Zdravko Dučmelić

U raspetim okolnostima uspio je postati umjetnik svjetskog glasa

1. prosinca 2021. u 7:38

Potrebno za čitanje: 2 min

Ante Čuvalo

Životne priče

FOTO: athena.muo.hr

Zdravko Dučmelić rođen je 17. srpnja 1923. u Vinkovcima, u ravnoj i plodnoj Slavoniji, gdje je pohađao osnovnu i srednju školu.

Član slavne hrvatske obitelji Mažuranić živio je više od 50 godina za jedan poseban trenutak

Danas ću vas upoznati s jednim članom slavne hrvatske obitelji Mažuranić. Banov nećak i krsno kumče Ivane Brlić-Mažuranić bio je Božidar Fedor Mažuranić – časnik hrvatske ratne mornarice, pisac, ilustrator, čovjek svestrana znanja, a povrh svega dobar čovjek i domoljub. Fedor (krsno ime Božidar) rođen je 1920. u Zagrebu. Osnovnu i srednju školu pohađao je […]

Godine 1941. otišao je u Zagreb studirati na Akademiji likovnih umjetnosti. Ratni vihor zahvatio je njegov mladi život te je bio mobiliziran u hrvatsku vojsku, a na kraju rata s tisućama drugih Hrvata povukao se pred jugo-partizanima prema Austriji i prošao strahote koje danas nazivamo „Bleiburškom tragedijom“.

Iz Austrije je pobjegao u Rim, zatim u Madrid (1948.) i konačno dospio u Argentinu (1949.). Ali Zdravko je i za vrijeme boravka u Italiji i Španjolskoj studirao i usavršavao svoj umjetnički talenat.

Ubrzo po dolasku u Argentinu Dučmelić je postao prepoznatljiv i otpočeo je sa samostalnim izložbama u Buenos Airesu i drugim gradovima. Poslije je izlagao i u mnogim drugim državama svijeta, uključujući Japan, Peru, Čile, Meksiko, Kubu, Kanadu, Kinu itd. Bio je profesor likovne umjetnosti te jedno vrijeme i ravnatelj umjetničke akademije na sveučilištu u provinciji Mendosi.

U Dučmelićevim djelima lako je uočiti nekoliko faza njegova umjetničkog rasta. U mlađim, to jest ratnim i poratnim danima, on je slikao život ljudi oko sebe, a to su bili likovi vojnika, izbjegličke majke i djeca, razni domoljubni crteži i motivi iz hrvatskih krajeva.

Dok je većina odlazila u američke rudnike i gradove pune dima i tvornica, on je odabrao Afriku. Ipak, povratkom u Požegu život mu se zakomplicirao

Biti istraživač nepoznatog (nama) svijeta može se biti iz različitih razloga: bogatstvo, znanost, znatiželja, avanturizam… Čovjek o kojem ću s vama podijeliti nekoliko riječi nije pošao u „Novi svijet“, kamo su mnogi Hrvati (i drugi) tada išli, nego u Afriku. Vjerojatno mu je ona bila čarobnija i pustolovnija nego američki rudnici ili gradovi puni dima […]

Po dolasku u Argentinu radio je mnogo portreta, ali je uskoro sve više slijedio puteve moderne umjetnosti, slikajući razne figure i scene koje svjedoče o nekom imaginarnom vremenu i prostoru. Njegove kao okamenjene figure i prizori u sivkasto-plavkastim bojama uvlače gledatelja u duboki mir, tišinu i razmišljanje. Neki mistični mir koji svaka normalna osoba traži kako bi iskoračila iz svakodnevne buke života.

Dučmelić je posebice postao popularan kada je počeo slikati prizore nadahnute djelima najpoznatijeg argentinskog pisca Jorgea Luisa Borgesa s kojim je dugo prijateljevao. On je ilustrirao Borgesovu famoznu knjigu Labirint. Borges je smatrao da je Dučmelić slikao likove i simbole iz njegovih djela bolje i zornije nego ijedan drugi umjetnik.

Zdravko Dučmelić preminuo je 10. siječnja 1989. u Buenos Airesu od srčane bolesti, a njegovi zemni ostaci pokopani su na groblju Chacarita u istom gradu.

Tako je, eto, ratni vihor odnio Dučmelićevu obitelj, tatu Franju, mamu Juciku, starijeg brata Željka i mladog Zdravka u daleki svijet. U Argentini su živjeli, a srce i misli bili su u Hrvatskoj. Ali i u tim, moglo bi se reći, raspetim okolnostima, Zdravko je uspio postati umjetnik svjetskog glasa.

Upoznajte prvog Hrvata koji je nastupio na pozornici tek otvorene Metropolitan opere u New Yorku. Bilo je to prije 138 godina

Josip Kašman rođen je u Malom Lošinju 14. srpnja 1850. godine. Studirao je pravo u Padovi, a pjevačku karijeru započeo je u Zagrebu 1869. Usavršavao je pjevanje kod slavnoga hrvatskog skladatelja Ivana pl. Zajca. Podulje vremena imao je vodeću ulogu u Zajčevoj operi Mislav, bio je na pozornici hrvatske opere od samog početka (2. listopada, […]

Nažalost Bog ga je pozvao k sebi prije nego što je mogao doživjeti slobodu svoje domovine, koja je uvijek u njemu živjela i bila mu jedno od umjetničkih nadahnuća.