Mirko i Stjepan bili su najpoznatija hrvatska braća na svijetu. U Etiopiji je jedno naselje čak nosilo njihovo prezime

Danas ću vas upoznati s dvojicom braće Seljan, Mirkom i Stjepanom, koji su bili željni cijeli svijet vidjeti, istraživati, proučavati i mijenjati ga. Htjeli su zadovoljiti svoje znatiželje i reći drugima što su naučili na svojim putovanjima. Braća su rodom iz Karlovca. Mirko je rođen 1871. godine, a Stjepan/Stevo 1876. Mirko je pošao iz rodnog […]

Nije to bila mala stvar kada je 9. lipnja 1958. njegova slika osvanula na koricama časopisa Time, tada najpoznatijeg američkog tjednika. Vjerujemo da su se mnogi pitali tko je taj Amerikanac sa, za Amerikance, čudnim prezimenom? Bio je to guverner Aljaske, pod čijim je vodstvom ova američka pokrajina, nekoć kupljena od Rusije, na dalekom sjeverozapadu kontinenta postala (1959.) 49. američka savezna država. Kako je Time naglasio, Mike je bio najmlađi, prvi rođeni Aljaskanin i prvi katolik guverner Aljaske, a možemo dodati i prvi Hrvat.

Povijest Mikeove obitelji pomalo je neobična za tadašnja vremena. Naime, Mikeov otac je bio iz Risana kod Boke kotorske, koji se krajem 19. stoljeća doselio u Ameriku, a majka mu je podrijetlom iz Sutivana na otoku Braču. Oni su se vjenčali u Portlandu, država Oregon, i zatim su se odselili na Aljasku. Ali, nažalost, samo šest mjeseci poslije Mikeova rođenja 12. ožujka 1919. u gradu Fairbanksu, brak se raspao, jer je očeva strast za potragom zlata bila veća od ljubavi za suprugu i dijete. Mike i majka su se vratili, možemo reći, doma u Portland, gdje je on rastao i bio odgajan u istinski katoličkom i hrvatskom duhu.

Kako je Hrvat dobio 77 posto glasova na američkim izborima: Kada Bog zatvori vrata, onda otvori prozor

Michael A. Bilandić odrastao je u hrvatskoj zajednici u Chicagu. Bio je gradonačelnik Chicaga od 1976. do 1979. Izabran je u Vrhovni sud Illinoisa 1990., od 1. siječnja 1994. godine predsjeda sudom kao vrhovni sudac. Ne samo da je vrsni odvjetnik, političar i sudac, Michael Bilandić također postaje cijenjeni umjetnik i fotograf u Chicagu. Michael […]

Mladi Stepovich pohađao je katoličku nižu i srednju školu u Portlandu te poznato katoličko Gonzaga sveučilište u Spokaneu (država Washington), diplomirao je pravo na Notre Dame sveučilištu (1942.), služio u američkoj mornarici i zatim otvorio odvjetnički ured u Aljaski, gdje je poslije služio u zastupničkom domu te postao i guverner.

Priča o Mikeu Stepovichu ne bi bila potpuna bez spominjanja njegove vjerne supruge Matilde. Ona je rođena 1922. i potječe iz vrlo poznate hrvatske obitelji Baričević u Portlandu, podrijetlom s otoka Paga. U obitelji je bilo petero djece: dva brata i tri sestre i svi su završili više škole. Matilda je završila pravni fakultet, udala sa za Mikea i odselila k njemu u hladnu Aljasku, gdje su postali poznata i utjecajna obitelj. Nije to bila samo obična obitelj, osim velikih uspjeha u profesiji i politici, Matilda i Mike imali su 13-ero djece! Nije to lako. Trebalo ih je roditi i odgojiti. Oni su sve to s uspjehom i velikom ljubavlju ostvarili.

Stepovichi su kroz cijeli život ostali u trajnoj i srdačnoj vezi s hrvatskim franjevcima u Americi, posebice s fra Ljubom Čuvalom, koji je u njihovim mladim danima bio misionar među Hrvatima u Portlandu. Matilda je umrla 2003., u 81. godini života. Mike je preminuo 14. veljače 2014. godine.

Njegovo rodoljublje bilo je satkano od one duboke i iskrene odanosti prema rodnoj zemlji

Hrvatski emigrant Lujo Hodak mlade godine života proveo je u izbjegličkim logorima Italije, zatim u Argentini, da bi konačno došao u Chicago, gdje je godinama živio sa svojom suprugom Ankom. Od mladih dana bio je čovjek akcije, idealan borac pripravan na svaku žrtvu. lako rođen u Zenici 1913. godine, mladost je proveo u Hercegovini u […]

Brojni Stepovich-Baricevic sinovi, kćeri, unučad i praunučad rasuti su diljem Amerike „ko rakova djeca”. Jedna od kćeri, Nada, udana je za poznatu košarkašku zvijezdu Johna Stocktona. Sve je to hrvatske korjenike rod, dio naše prošlosti i sadašnjosti. Neka nas ima, pa taman u dalekoj Aljaski i drugim krajevima Amerike.

Kamo su otišli ti čuvari stada
ti ljudi u hlačama od tako teške vune
Savijenih leđa, što znoje se na suncu
pogurene žene što po vodu idu.

Kamo li odoše što šljivovicu prave
ti seljaci što su maslinike brali
što su jeli slatko iz šipaka zrnje
Što gledahu more plavo, Jadransko.

