piše: fra Dragan Bolčić

Treba nam istinsko kajanje. I suze.

10. travnja 2022. u 8:55

Potrebno za čitanje: 3 min

fra Dragan Bolčić

Duhovnost

FOTO: Privatni album

Pisati o duhovnosti Velikog tjedna nije lako. Postoji mnoštvo teoloških i liturgijskih elemenata koji oblikuju takvu duhovnost i svaki od njih može biti zaseban tekst. Stoga u ovom članku neću previše zadirati u liturgijsko-teološki govor. On nije lako shvatljiv i potrebno ga je raščlaniti kako bi bio razumljiv.

Kako punini išta uskratiti?

Uz sve darove kojima nas Bog preobilno dariva, među kojima je neizmjeran niz onih koji nam se toliko podrazumijevaju da na njih i ne obraćamo pozornost, obdareni smo i vremenom. Trajno je pred nama životno pitanje: što ćemo učiniti s darovanim nam vremenom? Što ćemo dopustiti da ono učini s nama? Po nama? Kako bismo […]

Zadržat ću se na nekim momentima Velikog tjedna koji nam mogu pomoći u oblikovanju vlastite duhovnosti. Svetopisamski izvještaji te bogata liturgijska simbolika su vrelo za oblikovanje duhovnosti Velikog tjedna. Bez njih ne možemo graditi vlastiti duhovni život.

Veliki tjedan započinje Cvjetnom nedjeljom – Cvjetnicom kojom se spominjemo Kristova slavnog ulaska u Jeruzalem. Čitanje Muke Gospodinove spominje taj događaj. Susrest ćemo kako narod kliče i prati Isusa. U tim sasvim jednostavnim gestama uviđamo što je srž duhovnosti: pratiti Isusa, hodati iza njega, ići za njim, slaviti njegov život. Pratiti nekoga, hodati za nekim znači imati povjerenja u nekoga tko nas želi dovesti do cilja. Nerijetko su nam naši životni putovi nejasni i nepoznati. Stati iza Krista znači dopustiti da nas on vodi. Potrebno je vlastite skretnice staviti na njegov kolosijek. Sve drugo je samo usput.

Na Veliki četvrtak susrest ćemo Ivanov izvještaj o pranju nogu (13. poglavlje). Gospodin pere noge svojim učenicima. Spušta se do njih. Te su jednostavne geste sjajna lekcija za duhovni život. Ako želite ljubiti kao Isus, činite druge ljepšima. Ljubav je u tome da se trudim da netko može biti čist. Ljubav je u tome da se potrudim skidati prašinu s tuđih života. Da ne bacam na druge ljagu krivnje, ogovaranja, omalovažavanja. Čistimo druge od onoga što se na njih baca.

Što možemo naučiti iz Isusove geste spuštanja? Potrebno je znati i moći se spustiti. Mnogi se bore oko položaja i svaka malenost im je odbojna. Kristova nas gesta uči da se čuvamo tjeskobe oko statusa, ugleda, moći i časti. Možda nam je stalo da nas se pita, da je naše mišljenje važno i neophodno, da smo sami neophodni i da se bez nas ne može. Krist je sa strane mogao ostaviti sve ono što je simboliziralo moć. Takva nam je sloboda potrebna.

Nadalje, sjeo je s nama za isti stol. Na svakom euharistijskom slavlju se događa isto. S nama je za istim stolom. A tako često – iako smo u njegovoj blizini – stojimo podaleko od njega. Kao i njegovi učenici i mi se međusobno pogledavamo (usp. Iv 13, 22). Još nas uvijek zaprepasti njegova prisutnost. Još ga uvijek ne razumijemo. Još nas uvijek iznenađuje.

