Tihana Jana Vukić

Švicarsku zamijenila Hrvatskom: Ovdje je kvaliteta života puno bolja, ljudi imaju naviku dijeliti stvari…

1. ožujka 2021. u 9:32

Potrebno za čitanje: 5 min

Dijaspora.hr

Vijesti

FOTO: Hrvatska matica iseljenika

Vedra, inspirativna, svestrana, svjetska putnica s mnoštvom zanimljivih priča – tako bi se ukratko moglo opisati mladu Švicarku hrvatskih korijena Tihanu Janu Vukić. Autorica je Little Life Talesa, projekta kojim u kratkoj videoformi priča životne priče raznih ljudi…

Za projekt krafni i jednu plemenitu priču dobili 200 tisuća australskih dolara

Prije nešto više od četiri godine Danijela Vrkić iz Canberre, jedna od članica Inicijative uspješnih Hrvatica Australije i Novoga Zelanda, napustila je posao u državnoj službi i sa suprugom Johnom pokrenula vlastiti posao – “Krofne”. Kao što samo ime govori, Danijela i John Australcima su odlučili ponuditi hrvatske krafne/pokladnice pripremljene prema obiteljskom receptu koji je […]

Što te ponukalo da dođeš živjeti u Hrvatsku, odakle su i tvoji korijeni?

Moja mama je Riječanka. Djed i baka gradili su kuću u Rijeci, ali trebalo je pomoći pa je mama otišla u Švicarsku. Upoznala je mog oca koji je Švicarac, radila je u zdravstvenoj ustanovi i jako se lijepo uklopila, izvrsno je naučila talijanski, ali nikad se nije osjećala u potpunosti kao doma. U jednom trenutku htjela se vratiti sa mnom u Hrvatsku, no nije se usudila to napraviti. Meni je sada lakše jer nemam djece. Nije znala kako bih se uklopila u školu u Hrvatskoj jer tada sam već pohađala školu. U Švicarskoj sam završila fakultet radne terapije. Radila sam dvije godine kao radna terapeutkinja, ali nisam se osjećala u potpunosti ispunjeno, nešto mi je nedostajalo. Nisam se sasvim mogla posvetiti onome što sam voljela raditi i tražila sam kako uklopiti i neku artističku crtu u svoj posao. Napustila sam posao i odlučila otići u Zagreb gdje sam godinu studirala na akademiji za videoprodukciju. Dosta sam aktivna osoba i volim vidjeti rezultate u stvarima koje radim, ali nisam vidjela ništa od toga i počela sam tražiti priče ljudi da se osjećam ispunjeno. Tako je došlo i do Little Life Tales. U Vodnjan sam došla početkom 2020. preko Udruge Informo kao volonterka na projektu Internatural.

Što je Little Life Tales? Tko su protagonisti priča? Tvoji poznanici, prijatelji, nepoznati ljudi?

To su kratke videopriče različitih ljudi iz različitih dijelova svijeta. U LLT na neki način sam povezala komercijalnu videoprodukciju i radnu terapiju. Počela sam snimati priče mojih prijatelja, poznanika… Morala sam početi s nekim najbližima. Obožavam storytelling oduvijek, bavila sam se glumom, obožavala sam čitati priče. Samo prije nisam znala kako se to zove. Bilo tko od nas, susjed ili osoba koju sretneš na cesti, ima neku priču koju je vrijedno ispričati, samo što to nitko neće znati dok se ne ispriča i tako je krenulo. Projekt je otvoren svima i na svim jezicima jer želim baš napraviti tako da svatko ispriča priču na jeziku koji želi. Željela sam da se dokumentiraju te priče i da možda budu nadahnuće, da nekome pomognu, da se čuje ta priča, da možda unuci i djeca to jednoga dana vide. Osim na YouTubeu i svojoj stranici, ove godine pokrenula sam i podcast.

Hrvatska matica iseljenika

Snimila si 90-ak priča. Imaš li u planu neku okruglu brojku ili se to ne zna?

Ne znam. Meni je krajnji cilj baviti se dokumentarcima vezanim uz ljude, to još razraditi, ući u dubinu ljudskih priča. Fascinantno mi je da sam u Vodnjanu snimila 20-ak priča i jako mi je zanimljivo vidjeti koliko različitosti ima u jednome ne tako velikome gradu. U Vodnjanu sam snimila priče i nekoliko djece.

Tvoj sadašnji boravak u Istri i Vodnjanu vezan je i uz projekt Internatural udruga Informo i Istrian de Dignan. Kako ti je živjeti u Istri?

O Istri nisam znala puno. Najbolja prijateljica iz Rijeke ljetovala je u Istri dok sam ja uvijek bila u Rijeci. U Vodnjan sam došla kao volonterka. Radim i na drugim projektima kojima se ove udruge bave – ekomuzej, ekolab, didaktička farma. Dali su mi “cartu biancu”, slobodu. Meni je ovo savršena sredina i fascinantno je vidjeti to zajedništvo, to je skoro kao obitelj, puno aktivnosti radimo zajedno. U Švicarskoj je novčani dio malo bolji, ali ovdje je kvaliteta života puno bolja, i nadam se da će još dugo tako biti. Ljudi imaju naviku druženja, dijeliti stvari zajedno, i na poslu je drukčiji pristup i baš se osjećaš dio nečega i meni je to jako lijepo, pogotovo za nekoga tko je uvijek malo tu, malo tamo, osjećaj da nečemu pripadaš meni je jako bitan. Pustiš korijenje pa je teško otići. Sviđa mi se multikulturalnost Istre. Može biti jako zanimljivo, zabavno, možemo naučiti jako puno jedni od drugih, upoznati različite kulture, možda je tako jer sam i ja miješane krvi. Kada sam bila u Švicarskoj mislila sam da sam više Hrvatica, a kada sam došla ovdje shvatila sam da sam obadvoje pa mi je zapravo jako drago jer sam spoznala da te dvije stvari mogu funkcionirati zajedno. I osjećam da sam doma i tu i tamo. U Švicarskoj mi se sviđa dio prirode, ja nisam neki ljubitelj planina, ali tamo sam odrasla. Ovdje je prekrasno jer je tu more, to mi je uvijek nedostajalo. I sjećam se da mi je mama govorila: “Kada budem u mirovini, želim ići u Rijeku, vratiti se”. To je sada napravila, i sretna je. Da vidiš more i ne vidiš ništa, ne vidiš kraj. To mi je najljepše jer vidiš mogućnosti, ne osjećaš se zatvoreno, kao u planinama.

