Život dostojan filma! Na susretu s nekoliko tisuća Hrvata iz Amerike i Kanade njegovo srce nije moglo izdržati ushićenje i radost

U hrvatskoj političkoj emigraciji bilo je mnogo visokoškolovanih koji su u srcu bili domoljubi, ponekad bi se pojavili među narodom, poneki su znali i domoljubno pisati, posebice kritizirati, ali nisu se upuštali u konkretan rad „na terenu”, s narodom. Znali smo reći da su to „trebalo bi” domoljubi! Stanko Vujica ne samo što je pisao […]

Ali došla je 1945. i komunistički režim je tadašnju hrvatsku inteligenciju bezdušno i krvnički dotukao: jedan je dio pobijen, drugi završio na robiji, a oni sretniji (barem su preživjeli) završili su u izbjeglištvu. Jedan od tih bio je i Luka Brajnović, tada poznati novinar i vodeći katolički djelatnik.

Od Kotora do Zagreba

Luka Brajnović rođen je u Kotoru 13. siječnja 1919. U rodnom je gradu pohađao pučku školu, gimnaziju na otoku Badiji, Dubrovniku i Kotoru, a od 1938. studirao pravo u Zagrebu. Već u 5. razredu tadašnje gimnazije počeo je novinarski djelovati. S mladim kolegama tajno je izdavao časopis Hrvatski graničar da bi i tako čuvao hrvatsku svijest među mladima svojega zavičaja koji je prožet katoličkim, duhovnim i pun kulturnoga bogatstva. Odmah po dolasku u Zagreb postao je iznimno djelatan u krugovima katoličke mladeži, posebice u novinarstvu. Među ostalim, bio je i glavni urednik (1940. – 1943.) časopisa Luč, „revije za misao i život hrvatskog katoličkog đaštva”, na kojem je slovilo geslo: „Bog–narod–socijalna pravda”. Osim toga, bio je urednik (1941. – 1944.) najpoznatijega hrvatskoga katoličkoga tjednika Hrvatska straža.

Brajnovića, koji nije bio djelatan ni u vojsci ni politici, nego u kulturi i katoličkom novinarstvu, uhitili su Talijani 1941. tijekom njegova posjeta rodnomu kraju. Bio je kriv jer je objavio članak u kojem se dotaknuo Mussolinija i njegove megalomanije. Talijanska vojska Luku je držala na vojnom brodu, ali on i petorica drugih zatočenika već su druge noći uspjeli pobjeći s plovećega broda. Luka je doplivao do kopna, uspješno izbjegao okupatorsku vojsku te se s mukom krišom vratio se u Zagreb.

Ponovno je bio uhićen 1943., ali ovoga puta od partizana. Naime, ispred putničkoga vlaka, kojim je putovao i Brajnović, partizani su postavili eksploziv i lokomotiva je sletjela s tračnica. Partizani su zapucali, napali vlak i zarobili putnike koji su gotovo svi bili civili. Luku nisu mučili ili strijeljali jer su računali da će im kao novinar dobro doći za njihovu promidžbu. Tražili su da govori sve najbolje o njima za radio BBC. Ali opet ga je sreća pratila. Nakon neke eksplozije u vojarni u kojoj su ga držali nastao je metež pa je s još jedinim zatvorenikom pobjegao i uspio se probiti negdje iz okolice Kamenskoga preko Karlovca u Zagreb.

Tko je bio Roger Eugene Maras, uspješni sportaš iz Minnesote čije ime danas nosi centar za liječenje raka, muzej, golfski turnir slavnih, bejzbolsko igralište i ulica?

Rijetki su smrtnici čije lice osvane na poštanskoj markici jedne velike demokratske zemlje kao što je Amerika i čije ime nose, među ostalim: veliki medicinski centar za liječenje raka, muzej, godišnji golfski turnir slavnih, bejzbolsko igralište, ime ulice… Jedan od takvih iznimnih ljudi bio je Roger Maris, slavni američki sportaš hrvatskih korijena. Roger Eugene Maras […]

Bijeg u nepoznato

Hrvatske mase s juga su stizale u Zagreb, a zatim je početkom svibnja 1945. civilno i vojno mnoštvo krenulo prema Austriji. Premda ni krivi ni dužni, mnogi su spoznali što ih čeka ako upadnu u partizanske ruke. Brajnović je razmišljao o ostanku, ali kao poznati katolički novinar, k tomu bjegunac iz partizanskoga zarobljeništva, nije bilo teško zaključiti kako bi prošao nakon „oslobođenja” Zagreba! Čekala bi ga sudbina njegove braće (stariji don Ivo i mlađi Tripun) koje su partizani ubili tijekom 1944. Njegova bi sudbina zasigurno bila jednaka njihovoj.

