Progon kardinala Stepinca
FOTO: Facebook
Zahvaljujući hrvatskom zastupnikom u Europskom parlamentu Stjepanu Nikoli Bartulici, cijeli se svijet 13. svibnja mogao informirati o važnom događaju u Bruxellesu.
Na 90. sjednici Vlada Republike Hrvatske donijela odluke koje unapređuju položaj i kvalitetu života, doprinose očuvanju i njegovanju nacionalnog identiteta, hrvatskoga jezika, kulturnog stvaralaštva i baštine te utječu na jačanje povezanosti Hrvata izvan Republike Hrvatske s Hrvatskom. Na sjednici održanoj 15. svibnja 2025., novim projektima od strateškog značaja za Hrvate izvan Republike Hrvatske proglašeni su: […]
Kako izvještava časopis „European Conservative“, Europski parlament bio je domaćin povijesnog događaja pod nazivom „Kraj Drugog svjetskog rata i zločini komunizma…”
Događaj je poslužio kao platforma za osuđivanje zločina počinjenih od strane komunističkog režima nakon završetka Drugog svjetskog rata, s posebnim naglaskom na zločine počinjene u bivšoj Jugoslaviji, a posebno u Hrvatskoj.
Tema su uključivale masakre u Bleiburgu, progon kardinala Alojzija Stepinca, kao i zločine i represivne akcije jugoslavenske tajne službe UDBA-e.
Među uglednim sudionicima bili su Shirley i Monika Štedul, udovica i kći hrvatskog borca Nikole Štedula koji je bio žrtva neuspjelog pokušaja atentata u Škotskoj. Jedan od govornika bio je ugledni povjesničar dr. sc. Josip Mihaljević s Instituta za povijest.
Služba državne sigurnosti kao instrument političke kontrole i represije u komunističkoj Jugoslaviji.
Evo nekih najzanimljivijih dijelova iz njegova govora…
Jugoslavenski sigurnosno-obavještajni sustav bio je ključna sastavnica šireg represivnog aparata jednostranačke države. Od svojih početaka tijekom Drugoga svjetskog rata, pa sve do prerastanja u razgranatu domaću i inozemnu mrežu nadzora, kontrole i nasilja, taj je sustav služio kao „mač i štit“ Komunističke partije/Saveza komunista Jugoslavije. Znanstveno istraživanje toga sustava desetljećima je bilo otežano — najprije zbog postojanja samoga režima u kojem to nije bilo moguće istraživati, a zatim zbog nedostatka političke volje i ograničenog pristupa arhivskoj građi u postkomunističkom razdoblju. Tek u 21. stoljeću počinje se razvijati povoljnija klima za kritičko historiografsko propitivanje.
Metode koje je sustav koristio bile su raznolike i duboko invazivne u cijelom društvu. Nadzorom, prisluškivanjem, presretanjem pošte i telefonskih komunikacija te angažmanom doušnika, pratilo se, uznemiravalo, uhićivalo i često mučilo protivnike režima. Disidenti i drugi neistomišljenici osuđivani su na dugotrajne zatvorske kazne i zatvarani u tzv. „kazneno-popravne domove“, među kojima su najzloglasniji bili Goli otok i Stara Gradiška.
U Hrvatskoj matici iseljenika u Zagrebu 8. i 9. svibnja održana je Međunarodna konferencija “Globalne dijaspore Europske unije – Hrvatska dijaspora u globalnoj perspektivi”. Vodeći stručnjaci i gosti ove međunarodne konferencije, koju je organizirao Centar za istraživanje hrvatskog iseljeništva, dva su dana raspravljali o aktualnoj i kompleksnoj migrantskoj tematici s obzirom na sadašnje složene geopolitičke […]
Sustav je svoje djelovanje proširio i izvan granica Jugoslavije, organizirajući otmice i atentate na političke protivnike u iseljeništvu. Izvan granica Jugoslavije, Služba državne sigurnosti djelovala je kroz mrežu agenata unutar emigrantskih zajednica u Zapadnoj Europi, Sjevernoj Americi i Australiji. Disidente u inozemstvu pratilo se, prijetilo im se, a neki su bili i fizički likvidirani. Politička ubojstva istaknutih emigrantskih predstavnika nisu imala samo svrhu ušutkavanja kritičara, nego su bila i jasna poruka svima koji bi se usudili suprotstaviti režimu, bez obzira na to gdje se nalazili.
