Dejan Lovren na hodočašću Hrvatske katoličke misije Pariz

Hrvatska katolička misija Pariz jučer je hodočastila u Gospino svetište La Salette u francuskim Alpama. Okupilo se šezdesetak vjernika iz Lyona, Chamberya, Annecya, Grenobla, Geneve i Nice, među kojima je bio i Dejan Lovren, odnedavni igrač Lyona. Prije misnog slavlja bila je prigoda za svetu ispovijed, a nakon toga je na mjestu Gospina ukazanja održana […]

Vlč. Lončar istaknuo je svoju zahvalu za prihvaćanje poziva u svećeništvo, a zahvalio je i svojim pokojnim roditeljima koji su mu svojim primjerom pokazivali osjećaj Kristove prisutnosti u euharistiji, u zajednici Crkve i u obitelji. U misno slavlje uključio je svoju pokojnu braću, rođake i prijatelje, te pokojne župnike Talana, Mačeka i Vnučeca koji su mu bili primjer svećeničkog služenja povjerenog im stada.

U homiliji je vlč. Stjepan ocrtao svoj životni i svećenički put. Prisjetio se mlade mise, tog lijepog sunčanog toplog dana kada je svečana procesija krenula od župnog ureda prema crkvi…

“Izgrađivao sam župne zajednice, gradio i obnavljao crkve kao građevine, no istovremeno sam kroz svoje poslanje pokušao biti uzor ljudima u međuljudskim, obiteljskim, pa i bračnim odnosima, te u različitim životnim okolnostima. Hvala svima onima koji su me pratili na tom putu kroz molitvu, stisak ruke i ohrabrenje u najtežim trenucima te vas pozivam da i nadalje to činite, ali i da molite za nova duhovna zvanja. Moram reći da sam od svog prvog svećeničkog dana na svakoj svojoj službi bio blagoslovljen ljudima koji su uistinu bili puni vjere. Upravo ti su mi davali snage da prihvatim sve što je Bog namijenio u mojoj pastoralnoj službi”, istaknuo je vlč. Lončar.

Hodočašće Hrvatske katoličke misije Pariz

Hrvatska katolička misija Pariz hodočastila je u ponedjeljak u Svetište Gospe od Čudotvorne medaljice u pariškoj ulici Du Bac, obnovivši svoju tradiciju nakon dvije pandemijske godine. Misi su, uz članove hrvatske zajednice, prisustvovali i brojni drugi hodočasnici i redovnice iz Pariza, ali i cijelog svijeta: Obale Bjelokosti, Italije, Poljske, Njemačke, Koreje, Meksika, Gabona, Sjedinjenih Američkih […]

Riječi zahvale, uz prigodan poklon u ime župne zajednice, uputio je dr. Ivica Balagović prisjetivši se zajedničkih večernjih misnih slavlja u kojima su zajedno ministrirali te u kojima je Bog usadio slavljeniku klicu svećeničkog poziva i zvanja.

Svečano misno slavlje pjesmom je animirao župni zbor. Nakon mise održano je prigodno druženje kod kapelice.

Vlč. Lončar rođen je u Zaboku 26. listopada 1959. godine od oca Šimuna i majke Marije. Osnovnu školu završio je 1974. u rodnom gradu odakle odlazi u Dječačko sjemenište na Šalati gdje maturira 1978. Odmah nakon mature stupa u Novicijat Družbe Isusove u Splitu.

Nakon dubljeg razmišljanja zaključuje da to nije njegov životni put i započinje studij teologije u Splitu. Za svećenika je zaređen 30. lipnja 1985. u splitskoj katedrali. Mlada misa bila je u Zaboku 7. srpnja 1985.

Tadašnji nadbiskup dr. Frane Franić imenuje ga prvim župnikom splitske Župe sv. Pavla na Pujankama. Tijekom 15 godina formira župnu zajednicu i gradi Pastoralni centar. Godine 2000. imenovan je sužupnikom u župi i svetištu Gospe od Otoka u Solinu. Nakon toga vraća se u Split i postaje župnik Župe sv. Ivana Krstitelja na Trsteniku 2002. godine. Nastavlja gradnju župne crkve i priprema crkvu za posvetu 2005.

