Tko sam ja da šutim o patnji moga naroda?

U Matici hrvatskoj u Zagrebu nedavno je promovirana knjiga Uskrsla lica Vukovara, urednice Julienne Eden Bušić. S dr. sc. Sanjom Knežević sa Sveučilišta u Zadru razgovarali smo o njezinom eseju posvećenu patnjama silovanih vukovarskih logorašica…

U ovoj vrijednoj dvojezičnoj ediciji objavljen je i Vaš esej „Patnja i uskrsnuće silovanih vukovarskih logorašica“. Možete li nam nešto više reći o svom prilogu?

Esej o vukovarskim logorašicama napisala sam prije točno deset godina. Tada je objavljena knjiga ispovijedi Vukovarki koje su proživjele torture masovnih silovanja pod naslovom Sunčice. Knjigu Sunčice poslala mi je Julienne Eden Bušić, koja je surađivala na engleskom prijevodu ovih potresnih svjedočanstava. Knjigu je uredila i svjedočanstva prikupila Marija Slišković. Nakon života u šutnji i patnji, Sunčice su same progovorile o svojoj patnji, torturama i mučenjima kojima su bile izložene, s nevjerojatnom činjenicom – hrvatsko pravosuđe protiv velike, velike većine počinitelja nije pokrenulo nikakav sudski postupak. Ponukana patnjom i hrabrošću Vukovarki, odlučila sam reagirati na način kako sam mogla i osjećala. Napisati nešto. Ostaviti trag za one koje su tako stravičnu patnju proživjele i u naše ime. Potresena i zaprepaštena zvjerstvima s kojima su ove žene bile suočene, pitala sam se kako nakon takvog iskustva čovjek može nastaviti živjeti. Kako? Kako nakon svega toga imati obitelj? Biti dio društva? Jer spoznaja o stravičnosti takve patnje čovjeka dovodi na pomisao da je uistinu lakše umrijeti. Da je lakše onima koji su već tada svoje ljudsko tijelo ostavili u dubini zemlje. Ipak, ove su žene odabrale život. Takvu odluku, vjerujem, moguće je promišljati u svjetlu duhovnosti, u slici Kristove patnje i uskrsnuća. Njihov odabir da nastave živjeti, vidim kao sliku stvarnog, zbiljskog Uskrsa u svakodnevnom životu. U tom sam smislu ovoj problematici u eseju pristupila s dvije strane – jedne koja nastoji odrediti pravnu problematiku ratnih masovnih silovanja s ciljem etničkoga čišćenje na primjeru vukovarskog slučaja; i druge teološke, vodeći se dvjema enciklikama svetog Ivana Pavla II. posvećenima promišljanju patnje i položaja žena u povijesti svijeta.

Vi ste profesorica hrvatske književnosti, a ipak ste odabrali pisati o temi koja ne pripada području Vaše struke i Vaših znanstvenih interesa. Je li Vam to bio izazov?

U životu ništa nije slučajno. Pa tako nije bila slučajna ni jedna moja proljetna šetnja starim dijelom Mostara koje me odvela u jednu malu knjižaru uza sami stari most. Među mnoštvom knjiga koje tematiziraju rat u Bosni i Hercegovini, pronašla sam i kupila knjigu Beverly Allen „Rape Warfare. The Hidden Genocide in Bosnia and Herzegovina and Croatia“. Knjiga je u objavljena 1996. godine u izdanju Minnesota University Press. Osim što sam sa zanimanjem čitala knjigu koja vrlo otvoreno i argumentirano progovara o masovnim silovanjima s ciljem etničkoga čišćenja i genocida, zaprepastila sam se da je autorica ove knjige američka sveučilišna profesorica talijanske književnosti. Beverly Allen, kada je počeo rat u Hrvatskoj, boravila je na stipendiji u susjednoj Italiji, i doznavši što se događa u neposrednoj blizini, zahvaljujući nekolicini izravnih kontakata, došla je u Hrvatsku. U Zagrebu je bila uključena u rad udruga koje su skrbile o prognanicima, a osobito o ženama žrtvama ratnih strahota. Kasnije se uključila i u rad udruga u Bosni i Hercegovini. Pomislila sam tada – pa ako jedna Amerikanka, profesorica talijanske književnosti ima potrebu pisati o Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini, tko sam ja da šutim o patnji moga naroda. I zato moj esej ne pripada ni pravnoj, ni sociološkoj, ni teološkoj struci – i sigurno u tim domenama neće biti ni od pomoći ni od koristi. On je jednostavno plod moje moralne potrebe da zapišem svoje poštovanje i divljenje ženama koje su odabrale život, ali i potrebe da izrazim svoje neslaganje sa suvremenom šutnjom, relativizacijom, dvostrukom viktimizacijom koju prolaze one i njihovi bližnji. Samo je istina i suočavanje s istinom put prema katarzi. Žrtve na čijoj je patnji stvorena Hrvatska, a onda i hrvatsko društvo u cjelini, zaslužuju katarzu. Jedan od malih koraka bio bi i taj da primjerice knjiga Beverly Allen doživi hrvatsko izdanje. Iz poštovanja prema ljudima koji se nisu morali baviti hrvatskom problematikom, a ipak su izašli iz zone vlastitoga komfora – pa jesu, kao i iz dubokog poštovanja prema žrtvama, takve bi knjige barem trebale biti dostupne na hrvatskom jeziku i imati svoj prostor u hrvatskom kulturnom prostoru.

Što danas, nakon više od trideset godina, reći o Vukovaru. Otvaraju li sjećanja rane ili ih zacjeljuju?

Civilizacijski sjećanje je uvijek u službi odavanja poštovanja. Osobno, žrtvama i obiteljima, vjerujem, da je ono nevjerojatno teško i mučno. Mučno je ponekad nama ili našoj djeci podsjećati se što se dogodilo. Međutim, ako ne čuvamo uspomenu na patnju, gubimo dio po dio svoga ljudskog dostojanstva. Kakva bi to bila Schindlerova lista s anonimnim imenima? Žrtve imaju svoja imena i svoje sudbine. One su htjeli mi to ili ne utkani i u naše živote jer su u to ime proživljene. I doista, Vukovar je slika stvarnog uskrsnuća.

Knjigu možete kupiti na Amazonu!

Ključne riječi #Julienne Bušić #Sanja Knežević #zločini u Vukovaru