Napustio je Zagreb i pošao u zbjeg, a iza njega je u Zagrebu ostala supruga i kćerkica od tri mjeseca. One su se tek 1956. nekako izvukle iz Titove satrapije i pridružile suprugu i ocu u izbjeglištvu gdje se u obitelji potom rodilo još četvero djece.

Nakon izlaska iz Hrvatske, Brajnović je, kao i na tisuće drugih Hrvata, prošao kroz nekoliko logora u Austriji i Italiji. Najdulje se zadržao u logoru Fermo iz kojega je godine 1948. otišao u Španjolsku.

Novi počeci i dojmljivi uspjesi

I u tragičnim poratnim godinama Luku Brajnovića ipak je pratila sreća, odnosno Bog mu je bio na pomoći. U prvom redu, dobio je potporu i pomoć od nekih katoličkih krugova u Španjolskoj pa nije otišao u prekooceanske zemlje, nego je ostao relativno blizu domovine služiti istini. Nadalje, dok su poratne useljenike u drugim zemljama čekali fizički poslovi, Španjolska je izbjeglicama dala priliku da napreduju u svojim zvanjima ili steknu nova. Zahvaljujući tim okolnostima Brajnović je u Španjolskoj završio tri fakulteta: pravni (koji je započeo u Zagrebu), filozofski i fakultet informacijskih znanosti.

Od 1960. do 1992. bio je profesor svjetske književnosti i informacijskih znanosti na Navarskom sveučilištu u Pamploni. K tomu, na njemu je utemeljio Katedru za novinarsku etiku. Koliko je bio cijenjen kao profesor i stručnjaka, pokazuje činjenica da je u njegovu čast na Fakultetu informacijskih znanosti u Pamploni utemeljena godišnja novinarska nagrada koja nosi ime Premio Brajnovic de la Comunicación. Među mnogim uglednicima, ta je nagrada posmrtno dodijeljena i hrvatskom novinaru-mučeniku Siniši Glavaševiću (Srbi ga ubili na Ovčari 1991.).

Zanimljiva priča o Hrvatu koji je izradio kipić Oscara

Kada o nekome New York Times i druge ugledne tiskovine objave iscrpan nekrolog, znak je da je riječ o vrlo uspješnoj i poznatoj osobi koja je ostavila trajan trag na ovom svijetu. Jedan od tih uglednika bio je i Richard Polich, Amerikanac hrvatskoga podrijetla. Richard Frank Polich rođen je 25. rujna 1932. u gradiću Lyonsu, […]

Brajnović je, među ostalim, bio i vrlo plodonosan pisac, pjesnik, novinar i publicist. Na španjolskom je objavio tri zbirke pjesama, priručnike i kritike, a u dnevniku Diario de Navarra više od šest tisuća kolumni. Njegovim velikim uspjesima treba dodati i tri izdanja jednoga od prvih udžbenika novinarske etike u Europi. Na hrvatskom je objavio nekoliko zbirka pjesama, romane, priče, memoare, kritike, studije… Od emigrantskoga tiska, javljao se (među ostalim) u Danici, Hrvatskoj državi, Glasniku sv. Antuna, a svoje je uratke ponajviše objavljivao u Hrvatskoj reviji.

S dominikancem Hijacintom Eterovićem pokrenuo je i izdavao (1949. – 1956.) uglednu katoličku reviju Osoba i duh, glasilo hrvatskih katoličkih intelektualaca u emigraciji, a nakladnik mu je bila udruga Croatia Academica Catholica. Osim te revije, Brajnović je utemeljio nakladničku knjižnicu Osvit koja je objavila nekoliko knjiga i Sveto Pismo Novoga i Staroga Zavjeta u prijevodu nadbiskupa Ivana Ev. Šarića koji je tada živio u izbjeglištvu u Madridu.