Golemi udarac hrvatskoj zajednici u Parizu: Ostajemo bez crkve!

Pariška nadbiskupija i Župa Saint Germain de Charonne u kojoj se Hrvati već godinama okupljaju, više neće produžiti ugovor hrvatskoj zajednici za korištenje crkve i prostorija. Iako je ova odluka najavljena još prije godinu dana, iz Hrvatske katoličke misije Pariz ističu kako su vjerovali da se zatvaranje ipak neće dogoditi… “No to je naša nova […]

Dana 20. kolovoza 2007. imenovan je župnikom Župe sv. Kaja, pape i mučenika, u Solinu, zatim 18. kolovoza 2011. postaje župnikom u Brelima te uz sve ove dužnosti djeluje i kao kapelan Policijske uprave Splitsko-dalmatinske. Godine 2018. imenovan je voditeljem Hrvatske katoličke misije u Parizu gdje i danas pastoralno djeluje.

Darko Fiket, župni suradnik Župe Zabok

‘Što netko u Indiji stvarno uči hrvatski jezik? Pa zašto, čemu?’

Koliko god na prvu (a i drugu, treću) bilo nespojivo, lektorat hrvatskog jezika, namijenjen ponajprije Indijcima, ima od 1997. godine svoje mjesto među 16 fakulteta, 86 odsjeka i 91 koledžom, koji čine Sveučilište u Delhiju… Sukus pitanja koja su mi poznanici i kolege postavljali kada sam im rekla da idem raditi kao lektorica u New […]

Sjećam se toga jesenskog dana 2019. godine kada sam prvi put kročila u modernu zgradu u koju se Institut preselio 2011. U poprilično velikom dizalu bila sam okružena studentima iz raznih zemalja koji su govorili različitim jezicima.

Toliko puno različitosti zbijenih u nekoliko četvornih metara. Pomislila sam tada kako je nevjerojatno koliko se kultura, ljudi, jezika našlo istodobno u tako malom prostoru. Tih nekoliko sekundi, koliko je trajala vožnja dizalom, preplavio me gotovo cijeli svijet. Bila je to svojevrsna nova verzija kule babilonske koja ne razdvaja i ruši, već povezuje i stvara.

INALCO je akronim od franc. Institut national des langues et civilisations orientales (Državni institut za istočne jezike i kulture). To je francuska obrazovna i znanstvenoistraživačka ustanova u Parizu, osnovana 1795. kao l’École des langues orientales. Na njoj se može studirati gotovo 90 jezika srednje i istočne Europe, Azije, Oceanije, Afrike i Amerike, po čemu je jedinstvena u svijetu. U tome jedinstvu svoje mjesto našao je i hrvatski jezik. Od 2011. godine Škola, koja je postala Institut, ima sjedište u 13. okrugu, a zgrada na adresi 2 rue de Lille postala je njezin istraživački centar.

ŠEST SEMESTARA HRVATSKOGA

Nastava hrvatskog jezika održava se u sklopu katedre BCS, što znači da se poučava sa srpskim i bosanskim jezikom. Katedra BCS dio je Europskoga odsjeka. Studij u pravilu traje tri godine, organiziran je u šest semestara. Pojedini studenti koji su na INALCO-u izabrali neke druge studijske programe poput Međunarodnih odnosa, Vanjske trgovine i sl., mogu izabrati i jezične kolegije. Ove godine dvoje studenata koji su na 4. i 5. godini također je odlučilo pohađati i jezične kolegije. Iako su studenti raspoređeni u tri skupine (1., 2. i 3. godina), svaka skupina je poprilično heterogena.

Dio studenata podrijetlom je iz raznih republika bivše Jugoslavije, dio čine Francuzi, a postoje i studenti iz Kine, Turske, Grčke. Skupine studenata su različite i po dobi. Dob većine polaznika je između 18 i 30 godina, no ima polaznika koji su srednje životne dobi te umirovljenika. INALCO omogućava učenje stranih jezika bez obveze polaganja ispita, u tom dijelu organiziran je poput škole stranih jezika.

Posao lektora podrazumijeva održavanje jezičnih vježbi: usmeno i pisano izražavanje, gramatičke vježbe i prijevode s francuskoga jezika na hrvatski. Studenti slušaju predavanja iz povijesti, književnosti, kulture i civilizacije koja održavaju profesori koji su na INALCO-u stalno zaposleni.

