Ruska emigracija u Hrvatskoj

‘Stric je pisao ocu da dođe u Ameriku, ali djed je sakrio pismo i adresu’

11. siječnja 2021. u 8:37

Potrebno za čitanje: 5 min

Dijaspora.hr

Životne priče

FOTO: Matica

Obiteljsko stablo Maje Perfiljeve prožima svojim granama sve strane svijeta. Iz srca Rusije Sankt Peterburga ono se raširilo na krajnji istok nekadašnjeg imperija, u Mongoliju i Kinu. Baka po mami bila je Talijanka koja se udala za Hrvata. Njezine pjesme često svrstavamo u kategoriju klasika, poput poznate “Da sam ja netko” za koju je govorila da je najviše ponosna, a upravo je uz reputaciju i život ove pjesme ona i postala Netko.

Nepoznati detalji iz povijesti hrvatske dijaspore – John Francis Ruzich liječio je kardinala Stepinca

John Francis Ruzich rođen je u Chicagu 27. siječnja 1896. od hrvatskih roditelja Georgea Ružića i Helene Lubić. Odgojen je u autentičnom katoličkom domu gdje su pobožnost i težak posao išli ruku pod ruku. Nakon završenih ranih školovanja, John upisuje medicinski fakultet na katoličkom Sveučilištu Loyola u Chicagu. Dana 7. lipnja 1917. ženi se s […]

Zagrebačka pjesnikinja postala je poznata 1970-ih godina svojim tekstovima koje je pisala za glazbu poznatih domaćih pop-skladatelja. Najuspješnije pjesme napisala je za sarajevske pop-velikane – grupu Indexi. Apsolutni vrhunac njezina stvaralaštva jest “Sanjam” i to ponovno u izvedbi Indexa. Rijetko se događa da pjesnik/pjesnikinja u žanru ljubavne pjesme zahvati toliko – osim što je filozofska, “Sanjam” je i trijumf nestvarne erotičnosti.

Pišući u muškome rodu, poetesa je vapila da baš takve ljubavne riječi budu upućenje njoj, da je netko odlučno pozove na bijeg.

“Indexi su me učinili pjesnikinjom. Da nije bilo njih, bila bih običan tekstopisac”, izjavila je jednom prilikom.

Rođena 1941. u Prčnju kraj Tivta, u Boki kotorskoj, gdje je provela najranije djetinjstvo, školovala se i živjela u Zagrebu. Treba istaknuti kako je ona i u Zagrebu živjela Boku kotorsku. To se moglo uočiti u njezinu stanu na Ribnjaku u kojemu je ozračje Boke prisutno na njezinim slikama, a sam stan uređen je na sličan način kao onaj na Pinama u Tivtu u kojemu je svoje prijatelje ljubazno ugošćavala.

OČEVA PUSTOLOVINA

Maja nam je pripovijedala: “Tata je rođen na dalekom istoku Rusije, gdje se nalazilo obiteljsko imanje Mangut, a tamo je bila čak i željeznička stanica (pretpostavljam da je to bila Transsibirska magistrala). Grad u kojem je krenuo u školu zvao se Čita. Tata je bio najstariji, živio je s ocem i još tri mlađa brata i tri male sestre. Na europskom dijelu Rusije, revolucija je već uzela maha, dok su se postrojbe ruske garde povlačile prema Vladivostoku gdje je bila stvorena zadnja republika Bijelih. Otac je mog tatu i mlađu braću odveo u Čitu, u kadetski korpus, jer je mislio da će tamo biti sigurnije, a sam je s kćerima otišao u Kinu budući da je mama mog oca umrla za vrijeme porođaja najmlađe kćeri. Godinu i pol dana u kadetskom korpusu zadržali su se u Šangaju i cijelo vrijeme boravili na brodu. Kako je moj tata bio vrlo radoznao dječak, švrljao je po luci i zalazio u malu obućarsku radionicu cipelara Kineza. Kada je Kinez shvatio da je tata jedan mali Rus u nevolji, došao je na brod i htio ga je kupiti s tim da ga posvoji. Nastavnici su se užasnuli i rekli – Bože sačuvaj, mi odgovaramo za ovu djecu, o tome ne može biti ni riječi.

