Osjećaj pripadnosti

Hrvat iz Urugvaja u emotivnom pismu: Održao sam obećanje djedu, a moja posljednja želja je počivati u domovini

26. siječnja 2021. u 8:23

Potrebno za čitanje: 8 min

Dijaspora.hr

Životne priče

FOTO: Privatni album

Unuk sam hrvatskog emigranta iz Hercegovine. On se zvao Lovre Planinić. Bio je najstariji brat od četvero braće i sestara. Emigrirao je u “Ameriku” 1925. godine, koliko razumijem, jer nije želio služiti jugoslavensku vojsku. Pobjegao je s lažnom putovnicom. Bila je to putovnica od jednog njegovog rođaka – Mirka Planinića. Doselio se u Urugvaj, gdje smo rođeni moj otac, ja i moja kćer.

Spektakularan let iznad mosta u San Pedru koji je napravljen zaslugom Hrvata. Tko je bio Vincent Thomas?

Jedan od najznačajnijih monumentalnih objekata u Kaliforniji, osim proslavljenog Golden Gate Bridgea u San Franciscu, jest također viseći most The Vincent Thomas Bridge u San Pedru. Taj most dugačak oko dva kilometra, od 1940. godine povezuje luku Los Angelesa, odnosno San Pedro, s lukom i gradom Long Beach te preko Terminal Islanda s velikim industrijskim […]

Moj odnos s Hrvatskom i hrvatskim narodom rastao je s godinama. Od potpunog neznanja, do početka slušanja jezika kada sam imao 12 godina i kratkih razgovora s djedom. Kada sam naučio čitati, mogao sam dobro čitati pismo djedu od njegova brata. Pretpostavljam da sam dobro to radio jer sam ponekad vidio suze u njegovim očima, nešto nezamislivo za žilavog tipa poput njega. Budući da nisam imao previše veze sa zemljom svoga rođenja Urugvajom, kao momak sam počeo tražiti svoje korijene i pitati se tko sam ja?

FOTO: Privatni album – Djed Lovre stoji prvi slijeva. Na fotografiji su Planinići iz Hercegovine, 1927. godine

Kada sam imao oko 20 godina, već sam postao punopravni član Hrvatskog doma u Montevideu, čiji je jedan od osnivača bio moj djed. Počeo se u meni polako povećavati taj osjećaj pripadnosti. Sve do te mjere da sam dobio stipendiju (jedinu dostupnu za cijelu Latinsku Ameriku) od Hrvatske matice iseljenika za studij hrvatskog jezika u Zagrebu na mjesec dana. Bilo je to u ljeto 1991. godine, kada je počeo rat. Otkazan je naravno ljetni program. I nikada nisam mogao uživati ​​u toj stipendiji. Kao i svi mi u inozemstvu, u ta teška vremena i ja sam bio stalno zalijepljen za televizor gledajući ratne izvještaje. Nisam se nikako mogao usredotočiti na svoj studij. Pri kraju te godine (1991.) odlučio sam putovati u tu zemlju mog djeda, bez obzira na ispite i studij. Djed je već bio u staračkom domu. Posjećivao sam ga često, svaki tjedan. Posjetio sam ga i neposredno prije svog leta. Vidio sam kako se stanje pogoršava, i moj izraz lica je govorio da znam da će to biti posljednji put da ga vidim. U siječnju je djed preminuo. Bio je to jedan od najtežih dana u mom životu. Bio sam sam. Daleko! Osjećao sam se tako krivim što nisam bio s njim kao i s mojim ocem kada je bilo vrijeme odlaska.

Put u Zagreb i Hercegovinu

U Zagreb sam stigao početkom ožujka 1992., neposredno prije referenduma o BiH. Otišao sam na Trg bana Jelačića gdje su prodavali suvenire. Bilo je mnogo Hrvata iz Australije koji su poznavali iste učitelje koje sam i ja poznavao u Hrvatskoj matici iseljenika. Otišao sam u kampus i moje prezime je bilo dovoljno. Čak je prijatelj jednog od mojih rođaka došao i dao mi nagradu koju je jedan moj rođak osvojio.