U suradnji s francuskim Ministarstvom znanosti i obrazovanja INALCO osigurava polaganje ispita iz stranih jezika na državnoj maturi. Pretprošle godine nekoliko srednjoškolaca izabralo je polagati ispit iz hrvatskoga jezika kada sam bila zadužena za sastavljanje i ispravljanje maturalnih ispita iz znanja hrvatskoga jezika na trima razinama.

Lektorica hrvatskog jezika o životu u Lisabonu: Zimi je toplije vani nego unutra

Kolega lektor Robert Bebek, ujedno i moj prethodnik u glavnom gradu Portugala, u jednom je intervjuu rekao da lektori u svakoj od zemalja u kojima se zateknu presvlače svoju zmijsku košuljicu, dobiju nove adrese, isprave i hodograme. S obzirom na to da Portugal nije prva zemlja u kojoj sam se našla predajući hrvatski jezik, uviđam […]

TRI LEKTORATA

Iako je posao lektora ograničen na jezične vježbe, pokušavam studente pomoću raznih polaznih tekstova upoznati i s hrvatskom poviješću, geografijom, kulturom i umjetnošću. Nastavu prilagođavam njihovim interesima i željama koliko je to moguće.

Dio Instituta je i bogata knjižnica BULAC (La bibliothèque universitaire des langues et civilisations). Otvorena je svima, njezine tiskane i elektroničke zbirke pokrivaju Balkan, Srednju i Istočnu Europu, Bliski Istok, Sjevernu Afriku, Srednju Aziju, Supsaharsku Afriku, Aziju, Oceaniju, Ameriku i Grenland (autohtone civilizacije). Obuhvaćaju više od 180 zemalja, 350 jezika i 80 rukopisa.

Pretprošle godine francuska prevoditeljica Chloé Billon, koja je uz ostale jezike studirala hrvatski jezik na INALCO-u, primila je uglednu nagradu za prevođenje INALCO 2020. za prijevod romana „Područje bez signala” (na francuskom „Les Turbines du Titanic”) hrvatskog autora Roberta Perišića. Prijevod romana Jurice Pavičića „Crvena voda” prošle godine osvojio je nagradu Le Point du Polar européen. Riječ je o nagradi koja se dodjeljuje za najbolji krimić europskog autora, napisan na francuskome ili preveden na francuski jezik.

U Francuskoj se hrvatski jezik u nadležnosti Ministarstva znanosti i obrazovanja može studirati u Parizu (INALCO, Sorbona) i u Aix en Provenceu. Na sva tri lektorata hrvatski jezik studira se u sklopu katedre BCS.

KULTURNA MEKA

Pariz je grad koji nikoga ne ostavlja ravnodušnim. To je grad koji s lakoćom očarava. U mnoštvu općepoznatih, nezaobilaznih ulica, zgrada, muzeja, spomenika i parkova, lako je pronaći neku svoju oazu na koju ste sasvim slučajno naišli – kafić, restoran, galeriju, knjižaru, trg ili klupu koja je samo vaša.

Podijeljen je u 20 arrondissementa (okruga), svaki od njih djeluje poput zasebne cjeline. Uvjerila sam se da život u Parizu može biti vrlo miran, ugodan i nimalo stresan. Ako radite u blizini svog doma te niste osuđeni na javni prijevoz, strka, gužva i stres mogu vas u velikoj mjeri zaobići.

Kultura je sveprisutna i dostupna je svima, nemoguće ju je izbjeći. Na ulici možete naići na izvrsnoga glazbenika koji na klaviru svira predivne skladbe.

Klavir je postavljen i na mnogim željezničkim kolodvorima, na raspolaganju je vještim putnicima koji obično čekanje na peronima u tren pretvore u nezaboravan koncert. U gradskom autobusu tijekom vožnje možete pročitati Verlaineovu pjesmu nalijepljenu na pregradnom staklu. Koncerti u dugim hodnicima metroa svakodnevna su pojava. Sitnice su to koje vas ugodno iznenade i uljepšaju dan. Svjetski poznate muzeje da ne spominjem. Kultura cijelog svijeta je u Parizu, u Parizu je cijeli svijet.

