Mariana Glavinich

‘Život daleko od Paragvaja pokazao mi je da za ljubav prema obitelji ne postoji udaljenost!’

28. prosinca 2023. u 20:07

Potrebno za čitanje: 4 min

Specijal o povratnicima

Vijesti

FOTO: Privatni album

Kao dijete sate je provela pred računalom u svom domu u Asunciónu, glavnom gradu Paragvaja, kako bi gledala ulice njoj tada daleke Makarske u Hrvatskoj. Kako su one izgledale, kako su se ljudi ponašali i kako je život tekao u Lijepoj Našoj, zemlji iz koje njeni korijeni dolaze?

Dvaput je odlazio u Njemačku, no na kraju se ipak odlučio vratiti: Jedna stvar posebno me šokirala!

Hrvat iz Bosne i Hercegovine, pa Hrvat u Njemačkoj, pa na kraju – Hrvat u Hrvatskoj. Tako bi se ukratko opisao tijek života Roberta Babića, povratnika iz Njemačke koji već 24. godinu svoj život gradi u Zagrebu sa svojom obitelji. U razgovoru u sklopu serijala o povratnicima, Robert nam je otkrio kako su ga ove […]

Mariana Glavinich 2018. godine odlučila je u sklopu stipendije Croaticuma i doći u Hrvatsku kako bi naučila i jezik, a ubrzo je i shvatila da upravo u Splitu želi i ostati…

“Bilo je prekrasno, zbog toga sam i dalje ovdje. Tada još nisam našla svoju rodbinu koja je u Hrvatskoj, pronašla sam ih tek 20 dana prije odlaska u Paragvaj. I kada sam se vratila već nakon mjesec dana sam rekla da ja tamo više ne mogu biti. U Splitu sam svaki dan šetala uz more, mogla sam šetati sama ulicom jer sam se osjećala sigurno… Toga svega tamo nema, jednostavno sam osjećala da je Split grad u kojem se osjećam sretnom”, rekla je Mariana, danas arhitektica sa splitskom adresom s kojom smo razgovarali u sklopu serijala o povratnicima u Hrvatskoj.

Mariana Glavinich se nakon godinu dana ponovno i vratila na još jedan semestar u Hrvatsku, a ovoga puta se i zaposlila u arhitektonskom uredu kao studentica arhitekture kako bi iskusila kako je to živjeti i raditi u domovini.

Privatni album

Diplomski rad pa pravac – Hrvatska

Tih pola godine je prošlo, no i dalje je ostalo pitanje diplomskog rada u Paragvaju. Otac joj je govorio da sigurno neće predati taj rad, na što mu je naša sugovornica odlučila prkosno pokazati da nije u pravu – vratila se u Asunción na četiri mjeseca, napisala rad od 300 stranica i diplomirala…

‘Meni je u Hrvatskoj normalno raditi dva-tri posla kao i u Americi’

Kako bi se zvao mjuzikl s pričom mlade Hrvatice koja svoj put nakon niza uspjeha u SAD-u, a zatim i Europi, u svojim dvadesetima pronalazi ponovno u Hrvatskoj, zemlji iz koje su njezini roditelji otišli prije 30-ak godina? Možda mu ne znamo naziv, ali je sigurno kako bi mu nadahnuće mogla biti Tanya Ariana Bendiš. […]

“Majka mi je govorila kako se baš vidjelo na meni da želim ići nazad u Hrvatsku, ja sam četiri mjeseca samo sjedila ispred računala samo kako bih to što prije dovršila. Zatim sam se i vratila i ja se ovdje i dalje osjećam sretnom”, objasnila je.

Dovoljno zanimljivo, njezin diplomski rad temeljio se na jednom od prvih gradova u Paragvaju, San Ignaciju, kojeg su izgradili isusovci, a u kojem su također djelovale hrvatske časne sestre iz Sestara milosrdnica…

No, Mariana je potomak djedova i baka iz raznih zemalja – od Italije, Španjolske pa sve do Makarske i Cavtata, odakle su joj prabaka i pradjed s očeve strane. Od pradjeda Srećka, govori nam, “pokupila” je osjećaj za gradnju zbog kojeg je i upisala arhitekturu, no od bake Pauline naslijedila je – karakter…

“Srećko je bio vrlo vrijedan, iako je u Makarskoj završio tek dva razreda osnovne škole, i vrlo velikodušan. On se preselio kada je imao oko 25 godina, sam i siromašan, bez karte za brod. A Paulina… Moj tata kaže da joj vrlo sličim, snažnog karaktera, vrlo uporna, ali vrlo osjetljiva. Emigrirala je sa sedam godina s cijelom obitelji iz Cavtata. Obitelj joj je uvijek bila na prvom mjestu”, otkrila je.