Bio sam u zemlji koja je u ratu, a ipak sam se osjećao najsigurnije u svom životu. Prijatelj mog rođaka dao mi je telefonski broj moje obitelji. Nazvao sam ih i sa svojim vrlo slabim hrvatskim jezikom prenio sam tužnu vijest bratu moga djeda. Onda sam tražio kartu za odlazak u Hercegovinu. Sjećam se onoga što sam tada razumio: da su čekali vozača. Zbog čega, pomislio sam? Nisam razumio. Tada sam zaključio da autobus ide kroz Bosnu i da ima šanse da ne stigne na odredište. Dakle, druga opcija je bila “preko mora”! Odmah sam rekao ok, idem. I nabavio sam kartu. Kada sam stigao u Čitluk upoznao sam očeva rođaka Jocu, izuzetnog čovjeka koji mi je otvorio svoj dom i omogućio da shvatim, da dođem k sebi, a to je značilo kako ja u stvari pripadam tu. To je bila “moja zemlja”. Vidio sam iste krajolike koje je vidio i moj djed. Susjedima sam predstavljen kao Lovrin unuk. Bilo je to nešto kao da moj djed nikad nije odande ni otišao. Činilo mi se da je bio stalno sa mnom ili me barem promatrao s neba. Baš kao i ono popodne koje sam proveo s njegovim bratom Božom. Imao sam sa sobom mali rječnik, kojeg sam našao u vlaku za Zagreb. Mogao sam komunicirati s njim i razumjeti još više. Možda je i to bilo čudo?

Tako je lako naučiti jezik kada ga osjećate, kada riječi imaju značenje u vašem srcu. Ne učiti mehanički. Ne koristiti samo mozak, već sva osjetila. Riječi tada imaju stvarno značenje i zapečaćene su vatrom uspomena u vašem mozgu. Dosta toga se događalo kada sam se iz Hercegovine vraćao u Zagreb. U povratku autobus je zaustavljen na barikadi koju su držali hrvatski vojnici. Policajci su ušli u autobus i zatražili dokumentaciju. Kada sam pružio inozemnu putovnicu, pažljivo su me pogledali i odmah je vratili s ljubaznim odgovorom: “Hvala”. Drugi nisu imali tako prijateljski povratak. Tada sam shvatio vrijednost svog prezimena. Bilo je to hrvatsko prezime, iako se piše s “h” na kraju, na španjolskom, naše “ć” je “ch”. To je bio službeni prijevod 1920-ih. Policajci su također točno znali odakle je prezime. Tada sam se sjetio da je moj otac koristio naše prezime kako bi stigao do konačnog odredišta u svom prvom i jedinom posjetu gradu mog djeda.

Australski Hrvat kao Slumdog Millionaire! Sve je iznenadio njegov odgovor na posljednje pitanje

Rijetki su primjeri iz povijesti kada su se veleposlanstva otvarala godinama prije osnivanja država ili nacija koje bi predstavljala. No, upravo to se dogodilo za vrijeme bivše Jugoslavije u glavnom gradu Australije. Naime, na sam nekadašnji Dan Republike, 29. studenoga 1977., naši ljudi u Canberri utemeljili su hrvatsko veleposlanstvo s Marijom Dešpojom kao otpravnikom poslova […]

Ponosni državljanin

Tijekom mog boravka u Hercegovini, očev rođak Joco pomogao mi je da napišem svoju biografiju kako bih podnio zahtjev za hrvatsko državljanstvo kao osoba koja pripada hrvatskom narodu. Opet, još jedno čudo. Mogao sam komunicirati i on me je telepatski razumio. U Zagrebu sam morao prevesti svoj rodni list i očev također. Tada sam tražio da vratim svoje prezime izvornom prezimenu kada sam se prijavio u Zagrebu. Čekao sam u redu kao i svaki drugi Hrvat koji je dobivao “domovnicu”. Državljanstvo mi je dodijeljeno nekoliko mjeseci kasnije. I ja sam tako povratio svoj istinski identitet! Moje prezime bilo je napisano kako i treba biti. Bio sam prvi Hrvat iz Urugvaja koji je dobio hrvatsko državljanstvo. Bio je to trenutak ponosa! Sjećam se telefonskog poziva. Glas s druge strane mi je rekao: “Halo državljanine”.

U Zagrebu sam upoznao i druge članove obitelji, potomke djedovih sestara. Svi smo u kontaktu. Putovnica je stigla poštom na Božić 1992. koju je iz Zagreba poslao rođak Vinko. Danas možete reći da je to putovnica Europske unije. Ali vjerujte mi, to nije papir. Njeno značaj nadilazi svaku praktičnost putovanja. To je vaš identitet. To su ljudi kojima pripadate. Poštujmo to! Budite ponosni što smo nositelji hrvatske putovnice. Ljudi su žrtvovali svoje živote da bi nam to omogućili.