Katarina Drmić, Hrvatska matica iseljenika

Hrvatska nije zemlja, kamen ili voda. Hrvatska je riječ koju naučih od majke i ono u riječi mnogo dublje od riječi

Svaki lektorat na kojemu se uči i predaje hrvatski jezik, svekolika kulturna baština i suvremena nacionalna kultura, neizmjerno je vrijedan kao njihov posrednik i kao promotor naše prelijepe domovine. Lektorati hrvatskoga jezika raspršeni su posvuda – od toploga Lisabona, živopisnog Praga, egzotičnog New Delhija, modernog Toronta, kišovitog Londona… Baš kao i vrijedni lektori i profesori […]

Katarina Drmić rođena je u Zagrebu 1977. godine. Nakon osnovne škole upisuje opću gimnaziju u Srednjoj školi Sesvete. Studij kroatistike završava na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Od 2002. godine stalno je zaposlena kao učiteljica hrvatskoga jezika u Osnovnoj školi Granešina. Školsku godinu 2017./2018. provodi u Lyonu gdje radi kao učiteljica dopunske nastave hrvatskoga jezika u Lyonu, Chambéryju, Annecyju i Nici. Od 2019. lektorica je hrvatskog jezika na INALCO-u.

Samo jedna riječ objašnjava zašto je Hrvat Michael Bilandić postao gradonačelnik Chicaga

Moć i slava! To su vam neodoljive napasti, barem većini ljudi! Ali ima i onih kojima ne zavladaju takve strasti ni kada postignu velik ugled i moć. Jedan od njih je zasigurno bio Michael (Mike) Bilandić, nekadašnji gradonačelnik američkog velegrada Chicaga. Mike je rođen 1923. u Chicagu od hrvatskih roditelja, doseljenika u Ameriku, početkom prošlog […]

Rođen je 1935. godine u Gornjem Podbablju kraj Imotskog i najstariji je od četvero djece. Tadašnju osnovnu školu završio je u rodnom mjestu. Nakon odsluženja vojnog roka 1957. odlazi u Zagreb gdje radi povremene pomoćne poslove te pohađa više razrede u večernjoj osnovnoj školi.

Godine 1959. zapošljava se kao kondukter u tramvaju kako bi stekao praksu i možda jednom postao vozač. Međutim, sve se odjednom neočekivano promijenilo i sudbina mu je odredila drukčiji životni put.

Promjena mjesta boravka

Naime, 1. siječnja 1960. u ranim jutarnjim satima budi ga policija i odvodi na ispitivanje…

“Pitali su me kada sam posljednji put bio u Osijeku i koga imam tamo. Rekoh, sestru od majke. ‘Koga još imaš u Osijeku?’ Odgovorio sam kako znam neke ljude iz viđenja, ali da se ne sjećam njihovih imena. Zatim sam prebačen u osječki istražni zatvor. Ondje su kanili iznuditi potvrdu da surađujem s nekim emigrantskim organizacijama – Radio Madridom i Tajnom organizacijom hrvatske inteligencije TIHO za koje sam tad prvi put čuo”.

Gabelica u pritvoru provodi više od tri mjeseca, no istražitelji mu nisu ništa mogli dokazati. Unatoč tome, dobiva kaznu “Promjena mjesta boravka na 18 mjeseci”. To novo mjesto bila je kaznionica na otočiću Sveti Grgur kraj zloglasnog Golog otoka.

“Na Sveti Grgur dospio sam u travnju 1960. Prvu godinu nekako sam preživio, ali početkom 1961. uslijedile su teške batine i izolacija. Upravitelj, istražitelj i šef policije su me gazili. Kad su me Branko Jeremić, Branko Rađenović i policajac Petrović pitali kako se osjećam, odgovorio sam: ‘Kao lojalan Hrvat’. Oni mi rekoše neka ponovim još jednom, ali moj odgovor je uvijek bio isti. Sva trojica u isto vrijeme mi opsovaše majku hrvatsku. Na zidu sam pogledao prema slici i pitao: ‘Znači i Titu?’. Tad je počelo gaženje”.