Doček hrvatske dijaspore 1927. u New Yorku: Hotel je rasvijetljen s električnom rasvjetom, a upravitelj je Hrvat

Hrvatski etnički institut u Chicagu u svom bogatu arhivu čuva brojne zanimljive oglase iz 20. stoljeća koji se odnose na hrvatsku dijasporu. Među njima je i jedan iz 1927. godine – Transatlantic hotela iz New Yorka, u kojem je upravitelj Hrvat Dragutin Brešan, a putnicima se nude razne usluge – od smještaja i preuzimanja prtljage […]

Hrvatsko useljavanje u Britansku Kolumbiju može se sagledati kroz tri razdoblja: 1) Razdoblje prije Prvog svjetskog rata (? – 1914.), Međuratno razdoblje (1919. – 1939.) i Razdoblje poslije Drugog svjetskog rata (1941. –).

U prvom razdoblju, a posebno u njegovoj ranoj etapi, učinjeni su samo rijetki i sporadični hrvatski dodiri sa zemljom koju sada poznajemo kao Britansku Kolumbiju. Tek na prijelomu stoljeća prva su stalna hrvatska naselja utemeljena u toj provinciji. Do 1914. od 29 oživjelih hrvatskih zajednica diljem Kanade, više od polovice ih se nalazi u Britanskoj Kolumbiji.

Zbog pogoršanja društvenih, gospodarskih i političkih uvjeta u njihovoj domovini, u drugom razdoblju Hrvati su masovno iseljavali u Novi svijet. Prema kanadskim statistikama, više od 30 tisuća Južnih Slavena bilo je primljeno u Kanadu u razdoblju od 1919.do 1939.

Takav nenadani val iseljavanja Hrvata u Britansku Kolumbiju nastavio se i tijekom trećeg razdoblja, nakon Drugog svjetskog rata. Profitirajući od posebnih propisa o useljavanju kojima je svrha bila pomoći razne europske zemlje koje su imale ozbiljne probleme s izbjeglicama, tisuće je ratnih i poratnih hrvatskih iseljenika – uglavnom kvalificiranih radnika, tehničke inteligencije i profesionalaca – bilo primljeno i zaposleno u naglom razvoju kanadskog ribarstva i rudarstva te u gradskim sredinama koje su naglo rasle u Ontariju i Britanskoj Kolumbiji.

Jedan je hrvatsko-kanadski znanstvenik istaknuo da je mornar imenom “Kozulić (ime mu je nepoznato, pr. pisca) došao na brodu Bodega y Quadra i posjetio Kanadski Pacifik 1779. godine. U izvjesnom smislu, Kozulić može biti smatram jednim od prvih istraživača Britanske Kolumbije. Također se smatra da se Kozulić vratio na tu obalu desetljeće kasnije kao član posade francuske ekspedicije “Buchand”, 1790. kad su Francuzi istraživali mogućnosti ribarstva na donjem toku rijeke Fraser.

Ima nekoliko razloga koji govore da bi ovo mišljenje trebalo biti odbačeno kao apokrifno. Najprije, Kozulićevo ime se ne pojavljuje na popisu časnika, posade niti putnika ni na brodu Favorita kojim je upravljao Bodega y Quadra, niti Princesa kojim je zapovijedao Ignacio Arteaga kada su ta dva španjolska broda istraživala sjeverozapadnu obalu Amerike 1779. godine. A zatim, bojeći se napada urođeničkih plemena duž obale Britanske Kolumbije, dva su španjolska broda produžila prema Aljasci, a da nisu dopustili nikomu od 89 ljudi da odu na obalu u vrijeme njihove plovidbe uzduž obale Britanske Kolumbije. Da je Kozulić sigurno bio na jednom od tih brodova – možda pod različitim imenom, odnosno pod hispaniziranim imenom – on je mogao biti prvi Hrvat koji bi bio u stanju razgledati obalu Britanske Kolumbije, a da pri tom nije uspio ostaviti tragove na pijesku te obale. Kao što je jedan hrvatski znanstvenik napisao o Kozuliću: “Trebali bismo dobro znati da pišemo povijest nepotvrđenih priča”.

Tek osam desetljeća kasnije može se uspostaviti očitija stvarnost o dolasku prvih hrvatskih useljenika u Britansku Kolumbiju. Ti su prvi hrvatski useljenici došli s tisućama drugih pustolova koji su nagrnuli u Viktoriju i u unutrašnjost Britanske Kolumbije u potrazi za zlatom i naglim obogaćivanjem, prema rijeci Fraser, u vrijeme “zlatne groznice”, 1858.

Zašto su Hrvati napustili plodnu zemlju i došli živjeti među divlji kaktus, kamen i pijesak? Dobro došli u Arizonu

Ako se iz američkog grada Phoenixa uputite autocestom broj 60 prema istoku savezne države Arizone, nije loše proći kroz nestvarnu i gotovo netaknutu prirodu američkog jugozapada. Pred vašim će se očima tako nizati prostranstva kamena, pijeska, drače i niskoga raslinja, a sve to preplavljeno poljima kaktusa koji poput stražara bdiju nad pustoši koja ih okružuje. […]

Vijesti koje je uputio James Douglas, guverner Otoka Vancouver i glavni predstavnik tvrtke “Hudston’s Bay Company” u Fort Victoria uredu “Colonian Office” u Londonu, u travnju 1856. govore: “(…) Zlato je otkriveno u znatnim količinama na Britanskom teritoriju u gornjoj Kolumbiji… i u pijesku pritoka rijeke Fraser, a područja na kojima se zlato nalazi velika su, možda jednaka onim ‘zlatnim poljima’ u Kaliforniji (…)”.

Ta je vijest stigla do tisuća sezonskih, a tada razočaranih rudara – glasovitih četrdeset-devetaka – u Kaliforniji i izvan nje. Početkom proljeća 1858. cijela je armada parnih i drugih brodova dovezla tisuće rudara i drugih pustolova u Viktoriju. Otkako je James Douglas naznačio Viktoriju kao jedino mjesto gdje se mogla dobiti rudarska dozvola za Britansku Kolumbiju, svi su rudari morali najprije doći u Viktoriju prije nego bi išli na zlatna polja u unutrašnjosti. Smatra se da je do kolovoza 1858. – 25 tisuća željnih tražitelja za bogatstvom na putu prema zlatnim poljima prošlo kroz Viktoriju koja je tada bila nešto veće selo s nekih 800 stanovnika.