Nikako nisu uspjeli uspostaviti vezu s ocem u Kini. Vjerojatno su profesori pisali roditeljima, ali i roditelje je život razaslao po svijetu. Brod je otplovio u Jadransko more i zaustavio se u Veneciji, gdje su nastavnici čuli da Ruse prima Kraljevina Jugoslavija i da je u Srbiji pravoslavlje. Vjerojatno su pisali Aleksandru Karađorđeviću i on je primio svu tu djecu. Najprije su bili smješteni u Bileći (Hercegovina). Tamo su bila djeca donskih Kozaka, a kasnije su svi zajedno prebačeni u Goražde. Po ukazu kralja Aleksandra bio je primljen u elitnu Pomorsku akademiju u Dubrovniku i kao mladi kadet (najniži čin na brodu) na školskom jedrenjaku uplovio je u luku Tivat, u Boki kotorskoj, gdje je ostao duže vrijeme. Tata je s jedrenjaka vidio lijepu djevojku i zaljubio se u nju do kraja života. Moja majka u to vrijeme imala je samo 12 godina, a njezin otac bio je gradonačelnik.

Mladi Perfiljev strpljivo je čekao da izabranica postane punoljetna i kada je napunila 20 godina došao je u prošnju. Majka je pristala i oni su se vjenčali. Kada je pala Italija, tata sa javio u partizansku mornaricu, a mi smo se preselili u Dubrovnik. Tata je kao pomorski kapetan korvete bio poslan na Vis u General-štab. Njegova psiha nije izdržala pritisak. Kako je imao oružje, rekao je da bježi u Rusiju i molio neke ljude pokraj Solina ili Trogira da ga puste prenoćiti, a oni su ga pustili, ali i prijavili. Vidjevši u kakvom je psihičkom stanju, ipak su ga odveli u bolnicu. S mamom smo tatu posjetili na odjelu Psihijatrijske bolnice u Splitu, a zbog njegove bolesti preselili smo se u Zagreb.

Ekskluzivno svjedočanstvo svećenika koji se na Manhattanu družio s Nikolom Teslom: Osjećao se Hrvatom i Hrvatska mu je bila domovina

Cijela moja priča nalazi se u fantastičnom sjećanju hrvatskog franjevca fra Ljube Čuvala s kojim sam imao prigodu blisko raditi i poznavati ga. Fra Ljubo je služio hrvatskoj dijaspori u različitim službama i pozicijama. Jedna od tih službi bila je i župnik Hrvatske župe Sv. Ćirila i Metoda u New Yorku. I upravo tu nalazi […]

Stric Evangel je 1945. sa svojom zaručnicom otišao u Ameriku. Pisao je mom tati i nudio da mu se pridruži. Međutim, moj djed je sakrio pismo i adresu u kući u Tivtu ispod stolice. Kasnije je netko prao stolice i pronašao pismo. Evangel se dobro snašao, postao je inženjer u Kaliforniji. Kako nije imao djece, htio je nekog od nas posvojiti. Ja nisam htjela ići u Ameriku, a moja starija sestra već se udala. Puno je komunicirao s nekim ruskim svećenikom. Napravio je na obali rijeke kuću u ruskom stilu. Teta je pisala da svi dolaze gledati tu kuću. Ali pet mjeseci nakon što je umro moj tata, došla je vijest da se stric utopio. Ocu i njegovoj braći posvetila sam pjesmu ‘Jedna lađa ide svijetom… Jedna lađa ide svijetom, za obalu svoju moli, jedan dječak sa te lađe, u srcu me boli…’

ŽIVOT NA DVIJE ADRESE

Mama je htjela da budem arhitektica ili liječnica, ali ja sam odabrala književnost. Rekla je da će ako ne upišem arhitekturu ili medicinu iznajmiti moju sobu. Upisala sam arhitekturu, položila prvu godinu iako mi to nije ležalo. Posebno sam se mučila s matematikom. Onda mi je došla spasonosna misao. Lijepo sam se ispisala s arhitekture i s istim indeksom prešla na književnost na Filozofskom fakultetu.

