Daria Pichler

Zagrepčanka u Belgiji: Odlazak prije fakulteta lakše je podnijeti

8. prosinca 2020. u 10:27

Potrebno za čitanje: 3 min

Dijaspora.hr

Vijesti

FOTO: Privatni album

Zagrepčanka Daria Pichler svoje mladenačke, pomalo buntovne snove, u borbi za oslobađanje od spona okoline koje su joj postale teret, već više od četrdeset godina ostvaruje u Belgiji.

Wollfy Krašić: Demografsko-iseljenička problematika pitanje je broj jedan za društvo i državu

Udruga studenata Studia Croatica u svojoj novoj sekciji “Razgovori sa znanstvenicima”, ugostila je doc. dr. sc. Wollfyja Krašića, mladog profesora koji se bavi demografijom i iseljeništvom. Dijelove intervjua, koji je vodila Monika Jerković, prenosimo u nastavku… Vi ste novi profesor zaposlen na Odsjeku demografije i hrvatskoga iseljeništva na Fakultetu hrvatskih studija Sveučilišta u Zagrebu. Možete […]

Gospođo Pichler, odmah nakon mature jedan posjet Belgiji postao je presudan za Vašu odluku o ostanku…

Zapravo, imam u Belgiji rodbine koja je u ono vrijeme živjela u Liègeu, u frankofonskome dijelu te zemlje. Pozvali su me na godinu dana da usavršim francuski pa kako sam na zagrebačkoj Muzičkoj akademiji bila primljena u klasu profesora Stanića, jedini uvjet za mene da odem u Belgiju je
bio da budem primljena na Conservatoire u Liègeu. Što i jesam. Mislim da je takva mogućnost bila idealna za mene željnu novih horizonata i samostalnosti.

Čini li Vam se da ste iza sebe nešto ostavili ili napustili i čime Vas je to Belgija toliko opčinila da cijeli svoj dosadašnji život provodite u njoj?

Osim prvobitnih nostalgija koje su uglavnom neizbježne, odlazak poslije gimnazije i prije fakulteta lakše je podnijeti. S gimnazijom ostavljate jedan dio prijatelja, ali na fakultetu stvarate novi krug koji će vas pratiti u obiteljskom, poslovnom i društvenom životu. Ja sam to ostvarila u Belgiji. Oni s kojima sam bila bliska u Zagrebu, ostali su mi prijatelji premda smo daleko jedni od drugih. Belgija je zemlja dobronamjernih toplih ljudi sklonih kompromisu, ponosnih bez prepotencije, što ih ponekad može prikazati neambicioznima. Nisu hvalisavi i tu sam naučila finese nijansi sive boje što je mome crno-bijelom načinu svjetonazora donijelo kvalitete.

Privatni album – Pjevački nastup u osnovnoj školi u Zagrebu 1970.

U svojoj obitelji imali ste rodbinu iz različitih krajeva bivše države. S kojima od njih osjećate najveću povezanost ili čak bliskost?

U mojoj obitelji je mala Austro-Ugarska… Austrijanci, Talijani, Slovenci, Mađari, Žumberčani, Korčulani, Varaždinci i, naravno, Zagrepčani. Najbliža sam bila s prabakom Žumberčankom, ali sam najviše vezana za Zagreb i taj dio obitelji.

Što ste od svoga vrhunskog obrazovanja stečenog u zagrebačkoj Klasičnoj gimnaziji te Glazbenoj školi mogli primijeniti u svome poslu na Konzervatoriju u Liègeu?

Do kraja života ću zahvaljivati profesorima genijalcima iz Klasične gimnazije. Oni su nas poštovali i voljeli prenoseći nam vrhunsko obrazovanje i što je najvažnije – probudili su u nama znatiželju i ljubav prema znanju i kvaliteti. Uglavnom, bila sam dobro pripremljena, osim za čitanje solfeggia u sedam ključeva.

Udajom za Belgijanca, opernog pjevača s kojim ste dobili blizance, a budući da ste već vladali francuskim jezikom, jeste li se možda ipak ponekad osjetili neprihvaćenom?

Ne znam za druge, ali ja nikad, ali baš nikad nisam imala problema kao strankinja. Nas su u Liègeu vrlo cijenili. Moj profesor iz muzičke analize, Célestin Deliège, bio je prijatelj sa znanstvenikom i piscem Ivanom Supekom.

Godinama ste ljetovali na otoku Šipanu, recite nam svoje dojmove…

Za mene je Šipan fizički i psihički sanatorij, jedan od najljepših otoka na svijetu i oko njega. Sjećam se našeg prvoga olujnog susreta, prijevoza barkom iz Slanog, prelijepi gospar Leso čiji sin Božo i danas prijateljuje s mojim bratom. A ujutro; čak je i meni bedastoj “tinejdžerici” zastao dah. Šipan Luka je dragulj na dlanu položen na plavi samt i svilu, a zelenilo posvuda. Moji su kupili teren izvan mjesta do kojeg se može doći stazom uz more ili barkom. Tamo je mala kućica koja je vrlo “robinzonski” ugostila cijelu obitelj – usku, širu, prijatelje iz cijelog svijeta… Promatrati noćno nebo, zabavljati se uz društvene igre uz svijeće, cvrčke, miris lavande i borova s pogledom koji pere dušu i srce. Magično mjesto i tema obiteljskih viceva jer se uvijek nešto događalo. Kad se gradska djeca uče životu u prirodi i poštovanju okoliša: nikad, ali nikad nismo palili roštilj kod kuće. Ako nam se jelo na takav način, išli smo u Tauris kod Mire. Tamo sada dolaze poznati kada brodom obilaze Elafite.

‘Svoj život nakon studija želim nastaviti u Hrvatskoj’

Angela Miljak, mlada djevojka iz Južnoafričke Republike, kao sudionica 7. revije tradicijske odjeće i izbora najljepše Hrvatice u narodnoj nošnji izvan Republike Hrvatske, osvojila je nagradu za 1. pratilju. Riječ je o Matičinoj reviji i natjecanju koje se tradicionalno održava u Tomislavgradu. Hrvatska matica iseljenika održava ga u suorganizaciji s Udrugom Stećak. Cilj manifestacije jest […]

Čemu Vas je životno iskustvo naučilo imate li kakvu životnu poruku mladim naraštajima koji napuštaju Hrvatsku?

Nisam sigurna da je mladim generacijama sada lakše nego prije. Postoje velike svjetske migracije pa su ljudi zasićeni. Ali, ako imam savjet, to je da što prije stvore prijateljske odnose s “domorocima”, da se ne zatvaraju u grupe samo sa zemljacima. Brže se tako uklopimo i napredujemo društveno, poslovno i intimno. U protivnom, žaljenje i nostalgija uzimaju preveliki
danak.

Ljerka Galic, Hrvatska matica iseljenika

Kako bi svojim korisnicima pružili što bolje korisničko iskustvo ova stranica koristi kolačiće (engl. cookies). Više o kolačićima saznajte ovdje