Bog je temelj

Ni u domovini ni u emigraciji Brajnović nije bio opterećen stranačkom politikom ili ideologijama. Težište njegova djelovanja bilo je usmjereno prema pojedincu, posebice hrvatskomu katoličkomu intelektualcu, ali ne da pojedinci gaje samo osobne kršćanske vrijednosti i produbljuju duhovni život i učvršćuju karakter, nego da budu preporoditelji društva u kojem žive i naroda iz kojega potječu. Politika, društveni aktivizam, rad na socijalnoj pravdi, domoljublje… moraju počivati na duhovnoj zrelosti i čvrstu kršćanskom karakteru pojedinaca, a sve zajedno na temeljima Kristova evanđelja. Što se tiče novinarstva, odnosno medija općenito, mlade je naraštaje podučavao: „Uvijek govoriti istinu, uvijek biti objektivan, jer ako nema istine, nema informacije i postoji samo laž”.

Bilo bi itekako korisno da hrvatski mlađi naraštaji ne samo upoznaju nego i proučavaju život i misli Luke Brajnovića, a njegove bi principe posebice trebali slijediti današnji i budući novinari, ako im je stalo biti u službi istine – samo istine.

Ugledna Hrvatica iz Amerike zapisala svoje patnje: Znam, bijela hladna prijateljice, ako dođeš u ovo jutro, proljetno i drago, ja te se ne ću bojati

Hrvatska književnost u svojoj širini ima nekoliko sastavnica. Osim matične, tu je autohtona hrvatska književnost u BiH i Boki kotorskoj, u današnjoj Crnoj Gori. Tu je književnost Hrvata u dijaspori (Vojvodina, Kosovo, Austrija, Mađarska, Rumunjska, Slovačka, Italija), a ovdje se može uključiti i Hrvate koji su dospjeli u Novi svijet (barem ne izravno) iz političkih […]

Predsjednik Republike Hrvatske dr. Franjo Tuđman dodijelio je 1997. Luki Brajnoviću priznanje Red Danice hrvatske s likom Marka Marulića za njegov doprinos čuvanju i gajenju hrvatske kulturne baštine.

Ovozemaljski je život zamijenio vječnim u Pamploni 8. veljače 2001.

dr. Ante Čuvalo

Najbolji etnički restoran u Louisiani u vlasništvu je Hrvata. Ovo je predivna priča o obiteljskom uspjehu!

Bilo je to polovinom studenog godine 2007. kada se 30-ak članova i prijatelja udruge Hrvatskih studija u Americi, koji su tada bili na godišnjoj slavističkoj konvenciji, okupilo na „Hrvatsku večeru” u čuvenom „Drago’s Seafood Restaurant” u Hilton hotelu, New Orleans, Louisiana. Lijepo je bilo u dalekoj Americi osjećati se kao doma. Vlasnici velikog i luksuznog […]

U prvom redu, neprocjenjiva je uloga majka koje su odgajale nove naraštaje i, osim temeljnih ljudskih vrijednosti, u djeci gajile i ljubav za hrvatski identitet i kulturnu baštinu. Zahvaljujući majkama i bakama, svjedoci smo da drugi, treći pa i četvrti naraštaj gaji osjećaj hrvatske pripadnosti. Neki su, kad je zatrebalo (1991.), čak došli braniti domovinu svojih baka.

Među brojnim zaslužnim Hrvatica koje su svojim radom obogatile i zemlju useljenja i hrvatsku dijasporu bila je i Nedjeljka Luetić-Tijan. Posljednjih se desetljeća u Hrvatskoj o njoj ponešto doznalo, ali ni blizu onog koliko bi trebalo, posebice među Hrvatima mlađe dobi. Nije važno samo njezino zalaganje za slobodu pojedinca, hrvatskog naroda i za samostalnu hrvatsku državu, nego je njezina osobnost i životna dosljednost dojmljiva i nadahnjujuća.

Nedjeljka Luetić rođena je u Gracu, nedaleko od Makarske, 9. siječnja 1916. U mladim godinama živjela je u Zadru i Šibeniku. Gimnaziju je završila u Splitu. Nakon što je na Filozofskom fakultetu u Zagrebu diplomirala (1938.) francuski, hrvatski, ruski i latinski jezik vratila se u Split i postala profesoricom na Ženskoj realnoj gimnaziji.

Nedjeljka potječe iz obitelji koja je živjela po principima katoličkoga nauka i hrvatskoga domoljublja. Ona je tim stopama kročila kroz cijeli život, a njezina dvojica braće pripadala su redovima mladih snaga koje su radile na raspadu tadašnje jugotvorevine i borile se za uspostavu slobodne države Hrvatske.

