Tko je bio Gvid Saganić, skromni emigrant koji je s Jakšom Kušanom stvarao Novu Hrvatsku?

U listopadu prošle godine navršilo se 90 godina od rođenja Gvida Saganića, Miholašćana s otoka Cresa koji je zadužio kulturu svoga zavičaja i naroda kao važni sudionik hrvatske intelektualne emigracije druge polovice 20. stoljeća.

Dok su nacionalnome javnome mnijenju poznati više-manje rehabilitirani emigranti poput Vinka Nikolića, Bogdana Radice, Tihomila Rađe, Branka Salaja, Gojka Borića, Jakše Kušana i ostalih, lik i djelo Gvida Saganića još su poprilična nepoznanica.

A upravo je on s Kušanom stvarao jedan od, prema mišljenju mnogih suvremenika, najboljih časopisa hrvatske demokratski usmjerene političke emigracije prošloga stoljeća – Novu Hrvatsku (NH).

Zato je nedavni članak u spomen Nikoliću i Rađi, s kojima je Saganić sudjelovao na oba simpozija Hrvatske revije u Švicarskoj (1968. i 1970.), povod ovome skromnom pokušaju homagija Gvidu Saganiću i prije svega poziv na sustavno istraživanje njegove plodne djelatnosti u emigraciji.

„NAJVAŽNIJI SURADNIK“

Kušan je za njega u svojoj knjizi Bitka za Novu Hrvatsku (2000.), svojevrsnoj monografiji te publikacije, rekao da je bio „najvažniji suradnik sve do kraja izlaženja NH 1990. (…) bez kojega Nova Hrvatska ne bi nikada doživjela svoje najbolje i najplodnije izdavačke dane“ (Kušan, 2000: 110).

Prema Kušanovim riječima, Saganić se s NH upoznao u izbjegličkom logoru San Sabba u blizini Trsta gdje se našao oko 1960. nakon što je emigrirao iz Zagreba. Od niza emigrantskih listova koje je ondje čitao, upravo je uredništvu NH uputio neku vrstu apela za suradnjom.

Budući da je u njegovu pismu uočio „pismenost i živ duh“, Kušan je odgovorio pozitivno i Saganić se već te jeseni našao u Londonu. Od samog početka Saganićeva erudicija nije mogla ostati nezapažena. Njegovi uži interesi istraživanja bili su filozofija i crkveno-državni odnosi i zahvaljujući njemu NH je bio jedini emigrantski list koji je objavljivao objektivne, analitične i stručne članke o tim pitanjima. Osobito je bilo važno Saganićevo razborito razlaganje o tome kakva očekivanja treba od Crkve imati u jednome ateističkome totalitarnom režimu, a kakva u budućoj demokratskoj Hrvatskoj kakvu su priželjkivali suradnici Nove Hrvatske.

Osim u NH Saganić je pisao članke i u drugim emigrantskim časopisima, poglavito u Hrvatskoj reviji na čijim je spomenutim simpozijima bio prisutan. I tamo su njegovi članci bili uglavnom povezani s filozofijom, crkveno-državnim odnosima, ali i društveno-političkom situacijom. Možda je upravo zbog toga, većini nedovoljno atraktivnog područja interesa, ostao najmanje poznat i prepoznat.

ZAPANJUJUĆA SVESTRANOST

Od 1973. Saganić je preuzeo i tajništvo lista. Kao predsjednik Uredničkog vijeća NH, Bogdan Radica je iste godine za Kušana i Saganića (i Zlatka Markusa, još jednog od suradnika) rekao da su to „bez svakog laskanja najtalentiraniji novinari koje slobodna Hrvatska ima, neograničeno požrtvovni i odani ideji slobode i nezavisnosti Hrvatske“ (Kušan, 2000: 107).

U poglavlju koje je Kušan u svojoj knjizi posvetio svome najdugovječnijem suradniku, opisana je Saganićeva gotovo zapanjujuća svestranost koja nimalo nije utjecala na stručnost i pedantnost u svim poslovima koje je obavljao.

„Da je ikada i bilo toliko novaca da bi se na njegovo mjesto mogla zaposliti tri čovjeka, mala je vjerojatnost da bi oni imali sve ono što je u jednoj osobi nosio taj bodul, koji je uz povremene eksplozije mislio u sebi svoje, izvježban drilom kakav mogu dati samo jezuitske škole. (…) Nijedan posao nije mu bio ispod časti. Dobro je i lako pisao, uz to s dobrim znanjem jezika, iako mu je hrvatski bio jezik koji je naučio tek u školama.“ (Kušan, 2000: 110)

… I STROJOSLAGAR

Saganić je uza sve bio glavni strojoslagar i financijski upravitelj NH. Kao novinar napisao je na tisuće kartica što pod punim imenom i prezimenom, što pod pseudonimom Miho Laščan.

U Hrvatsku se vratio kad se 1991. otvorila mogućnost obnove Hrvatskoga tjednika u izdanju Matice hrvatske. Kako je taj projekt propao i prije nego što je započeo, Saganić se uskoro zaposlio u Ministarstvu vanjskih poslova Vlade Republike Hrvatske kao pročelnik Ureda za praćenje stranih medija.

Zbog srčanoga udara koji je doživio nakon povratka iz jedne od brojnih noćnih smjena, prerano je preminuo 1994. u 62. godini života. Otišavši naglo u još vrlo agilnome životnom razdoblju, Saganić je ostavio prazninu i pitanje što je još sve svojim nevjerojatnim talentom i radnom energijom mogao dati ovoj zemlji.

Bi li ostao u njoj ili bi je razočaran napustio poput njegovih bliskih suradnika, nedavno preminulih Pavlinića i Salaja za koje je emigracija vlastitim izborom ostala trajna? Bi li se povukao u unutarnju emigraciju poput njegova prijatelja Kušana? Nesumnjivo, dao je mnogo. Koliko i na koje sve načine je zadužio Hrvatsku u svome dinamičnome i burnome životu preostaje istražiti i objaviti.

Tamara Bodor, mag. croat. et mag. comm., Odsjek za demografiju i hrvatsko iseljeništvo, Fakultet hrvatskih studija Sveučilišta u Zagrebu, Hrvatska matica iseljenika

Ključne riječi #Gvid Saganić #Jakša Kušan #Nova Hrvatska