Kolumna za roditelje: Pustite djetetu da postavlja pitanja i traži odgovore!

Njegovi su roditelji svake godine o blagdanu Pashe išli u Jeruzalem. Kad mu bijaše 12 godina, uziđoše po običaju blagdanskom. Kad su minuli ti dani, vraćahu se oni, a dječak Isus osta u Jeruzalemu, a da nisu znali njegovi roditelji. Uvjereni da je među suputnicima, odoše dan hoda, a onda ga stanu tražiti među rodbinom i znancima. I kad ga ne nađu, vrate se u Jeruzalem tražeći ga.

Nakon tri dana nađoše ga u Hramu gdje sjedi posred učiteljâ, sluša ih i pita. Svi koji ga slušahu bijahu zaneseni razumnošću i odgovorima njegovim. Kad ga ugledaše, zapanjiše se, a majka mu njegova reče: “Sinko, zašto si nam to učinio? Gle, otac tvoj i ja žalosni smo te tražili”. A on im reče: “Zašto ste me tražili? Niste li znali da mi je biti u onome što je Oca mojega?” Oni ne razumješe riječi koju im reče.

I siđe s njima, dođe u Nazaret i bijaše im poslušan. A majka je njegova brižno čuvala sve ove uspomene u svom srcu. A Isus napredovaše u mudrosti, dobi i milosti kod Boga i ljudi. (Lk 2, 41-52)

Pročitali smo ovaj neobični evanđeoski ulomak. Po sebi je vrlo sadržajan i slojevit. Obuhvaća različite teme: redoviti molitveni život u Božjemu ritmu, odnos učitelja i učenika, odnos roditelja i djece, odnos Krista kao Sina i nebeskoga Oca, rast u vjeri, govor o poslušnosti itd. Ipak ćemo se među mnoštvom detalja zaustaviti na nekima koji dobro opisuju obiteljski život. Mnogi od tih detalja su praktične smjernice i poticaji za obiteljske odnose.

Najprije se kaže da su Isusovi roditelji svake godine o blagdanu Pashe išli u Jeruzalem. Već prva rečenica u tekstu sugerira da je Isus od svoga rođenja uključen u redoviti religiozni ritam svojih roditelja. Nije uključen u molitveni ritam samo svoje majke ili svoga oca nego je uključen u molitveni ritam njih oboje. Ovaj je detalj važan. Dijete uči gledajući. Ono ne razumije rečenice, tijek obreda, razloge molitvenog života, ali uči gledajući. I gledajući opaža da je takav ritam važan tati i mami. Uči da je to ritam njegovih roditelja. Ako ove istine prevedemo u suvremeni jezik naših obiteljskih odnosa, onda možemo primijetiti svojevrsni raskorak.

Nerijetko se dogodi da roditelji odvojeno odlaze u crkvu ili da samo jedan od roditelja ide u crkvu. Najčešće je to majka. I onda dijete dobiva dvostruku informaciju. Nađe se zbunjeno pred činjenicom da mama ide na misu, a tata ne ide. Obiteljski odnosi u kojima su stvari ovako postavljene nerijetko su narušeni upravo zbog ovih razlika. Te se razlike još više uvećaju kako dijete odrasta. Čim dijete počinje uviđati da jednom od roditelja tjedni odlazak u crkvu ništa ne znači, najčešće se ono sâmo počinje udaljavati od nje.

Dijete treba informaciju da je i mami i tati odlazak na misu nešto posebno i važno. Tako i ono pomalo ritmizira svoj život, napose svoj vjerski život.

Drugi detalj je vezan uz prostor slobode i povjerenja u kojemu dječak Isus odrasta. Evanđelje kaže da je ostao u Jeruzalemu među hodočasnicima i da su njegovi roditelji bili uvjereni da je među njihovim suputnicima. Ovo istovremeno i oduševljava i začuđuje. Nije česta pojava da roditelji djetetu od 12 godina pružaju toliko slobode i povjerenja. Češće je dijete pod nekim mjerama, pod nekakvim nadzorom, nerijetko uz puno roditeljskog straha i zabrinutosti za život djeteta. Jasno da odgoj ovisi i o okolnostima u kojima dijete odrasta. Ponekad je ovaj segment težak upravo zbog činjenice da će dijete odrasti u nekom kraju ili četvrti u kojima je stopa kriminala visoka i da su roditelji s pravom oprezni.