Već u jutro 10. travnja 1941. godine, zbog otpora srbijanskim vojnim naredbama, poginuo je mladi sudac dr. Milan Luetić, Nedjeljkin brat. Stigla je i talijanska okupacija i u Splitu su otpočeli progoni, posebice državotvornih Hrvata. Među njima bio je zatvoren i njezin drugi brat, prof. Andrija, jer je javno kritizirao fašizam i Mussolinija. Uz velike napore splitskih crkvenih uglednika, bio je pušten, ali je morao otići iz okupirane zone. Nakon dolaska u Zagreb dospio je u zatvor jer je bio lažno optužen. Zahvaljujući hrabrosti i upornosti mlade profesorice Nedjeljke, koja je došla iz Splita i „probila se” sve do Pavelića, brat joj je odmah bio pušten na slobodu jer je od mladosti bio i ostao prekaljeni borac za nezavisnu Hrvatsku.

Od emigranta do Harvarda! Ovaj Hrvat predvodio je arheološka istraživanja na nekadašnjem imanju Thomasa Jeffersona

Prvi sam put Vladimira Markotića susreo tijekom, moglo bi se reći, povijesnoga iseljeničko-domovinskoga simpozija „Hrvatska i Hrvati u 20. stoljeću”, održanog 1988. u Sydneyju, na koji su se iz Hrvatske usudili doći Vlado Gotovac, Pero Budak, Stjepan Šešelj i umjetnik Ante Starčević. Družeći se s Vladom tih nekoliko dana nije me iznenadila širina njegova znanja […]

Budući da je prije rata Nedjeljka bila djelatna u udruzi Cercle Français u Splitu, nastojala je sačuvati društvenu knjižnicu od talijanske pljačke. Zbog toga je bila zatvorena i okrivljena da ima vezu s Francuzima. Nakon izlaska „na slobodu”, jedno su ju vrijeme Talijani „u stopu” pratili i zatim, budući da nije htjela svojevoljno iz Splita otići, potjerali (veljača 1942.) s okupiranoga područja. Ali pravi razlog izgona nije bila nikakva „veza” s neprijateljima, nego njezino hrvatsko državotvorno domoljublje. Premda su se Split i dijelovi hrvatskoga priobalja našli pod talijanskom okupacijom, čvrsto je vjerovala da je to privremeno i da se treba boriti da bi se ti krajevi čim prije našli u svojoj samostalnoj hrvatskoj državi. Naravno, ona je okupatorima bila „provokacija”! Potjerali su ju da im ne smeta i ne utječe na hrvatsku mladež u Splitu.

Preko Mostara i Sarajevo došla je u Zagreb. Radila je kao gimnazijska profesorica i zatim u uredništvima Hrvatske enciklopedije i tjednika Spremnost. Udala se (1944.) za enciklopedista i leksikografa Pavla Tijana (1908. – 1997.). U svibnju 1945. suprug je, kao i na tisuće drugih Hrvata, otišao prema Austriji i preko Italije stigao u Španjolsku. Nedjeljka je s novorođenom kćeri Marijom ostala u Zagrebu. Tek nakon deset godina mukotrpnoga života u Zagrebu, uspjela je (1955.) dobiti odobrenje od „narodnih” vlasti da može napustiti Jugoslaviju i pridružiti se suprugu, a kći ocu.

Stigavši u Španjolsku Nedjeljka i Pavao Tijan (ponovno) postaju ne samo bračni suputnici nego i suborci u domoljubnom radu. Uz svakodnevne obiteljske i profesionalne obveze nisu štedjeli vremena ni umnih sposobnosti u radu za slobodu zarobljene im domovine. Među ostalim, pokrenuli su i uređivali dnevnu emisiju (1956. – 1975.) na hrvatskom jeziku na „Radio Nacional de España”. Eterom su širili hrvatski državotvorni, slobodarski i demokratski duh. Još se poneko sjeća tih emisija koje je bilo zabranjeno slušati u tadašnjoj „demokratskoj” Jugoslaviji. Ali ipak ih se slušalo i o njima šaputalo. Nedjeljka je bila spikerica i ponajviše sama priređivala emisije. Ona se također javljala svojim pisanim prilozima u više hrvatskih emigrantskih publikacija, posebice u časopisima Hrvatska revija i Studia Croatica.

