Matea McConnell
FOTO: Privatni album
Često se govori kako osobu ne obilježavaju tragedije koje proživljavaju, već to kako se nose s njima. Matei McConnell, povratnici iz SAD-a koja već skoro 20 godina živi u Zagrebu, one su itekako napravile ožiljke, no danas može reći kako se bavi onime što obožava – kuharstvom i slastičarstvom koje je otkrila upravo nakon povratka u Hrvatsku, ali i da je odgojila dvoje mladih i perspektivnih ljudi koji će i sami jednog dana moći pružiti puno okolini u kojoj se nalaze.
Samo je jedan trenutak u životu Adriana Belje u kojem se htio vratiti u Kanadu u kojoj je rođen te u kojoj je odrastao. Danas profesor i voditelj Centra za međunarodnu suradnju na Veleučilištu Edward Bernays, a tada mladić s netom ranije završenom srednjom školom, Adrian je godinu dana nakon svog povratka u Hrvatsku već […]
Matea, danas profesionalna kuharica kojoj je cilj i otvaranje “nečeg svog”, ispričala nam je u sklopu serijala o povratnicima kako je nakon iznenadne smrti supruga još 2004. odlučila svoj život pronaći u Hrvatskoj, zemlji iz koje je dva puta otišla, ali joj se isto toliko puta i vratila…
“Prvi put sam došla u SAD 1994. nakon završene medicinske srednje škole jer sam dobila stipendiju na fakultetu, ali sam se vratila godinu dana poslije. Ipak, i nakon povratka u Hrvatsku Amerika me zvala nazad, ostavila sam puno lijepih prijateljstva koja su i danas aktivna. Tada mi se činila kao zemlja u kojoj moram biti, sada to nije. Skoro šest godina mi je trebalo da se ponovno vratim. To sam i učinila, zaposlila se kod jednog Hrvata u Newportu i paralelno se počela dopisivati sa svojim, kasnije, suprugom”, objasnila je, a par je nakon nekoliko godina dobio i dvoje djece.
Velika tragedija dogodila se 2004. kada je, nakon što je izgubila majku ranije iste godine, u rujnu preminuo njen suprug. Sama s dvoje male djece, Matea je shvatila da Amerika nije zemlja u kojoj bi ih mogla odgajati pa se na kraju i vratila u Hrvatsku…
“Znala sam da ja moram biti dobro kako bih mogla biti dobra i svojoj djeci. Da su oni bili stariji, ja ih vjerojatno ne bih vraćala u Hrvatsku. Odgajani su dvojezično, i suprug me jako podržavao u tome da naučim djecu da znaju otkud im je mama. I danas kad razmišljam o tom periodu ne znam kako sam to uspjela preživjeti”, otkrila je.
Strast pronašla u kuhanju
Ono što ju je i u tom teškom razdoblju pratilo je bila ljubav prema hrani, za koju kaže da ju je zapravo i izvukla iz melankolije koju je osjećala. Kuhanje je jezik ljubavi, rekla je Matea, a život oko stola na kraju je njenu karijeru odveo u nekom smjeru u kojem se nikada nije zamišljala – u kuharstvo…
“Hrvatska nije samo moja država, već je i moja obitelj”, riječi su Camile Beović Vege, jedne od brojnih potomaka Hrvata iz dijaspore koja je svoj životni put pronašla u Hrvatskoj. Rođena u La Sereni, u Čileu, Camili su trebale godine da otkrije svoju prošlost, no sada kada je zna, ispričala nam je, može se okrenuti […]
“Da je meni netko rekao prije deset godina da ću ja ići u tom smjeru, rekla bih mu da nema šanse. Stresan je posao, ali kad to radite s ljubavlju, onda je to drugačije”, objasnila je.
Nakon godina koje je provela radeći kao prevoditeljica, 2016. je Matea odlučila na Pučkom otvorenom učilištu i završiti za smjer kuharice, a dosad je radila u više popularnih restorana i bistroa u Zagrebu. U međuvremenu se i specijalizirala za slastice, za koje kaže da u njih može unijeti više ljubavi, a u planu joj je i otvoriti svoj bistro za kojeg ima hrpu ideja…
“Moja majka je uvijek kada bi išla u goste ili na zabave poklanjala kruh u obliku srca, i dalje imam taj glineni kalup. Sada kada se sjetim, vidim da sam od nje pokupila to razmišljanje da nema ljepšeg nego pokloniti nešto što si sam napravio”, ustvrdila je.
S obzirom na to da je Matea profesionalka s međunarodnim iskustvom, postavili smo joj naravno pitanje – koje joj je jelo najdraže?
