Koliko je doista bogata hrvatska književna ostavština koja je nastala izvan granica domovine?

Malo nam je znano koliko je doista bogata hrvatska književna ostavština koja je nastala izvan granica domovine. Od najranijih dana odselidbe stvarana je književnost na hrvatskom materinskom jeziku u dijaspori, kako među iseljenicima tako i među izbjeglicama, ali i u Bosni i Hercegovini kao i u manjinskim hrvatskim enklavama u susjednim zemljama te je bila ključni čimbenik u čuvanju nacionalnog identiteta, svjedočanstvo olovnog vremena povijesnih i političkih kriza u domovini, kao i svjedok izazovnih iskustava i dramatičnih sudbina ljudi, kako u susjednim nam zemljama tako i u tuđini.

Hrvatska iseljenička književnost imala je nekoliko presudnih uloga ‒ čuvala je jezičnu baštinu naroda kao temeljni simbol nacionalnog identiteta u dijaspori, kako u standardnoj jezičnoj inačici tako i u dijalektalnim varijantama, te doprinosila usporenoj asimilaciji pripadnika hrvatskog narodnog korpusa u novi društveni okoliš. Potomcima doseljenika ta je književna produkcija omogućavala živi dodir s kulturnom baštinom predaka, a nama u domovini bila je gotovo nepoznata. Izdavačka djelatnost u poslijeratnom razdoblju u počecima je bila posvećena povijesnim, političkim i vjerskim temama. S vremenom su zaredale pjesmarice, romani, povjesnice, jezični i drugi priručnici, vjerske i poučne knjige, kalendari, dječje pripovijesti, autobiografije, kuharice i monografije ‒ cijela lepeza raznolikih poučnih sadržaja, emotivnih refleksija i životnih priča.

Kako je hrvatska iseljenička književnost predstavljala “drugo plućno krilo” nacionalnog kulturnog organizma, kako joj se danas često tepa, ona je nastajala kao odgovor na krize identiteta svojih autora kao i hrvatskoga naroda u domovini, te kao reakcija na šutnju intelektualaca i letargičnost hrvatskoga društva kada je sloboda izražavanja u domovini bila ograničena, a iseljeništvo „potencijalno opasan“ čimbenik destabilizacije komunističkog političkog sustava. Ovdje treba izuzeti jednu epizodu buđenja nacionalnog otpora negativnoj propagandi jugoslavenskog režima spram hrvatskoga naroda ‒ period nakon objavljivanja Deklaracije o položaju i nazivu hrvatskog jezika te oko političko-kulturnog pokreta ranih 70-ih godina, poznatog Maspoka ili Hrvatskoga proljeća, potaknutog djelovanjem Matice hrvatske i njezinog glasila Hrvatskog tjednika, kada su mnogi hrvatski intelektualci završili na robiji te su im oduzeta građanska prava kao i odvažan, ali uzaludan pokušaj akademika Ivana Supeka u obrani istaknutih studentskih vođa proljećara u djelu Krivokletnik na ljevici koje se tih godina šapirografom umnažalo i raspačavalo među studentima i profesorima (objavljeno je tek 1980. godine u Bristolu).

Iseljenički pisci poput onih okupljenih oko Hrvatske revije pažljivo su pratili sva ta zbivanja. Slobodni od cenzure, desetljećima su održavali kontinuitet slobodne misli, kritičkog promišljanja društva i političkih ideja kojima je represivna vlast ušutkavala inteligenciju u Hrvatskoj. Hrvatska revija ugošćavala je one odvažnije domaće autore koji su u njoj objavljivali pod pseudonimima. Bio je to prostor „posredovane memorije“, koji je čuvao sjećanja na domovinu i otkrivao prave razloge odselidbe i izbjeglištva, čime je nakon osamostaljenja Hrvatske doprinio izgradnji cjelovitije slike novije povijesti hrvatskoga naroda.

Pisci u iseljeništvu i izbjeglištvu bili su i najčešće jesu kulturni posrednici. Njihova djela često tematiziraju život „između dvije domovine“. U njihovim knjigama razabire se proces potrage za čvrstom osi vlastitog identiteta pod utjecajima koji dopiru izvana, iz društva prihvata, te se talože i miješaju s uspomenama iz staroga poznatog ambijenta sažimajući se sa slikama iskustva života u novom okolišu. Potrajat će dosta vremena da dozrije onaj presudni trenutak kada autor književnog djela neće više biti stranac u novom društvenom okolišu, nego vitalan sudionik zbivanja u sredini prihvata kao jedan među jednakima. U toj će sredini hrvatski pisci i pisci hrvatskih korijena progovoriti na drugim jezicima, pisat će na engleskom, njemačkom španjolskom, ali će ta njihova djela natopljena naplavinama iz starih korijena donositi slike prethodnih iskustava kao i slike neposrednog života pa ćemo ih s pravom smatrati dijelom zajedničkog hrvatskog književnog nasljeđa.