Sjaj zlata privukao je ljude iz sviju krajeva svijeta. Najviše je tih pustolova brzo se iskrcalo, uzeli su rudarske dozvole i nešto životnih potrepština i odmaglilo kroz nekih šezdesetak milja Zaljeva Georgia, prema ušću rijeke Fraser. Drugi, možda nešto oprezniji, ostali su u Viktoriji da bi pronašli svoj “zlatni lonac” u “rudarenju kod rudara”, opskrbljujući rudare raznim robama i uslugama.
Pronalazak zlata na rijeci Fraser preobrazilo je mirno malo selo Viktoriju gotovo preko noći u nemiran grad od nekoliko tisuća stanovnika sa svim zamkama i manama naše uljudbe, grad s bankama, crkvama, kazalištima, vatrogasnim društvima, novinama, hotelima, “salonima” i plesnim dvoranama. Među mnogim spekulantima i poduzetnicima koji su se našli u Viktoriji u vrijeme zlatne groznice, kroz prvo razdoblje bio je i Samuel Miletich.

Jedne subote, 3. prosinca 1859. parobrod Pacific doplovio je u Viktoriju iz San Franciska, a na njemu je bilo, uz natovareni teret i 30-ak putnika. Dvojica su putnika bili poznati poduzetnici u San Francisku: (Mejer tj. Major) Malowanskie (Malowanski) i S. Mitlich (Samuel Miletich), koji su došli ü Viktoriju tražeći nove prigode za svoja poduzeća i investicije.

Tijekom tjedana koji su slijedili dolasku u Viktoriju Sama Mileticha – koji je u San Francisku bio uspješan hrvatski trgovac alkoholom, Miletic je nekoliko puta pokušavao dobiti dozvolu za trgovinu alkoholom, a u vidu je imao otvaranje salona u Viktoriji. U siječnju 1860. – nakon što je to dvaput bez uspjeha pokušavao – Miletich je konačno dobio dozvolu za prodaju alkohola i otvaranje salona, ali tek nakon što u svoj salon ugradi desetak sklopnih kreveta, tako da bi bar djelomično taj salon mogao služiti i kao hotel. Do konca je siječnja Miletić otvorio svoj “Saloon Adelphi” na jugozapadnom uglu ulice Yates i “Government Street”, na mjestu koje je uskoro proglašeno “Mjesto Adelphi”.

Do konca godine 1860. Miletich je instalirao tri biljarska stola u gostinjskoj sobi, koja je bila pridodana salonu Adelphi, dok je Major Malowanski otvorio prodavaonicu duhana sjeveroistočno od salona Adelphi i otpočeo je trgovinu krznom. Obojica su Malowanski i Miletich dobro zarađivali u vrijeme ranih 1860-ih godina. Miletich je uložio novac u nekoliko zemljišnih parcela na Pandora Avenue, a Malowanski je kupio dvojarbolni brod Langley. Taj je brod Langley pod zapovjedništvom Vincenta Charlesa Baranovicha, opet jednog Hrvata, i Johna Malowanskog, sina Majora Malowanskog, plovio po tri ili četiri mjeseca duž obale Britanske Kolumbije i Aljaske, a za to su vrijeme ogromne količine alkohola ilegalno prodavane urođenicima u zamjenu za krzna i kože.

Kao i deseci drugih salona, hotela i gostinjaca pored puta u Viktoriji i oko tog grada, Adelphi je priređivao bučnu trgovinu s rudarima, mornarima i pustolovima, koji su dolazili u Viktoriju radi posla ili zabave. Za mnoge su od tih ljudi saloni i dodatne plesne prostorije bili društvena središta, gdje su mogli provoditi vrijeme pijući, pušeći, zabavljajući se, igrajući biljar, igrajući na buće, na karte za novac (potajno), ili upoznavajući žene koje su boravile po takvim zgradama. S desetak boca soka ili piva, s prihodom od 40 dolara, zarada salona bila je ralativno siguran i dobar izvor prihoda tih godina u Viktoriji.

Za razliku od nekih drugih salona u Viktoriji, nema dokaza da bi bilo kartanja za novac ili prostitucije u salonu Adelphi dok je bio u Miletichevu vlasništvu. Jedini izvještaj koji bi se mogao smatrati nepovoljnim potječe iz vremena nekoliko tjedana nakon što je Adelphi bio otvoren kad je Miletich odbio poslužiti čašom pića Jacoba Francisa, poznatog člana viktorijskih crnaca.

S parobroda za Ameriku: Trgovački putnici bili su iskusni, tražili su lijepe žene da im bude zabavnije na putu

Stigoh u Havre iz Pariza ekspresnim vlakom na 31. prosinca, oko tri sata po podne. La Touraine, brod francuskog društva “Transatlantique”, morao je otputovati u četiri. Megjutim natovarivanje prtljage i ukrcavanje putnika zateglo je odlazak do sutona. U velikoj blagovaonici prvog razreda okupiše se putnici oko gotovih sofra, te jedu i piju, kao iza gladne […]

Francis je ubrzo pokrenuo sudski postupak protiv Mileticha. Iako je žiri oslobodio Mileticha, stvar je došla na viši sud gdje je Francis mogao pokazati – tu kao i u idućim sudskim procesima – da se ne smije odbiti posluživanje crnaca, usprkos postojanju segregacije u viktorijskim salonima.