Američka Hrvatica otkrila tajnu uspjeha u Hollywoodu: Budite oni koje ljudi pamte

Američka akademija za televizijsku umjetnost i kulturu svečano je 25. srpnja 2015. u Los Angelesu dodijelila mladoj Hrvatici Brendi Brkusic i njezinu timu nagradu Emmy za film Mia, a dancer’s journey/Mia, odiseja plesačice. Iste godine naš suradnik Ante Čuvalo napravio je intervju s ovom umjetnicom, koji objavljujemo u skraćenoj formi… Veliko umjetničko priznanje je dobiti […]

Jako dobro govoriš hrvatski. Kako si ga naučila? Jeste li govorili kod kuće ili si išla na tečaj ili u hrvatsku školu?

S mamom sam uvijek razgovarala na hrvatskom, koji put bi ona ubacila talijanske riječi. Tata mi je Švicarac i s njim sam uvijek govorila na talijanskom, on nije znao hrvatski. U školi sam komunicirala također na talijanskom. U Locarnu je postojalo i učenje hrvatskog u obliku večernje škole (hrvatska dopunska nastava). Bila sam nekoliko puta, na tečaju je bilo djece različite dobi i razine znanja pa mi je to bilo jako zbunjujuće. Sada mi je žao što nisam pohađala hrvatsku dopunsku nastavu jer još uvijek ne znam primjerice mjesece na hrvatskom (smijeh). Još i dandanas ih ne mogu zapamtiti, ali snađem se. Mene je mama učila čitati na hrvatskome.I puno pričam. Imam sreću jer da mama nije pričala, vjerojatno bi mi bilo teže. Znam druge ljude iz Švicarke, također hrvatskog podrijetla. Roditelji nisu navikli s njima pričati na hrvatskom i njima je malo teže. Nismo imali hrvatsku televiziju, ja sam naučila preko knjiga i pričajući s ljudima. Živjela sam za priče i baš sam od početka odrastala dvojezično.

Hrvatska matica iseljenika – Tihana Jana s majkom, rođenom Riječankom

Koji su tvoji daljnji planovi? Ostati u Hrvatskoj ili vratiti se u Švicarsku?

Da, htjela bih ostati. Početkom 2021. vraćam se na godinu dana u Švicarsku – poslovno. U prvome mjesecu počinjem raditi u jednom studiju za koji sam radila kao studentica. Taj sam posao dogovorila još prije. Najvažnije mi je da nije dosadno na poslu koji radim. Ako volim svoj posao, želim dati sve od sebe, želim dati nešto više. Idem to obaviti, a onda se planiram vratiti. Htjela bih se baviti istraživanjem i da uđem više u koncept radne terapije i storytellinga preko videoformata, to bih htjela razviti i onda se planiram ponovno vratiti u Hrvatsku i otvoriti svoju produkcijsku kuću, ali ne komercijalnu. Sad imam svoju internetsku stranicu koja se bazira na storytellingu. Vidim da su ljudi gladni priča i žele nešto što ih može s nekim drugim empatijski povezati. To se sve više traži. Kad je sve bilo zatvoreno, vidjela se promjena u ljudima, potpuna. Vjerujem da smo s ovom koronom izgubili strpljenje za površne stvari.

Hrvat iz Urugvaja u emotivnom pismu: Održao sam obećanje djedu, a moja posljednja želja je počivati u domovini

Unuk sam hrvatskog emigranta iz Hercegovine. On se zvao Lovre Planinić. Bio je najstariji brat od četvero braće i sestara. Emigrirao je u “Ameriku” 1925. godine, koliko razumijem, jer nije želio služiti jugoslavensku vojsku. Pobjegao je s lažnom putovnicom. Bila je to putovnica od jednog njegovog rođaka – Mirka Planinića. Doselio se u Urugvaj, gdje […]

Osim projekta Little Life Tales u planu su i novi projekti, nove priče…

Htjela bih napraviti hommage naraštaju koji nam je omogućio sadašnju integraciju, npr. generaciji moje mame. Nikad im nitko nije zahvalio na tome. To je bila radnička generacija, koja je radila teže poslove. Plan mi je tematizirati iseljenike, njihove priče i doprinos društvu, ali uz humor. Jako mi je zabavno raditi na tome. Tek sam na početku, pišem, razrađujem scenarij i to bih baš htjela producirati.

Barbara Buršić, Hrvatska matica iseljenika

Kako bi svojim korisnicima pružili što bolje korisničko iskustvo ova stranica koristi kolačiće (engl. cookies). Više o kolačićima saznajte ovdje