Ishod Domovinskog rata nažalost odredio je da se hrvatski narod podijeli na dvije države kao konstitutivni narod. Stoga mi je bio imperativ da budem državljanin BiH kako bih imao glas. Trebalo mi je sedam godina mukotrpnog rada, ustrajnosti i komunikacije s različitim ambasadama BiH diljem svijeta i državnim uredima u Sarajevu da moje državljanstvo odobri Vijeće ministara BiH, put koji mi je osoblje UN-a preporučilo 1995. godine jer nije bilo zakona o državljanstvu za FBiH, samo za BiH i bez jasnih procedura. U tom mom BiH rodnom listu ne spominje se moja pripadnost hrvatskom narodu. Međutim, ponosan sam da na dokumentima moje kćeri to piše, dajući joj priliku da ima glas i bude izabrana za predstavnicu hrvatskog naroda. Kako se naša prisutnost u BiH smanjuje zbog emigracije, najvažnije je da mi, dakle bilo koja hrvatska osoba koja ima korijene u BiH, podnesemo zahtjev za državljanstvo BiH kako bismo zadržali prisutnost i imali svoj glas.

Istina je da sam želio ostati u Hercegovini 1992. Bio sam spreman umrijeti da branim zemlju svojih predaka, svoju zemlju. Osjećao sam se dobro s tom idejom. No, moja majka nije bila dobro. Osjećala se sve lošije. Bilo ju je sve više strah za mene i ja sam prihvatio povratak. Možda sam razmišljao o svojim korijenima s druge strane ili pak jednostavno nisam bio toliko hrabar. Moj rođak (imamo istog pradjeda) tijekom mog posljednjeg posjeta 2018. pitao me je li to istina. Osjetio sam se posramljeno reći čak i da, jer je on uistinu heroj. Branio je, kao nitko drugi, hrvatske zemlje. Također sam doznao da je još jedan rođak poginuo tijekom rata. Argentinski književnik Jorge Luis Borges o pripadnosti je rekao: “Vi pripadate onoj zemlji u kojoj su pokopani vaši rođaci!” Da, to je još jedna veza s domovinom.

Moj posjet tijekom rata bio je prvi, ali sigurno ne i posljednji. Godine vratio sam se nakon što sam se oženio sa svojom ruskom djevojkom i pokazao joj obiteljske korijene. Još uvijek smo imali određenih ograničenja za ulazak u Hercegovinu, jer tvrtke za iznajmljivanje automobila nisu pokrivale nijedan incident u BiH. Tako smo se sreli s djedovim nećakom u Metkoviću i ušli u BiH svojim automobilom kroz Gabelu kako bismo imali manje problema. Bilo je to jednog poslijepodneva kada sam imao priliku uživati u povjetarcu tog divnog kraja promatrajući krajolik mjesta rođenja mog djeda. Da, uživali smo i u Zagrebu i na dalmatinskoj obali, ali trenutak u Hercegovini i dobrodošlica moje obitelji bio je onaj koji sam doživio na sasvim drugoj razini. Moja supruga i ja također smo obišli područja na kojima su još uvijek bili ožiljci Domovinskog rata.

Istražili smo legendu koja kaže da je vinska etiketa Hrvata postala australski grb

U petak navečer nazvala me prijateljica Anita i u razgovoru smo spomenuli australski grb na kojemu klokan i emu drže štit s amblemima šest naših država. Pitala me znam li da je grb izvorno dizajnirao jedan Hrvat, koji je negdje u Victoriji imao poznatu vinariju s golemim vinogradima. Raspitivala se o temi jer je željela, […]