Gabelica je na slobodu pušten u listopadu 1961. Kaže kako su se njegovom oslobađanju veselili roditelji i iskreni prijatelji, a ostali su okretali glavu: “Čuo sam da govore kako sam ustaša kao i otac, ali on nije bio ustaša već hrvatski vojnik”.

Životna priča Dušana Žanka, domoljuba koji je spektakularno pobjegao iz tamnice u Rimu i kojeg je odlikovao predsjednik Venezuele

U Caracasu, glavnom gradu Venezuele, preminuo je 23. siječnja 1980. istaknuti hrvatski javni radnik, žarki rodoljub i vlastelin duha profesor Dušan Žanko. Podvrgnuo se teškoj operaciji i od tada se nije više potpuno niti oporavio. Posljednja tri tjedna života proveo je u klinici Sanatrix u Caracasu, gdje je nekoliko minuta iza ponoći u srijedu ispustio […]

Grozan dosje

Nakon Sv. Grgura našeg sugovornika svugdje prati dosje. Teško pronalazi posao, a kada se negdje i zaposli brzo ga otpuštaju.

Ponovno se vraća kući i zapošljava u imotskoj Trikotaži gdje je radio do kraja 1962., odnosno trenutka kada ga je direktor pozvao na razgovor: “Mate, stigao je tvoj dosje koji je grozan. Udba je protiv tebe, naći će te i ako odeš u Makedoniju. Moram te otpustiti, ali dobit ćeš plaću za cijeli mjesec”.

Stiskom ruke zaželio mu je sretan put i dao do znanja kako je spas preko granice. Vezu za bijeg brzo je pronašao i na majčin prijedlog sa sobom poveo sestru Ružu kako bi znali gdje je ako ga uhite.

Talijansku granicu prelaze sredinom siječnja 1963. U prihvatilištu u Trstu bili su kratko, do dolaska prijatelja koji ih je ilegalno prebacio u Pariz.

U prvim danima 1963. radio je razne poslove i to u tri tvrtke, ali sve na kratko vrijeme. Onda se 1964. oženio Klotildom Šarić i iste godine se uključio u građevinsku struku.

I konačno ga je sreća poslužila jer je našao dobrog gazdu. Njegov brat Slavko, koji je u Pariz došao 1965., radio je s Matom i do 1970. riješili su stambeno pitanje.

Naš sugovornik je imao sreće s poštenim i plemenitim poslodavcem. Prepoznavši u Mati dobrog i vrijednog radnika te odličnog organizatora posla, koji je kao voditelj ekipe postigao vrhunske rezultate, gazda mu je odlučio pomoći da postane samostalan.

U lipnju 1972. predlaže mu otvaranje vlastitog obrta i obećava materijalnu te administrativnu pomoć. Mate nije mogao vjerovati svojim ušima, čak je pomislio kako se radi o nekoj uroti. Kada se uvjerio da je prijedlog iskren i dobronamjeran, odlučio se na taj korak, ali ipak teško jer se bojao hoće li uspjeti.

Tako je u rujnu 1972. postao obrtnik, a bivši poslodavac za njega je učinio puno više od obećanja, posebno na početku dok se nije osamostalio u vođenju i nalaženju posla.

Uz to, s Gabelicom je ostao u prijateljskim odnosima i uveo ga u visoko francusko društvo u kojem je stekao mnoga poznanstva i često dobivao vrijedne i zanimljive poslove.

Tvrtka GABELICA kao matična kuća 1975. godine imala je 30 radnika i vremenom se proširila na tri predstavništva. Godine 1980. zapošljavala je 50 djelatnika, a 1985. kupuje tvrtku “Collino” s 20 radnika. Zatim 1987. osniva predstavništvo “Saint-Maur – Saint-Hilaire” koje je zapošljavalo 40 osoba. Napokon 1988. kupuje jednu garažu “La Maison Du Pneu 94” za usluge svoje tvrtke. U to vrijeme GABELICA ima čak 47 vlastitih vozila i oko 120 zaposlenih.