Ali nije naodmet učiti iz ove sjajne lekcije. Ne možemo očekivati da ćemo imati zdrave i zrele ličnosti, slobodne, povjerljive i odgovorne, ako im tijekom odgoja ne pružimo prostor slobode i povjerenja. Ne možemo očekivati kompletne jedinke ako nema slobode i povjerenja. Dijete u obitelji treba učiti izražavati svoja mišljenja i stavove. Dijete treba učiti izražavati svoje emocije. Treba mu pružiti povjerenje koje će ga naučiti vjerovati sebi i drugima. Treba mu pružiti slobodu koja će od njega učiniti kreativnu i odgovornu osobu. Roditeljska je zadaća (i zadaća svih koji sudjeluju u odgoju) – iako nimalo lagana – tražiti ravnotežu između posluha, nadzora, slobode i povjerenja. Kada čitamo evanđeoske odlomke, možemo primijetiti tu Kristovu potpunost. Koliko li je slobode bilo u njegovu navještaju, u njegovim činima, u iskazivanju njegovih emocija! Bio je čovjek slobode i čovjek povjerenja. Mnogi su u njemu našli povjerljivu osobu. Mnogi su i danas oduševljeni njegovom slobodom. I danas potiče, poziva, oduševljava, impresionira, zadivljuje.

Treći je detalj vezan uz njihovu potragu. Isusovi su roditelji prošli jedan dio puta i sad se ponovno vraćaju. Njihova zabrinutost i osjećaj gubitka zgusnuta je u Marijinu pitanju: “Sinko, zašto si nam to učinio? Gle, otac tvoj i ja žalosni smo te tražili”. Ovo je priča nebrojenih roditelja. Dogodi se da kako dijete odrasta, tako roditelji imaju dojam da ga gube. Naš narod ima uzrečicu: Malo dijete – mala briga, veliko dijete – velika briga. Što to znači?

Dok je dijete maleno, ono je potpuno ovisno o roditeljima (ili svojim skrbnicima). Dijete je uvijek blizu, uvijek pod nekim vidom kontrole. Roditelji su sigurni dok je dijete blizu. Maleno je dijete često u naručju, voli se maziti, igrati, biti uz roditelje. Veliko dijete se pomalo udaljava. Bježi iz roditeljskog naručja, ne voli kontrolu, roditelji mu postaju uglavnom dosadni i naporni, počinje se zatvarati, ne povjerava im se. Nerijetko ulazi u sukobe i svađe s roditeljima, povremeno se buni i zna biti vrlo drsko i bezobrazno.

Roditelje takvo ponašanje redovito pogađa i žalosti. Silno bi htjeli razumjeti svoje dijete, a ne mogu. Iako su roditelji, kao da moraju ponovno tražiti svoje dijete. Uz njih je, a čini im se da ga gube i da više nije njihovo. Stoji im blizu, a udaljeno je od njih.

Ovo može biti dobra lekcija za roditelje. Pustiti da se dijete traži i da se nalazi. Pustiti djetetu da postavlja pitanja i traži odgovore. Nije krîvo ako ne razumije i nije glûpo ako ne zna! Pogledajmo samo kako učitelji u Hramu reagiraju na maloga Isusa. Nadalje je potrebno dopustiti djetetu potragu za pripadnošću. ,

Dopustiti mu da razvija odnose izvan obiteljskog doma. Dopustiti mu da razvija vlastiti odnos s Bogom. Ali istovremeno jednim okom paziti s kim se druži i kako se ponaša, kamo se kreće i kako obavlja svoje dužnosti. Ova je roditeljska zadaća iznimno zahtjevna. Uz ovaj se detalj može dodati i posljednja rečenica u evanđeoskom odlomku koja govori da je Isus napredovao u mudrosti, dobi i milosti.

Treba pustiti da dijete raste i napreduje. Ne možemo od djeteta očekivati da posjeduje naš stupanj svijesti, naša uvjerenja i logičke zaključke. Dijete do spoznaja dolazi postupno. Treba poštivati njegovu dob, njegovu plahost i ranjivost. Neka nam i ovaj tekst pomogne u toj odgojnoj zadaći.

Ključne riječi #fra Dragan Bolčić #obiteljske borbe #roditeljstvo