Srčan i srdačan

Nije mu bilo stalo do popularnosti jer ništa nije tražio za sebe. Ovo je priča o Petru Radieloviću

29. siječnja 2021. u 10:10

Potrebno za čitanje: 4 min

Ante Čuvalo

Životne priče

FOTO: cuvalo.net/Pixabay

Petar Radielović rođen je 21. ožujka 1929. u Brezi, Bosna i Hercegovina, od oca Marka i majke Rozalije Rosić. Otac mu je bio željeznički zaposlenik u Alipašinu Mostu. Krstio ga je velečasni Antun Alaupović u crkvi Presvetog Trojstva u Sarajevu. U obitelji je bilo osmero djece. Petrova oca Marka smrt je susrela kao bespomoćna starca u jednoj od granatiranih sarajevskih višekatnica tijekom posljednje rata.

Prijatelju Kreši na spomen: Ja ne umirem, nego nastavljam živjeti

Stari su znali reći da nam rodbinu život određuje, a prijatelje sami biramo. Ali mojoj obitelji i meni, Krešo Šego jednostavno se “dogodio”! Bilo je to u Chicagu 16. veljače 1992. Prikupljali smo humanitarnu pomoć stradalnicima rata, a Krešo nam je dao izvješće o tadašnjim prilikama i potrebama u domovini. Bio je to susret sa […]

Petrova obiteljska loza duboko je ukorijenjena u povijest Bosne. On potječe od stare srednjovjekovne fojničke plemićke obitelji Radielović. Njegova duboka ljubav za zemlju svojih pradjedova bila je i odraz te povijesne svijesti na koju je bio toliko ponosan.

Poslije osnovne škole u Sarajevu, Petar je pohađao poznatu isusovačku gimnaziju u Travniku. Te godine ostale su mu u živom sjećanju i često je pričao o svojim profesorima i kolegama. Veselilo ga je da je doživio obnovu travničke školske tradicije i nadao se da će to mjesto opet postići svoju staru slavu.

Nedaće Drugog svjetskog rata nisu ni njega mimoišle. Kao 16-godišnjak našao se na putu prema Bleiburgu, a zatim na “Križnom putu”. Mlade godine su ga spasile od sigurne smrti. U poraću je ostao u Zagrebu gdje je studirao medicinu. Ali komunistima nepodoban, kao i mnogi drugi Hrvati, morao je prekinuti studij i 1954. pobjeći u Austriju.

Iz Austrije je otišao u Njemačku, gdje je radio u okviru američke vojske, kao i još jedan broj Hrvata izbjeglica. Zapalo ga je raditi s Poljacima pa je uz njemački dobro naučio i poljski jezik. Tijekom boravka u Njemačkoj, Petar je upoznao u Heidelbergu i svoju buduću suprugu Brigittu Heinrich, koja ga je vjerno pratila i kao anđeo čuvala kroz 48 godine zajedničkog života. Oženili su se 1957., godinu dana poslije njegova dolaska u Ameriku.

Prvo mjesto boravaka ove nove obitelji bilo je Milwaukee, Wisconsin. Petra je “čekao” posao u metalnoj industriji, kao i mnoge druge emigrante tog vremena. Ali on je počeo studirati primijenjenu umjetnost i, naravno, odmah se uključio u društveni život i rad Hrvata u Milwaukeeju. S mnogima od njih ostao je prijatelj do kraja života.

Godine 1961. obitelj Radielović seli u Kaliforniju i tamo Petar radi neko vrijeme na umjetničkim potrebama tržne tvrtke Preble. Pet godina kasnije (1966.), otvara svoju tiskaru “Grapholith Printing”, i tamo je radio sve do mirovine.

Petar Radielović nije nikome bio zagonetka; uvijek otvoren i principijelan – u karakteru “uspravan k’o svijeća”. Njegova ljestvica vrijednosti bila je svima jasna: dobar suprug i otac, u vjeri postojan, Hrvat i domoljub. Jednostavno, bio je pravi čovjek!

Za Petra je obitelj bila kutić raja. Gospođa Brigitta ne samo da je prihvatila njegov domoljubni rad, nego je odlično naučila hrvatski jezik i običaje, te mu bila pravi suradnik u svemu. Djeca su rasla u ozračju idealizma i rada na općem dobru. Oboje su odmalena naučili hrvatski jezik i zavoljeli zemlju i narod svog oca.

