hrvatski katolički kalendar 1972.