Povezani naraštaji

Godina 2002. bila je godina rođenja moje kćeri. I morao sam je prijaviti kao hrvatsku državljanku. Moja je supruga potpisala papire za pristanak da to učinim što prije. Nekoliko mjeseci nakon toga dobili smo njezinu domovnicu i rodni list te zatražili njezinu putovnicu. Godine 2004. emigrirali smo u Kanadu, jer u Urugvaju nije bilo mogućnosti zbog financijske krize u regiji. Iz tog razloga i drugih obiteljskih putnih obveza, mogao sam se opet vratiti tek 2018. Još jednom, mogu vam reći kako su mnogi trenutci potvrdili da nisam bio turist u Hrvatskoj i Hercegovini. Obnova moje hrvatske putovnice i izdavanje hrvatske osobne iskaznice u Zagrebu savršen je primjer. Naravno, to mogu učiniti samo građani Hrvatske. Ali bilo je i više. Morate platiti i ispuniti obrasce. Moj rođak mi je ponudio pomoć oko prevođenja, ali rekao sam ne. I dobro sam to riješio na hrvatskom jeziku. To je bio još jedan trenutak ponosa. Održao sam obećanje djedu kad sam mu rekao da ću učiti i govoriti hrvatski jezik. Čak mi je pomogla i osoba na recepciji da ispunim obrazac. Ta je dama bila ljubazna prema meni, iako možda nije bila takva prema drugima. Pretpostavljam da je prepoznala moje napore u komunikaciji hrvatskim jezikom i jako je poštivala dijasporu.

Još jedna priča koja me stvarno povezala bio je susret s unukom osobe koja je pomogla mom djedu da prijeđe rijeku Trebižat u Hercegovini na njegovu put prema “Americi”. Moj djed je poslao toj osobi prsten koji nažalost nije nikada dobio. Godine 2018. nećak mog djeda (Joco) odveo me na to područje i objasnio kakva zna biti razlika u razini vode. To mi je pomoglo da shvatim u kojem je mjesecu moj djed mogao napustiti svoj dom 1925. godine.

Cijeli sam život plivač, a bio sam u tinejdžerskim godinama i vaterpolist. Čak odlazim vježbati u Master’s Swim Club s kupaćim kostimom Hrvatske vaterpolo reprezentacije. Njih obožavam. Zaista jesam. Moje prvo kupanje u Jadranskom moru bilo je u vrijeme mog posjeta 1999. Nije bilo ljeto, ali svejedno sam ušao u more. Godine 2018. godine bilo je divno ljeto. Bilo je to u Makarskoj. Kada sam ušao u more bilo je to poput krštenja.

Poruka

Možete pitati prijatelje i obitelji doma o mojim osjećajima prema Hrvatskoj. Neki ih jednostavno poštuju, unatoč tome što ih ne razumiju. Drugi ih zanemaruju ili ih ne razumiju. Rijetki su koji im se i sprdaju. Ali, reći ću vam da je lakše objasniti drugima, kada npr. košarkaš poput mog rođaka igra za hrvatsku reprezentaciju s našim prezimenom na leđima. Lakše im je objasniti kada se vaše srce osjeća cijelim dok pjevate himnu “Lijepa našu domovino” u našoj domovini! Ili kako sam nakon svih ovih godina svog života zaključio: “Moje je tijelo rođeno u Urugvaju, ali duša je u Hercegovini, gdje je zauvijek ostala i čeka da se vratim”.

Moja posljednja želja bit će da počivam bez ikakvog obilježenog groba, ali pod zemljom naše drage domovine, tik uz groblje na kojem u miru počivaju svi moji preci.

Ekskluzivno svjedočanstvo svećenika koji se na Manhattanu družio s Nikolom Teslom: Osjećao se Hrvatom i Hrvatska mu je bila domovina

Cijela moja priča nalazi se u fantastičnom sjećanju hrvatskog franjevca fra Ljube Čuvala s kojim sam imao prigodu blisko raditi i poznavati ga. Fra Ljubo je služio hrvatskoj dijaspori u različitim službama i pozicijama. Jedna od tih službi bila je i župnik Hrvatske župe Sv. Ćirila i Metoda u New Yorku. I upravo tu nalazi […]

Svim unucima hrvatskih emigranata govorim: “Shvatite svoje roditelje koji nemaju iste osjećaje i osjećaj pripadnosti gdje žive. Oni su pretrpjeli proces emigracije i prilagodbe vaših baka i djedova. Neki od naših roditelja odrastali su bez djedova, baka, ujaka ili rođaka. Za vas je to samo obrnuti proces: sretno i emocionalno putovanje prema ponovnom susretu sa svojim mjestom, gdje je vaša istinska domovina. Vaša domovina nije bolja ni gora od bilo koje druge. To je jednostavno vaša domovina!

Živila naša lijepa domovina Hrvatska!

Javier Planinić

Kako bi svojim korisnicima pružili što bolje korisničko iskustvo ova stranica koristi kolačiće (engl. cookies). Više o kolačićima saznajte ovdje