Emigrirao u Buenos Aires pa odsjeo u najskupljem hotelu. Kasnije je stanodavku ostavio bez teksta

Kod argentinskih Hrvata uobičajene su izjave kako im srce podjednako kuca za dvije domovine. Takvo stajalište očekivao sam i od Carmen Vrljičak, poznate novinarke i spisateljice iz Buenos Airesa. No, iznenadila me svojim čvrstim stajalištem… “Na pitanje što sam po nacionalnosti još sam u osnovnoj školi izjavljivala da nisam Argentinka već Hrvatica. Moji prijatelji dotad […]

Na Champs Élyséesu

GABELICA je uređivala mnoge poznate zgrade i fasade u samom središtu Pariza. Tako su se njezine skele često viđale od avenija oko Opere do Champs Élyséesa, kao i na mnogim drugim mjestima.

Kada su Matini sinovi odrasli i završili škole, došli su u očevu tvrtku, iako je on želio da rade u državnoj službi. Godine 2004. preuzeli su poslovanje, a naš sugovornik je 2005. otišao u zasluženu mirovinu.

Svojim kvalitetnim radom, skromnošću i povjerenjem, Gabelica je u Francuskoj stekao mnoge prijatelje. Odigrao je značajnu ulogu u upoznavanju tamošnje političke elite s teškim položajem hrvatskog naroda, a njegove dobre veze sezale su čak do predsjednika Jacquesa Chiraca.

Bez visokih škola i teško narušenog sluha već 1968., velikom voljom, vedrim licem, kao i bogatim životnim iskustvom, premda uz nevjerojatne teškoće – napravio je mnogo toga.

Kao predani rodoljub, napad na Hrvatsku doživio je kao napad na vlastitu obitelj. Iako se nije mogao uključiti u izravnu vojnu obranu, svoj doprinos dao je na drukčiji način. To najbolje znaju Hrvati Pariza, kao i mnogi u domovini, od običnih ljudi do kulturnih, političkih i vojnih djelatnika, ministara, generala…

Predsjedniku Franji Tuđmanu uvijek je bio na raspolaganju, pri svakom posjetu Parizu, posebno početkom devedesetih kada ga je povezivao sa svojim prijateljima koji su bili u samom vrhu francuske političke elite. Zbog toga je bio i sudionik Francusko-hrvatskog foruma na Brijunima u listopadu 1992. godine.

Nemoguće je zbrojiti koliko je pomagao novčano i materijalno. Dovoljno je spomenuti da je u najtežim danima Domovinskog rata darovao devet vozila i jedan motocikl, kao i puno opreme za bolnice. Sve to kupovao je vlastitim obiteljskim novcem i sredstvima darežljivog brata Slavka koji je s njim radio u tvrtki.

U hrvatskoj zajednici Pariza Mate Gabelica je pojam poštenja, dosljednosti i darežljivosti. Jedan je od pokretača Predstavničkog vijeća hrvatskih ustanova i zajednice Francuske (CRICCF-a). U nekoliko mandata bio je član Proširene uprave i Savjetodavnog odbora tog vijeća, a kao delegat sudjelovao je na konvenciji Hrvatskog svjetskog kongresa u Zagrebu 1993.

Bio je član i pokrovitelj Odbora za gradnju Hrvatskog pastoralnog centra u Parizu. Nije zanemario ni Sportsko društvo Zagreb, nego ga je novčano pomagao i kupovao mu dresove. Za velikodušnu materijalnu humanitarnu pomoć dobio je bezbroj zahvalnica i priznanja.

Odlikovan je 1996. Redom Stjepana Radića, a 2004. Redom Danice hrvatske s likom Katarine Zrinske, na prijedlog veleposlanika pok. Božidara Gagre.

‘Pa mi onda nekada dođe napamet da bi sutra otišao odavde u Hrvatsku… Da nema vas i druge unučadi!’

U nedjelju 2. svibnja 2021. godine zauvijek nas je napustio dobri duh i dobri čovjek Ante Pranjić. Rođen je 18. rujna 1942. u selu Grobarica u Bosni i Hercegovini i bio je drugo dijete od sedmorice sinova svojih pokojnih roditelja Nikole i Anđele Pranjić. Obitelj je 1950. preselila u Ivankovo blizu Vinkovaca, gdje je Ante […]

Mate Gabelica preminuo je 9. studenoga 2019. u 85. godini života.

Mauricij Frka Petešić, Hrvatska matica iseljenika