Godine 1864. potrošio je Miletich 1000 dolara za obnovu Salona Adelphi, u koji je uveo plinsku rasvjetu. Major Malowanski je, usprkos konfiskaciji broda Langley godine 1863., radi kriomična dovoza i prodaje alkohola urođenicima, nastavio svojom “Duhanskom trafikom” u Salonu Adelphi i ponovnim dobivanjem broda Langley od vlade Britanske Kolumbije. Nabavio je i drugi brod, North Star, da bi tako povećao svoje trgovanje krznom.

Procvat poslovnog raspoloženja u Viktoriji počeo se mijenjati nagore 1864. i 1865. kad su rudari počeli napuštati zlatna polja u Cariboo, nakon što su lakoumni kopači završili svoje poslove. U siječnju 1865. direktor banke “Bank of British Columbia” rekao je da je Viktoria “mutna ko voda u jarku” te da su u njoj živahni jedino “bježanije od zakona i bankrupcije”.

U proljeće 1866. Major Malowanski se pridružio “bjeguncima” kada je na parobrodu Diana kasno jedne noći kliznuo preko crte u SAD kako bi izbjegao zatvor radi dugova u Viktoriji. Nakon bijega u Fort Steilacoom u Puget Soundu, Major Malowanski proglasio je bankrupciju i njegova su dobra podijeljena onima kojima je bio dužnik. Ipak su Miletich i John Malowanski ponešto spasili u poslovnim djelatnostima. Major Malowanski se nikad više nije vraćao u Viktoriju. John Malowanski i Vincent Baranovich nastavili su upravljati brodovima Langley i North Star trgujući krznom, usprkos bankruptiranju Majora Malowanskog.

Bogatstvo Sama Mileticha održalo se i u Viktoriji usprkos ekonomskoj krizi. U lipnju 1866. on je popravio u Adelphi biljar i gostinjsku sobu dodavši još četiri biljarska stola – “Phelan’s Patent Combination Billiard Tables”. Uresio je i zidove “dobro izabranim slikama i rezbarijama”. Tog je istog mjeseca stupio u suvlasnički odnos s Johnom C. Keenanom u upravljanju salonom Adelphi. Keenan je bio iskusni uzdržavatelj hotela, koji je prije upravljao Fashion Hotelom, na ulici Yates. Nije jasno zašto je Miletich ušao u taj suvlasnički odnos s Keenanom. Jedna je mogućnost u tom što je želio imati uza se Keenanovo iskustvo u vođenju plesnih dvorana, budući da je i Miletić, ljeti 1866. također iznajmio Alhambra dvoranu s glazbom i plesnom dvoranom te barom.

Alhambra dvorana bila je popularni plesnjak i mjesto pjesme, koje se nalazilo u drugom skladištu u sklopu ciglom zidane zgrade William Zelnera, na jugoistočnom uglu ulice Yates i “Government Street”, odmah nasuprot salona Adelphi. Miletichev novi “glazbeni hram” imao je jednu od najboljih zabavnih glazba u gradu, s mnogo balova, recitala i drugih zabavnih događaja koji su se tu zbivali.

Miletich je 1868. odbacio zajedništvo s Johnom Keenanom i ušao u suvlasnički odnos s kapetanom Williamom J. Doaneom, koji je bio popularni kapetan na parobrodu na rijeci Fraser; nije mrzio čašicu i želio je otvoriti restoran s ostrigama. Dok je kapetan Doane trebao čekati još nekoliko godina kako bi otvorio svoj restoran, bio je zaposlen kao upravitelj salona u Adelphi tijekom 1868. godine. Kroz to je vrijeme Miletich odselio u mjesto Sitka, na Aljasku i tamo je otvorio salon s biljarom i gostinjskom sobom.

Kao što je bio slučaj i s njegovim poznanicima Johnom Malowanskim i Vincentom Baranovichem, koji su preselili svoja poslovanja na Aljasku, godine 1867. Mileticha su na Aljasku privukle vjerojatno poslovne mogućnosti te mali utjecaj vlade na tom teritoriju, budući da su tu zemlju kupile Sjedinjene Države Amerike 1867. godine. Za razliku od Viktorije, s nekih osam salona i javnih kuća, Miletich zapravo nije imao konkurencije u Sitki. Iako je njegovo suvlasništvo s kapetanom Doaneaom trajalo do rujna 1868., Miletich se smjestio u Sitki već u siječnju 1868. i uskoro je prodao sve što je imao u Viktoriji, kamo se više nikad nije vraćao.

Iako je u Viktoriji Miletich proveo samo devet godina, njegov kulturni doprinos – ma kako bio skroman – ipak je bio dugotrajan. Salon Adelphi dao je ime uglu na kojem se nalazio, zgrada od opeka zamijenila je drveni salon 1890-ih godina. Konačno je taj salon Adelphi bio zatvoren 1917. zbog zabrane, ali su se tragovi Samuela Mileticha zadržali sve do 1940-ih godina kad su ti tragovi odstranjeni iz viktorijskog krajolika rušenjem kompleksa Adelphi, u vrijeme gradnje nove vladine poštanske zgrade.

Kao znak zašto je Miletich uživao takav uspjeh gdjegod bi otvorio salon, mogu nam poslužiti riječi objavljene na prvoj stranici prvoga broja prvih novina na Aljasci, The Sitka Times, gdje je brižno skrenuta pažnja običnim pismom – jer novinski slog tada još nije bio tamo dospio – kojim Miletich oglašava da “Samov salon i dalje radi u svojem sretnom stilu” te da je Samov moto “dopadljiv smiješak, dobro piće i cigare”, ali devet godina kasnije taj rođeni Dalmatinac više nije bio na popisu građana Sitke. Već je tada taj neumorni graničar otišao u potragu za drugim zlatnim rudnicima, za svojim “El Doradom”.

