Sa siromašnim pukom u Pennsylvaniji sagradio je veliku crkvu i prostran župni stan; radio je kao obični zidar

U vrijeme rascvjetalosti bogatih floridskih kamelija i divnih poinsetia, pozvao je svemogući Bog 3. ožujka 1974. zauvijek k sebi – u svoje nebeske stanove – skromnog redovnika sv. Franje Asiškoga i poniznog svećenika Novog Zavjeta, oca Anzelma Sliškovića, reda Manje braće. Da ga oslobodi teških bolova, što mu ih je rak, bezdušno i bez milosrđa, […]

Među ovim kratkim životopisima pročitat ćete o ljudima vrlo različitih zvanja i iz raznih krajeva svijeta. Ali sve ih povezuju hrvatski korijeni. Svi su bili ponosni na ono što su ponijeli iz domovine ili naslijedili od svojih roditelja, djedova i baka – od domaćih jela i obiteljskih tradicija do hrvatske kulture općenito. Ali ima i još nešto što oni imaju zajedničko: prepoznali su svoje talente i imali životne ciljeve, te bili radišni, strpljivi i uporni u njihovu ostvarenju. Znali su da prirodna nadarenost nije dovoljna za velika postignuća. To je samo temelj na kojemu treba graditi, ustrajno radeći, ono što želimo u životu postići. Bili oni znanstvenici, glumci, pjevači, športaši… njihova je zvijezda zasjala i postala vidljiva jer su „brusili“ sami sebe, i to uz velike napore i žrtve.

Ante Čuvalo, Hrvati u svijetu – 101 životopis za školarce (i roditelje), CroLibertas Publishers, 2017.

Ivan (Juan) Benigar (1883. – 1950.)
istraživač u Patagoniji

Hrvati su (kao i mnogi drugi) išli u svijet iz raznolikih razloga. Najveći broj pošao je „trbuhom za kruhom“, drugi su tražili slobodu, neki su pošli „k’o bez glave“ – iz čistog avanturizma, ali poneki su pošli u svijet iz želje upoznati, doživjeti i proučiti druge zemlje, narode i kulture.

Jedan od tih znatiželjnih Hrvata, koji je dospio, što bi se reklo, na kraj svijeta, bio je Ivan Benigar. Njega je privlačila Amerika, ali ne ona u koju su na tisuće Hrvata njegova doba hrlili da bi štogod zaradili, nego su ga privlačili život i kultura siromašnih američkih domorodaca na krajnjem jugu daleke Argentine.

Nije mu bilo stalo do popularnosti jer ništa nije tražio za sebe. Ovo je priča o Petru Radieloviću

Petar Radielović rođen je 21. ožujka 1929. u Brezi, Bosna i Hercegovina, od oca Marka i majke Rozalije Rosić. Otac mu je bio željeznički zaposlenik u Alipašinu Mostu. Krstio ga je velečasni Antun Alaupović u crkvi Presvetog Trojstva u Sarajevu. U obitelji je bilo osmero djece. Petrova oca Marka smrt je susrela kao bespomoćna starca […]

Benigar je rođen u Zagrebu 23. prosinca 1883. Po završetku gimnazije studirao je u Grazu i Pragu civilno inženjerstvo, ali prije samog završetka studija naglo je napustio sve (prijatelje, školu, dom i domovinu) i otišao (1908.) u Argentinu. Ovaj mlad momak bio je već dobro potkovan u znanju, a bio je i radišan mladić. Uz tehničko znanje zanimali su ga strani jezici, filozofija, antropologija i druga polja znanosti. Već godine 1904. priredio je i izdao u Zagrebu knjigu Bugarska slovnica: sa čitankom. Još prije odlaska u svijet baratao je s nekoliko jezika: sanskrtski, grčki, latinski, njemački, talijanski, francuski, engleski, i osim hrvatskog znao je nekoliko slavenskih jezika: slovenski, bugarski, češki i ruski, a prije polaska u Argentinu učio je španjolski.

Po dolasku u Argentinu on ne ostaje s hrvatskim emigrantima u Buenos Airesu ili drugim gradovima. Njega nije zanimala moderna civilizacija u kojoj je nikao i rastao, njezin materijalizam, površnost i bezdušnost; tražio je nešto dublje i autentičnije. (A što bi mislio o našim vremenima?!)

Otišao je u pampu (travnata stepa) blizu rijeke Colorado i kopao kanale da bi zaradio kruh svagdanji. Tamo je došao u dodir s argentinskim Indijancima i među njima pronalazi odgovor svojim romantičnim snovima o čovječanstvu i kulturi urođenika koja je ostala sačuvana od utjecaja modernog svijeta. Tu je naučio araukanski jezik, upoznao i oženio (1910.) svoju prvu ženu (Sheypuki ili Eufemia), Indijanku plemićke krvi. Imali su 12-ero djece.

Godine 1925. Benigar se preselio u mjesto Aluminé u visokim Andama, provincija Neuquén u Patagoniji, i tamo je proveo najviše godina svog života.

Uz brigu za obitelj, posvetio se proučavanju jezika, života, vjere i kulture tamošnjih Mapuche Indijanaca, te objavio nekoliko studija na tu temu. Najpoznatije mu je djelo La Patagonia piensa/Patagonija razmišlja. Također je napisao i rječnik jezika Mapuche Indijanaca. Njegovi radovi su veoma cijenjeni od stručnjaka iz etnologije, antropologije i drugih znanosti. On je svojim znanstvenim radom sačuvao neprocjenjivo kulturno blago od propasti i zaborava.

Šest godina poslije smrti prve žene Eufemije (1932.), Benigar je oženio Mapuche Indijanku Rosariju (1938.) i s njom imao četvero djece. Deset godina kasnije i druga mu žena umire. A dvije godine iza nje (14. siječnja 1950.) umro je u mjestu Poi Pucon, nedaleko od Aluminé, naš romantik, antropolog, filolog, povjesničar, filozof, istraživač svjetskog glasa, humanist i borac za očuvanje života i kulture argentinskih urođenika. Njegovo ime nosi nekoliko ustanova i ulica u mjestima gdje je živio i radio, a poznat je i kao „bijeli poglavica Mapuche Indijanaca“.

VELIKI SPECIJAL! Nagluhom i gotovo bešćutnom svijetu više od pola stoljeća govorio je istinu o Hrvatima i Hrvatskoj

“Čovjek koji nema životnih ideala za koje bi žrtvovao svoj vlastiti život, nije dostojan života.” (Martin Luther King)    Dr. Ivo Korsky po obujmu i kvaliteti svojih intelektualnih doprinosa i osobnih žrtava u uspostavi nezavisne i demokratske države Hrvatske svrstao se u red Hrvata koje s pravom nazivamo hrvatskim velikanima. Golema napisana ostavština iz njegova šezdesetgodišnjeg političkog rada […]

Dok su drugi odlazili i odlaze iz Hrvatske radi boljeg života, Ivan Benigar napustio je bijeli Zagreb grad i otišao u planine Anda među domorodce i tamo urezao svoj život, znanje i uporan rad u nešto što je trajnije od svega onog što su drugi zaradili u dolarima i u zlatu. Ovaj zaljubljenik u urođenike uvijek se ponosio svojom Hrvatskom, pa smo i mi ponosni na Ivana Benigara.