Mami oko godinu i pol nisam priznala što studiram i dalje sam držala arhitektonske knjige i pribor na stolu. Mama je često putovala, ali jednom se ipak dogodio trenutak istine kad sam slučajno ostavila otvoren indeks. Tata se smijao i rekao – Bravo Majo! Pri kraju fakulteta, kako sam već pričala, upoznala sam tetu. Bilo je zanimljivo promatrati tatu i tetu Ninu koji se nisu vidjeli 50 godina, od 1920. do 1970. Prvo nisu mogli govoriti kad su vidjeli koliko su slični. Držali su se za ruke i samo šutjeli. Onda sam zapazila da imaju isto ponašanje, kao da su odrasli u istoj obitelji. Recimo, tata bi nakon jela ustao i rekao ‘zahvaljujem’ mami ili meni.

Moja starija sestra Asja studirala je u Zagrebu glazbu i komparativnu književnost, ali upoznala je muža, zaljubila se, rodila i on joj je naredio da prekine studij. Međutim, bilo je to vrijeme ‘hipija’ i nisu baš imali od čega živjeti. Onda se sestra sjetila da je uvijek voljela oblikovati stvari. Počela je skupljati kamenčiće, raditi nakit od drveta. S vremenom je počela bojiti staklo i kada se skupilo više predmeta, otišla je u Austriju da pokuša to prodati. Ali, jedan čovjek koji je postao novi šef prodaje stajao je sa strane i promatrao situaciju. Sreća da moja sestra ima naviku na svaku stvar napisati svoje ime – Asja. On je to rijetko ime zapamtio i kasnije ju je pronašao jer je nudila svoje stvari i drugim dućanima. Sad već 26 godina u samom centru Beča ima prodajnu galeriju, a živi u predgrađu s kćerkom, onom koja je studirala u Moskvi, i unučicom. Najmlađa sestra s mužem i sinom živi u Zagrebu.

DRUGA LJUBAV SLIKARSTVO

Sa slikarstvom sam se upoznala još u djetinjstvu. U Dubrovniku smo stanovali kod Rusa doktora Milnikova, a poznati slikar Hanzen dolazio mu je u posjete. Hanzen je mom tati predavao na Pomorskoj akademiji nacrtnu geometriju. Nakon fakulteta nisam mogla dobiti posao kao profesorica. Puno godina sam slala molbe, ali ništa od zaposlenja. Sve više sam šivala sebi i pisala pjesme kao tekstopisac. Onda sam konačno dobila posao u srednjoj tehničkoj školi, predavala sam hrvatski i književnost, ali i dalje sam radila za festivale. U školi sam naučila kako se rade priredbe. Iznenada mi se javila grupa Indeksi iz Sarajeva. Imali su koncert u Zagrebu i pozvali su me da čitam svoje stihove. S Indeksima sam puno surađivala od 1971. godine. Napisala sam za njih puno tekstova. Druga je priča sa slikanjem.

Kad je izbio Domovinski rat, bila sam u Beču kod Asje i sestra je rekla u šali – Majo, ove godine možeš si more samo ‘nacrtati’. Otišla sam u drugu sobu, uzela boje i… nacrtala. Onda je sestra imala veliki prijem u dvorcu i naravno uvijek ista ženska priča – što ću obući. Sašila sam joj haljinu od tri svilene marame, a ona mi je pokazala kako se one boje. Rekla je da mi dobro ide jer imam nježnu ruku i jedna boja neprimjetno ulazi u drugu”.

Upoznajte Dražena Domjanića, glazbenika koji povezuje stoljetne maslinike na otoku Pagu i drevnu kneževinu Lihtenštajn

Dražen Domjanić, rođeni Čakovčanin, počeo je početkom 1980-ih studirati klavir na Muzičkoj akademiji u Zagrebu. Studij je završio u Novome Sadu, u razredu profesora Arba Valdme. Nastavio se usavršavati u Zagrebu, Beču i Weimaru. Ostao je u inozemstvu i neko vrijeme podučavao klavir u Austriji. Budući da nikada nije bio baš “klasičar do srži”, svirao […]

Zlatni jubilej pjesme “Bokeljska noć”, odnosno pedeseta obljetnica od nastanka i pobjede na Splitskom festivalu, svečano je proslavljena u srpnju 2016. godine u Tivtu. Maja je preminula u Zagrebu 2019. godine.


Hrvatska matica iseljenika, 2020.

Kako bi svojim korisnicima pružili što bolje korisničko iskustvo ova stranica koristi kolačiće (engl. cookies). Više o kolačićima saznajte ovdje