Ni mučeništvo, ni progoni nisu ga poljuljali. Bio je i ostao blistav primjer čovječnosti i životne dosljednosti

Ljudi, kao i narodi, imaju svoju povijest. Nečija je i ne htijući burna, a nečija tiha, monotona, svakodnevna. Kao što burna hrvatska povijest odražava njezine muke i patnje u borbi za opstanak, tako i kod mnogobrojnih Hrvata buran život označava da ih je „žrvanj života” nemilosrdno trao, ali ih nije satrao. Naš Mile bio je […]

Oličje domoljubne ljubavi i hrabrosti

Premda je prošlo mnogo godina otkako sam čitao njezine priloge u Hrvatskoj reviji i knjigu Krov i kruh – Deset godina u okupiranoj Hrvatskoj, 1945. – 1955. HR, München/Barcelona, 1980., nezaboravni su njezini opisi života u Splitu pod talijanskom okupacijom i „deset godina u okupiranoj Hrvatskoj”, odnosno u Zagrebu. Čitajući njezino svjedočenje o poratnim godinama podsjetilo me je na sve ono što sam u mladosti čuo o životu seljaka u mojem rodnom kraju. Ne znam gdje je bilo gore, u gradu ili na selu. Njezina hrabrost me je također podsjećala na mnogobrojne udovice i majke koje su se po hrvatskim selima, kao i Nedjeljka u Zagrebu, opirale progoniteljima i njihovim slugama.

Nedjeljka na piše samo o režimima, njihovim ideološkim zabludama i teroru, nego ukazuje i na (ne)karaktere nekih ljudi s kojima je živjela i radila. Pored hrabrih idealista, susreće i Hrvate koji postadoše „Talijani”; prijeratne jugoslavenske nacionaliste koji naglo postadoše „ustaše” ili „gorljive” katolike koji postadoše vjerni sluge komunističkomu režimu.

Nedjeljka uvijek ostaje „provokacija”! Talijanski vojnik, koji je po dužnosti pratio svaki njezin pokret dok je još bila u Splitu, nije mogao razumjeti njezin ponos, njezinu nepopustljivost prema okupatoru; njezinu odlučnost da se neće nikad poniziti pred nasilnicima i došljacima. Nadalje, u egzilu je znala otvoreno kritizirati hrvatske sklonosti popuštanju, prilagođavanju, pljuvanju po sebi, po svojim junacima, i naš brzi zaborav svega što su nam osvajači i progonitelji napravili. Ona je pozivala na samosvijest, samopouzdanje i vjeru da će ipak jednoga dana Hrvatska biti slobodna. Nedjeljka je bila čvrsto ukorijenjena u svoju hrvatsku baštinu i na nju ponosna. Voljela je svoju domovinu i borila se za njezinu samostalnost i slobodu. Očekivala je od svih Hrvata da budu „provokacija” svim moćnicima i tuđincima.

Nedjeljka Luetić-Tijan bila je iznimna žena, nadarena i radišna. Oštra uma i britka pera. Njezino svjedočenje iz ratnih i poratnih godina nije šturo redanje činjenica. Niti je to lijepo upakirano pametovanje. Ona govori i piše odrješito i profesorski podučava sve one koji žele doznati što znači ljubiti istinu, ljudsku slobodu, slobodu svojega naroda i boriti se za hrvatsku državnu samostalnost.

Život i svjedočenja Nedjeljke Luetić-Tijan izvanredna su osnova za filmski scenarij o nekoć mladoj profesorici koja je „provokacija” talijanskim fašistima i jugo-komunistima. Ona je oličje žene junakinje kakve su i danas potrebne Hrvatskoj i hrvatskomu narodu.

Nastojao je među Hrvatima u Americi uvijek tražiti ono što ih spaja, a ne što ih dijeli

Doktora Mostovca susreo sam nekoliko puta tijekom svojih emigrantskih godina. Bili su to susreti ne iz dokolice nego u zajedničkom radu za ideale hrvatske slobode i samostalnosti. Uvijek bijaše staložen i razborit, kao što i priliči starijemu gospodinu i profesoru. Moglo bi se reći, očinski i profesorski je poticao nas, tadašnje mlađe aktiviste, na složan […]

Ova plemenita i hrabra Hrvatica preminula je 14. srpnja 2002. u Madridu i pokopana na madridskom mjesnom groblju San Isidro.

dr. Ante Čuvalo