U kritičnim povijesnim trenucima, književnici u inozemstvu često su prvi glas naroda koji se bori za međunarodno priznanje. To isto bilo je slučaj s hrvatskim piscima u dijaspori. Oni su ti lučonoše koji ruše predrasude i predstavljaju kulturne vrijednosti svoga naroda i njegove baštine svjetskoj javnosti. Domovinska književna scena danas konačno prepoznaje vrijednosti tih autora i njihovih djela nastalih izvan granica domovine bez obzira na kojem jeziku su napisana i prihvaća činjenicu da pripadaju, kao zasebna grana zajedničkom stablu, u bogatu književnu produkciju hrvatskoga naroda. O tome svjedoče novi pregledi i bibliografije suvremene hrvatske književnosti nastale izvan Hrvatske. Hrvatskom narodu, ovo književno stvaralaštvo naših sunarodnjaka izvan hrvatskih granica svjedoči da kultura nije fenomen zatvoren u sebe sama, već se širi kamo god se prostire jezik kojim se objavljuje – i mnogo dalje ‒ ugrađuje se u književni kod i jezični izričaj drugih domaćinskih kultura doprinoseći tako ukupnom bogatstvu svjetske književne baštine. U našem slučaju, ta baština obuhvaća i stoljeća iseljavanja, od moliških Hrvata u Italiji i gradišćanskih Hrvata u Austriji do onih u Južnoj Americi, od pjesama Ante Kosovića na Novom Zelandu do poezije Adolfa Polegubića i Malkice Dugeč ili romana Irene Vrkljan u Njemačkoj, od najranijih romana Karla Kiselija u Australiji do djela Josipa Marohnića u sjevernoj Americi i Antonija Skarmete u Čileu.

Nema sumnje da najbogatije razdoblje hrvatske izvandomovinske književnosti obuhvaća vremenski raspon od 1945. do 1990. godine. “Književnost u egzilu” najvećim dijelom stvarali su pisci koji su napustili Jugoslaviju iz političkih razloga. Njihov rad bio je usmjeren na očuvanje nacionalnog identiteta i jezika, ali je bio zabranjen u domovini. Danas novi naraštaji hrvatskih autora izvan domovine unose u svoja djela nove sadržaje, kako žanrovski tako i tematikom na tragu književnog stvaralaštva suvremenih autora i trendova u svjetskoj književnosti. Fokus njihova interesa se pomiče s političkog otpora na teme integracije, identiteta u globaliziranom svijetu, pojedinačnih i obiteljskih drama, samorefleksije i autobiografija. Među brojnim imenima hrvatske dijaspore u vrijeme Jugoslavije najznačajnija mjesta pripadaju Borisu Maruni, Vinku Nikoliću, Antunu Bonifačiću, Viktoru Vidi, dok od majstora esejistike na prvom mjestu treba istaknuti Antu Ciligu i Bogdana Radicu, ključne figure hrvatske intelektualne povijesti 20. stoljeća, neraskidivo povezane s emigrantskom fazom Hrvatske revije. Obojica su prošli dramatične političke transformacije, od ljevičarskog idealizma do kritike totalitarizama.

Boris Maruna (1940. – 2007.) je neupitno jedan od najznačajnijih pjesnika hrvatskog egzila. Njegov poetski jezik moderan i slobodan donosi ironičan i beskompromisan pogled na domovinu i emigrantsku sudbinu. Njegovo domoljublje, puno kritičkih opservacija na račun društvene zbilje i ljudi zarobljenih predrasudama i mitovima, lišeno je svake patetike te otkriva ciničan i oštar duh čovjeka koji koristeći umjetnički izričaj obračunava, ponekad s onima zbog kojih je morao napustiti domovinu kao i s onima koji su zarobljenici prevladanih ideja prošlosti.