Jedan posebno znakovit primjer takve izvansudske represije jest ubojstvo hrvatskog disidenta Brune Bušića.
Bušić je bio istaknuti hrvatski književnik, novinar i politički disident koji je godinama bio pod prismotrom jugoslavenskih tajnih služba zbog svojih kritika režima i zagovaranja hrvatskih nacionalnih prava. Još kao student pripadao je jednom neformalnom hrvatskom nacionalnom intelektualnom krugu te je već 1960-ih bio pod nadzorom Službe državne sigurnosti. Njegova povezanost s Maticom hrvatskom i njegovo djelovanje u Hrvatskom proljeću učinili su ga posebno opasnim u očima režima.
Nakon razdoblja zatvora i kontinuiranog uznemiravanja, Bušić je 1975. napustio Jugoslaviju i nastanio se na Zapadu, gdje je ostao politički aktivan, pišući za emigrantske publikacije i javno osuđujući jugoslavenski komunistički režim. Njegov sve veći utjecaj među hrvatskim iseljeništvom te pozivi na demokratske reforme i nacionalni suverenitet učinili su ga jednim od najistaknutijih prijetnji režimskome narativu.
U večer 16. listopada 1978., Bušić je ubijen u Parizu. Upucan je hicima pištolja na ulici u politički motiviranom atentatu. Iako počinitelj nikada nije sudski utvrđen, brojna svjedočanstva i arhivski izvori upućuju na izravnu umiješanost jugoslavenske Službe državne sigurnosti. Ubojstvo Brune Bušića poslalo je zastrašujuću poruku hrvatskoj dijaspori i disidentima unutar Jugoslavije: ruka režima bila je duga, a njegovi protivnici nikada nisu bili sigurni. Taj čin, među ostalima, pokazuje kako Služba državne sigurnosti svoju misiju nije vidjela samo kao unutarnju kontrolu, već i kao dio ideološkog i fizičkog rata protiv svake oporbe — bez obzira na njezinu lokaciju.
Sigurnosno-obavještajni sustav komunističke Jugoslavije bio je daleko više od obične policijske mreže — bio je to sveobuhvatan i ideološki pokretan mehanizam za nadzor društva. Jugoslavenski je režim nastojao stvoriti novu vrstu društva u kojemu je pojedinac u potpunosti podređen Partiji i državi. Kroz nadzor, ideološku indoktrinaciju i institucionalizirani strah, režim je nastojao kontrolirati ne samo ponašanje, nego i misli svojih građana.
Pored toga, danas još uvijek ne postoji konsenzus o tumačenju komunističkog razdoblja, a brojni arhivski izvori i dalje su nedostupni ili su uništeni. Glasine o „očišćenim“ arhivima, osobito u vezi s UDBA-inim suradnicima, vrlo su česte.
Hrvatski državni arhiv trenutačno posjeduje mnoštvo materijala, uključujući i dosjee o više od 68 tisuća građana koje je režim nadzirao, ali mnoge praznine i dalje postoje. Nije do kraja jasno što se sa brojnim dijelovima dokumentacije događalo prije nego li je pristigla u Hrvatski državni arhiv, odnosno nismo sigurni koja dokumentacija nije predana u Arhiv. Pored toga nepotpun društveni otklon od nedemokratskih režima iz prošlosti otežava napore za cjelovito razumijevanje prošlosti i uzrokuje perpetuiranje društvenih podjela.
Hrvatska kulturna zaklada i ove je godine održala sjednicu i dodjelu Književne nagrade „Dubravko Horvatić“ za poeziju i prozu te Nagrade „Ljubica Štefan“ za povijesno-istraživačko djelo. Program je održan u Društvu hrvatskih književnika tradicionalno na dan osnivanja tjednika za kulturu „Hrvatsko slovo“ (28. travnja 1995.). „Dan 28. travnja obilježavamo ove godine 30. put. Naime, od […]
Temeljita i kritička analiza jugoslavenskog sigurnosnog aparata nužna je ne samo za razumijevanje prošlosti, već i za zaštitu demokratskih vrijednosti u sadašnjosti.