Ostao iznenađen kada je došao u hrvatsku kuću u New Jerseyju

Duboko mi je urezana u sjećanje jedna hrvatska kuća u New Jerseyju. Kada sam bio u nju pozvan, nisam ni slutio da ću doživjeti nešto neslućeno. Bio je to dom gospodina Ivana i gospođe Olge Orlić, te njihove djece Ivke i Ivice. Drago mi je, kada sam prvi put pozvan u jednu obitelj, da to […]

“A što bih Vam mogao reći o ranim hrvatskim useljenicima”, reče mi jedan američki znanstvenik koji se bavi tom tematikom. “Oni su Vam kao ‘ptice selice’. Dolete tu, ostanu jedno vrijeme i onda opet odlete dalje, a rijetki su oni koji ih ponovno vide. Takav je bio Sam Miletich”.

• ovaj članak čuva se u Hrvatskom etničkom institutu. Autor je nepoznat, kao i godina izdanja

Dobro došli na portal dijaspora.hr, mjesto daljina i dobrih ljudi

Dijaspora je riječ koja je prečesto označavala daljine, izgubljene ljude ili zabranjene živote. Ali dijaspora je zapravo knjiga života mnogih naraštaja na svim kontinentima. Knjiga imena, ideja, događaja i pokreta koji su ispisali najmoćnije stranice povijesti nekih drugih zemalja, ali i povijesti borbe za svoje ime. Naraštaji ljudi koji su došli iz daleke, velikom dijelom […]

Aljaska je odijeljena od drugih 48 kontinentalnih država golemim kanadskim teritorijem. Kroz stotinjak godina, do 1867., gospodar te gotovo puste zemlje na Tihom oceanu i Arktiku bila je carska Rusija, od koje su Aljasku kupile Sjedinjene Države za 7,2 milijuna dolara. Kada je 1896. pronađeno zlato, počeli su stizati novi useljenici u potrazi za bogatstvom, među kojima i Hrvati. Uz mnoge prirodne ljepote, tu je nacionalni park i najviša planina Sjeverne Amerike Mount McKinley, visoka 6194 metra.

Godine 1912. Aljaska je postala posebni teritorij SAD-a, a glavni je grad Juneau. U siječnju 1959. primljena je kao 49. država Sjedinjenih Američkih Država. Prvim guvernerom imenovan je Mike Stepovich (Stjepović), sin hrvatskih useljenika. Stepovich je već u lipnju 1957. postao guverner Aljaska-teritorija. Tako je bio prvi guverner rođen u Aljasci, prvi katolik i prvi američki Hrvat na tom položaju. Američki tjednik Time donio je tim povodom na naslovnoj stranici Stepovichevu sliku, istaknuvši kako je Amerika još uvijek zemlja velikih mogućnosti gdje se od skromnih korijena može uzdići na vrlo važne političke položaje.

U tijeku hrvatskih iseljavanja u Ameriku u 19. i 20. stoljeću useljenici su često birali svoja odredišta prema sličnosti klime u svom kraju u Hrvatskoj. Tako su se Hrvati iz priobalne Hrvatske rado selili u Kaliforniju i susjedne južne i zapadne države. Hrvati iz Like u velikom su broju odlazili u Minnesotu koja ima klimu sličnu onoj u Lici, a naseljavali su se i u drugim planinskim krajevima kao što je Aljaska. Dakako da nije svatko bio za Aljasku, jer su i zemljovid i klima i način života zahtijevali tip useljenika koji podnosi zimu i teške napore. Tajna hrvatskoga useljeničkog uspjeha leži u tome što su tisuće mlađih pojedinaca imali neslomiv pionirski duh i nisu se bojali nikakvih teškoća, napora i žrtava. Mnogi su zbog toga otišli i u Kanadu gdje je klima bila još hladnija od one u američkim državama.

Tipičan primjer neustrašivog i poduzetnog duha bio je hrvatski pionir useljenik u Aljasci Paul Draženovich s kojim sam se godinama dopisivao. Rođen 1891. u Lici, došao je 1911. u Aljasku. Nakon mnogih godina naporna rada stekao je nekoliko rudnika zlata. Poslao mi je u svojim pismima vrlo zanimljive opise života i borbe useljenika, osobito Hrvata iz Like. Slike koje je slao prikazuju ga kao prospektora zlata, opremljena za takve pothvate, sa saonicama i psima. Sve to navodim kako bismo bolje razumjeli život, značenje i tragediju kongresmena Nicka Begicha (Begića).

Hrvati su radili na najtežim i najopasnijim poslovima i mnogi od njih su tu izgubili živote ili su bili teško ozlijeđeni. To su bila vremena kada industrijske tvrtke i razne oblasti nisu isplaćivale nikakve odštete. Zbog toga su, da se donekle osiguraju, Hrvati sami osnivali svoja bratska društva i razne zajednice. U jednom od rudnika u Minnesoti u kojima je radilo mnogo Hrvata, dogodila se tako jedna od brojnih nesreća 5. veljače 1924. Bilo je to u Milfordu. Među 15-ak poginulih Hrvata bio je jedan Hrvatin.

Željezna ruda koju su tu kopali otpremana je brodovima preko Velikih jezera u Pennsylvaniju, gdje su opet u užarenim čeličanama radili i često stradali hrvatski useljenici. Tu je nastala i ona legenda o čeličnom divu, zvanom Joe Magarac. Među takvim useljenicima bili su i Begići i Prpići. Kada su došli tamo nisu ni slutili da će njihovi sinovi u Americi proslaviti ta hrvatska imena i uvesti ih u mnoge američke “Tko je tko”.