Uz posao arhitektice oduvijek joj je bilo zanimljivo istraživati te razlike među kulturama u kojima je i sama odrastala. To ju je potaknulo da počne istraživati svoje korijene, ali onda i korijene drugih iz Paragvaja…

“Oduvijek mi se sviđalo čitati o genealogiji, satima sam proučavala arhive kako bih vidjela tko je živio na kojem području. Prve godine kada sam došla zamolio me očev prijatelj da pogledam otkud je njegova obitelj. Malo sam gledala po Facebooku i pronašla starijeg muškarca koji i dalje živi u Splitu i javila mu se. Našli smo se na kavi i on mi je pokazao papire na kojima jasno piše kako je dio njegove obitelji otišao u Paragvaj, no nije ništa znao o njima. Uvijek kažem da su ti ljudi htjeli biti pronađeni, htjeli su se ponovno povezati sa svojom obitelji, zbog čega je sve lakše”, dodala je.

Danas pomaže i drugim potomcima hrvatskih iseljenika u organizaciji papirologije u procesu stjecanja hrvatskog državljanstva…

“Ponekad postoje teškoće jer ljudi mijenjaju prezimena, ali i imena, ali je lijepo vidjeti kako danas puno potomaka Hrvata želi znati odakle su potekli. To smo prije često vidjeli kod Talijana, no danas takvi postaju i Hrvati”, ustvrdila je.

Ostala zbog ljubavi i promijenila nešto na što se čekalo više od stotinu godina

Baš kao u filmu, tako se naglavačke okrenuo život Javiere Buzolić, Čileanke koja posljednjih godina živi u Hrvatskoj. Ona je kao prva od potomaka već trećeg naraštaja svoje obitelji s Brača odlučila ostati u Hrvatskoj, a na to ju je, čak i na njeno samo iznenađenje, nagnala upravo ljubav. Javiera je rođena u Antofagasti, prekrasnom […]

Žbuka ili šbuka?

Pitali smo je i kako se snašla kao arhitektica u Hrvatskoj. Pronalazak studentskog posla u arhitektonskom uredu bio joj je velika odskočna daska, a u istom uredu radi i danas…

“Imala sam sreću što sam našla posao. Znam koliko je to teško, a znam da ni njima nije bilo lako. Ja na početku nisam znala što je primjerice žbuka pa sam na papire pisala ‘šbuka’. Šef se meni toliko smijao, rekao mi je da se vidi da se trudim, ali da nije lako. Danas uživam i učim, ne samo o arhitekturi, već i o hrani, kulturi, jeziku”, otkrila je naša sugovornica, dodavši: “Htjela bih se i dalje baviti arhitekturom, ali bih također htjela širiti hrvatsku kulturu jer sad već znam puno o tome. Nažalost, sada nemam puno vremena istraživati i pomagati drugima da otkriju svoje pretke, no htjela bih se tome više posvetiti. Iako mi puno vremena ode na istraživanje, na to gledam kao hobi jer volim slušati nove priče”.

Privatni album

Spominje nam i jednu priču koju je doznala dok je istraživala, a koja je vrlo zanimljiva…

“Jedna žena iz Hrvatske zaljubila se u Peruanca koji je došao u posjetu u Peru. Njezina obitelj nije htjela da ona ode s njim pa je onda pobjegla! Danas imaju obitelj u Peruu, i u Kolumbiji. Zbog ovakvih priča ja volim istraživati obiteljska stabla, imam osjećaj kao da zatvaram krug za te ljude, a to sam isto uspjela učiniti i za svoju obitelj”, istaknula je.

Uz posao i hobi, Mariana danas voli svoj život u Splitu, uvijek istražujući nove stvari i otkrivajući nova mjesta koja ju, priznala nam je, iznova fasciniraju…

Komadić papira koji joj je promijenio život

Vladislavci – ključno je ovo naselje nedaleko od Osijeka kojim je dugogodišnje putovanje Carmen Rosa Munaico Banaj započelo u Peruu u kojem je rođena te na posljetku završilo u Hrvatskoj. Naime, riječ je o mjestu u kojem je rođen njezin djed koji je prije 80-ak godina otišao u daleku Južnu Ameriku. Do smrti se nije […]

“Život daleko od Paragvaja samo mi je pokazao da za ljubav prema obitelji ne postoji udaljenost. A pronalazak obitelji s drugog kraja svijeta potvrdio mi je da imam prekrasnu obitelj na mnogim mjestima”, zaključila je Mariana Glavinich.

urednik projekta: Ivan Ril

Projekt podržao