Godine 1731. papa je dopustio da se postaje Puta križa mogu podići u svim crkvama

Pobožnost puta križa jeste hodočašće s Kristom patnikom u duhu i misli na njegovu putu prema Kalvariji. Rijetki kršćani imaju životnu prigodu i barem jednom u životu pohoditi Svetu Zemlju i hodati Kristovim stopama, pogotovu onih posljednjih nekoliko stotina metara od Pilatove sudnice do groba. Upravo na tom samom mjestu rodila se ova pobožnost, gdje […]

Na Veliki petak imamo vrlo zgusnut simbolički govor: ogoljen oltar, crvena boja, tišina, prostracija, križ itd. Svaki od njih može biti model za oblikovanje duhovnosti. Susrest ćemo svećenika koji se u misnici crvene boje prostire licem prema zemlji. Prostracija je znak potresenosti. Krist svojim krikom s križa probija zemlju i ulazi u njezine dubine. Silazi u dubinu ljudske nevolje kako bi nas uzdigao. Njegov nas primjer uči da se na plašimo vlastitih krikova. Da se ne bojimo zemlje. Od nje smo uzeti. Njoj ćemo pripasti. Potrebna nam je vlastita potresenost kako bi prodrmala naše začahurene savjesti. Zato je potrebno pasti na koljena. Osjetiti tvrdoću zemlju i bol zbog grijeha. Treba nam istinsko kajanje. I suze. I onaj trenutak kad se narod vraćao s Golgote bijući se u prsa (usp. Lk 23, 48).

Velika subota dan je tišine. Odsutnost Kristove prisutnosti. Krist je ušao u utrobu zemlje. Ovaj je dan tako blizak svim našim trenutcima u kojima smo izgubili dragu osobu. Trenutke u kojima trpimo zbog odsutnosti voljenih osoba. Ovaj nas dan uči da bol ne treba opisivati. Bol ne treba riječi. Nju razumije samo tišina. I samo je tišina može nositi. Tišina nije odsutnost riječi. Ona pomaže razumjeti dubinu riječi. I svaka tišina koja nosi bol u sebi kadra je razumjeti tuđe bolno lice. Lice boli je tako isto i tako različito. Nikada tuđu bol ne podvrgavajmo sramoti i poruzi. Lice boli je škola ljudskosti. S njega možemo naučiti kako biti čovjek.

Vazmenim bdjenjem dominira liturgija svjetla. Ulazimo u crkvu dok je ona u potpunom mraku. Zato se na ovaj dan očituje naša potreba za svjetlom i toplinom. Znamo da je previše tame. Previše je hladnoće. Postalo nam je sasvim normalno da ljubavi nema. Potrebni smo Kristova svjetla. Topline njegove ljubavi. Potrebni smo onoga svjetla koje će nam pomoći prepoznati tamu i vidjeti druge. Na ovu noć s ognja palimo novu uskrsnu svijeću. Treba nam taj sveti plamen. Kao što vatra štiti, pročišćuje i prosvjetljuje da se tako dogodi i s nama. Neka nas vatra Duha štiti od neprijateljskih sila. Neka nas Duh svojom ljubavi pročisti od naslaga taštine, sebičnosti, nedodirljivosti. Neka nas njegovo svjetlo prosvijetli da umijemo razlučiti znakove vremena, da umijemo prepoznati zamke Zloga koji dolazi kao anđeo lažnoga svjetla.

Zašto uopće postimo?

U susret nam stiže slavni dan uskrsnuća. No, prije najvećeg dana u godini čeka nas dugo razdoblje molitve, pokore, introspekcije i obraćenja. Stigla nam je korizma i korizma znači post. Mi koji smo odrasli u katoličkim obiteljima, pogotovo mi koji smo iz hrvatskih katoličkih obitelji, već se sad prisjećamo petaka bez mesa, bolne gladi Velikog […]

Mnoštvo je liturgijskih i svetopisamskih elemenata koji nam mogu pomoći oblikovati duhovni život. Samo sam neke od njih ukratko izložio. Vidljivo je da otajstva koja slavimo nisu odvojena od našega života. Na nama je da otkrijemo sebe u njihovu zrcalu. Otkriti sebe u svjetlu otajstva znači otvoriti neiscrpnu riznicu mudrosti. Opažamo da nas božanska mudrost nadilazi, nismo joj vlasnici, ali nas zahvaća kao u nekom simboličkom procesu – osobni significatio. Uvijek susrećemo jedan te isti significans – obrednu formu, ambon, oltar, lekcionar, evanđelistar, Riječ, ali je significatum – iskustvo otajstva spasenja – uvijek drukčije. Kad smo zahvaćeni mudrošću, postajemo privlačni. Privlačnost je nešto toliko svojstveno autentičnoj duhovnosti. Neka nas mudrost Velikog tjedna učini privlačnim kršćanima.