Nick Begich se rodio 6. travnja 1932. u mjestu Eveleth, Minnesota. Roditelji Ivan Begić i Ana rođ. Martinić došli su iz Gospića u Hrvatskoj. Ana je stigla 1905., a Ivan 1911. Nick je u Evelethu završio pučku školu, gimnaziju i Eveleth Junior College. Bio je od djetinjstva član Hrvatske bratske zajednice, a godine 1971. i delegat svoga odsjeka na konvenciji HBZ-a u San Franciscu. Uvijek se ponosio svojim hrvatskim porijeklom i u svojoj kasnijoj karijeri rado se družio s Hrvatima i pomagao im koliko je mogao. Po naravi je bio pristojan i srdačan. Eveleth je inače gradić u području Mesabi koje je bogato željeznom rudom. Tu je radilo mnogo Hrvata, pa je Nickov brat Joe Begich dva puta bio izabran za gradonačelnika Eveletha.

Nick Begich je na St. Cloud State Collegeu diplomirao povijest i političke znanosti. Završio je studije za dvije, umjesto četiri godine. Uz to je još cijelo vrijeme radio da bi mogao plaćati svoje školovanje. Na University of Minnesota magistrirao je Education Administration i političke znanosti. Studirao je za doktorat na sveučilištima Colorado i North Dakota.

Predavao je na St. Cloud High School u Evelethu od 1952. do 1956. Godine 1956.vjenčao se s Pegge Jendro. Iste godine su preselili u Aljasku. Tu im se rodilo šestero djece, četvorica sinova i dvije kćeri. On sve to spominje u svojim pismima koja mi je pisao i u političkim oglasima nakon što se dao u politiku. Kao i većina njegovih tadašnjih zemljaka bio je u redovima demokratske stranke.

Na University of Alaska, Anchorage Branch, Begich je honorarno od 1956. do 1968. predavao američku povijest. U isto vrijeme je bio ili obavljao službe: Boys Counselor u Anchorage West High School 1956. – 1957., Director of Student Personnel u Anchorage Independent School Districtu 1957. – 1959., Principal u Fort Richardson School 1959. – 1963., Superintendent of Forth Richardson Schools 1963. – 1968.

U pismu od 21. srpnja 1971. Begich mi je pisao: “Možda je prosvjetna karijera bila najvažnija sastojnica moga života prije 1969., jer 16 sam godina svoga života proveo kao učitelj, savjetnik, ravnatelj i školski nadzornik – četiri godine u Minnesoti i 12 godina u Aljasci”.

Prije nego što je izabran u Kongres Sjedinjenih Američkih Država, Nick Begich je osam godina bio senator u Aljaska State Senate. Najprije je od 1963. do 1967. zastupao District E, golemo područje koje obuhvaća Anchorage, otok Kodiak, poluotok Kenai, Aleutske otoke, Pribiloff otoke sve do blizu kanadske granice; zatim je četiri godine bio vođa manjine. Prve dvije godine u Senatu je radio kao pročelnik Senatskog odbora za zdravstvo, socijalnu skrb i prosvjetu (Chairman of the Senate Health, Welfare and Education Committee), a tijekom osam godina služio je još u odborima za pravosuđe, trgovinu, pravila, mjesnu upravu i financije.

Godine 1969. Demokratska partija ga je imenovala kandidatom za US Congress. Aljaska je tada birala samo jednog kongresmena za zastupnički dom u Washingtonu. Nick Begich je pobijedio na izborima. Na svečanosti polaganja zakletve i preuzimanja dužnosti kongresmena u Washingtonu prisutni su bili i njegovi ponosni roditelji. Američki Hrvati u drugim dijelovima države nisu zadugo znali da je jedan Hrvat kongresmen, iako je on zastupao golemo područje, dvije tisuće milja široko (sjever-jug) i tri tisuće milja dugo (istok-zapad) i s četiri vremenske zone.

Kada je preuzeo dužnost, oko 300 tisuća stanovnika Aljaske imalo je puno potreba, pitanja i očekivanja. O svom poslu Begich mi je tada pisao: “Ja u svom poslu silno uživam”.

Pitanje Aljaska Native Land Claims i mnogi drugi problemi, kao naftovod od sjevernih arktičkih obala do Tihog oceana i veliki prihodi od toga, briga za nove useljenike, odgoj i prosvjeta, pa i sam život u tim hladnim i besputnim područjima – sve je to iziskivalo golemu snagu i sposobnost odvažnog, poduzetnog i neumornog mladog političara Begicha.

Po svojoj izobrazbi, radu i iskustvu kongresmen Begich je prosvjetni radnik, profesor, političar i narodni čovjek koji je potekao iz skromne useljeničke obitelji. Uvijek se ponosio svojim porijeklom. I kao senator u Aljasci i kao njezin predstavnik u Washingtonu radio je jednako za sve svoje sugrađane u tim golemim sjevernim prostorima, gdje se najbrže ili jedino moglo stizati malim zrakoplovima.

Riječi Hrvata objavljene su na prvoj stranici prvog broja prvih novina na Aljasci

Kud nestaše oni što gradiše zidove,čije njive ograđene liče na kukuruzno zrnje pa na suncu sjaju u ruševnu stanjumreže tih zidova što miljama se steru. Kamo su otišli ti čuvari stadati ljudi u hlačama od tako teške vuneSavijenih leđa, što znoje se na suncupogurene žene što po vodu idu. Kamo li odoše što šljivovicu praveti […]

U predizbornoj kampanji 1970. Begich se fotografira i predstavlja sa svojom obitelji, sa suprugom Pegge i šestero djece. Pomagali su mu brojni prijatelji, kolege iz prosvjete i bivši studenti. Obećao je biračima integritet i poštenje, brigu za starije osobe, za školstvo, zdravstvo i za sve osobite potrebe Aljaske. Što je obećao, to je kao kongresmen ispunio. Brinuo se za ribare i urođenike, za potrebe posebnog školstva, za prometne veze u državi u kojoj je dotada bilo više zrakoplovnih nego automobilskih nesreća.