Marunin podupiratelj, Vinko Nikolić (1912. – 1997.) kao dugogodišnji urednik i pokretač (obnovljene) Hrvatske revije, najvažnijeg časopisa u iseljeništvu bio je ključna figura hrvatske kulturne emigracije. Neprocjenjiv je značaj ovoga kultnog književno-kulturnog časopisa koji je kontinuirano pratio društvena i kulturna zbivanja u domovini pod njegovim uredništvom punih 40 godina. Inače, časopis Hrvatska revija star je gotovo stotinu godina te je živi svjedok povijesnih turbulencija i teške sudbine hrvatske kulture u 20. stoljeću. Utemeljena u Zagrebu (1928.–1945.), Hrvatska revija okupljala je do Drugog svjetskog rata cvijet onodobnih hrvatskih intelektualaca da bi nakon zabrane u domovini, Vinko Nikolić i Antun Bonifačić obnovili časopis u Buenos Airesu. Zahvaljujući njihovom požrtvovnom radu i viziji časopis je postao najvažnija platforma za očuvanje hrvatskog identiteta i slobodne misli u iseljeništvu. Nakon Buenos Airesa revija je nastavila izlaziti u Parizu, Münchenu i Barceloni. Povratkom Vinka Nikolića iz iseljeništva u domovinu, Hrvatska revija 1991. godine vratila se kući te je ponovno preuzima Matica hrvatska gdje kao tromjesečnik izlazi i danas. Osim nemjerljivog doprinosa reviji, bio je Nikolić pjesnik i publicist, a iznad svega povezujući čimbenik razasutih hrvatskih intelektualaca u svijetu.

Antun Bonifačić (1901. – 1986.), osim što je bio književnik, bavio se aktivno i politikom. Osam godina bio je na čelu Hrvatskog oslobodilačkog pokreta. Pisao je romane, eseje i kritike, a u svom je pisanju često spajao nacionalne teme s religioznim i filozofskim promišljanjima, ostavši do kraja života ustrajan u političkoj borbi za neovisnost Hrvatske.

Bokeljski Hrvat Viktor Vida (1913. – 1960.) bio je jedan od najprofinjenijih hrvatskih pjesnika 20. stoljeća. Veći dio života proveo je u Argentini. Za razliku od gore navedenih autora, Vida nije bio izbjeglica, već iseljenik. Njegovo stvaralaštvo obilježeno je melankolijom, nostalgijom i vrhunskom estetikom, a njegova tragična smrt u Buenos Airesu označila je kraj jednog od najautentičnijih lirskih glasova hrvatske književnosti uopće.

Ante Ciliga (1898. – 1992.) poznat po nevjerojatnom životnom putu od visokopozicioniranog komunista do oštrog kritičara Staljina i zagovornika hrvatske samostalnosti, bio je jedan od rijetkih Hrvata koji je preživio Staljinove čistke u Gulagu. Svoja iskustva opisao je u svjetski poznatoj knjizi „U zemlji velike laži“, koja je među prvima u Europi razotkrila brutalnost sovjetskog režima. Nakon bijega iz SSSR-a i razočaranja u komunizam, tijekom Drugog svjetskog rata u jednom periodu bio je zatočenik logora u Jasenovcu, a nakon rata postao je istaknuti emigrantski pisac i briljantan publicist. Redovito je surađivao u Hrvatskoj reviji analizirajući geopolitički položaj Hrvatske i kritizirajući jugoslavenski unitarizam.

Osim Cilige, jedan od najvažnijih suradnika Vinka Nikolića u emigrantskoj Hrvatskoj reviji bio je i Bogdan Radica (1904. – 1993.). Ondje je objavljivao bibliografski neprocjenjivo vrijedne tekstove o povijesti i kulturi. Bio je istaknuti diplomat, esejist i povjesničar te je smatran jednim od najobrazovanijih hrvatskih intelektualaca svoga vremena. U mladosti je bio pristaša jugoslavenske ideje, a kao diplomat služio je Kraljevini Jugoslaviji. Tijekom rata bio je uz jugoslavensku vladu u Londonu, kratko je podržavao i Tita, ali se brzo uvjerio da se iza fasade demokracije krije opasan totalitaristički projekt.

Autori koji su napustili Hrvatsku početkom 1990-ih iz osobnih neslaganja s politikom nove vlasti, uz pomoć i jaku promidžbu ljevičarskih krugova u europskim zemljama, stekli su relativno brzo međunarodnu vidljivost.To se u prvom redu odnosi na Dubravku Ugrešić, jednu od najčešće prevođenih hrvatskih književnica koja je našla svoj novi dom u Nizozemskoj te na Slavenku Drakulić koja živi između Hrvatske i Švedske, a poznata je po esejima i romanima koji kritički preispituju post komunizam i osobito položaj žena u suvremenom društvu.

Cjelovitijem razmatranju umještanja suvremenih pisaca iz dijaspore kao i onih hrvatskih korijena koji pišu na stranim jezicima u korpus hrvatske nacionalne književnosti, te o dilemama oko raščlambe na egzilu i emigrantsku književnost posvetit ću se u jednoj od narednih kolumni.

Ključne riječi #Antun Bonifačić #Boris Maruna #Vinko Nikolić