Donosimo detaljan popis svih Hrvata koji su bili na Titanicu. Zanimljive su sudbine preživjelih

Podaci koji slijede objavljeni su na engleskom jeziku u “Hrvatskoj kronici – Chicago”, br. 1., proljeće 2002., prigodom 90. obljetnice potonuća Titanika. Ovdje ih donosimo s nekim sitnijim izmjenama i dopunama. Petnaestog travnja 1912. godine potonuo je prekooceanski “nepotopivi” Titanik. Među 1316 putnika, od kojih je 818 izgubilo živote u ovoj užasnoj nesreći, koja je […]

Poslije završenih studija, Mira ulazi u američki politički život i, među ostalim, postaje dugogodišnja savjetnica senatoru Doleu, a bila je i zamjenica ministra obrane Ramsfelda. To je, vjerujem, najviši državni položaj što je itko hrvatskog podrijetla postigao u ovoj zemlji.

Sin Marko završio je fakultet, bio američki marinac, radio za kongresmena Radanovicha, proveo je nekoliko godina na karitativnim poslovima u Bosni i Hercegovini, Kosovu i Albaniji, zatim je bio zamjenik glavnog urednika časopisa Car Craft. Ali njegova želja je zadugo bila živjeti i raditi u Hrvatskoj. I tjedan dana prije očeve smrti, Marko je zadovoljan odselio u Hrvatsku, što je ispunilo velikom srećom Petrove posljednje dane života.

Petrov “drugi dom” bila je hrvatska katolička župa u Los Angelesu i hrvatska zajednica Južne Kalifornije. Među ostalim, bio je jedan od utemeljitelja i dugo godina učitelj župne škole za hrvatski jezik i kulturu, član crkvenog zbora, tijekom 15 godina vodio je tjedni hrvatski radio-program i služio je u odborima za mnoge djelatnosti.

Petrova tiskara bila je puno više od obiteljskog obrta. Bio je to živi centar za hrvatsku promidžbu i druge domoljubne djelatnosti. On je znao okupiti ljude kao što su dr. Dinko Šuljak, dr. Jure Prpić, dr. Stanko Guldescu, prof. C. Michael McAdams, prof. Bogdan Radica…

Šezdesetih i sedamdesetih godina izdavao je časopis American Croat/Američki Hrvat, a devedesetih, zajedno s Antom Čuvalo, American Croatian Review. Njegova izdanja bila su uglavnom na engleskom jeziku, jer je znao vrijednost promidžbe među američkim sugrađanima.

Iz istih razloga godinama je vodio ured “Croatian Information Service”. Hrvati Južne Kalifornije dobro su znali gdje se mogu obratiti ako je trebalo napisati i tiskati letke, transparente, izići pred američku javnost, održati govor u obranu Hrvata i Hrvatske. Petar i njegova tiskara uvijek su bili spremni za djelo, ali ne iz sebičnosti ili zarade, nego iz ljubavi za slobodu svog roda i naroda. Bio je i član raznih hrvatskih i američkih udruga, kao i sabornik Hrvatskog narodnog vijeća.

Domoljubna djelatnost mu je donosila i neugodnosti pa i opasnosti. Ali nikad se nije “savijao”. Nije se ustručavao reći što je mislio i vjerovao. Uvijek je napravio ono što je smatrao pravedno. Tako se nije plašio sa svojim prijateljima otići u Sarajevo kada je grad bio u najgorem okruženju i svjedočiti protiv zla. Nije mu bilo stalo do političke popularnosti i korektnosti jer nije ništa tražio za sebe.

Petar Radielović bio je srčan i srdačan čovjek. Srčan, jer je imao čvrste stavove i sve je radio od srca, jasno i principijelno. A u svim svojim susretima s ljudima bio je otvoren i srdačan. Njegov glas bio je bistar i jasan kao i njegov karakter, njegov gromki smijeh i srdačnost osvajali su sugovornike.

Jedan od najdramatičnijih slučajeva bijega iz Jugoslavije otetim zrakoplovom, u kojem je bio i Ivo Andrić

Ljudi su uvijek pronalazili načina kako pobjeći iz država u kojima je vladao (ili vlada) totalitarni režim, pa tako i Hrvati. Ne računajući one koji su izbjegli pokolju u proljeće 1945. godine, na tisuće je Hrvata pobjeglo na Zapad u godinama poslije Drugoga svjetskog rata. Oni iz priobalnih dijelova Hrvatske ponajviše su “veslali” u slobodu […]

Pero nije imao velikih materijalnih zahtjeva u životu. Sreću je pronalazio u čvrstoj vjeri u Boga, u obiteljskoj ljubavi, u radu s drugima i za druge. Volio je život, ali se nije bojao smrti jer je živio ne za sebe, nego za veće ideale. Bio je čovjek obitelji i zajednice, i zajednica ga je s njegovom vjernom suprugom i djecom veličanstveno ispratila na vječni počinak. Počivao u miru Božjem!

Petar Radielović preminuo je 23. siječnja 2005. u Los Angelesu.

Kako bi svojim korisnicima pružili što bolje korisničko iskustvo ova stranica koristi kolačiće (engl. cookies). Više o kolačićima saznajte ovdje