Kada sam doznao od jednog slovenskog prijatelja da u Washingtonu živi kongresmen hrvatskog porijekla, odmah sam pisao Begichu. Odgovorio mi je s nekoliko lijepih i sadržajnih pisama u kojima mi je dao svoje biografske podatke.

U to je vrijeme djelovao American Croatian Academic Club u Clevelandu, Ohio, osnovan 1959. godine. Svrha mu je bila širiti objektivnu istinu o Hrvatskoj na znanstven način, osobito održavanjem seminara i simpozija. Predsjednik kluba 1971. bio je dr. Tefko Saračević, profesor na Case Western Reserve Universityju. Na tom sveučilištu je za Dan zahvalnosti u studenom 1971. bila zakazana trodnevna konvencija s temom o hrvatskim iseljavanjima u posljednjih sto godina. Da bi se čulo i domovinsko mišljenje o tim problemima, ACAC je pozvao i četiri profesora iz Zagreba. Glavni govornik na banketu 26. studenog u Sheraton hotelu u Clevelandu trebao je biti kongresmen Nick Begich.

Došlo je međutim do sudbonosnih događaja u Hrvatskoj. Na štrajk hrvatskih sveučilištaraca u studenom 1971. odgovorila je jugosrpska policija brutalnim nasiljem i masovnim zatvaranjima. To je bilo uoči presudnog sastanka u Karađorđevu na kojem će komunisti osuditi cijelo vodstvo pokreta za demokratizaciju u Hrvatskoj, provesti staljinističke čistke, pozatvarati tisuće lidera i ljevice i desnice, ugušiti Hrvatsko proljeće i opet zavesti potpunu diktaturu vlasti iz Beograda. Zbog svega toga bili su spriječeni doći na konvenciju u Cleveland pozvani znanstvenici: Ivan Supek, Anđelko Runjić, Ivo Baučić i Ivan Čizmić. Njihov nedolazak i burni događaji veoma su uzbudili američke Hrvate, osobito vodstvo i članove Američko-hrvatskog akademskog kluba. Konvencija je ipak održana.

Kada je Nick Begich stigao u Cleveland, obaviješten je o događajima u Hrvatskoj i zamoljen da u američkim političkim krugovima učini sve što može da doznaju o najnovijem valu progona. On je sve osvojio svojom pristojnošću i jasnim stavom prema događajima u SFRJ. U svom značajnom govoru na banketu istaknuo je svoju ljubav prema Aljaski i Americi i spremnost pomoći Hrvatskoj. U izjavi tiskanoj u Congressional Record, službenom glasilu Kongresa, od 16. prosinca 1971. (str. 1359), Begich ističe kako je bio vrlo impresioniran na konvenciji i banketu ACAC-a u Clevelandu. On osuđuje postupak jugo-vlasti što su onemogućile četvorici hrvatskih znanstvenika doći u Ameriku i na konvenciju. Odobrava službenu izjavu-prosvjed kojom vodstvo ACAC-a i prisutni na seminaru, među kojima su bili predstavnici nekoliko desetaka američkih sveučilišta i ustanova, osuđuju jugoslavenske progone u Hrvatskoj. Cijeli tekst prosvjeda uvršten je u Congressiona Record. Tu Begich u svom popratnom tekstu spominje da je na seminaru bilo oko 250 sudionika od kojih su mnogi zastupali razna sveučilišta i ustanove. Taj dokument je bio prvi u nizu mnogih kasnijih koji su osudili gaženje “Hrvatskoga proljeća”.

Cijelo to vrijeme Begich je bio u vezi s mnogima od nas, ostao je lojalan prijatelj i dosljedno podržavao hrvatsku borbu za samostalnost. U to vrijeme sam o njemu napisao nekoliko članaka u raznim hrvatskim novinama u Americi i Kanadi i upoznao ih tko je Begich i u čemu pomaže. Treba imati na umu da je u to doba službena američka politika zagovarala opstanak Jugoslavije unatoč njenom teroru nad nesrpskim narodima i punim zatvorima političkih zatvorenika. Neki krugovi u Washingtonu držali su Tita svojim saveznikom i bilo je veoma nepopularno kritizirati SFRJ i Broza. Zanimljivo je i to da je nakon sjednice u Karađorđevu 1. prosinca 1971. veći dio američkih medija ignorirao burne događaje u SFRJ, teške progone i masovna zatvaranja Hrvata. Tek nakon nekoliko tjedana događaji u SFRJ prisilili su važnije novine, radio-postaje i TV kanale da počnu izvještavati i raspravljati o kršenju ljudskih prava u Jugoslaviji. Kongresmen iz Aljaske Nick Begich, branitelj i zagovornik jednakosti svih američkih građana, ta je prava postojano zagovarao u Washingtonu i za Hrvatsku i njen potlačeni narod iz kojega su došli u Ameriku njegov otac i majka.

U tim teškim vremenima za domovinske i iseljene Hrvate Begich se opet javlja u Congressional Record 24. veljače 1972. i govori o glavnoj godišnjoj skupštini Hrvatske Akademije Amerike, održanoj 29. siječnja u New Yorku. Na temelju podataka sadržanih u deklaraciji Akademije, Begich je odlučno osudio stanje u Jugoslaviji u kojoj je beogradska vlast, pod izlikom da se bori protiv “hrvatskog nacionalizma” i “pokvarenog zapadnog liberalizma”, nametnula hrvatskom narodu staljinistički jaram. Tisuće su u Hrvatskoj postale žrtve partijske čistke i stotine poslane na robiju. U deklaraciji se brane prava hrvatskoga sveučilišta, Matice Hrvatske, profesora i studenata i cijelog hrvatskog naroda.