“U SAD-u je to definitivno T-bone odrezak, i cezar salata. U Hrvatskoj obožavam štrukle i dobar pileći paprikaš”, odgovorila je, uz samoborske kremšnite i palačinke u vinskoj pjenici za desert.
Pozitivnu stranu Amerike vidi u jednostavnosti koja se tamo pruža manjim poduzetnicima, a nada se kako će isto dočekati i Hrvatsku jer, kaže, vjeruje kako većina poduzetnika zaista želi raditi pošteno…
“Vi možete imati proizvodnju keksa u svojoj garaži jer oni računaju da vi u tom slučaju ne možete tih keksa napraviti toliko da biste trebali plaćati velike poreze. Vi kažete koliko planirate proizvoditi, oni izračunaju koliko će vas to stajati, provjere vam neke minimalne uvjete i to je to. U SAD-u je bezbroj tih ‘home bakersa’ koji bez problema prodaju svoje proizvode, i to po visokim cijenama”, otkrila je naša sugovornica…
Kao dijete sate je provela pred računalom u svom domu u Asunciónu, glavnom gradu Paragvaja, kako bi gledala ulice njoj tada daleke Makarske u Hrvatskoj. Kako su one izgledale, kako su se ljudi ponašali i kako je život tekao u Lijepoj Našoj, zemlji iz koje njeni korijeni dolaze? Mariana Glavinich 2018. godine odlučila je u […]
“Kada ću krenuti u te vode u Zagrebu, želim pošteno platiti ljude koje ću zapošljavati, ali biti i u mogućnosti sebi nešto omogućiti. Kad bi došlo do nekakvog restrukturiranja tih poreza, mislim da bi se zaista u Hrvatskoj moglo lijepo živjeti”, mišljenja je Matea.
Djeca sada i sama razmišljaju o odlasku na studiranje u SAD, baš kao što je i Matea prije 30 godina…
“Dok su bili mali uvijek smo slavili Dan zahvalnosti, za Božić su se u vrtić i školu nosili američki keksi, za dan svetog Patrika smo se oblačili u zeleno… Njima je SAD dom u kojeg se mogu vratiti, ali za sada im nije zanimljiv za život zbog političke situacije. Amerika više nema otvorena vrata kao nekoć, neki su već počeli odlaziti živjeti u inozemstvo. U Hrvatskoj možeš reći što misliš bez da te netko automatski osuđuje i izopći iz društva”, objasnila je junakinja naše priče.
Uz kuhanje i humanitarnost
Obitelj u kojoj je odrasla, ali i koju sada odgaja, vrlo je humanitarno angažirana. Osim udruge Životna linija koja promiče važnost mentalnog zdravlja u kojoj su Matea i djeca angažirani, u svom bistrou, nada se, planira barem jedan dio vremena odvojiti upravo u humanitarne svrhe…
“Moja mama je radila u Institutu za tumore i stalno je dovodila pacijente koji su bili previše bolesni i udaljeni od Zagreba da bi putovali u petak i vratili se opet u ponedjeljak na kemoterapiju. Nama je bilo normalno svaki drugi vikend imati nekoga s odjela tko bi prespavao kod nas jer nema nigdje drugdje za ići. Tako sam ja odgojila i svoje klince – u petak nam dolazi ukrajinska obitelj u sklopu projekta božićnog ručka s izbjeglicama koje organiziraju isusovci”, naglasila je junakinja naše priče.
Matea i skoro 20 godina nakon tragedije svakodnevno radi na mentalnom zdravlju sebe, ali i svoje djece. I sama želi jednog dana, govori nam, “biti super-kul baka”.
Noć prije nego što je obitelj Tomislave Francisković Vitez iz Osijeka trebala otputovati u Kanadu, predstavnik stanara im je dao uputu da u slučaju uzbune moraju otići u podrum. Ta ljetna večer 1991. godine ipak je protekla mirno, kao i sljedeće jutro, no ono što tada nisu znali je da su otišli u vrijeme kada […]
“Ako ne radim na sebi, kako ću dalje funkcionirati? Postat ću ruina. Želim jednog dana otvoriti nešto svoje i biti dobar šef kako bismo svi zajedno mogli raditi. Takva sam i sa svojom djecom, razgovaramo o svemu kako bi i sami svega bili svjesni. Iako ćemo se posvađati, ja ću njima uvijek pri izlasku iz doma reći da ih volim i poljubiti ih jer oni to moraju znati. Možda zvuči kao floskula, ali život ide dalje. Najlakše je tu frustraciju i tugu držati u sebi, ali što nam to daje u životu? Ništa”, zaključila je Matea McConnell.
urednik projekta: Ivan Ril