Zahvaljujući zauzimanju Nicka Begicha, deklaracija Hrvatske Akademije Amerike, u kojoj se apelira i na američke ustanove i narod da pomognu hrvatskom narodu, ušla je u Congressional Record 24. veljače 1972. i time dobila službeno značenje i široki publicitet.

“Ali povijest nas uči da se politička pitanja ne mogu trajno riješiti tlačenjem, terorom i gušenjem osnovnih ljudskih prava. Naprotiv, takve metode vode u nove sukobe i svjetsko ih je mnijenje osudilo. Hrvatski narod, kao i sve druge nacije, ima neotuđivo pravo na svoje nacionalno samoodređenje i državnost, što mu je priznato i sadašnjim jugoslavenskim ustavom, ali je Hrvatskomu narodu u stvarnosti zanijekano. Policijski teror i pritisci samo će ojačati otpor hrvatskoga naroda i njegovu čvrstu odlučnost da ostvari svoju legitimnu nacionalnu nezavisnost”.

Begichu je u izbornoj kampanji puno pomagala i njegova supruga Pegge. Iako su imali malu i brojnu djecu, ona je kroz osam godina pohađala University of Alaska u Anchorage. Završivši studij 1967., predavala je u školi u Eagle Riveru. Pomagala je Nicku i u izbornoj kampanji 1972. za ponovni izbor u Kongres u Washingtonu. Tada je došao da mu pomogne i kongresni kolega i prijatelj Hale Boggs iz Louisiane, koji je 26 godina bio u Kongresu. Kao vođa većine Boggs je u to vrijeme bio jedna od najutjecajnijih osoba u političkom vodstvu Amerike.

Datuma 16. listopada 1972. Begich i Boggs su poletjeli malim dvomotornim zrakoplovom Cessna 310 iz Anchoragea za Juneau, odakle je Boggs trebao odletjeti za Washington. Pilot zrakoplova bio je Don Jonz, a s kongresmenima je letio i Begichev asistent Russel Brown. Preko visokih planina i pod opasnim vremenskim uvjetima trebalo je preletjeti 580 milja. Let normalno traje oko dva i pol sata. Zrakoplov međutim nije nikada stigao na odredište. S njim su nestali i putnici.

Vojne i civilne vlasti poduzele su sve da ih pronađu u ledenim planinama, u moru ili negdje na divljoj obali. Unatoč svim naporima i najmodernijim potražnim sredstvima, nije bilo ni traga izgubljenom zrakoplovu i putnicima. Ni FBI, ni druge službe i zauzeti tražitelji nisu nikada pronašli što se dogodilo sa zrakoplovom i putnicima. Još o dvadesetoj godišnjici tragedije pisale su novine u Anchorageu o zagonetnom nestanku kongresmena Begicha i Boggsa. Neriješeni misterij muči obitelj Begich do dana današnjega.

Na izborima održanim u listopadu 1992., dakle nakon zrakoplovne nesreće i njegova nestanka, Begich je ipak dobio 60 posto glasova i ponovno izabran u US House of Representatives. Kada je poslije toga Demokratska stranka imenovala drugog kandidata – iako se očekivalo da udovica Begich naslijedi svoga supruga – njihov novi kandidat je izgubio izbore. Pegge Begich se kasnije natjecala za Kongres, godine 1984. i 1986., ali nije uspjela. Na Memorial Day god. 1986. otvoren je Begich-Boggs Visitor Center u Girdwoodu u Aljasci. U izgradnju centra uloženo je osam milijuna dolara. Otvorile su ga službeno udovice Begich i Boggs. Godine 1994. Pegge Begich se vratila u svoju rodnu Minnesotu.

U epilogu ovog povijesnog prikaza trebam dodati da sam uspostavio vezu s dr. Nickom Begichem, najstarijim sinom pok. kongresmena Begicha. On me je odmah nazvao i poslao mi dragocjene podatke i izvore. Nick Begić ml. je i sam prominentan političar, nakladnik (Earthpulse Press) i humanitarni djelatnik. Autor je nekoliko knjiga i brojnih rasprava. Godine 1998. natjecao se za guvernera Aljaske.

U lipnju 1999. dr. Nick Begich mi je pisao: “Moja obitelj je dinamična i svaki je od nas priznat zbog naše predanosti javnoj službi i odgovornoj vlasti. Moji roditelji i bake i djedovi snažno su utjecali na svakog od nas pri oblikovanju naše budućnost. Povijesni korijeni naše obitelji izvor su ponosa i potpora u našem nastojanju da u svijetu oko sebe stvaramo pozitivne promjene”.

Slobodni narodi imaju opoziciju, a neslobodni emigraciju

Nekada se govorilo da ono što nije napisano u povijesnim knjigama da se to i nije ni dogodilo. Latinska “verba volant, scripta manent” (dosta slobodan prijevod: “riječi odlijeću, napisano ostaje”) nije baš u potpunosti točna, jer u svakoj kulturi mnogo toga “ostaje”, ponešto dugujemo usmenoj predaji, živu svjedočenju. Danas bi se reklo i da ono […]

Ove značajne riječi pomoći će nam shvatiti važnost i veličinu američkog Hrvata, kongresmena Nicka Begicha i njegove obitelji. Njegovi roditelji su došli iz Hrvatske i naučili ga teško raditi i voljeti Ameriku kako su stoljećima voljeli Hrvatsku. S istim srcem i duhom on je prihvatio i zavolio najmlađu državu Aljasku i služeći joj neumorno za nju položio život. Što je primio od roditelja, to je sa suprugom Pegge prenosio na svoju djecu. Zato je i 27 godina nakon svoje tragične smrti ostao u živom sjećanju svoje velike obitelji, svojih prijatelja u Aljasci i tisuća Američkih Hrvata.

Jure Prpić
Hrvatski kalendar 2000.