Zapisan je stoljetni hod hrvatskih franjevaca u Americi i Kanadi

Hrvati su u Ameriku počeli dolaziti veoma davno; postoji štoviše zanimljiva teza da su neki od njih dospjeli na američki kontinent još prije prvih engleskih useljenika iz sredine 16. stoljeća. Ipak, jedini siguran “dokaz” za to je sličnost naziva indijanskog plemena Croatan s latinskim oblikom hrvatskog imena – Croatia. No sigurno je da su (u višemilijunskom mnoštvu useljenika u Sjedinjene Američke Države u posljednjim desetljećima 19. i prvim desetljećima 20. stoljeća) bile i desetine, dapače stotine tisuća Hrvata, iz svih hrvatskih krajeva. Dakako, ta su se useljavanja nastavila i u kasnijim desetljećima, pa sve do danas.

Ti prvi hrvatski useljenici bili su uglavnom siromašni nepismeni seljaci i ribari, najprije iz Dalmacije, a zatim iz brojnih drugih hrvatskih krajeva. Kako bi se barem nekako snašli i zaštitili za slučaj nesreće, od samoga početka hrvatski su useljenici u Americi počeli osnivati svoja osiguravajuća društva, a neki probitačniji su počeli otvarati i prenoćišta, restorane i saloone za svoje zemljake. Unatoč tim poduzimanim koracima zaštite od početka se osjećao nedostatak hrvatskih svećenika i župa koji bi mogli okupiti hrvatske useljenike i pomoći im u raznim područjima života – i ne samo duhovnom, nego i materijalnim, praktičnim, kao što su pitanja zaposlenja, dobivanja dokumenata, sklapanja ženidbe s Hrvatima i tome slično. Iako su neki hrvatski svećenici u Americi djelovali počev još od 16. stoljeća, ipak je prva hrvatska župa u Americi osnovana tek krajem 19. stoljeća (1895. u Pittsburghu).

Nakon toga je uslijedilo osnivanje brojnih drugih hrvatskih župa u Americi, ali zapravo ih nikad nije bilo dovoljno, jer je riječ o nepreglednim američkim prostranstvima u kojima su živjeli i radili hrvatski doseljenici, a broj svećenika nikada nije bio dostatan. Stoga su neki hrvatski svećenici djelovali kao misionari, to jest obilazili udaljene hrvatske kolonije, za njih slavili mise u mjesnim crkvama i držali duhovne obnove.

Brojni hrvatski doseljenici prispjeli su i u Kanadu, pogotovo u prvim desetljećima po završetku Drugoga svjetskog rata, pa se od 1950-ih godina i za njih počinju osnivati hrvatske župe. Veliki je problem bila činjenica da u Americi nije bilo ni jedne organizirane svećeničke ili redovničke zajednice, nego su svećenici djelovali kao pojedinci i nije ih imao tko zamijeniti ako bi umrli, razboljeli se ili zbog raznih drugih razloga napustili župnu zajednicu koju su osnovali ili u njoj djelovali. Stoga su hrvatski franjevci iz raznih provincija nastojali organizirati vlastitu svećeničko-redovničku zajednicu, kako bi mogli što organiziranije izići u susret naraslim potrebama za hrvatskim župama, ali i po potrebi preuzeti one hrvatske župe koje su ostale bez vlastitog svećenika.

Prvi hrvatski franjevac koji je došao Ameriku bio je fra Gaudencije Gorše iz zagrebačke provincije sv. Ćirila i Metoda 1900. godine. Budući da je broj hrvatskih franjevaca u prvim godinama, pa i desetljećima nakon toga bio malen, nisu uspjeli osnovati vlastitu zajednicu, nego je 1912. osnovan zajednički franjevački komisarijat slovenskih, slovačkih i hrvatskih franjevaca. Svih skupa, možda je bilo 15-ak, a bili su povjereni slovenskoj provinciji sa sjedištem u Ljubljani. No uskoro se pokazalo da je takva zajednica u praksi neodrživa, ponajprije zbog slovenske uskogrudnosti i preuzimanja potpune uprave u komisarijatu, pa su hrvatski franjevci već od početka 1920-ih godina snažno radili na osnutku vlastitoga komisarijata, o čemu su pisali odlučne dopise vlastitim provincijalima u domovini.

No sve je to išlo sporo i teško, dijelom zbog neodlučnosti hrvatskih provincijala, dijelom zbog protivljenja Generalne uprave franjevačkog reda, koja je pod utjecajem slovenskih franjevaca stavljala gotovo nemoguće uvjete za osnutak samostalnoga hrvatskog komisarijata. Pa ipak je i toj slovenskoj prevlasti i nepravdi konačno došao kraj te je 1926. osnovan samostalni Hrvatski franjevački komisarijat, pod izravnom upravom generalne uprave Franjevačkog reda u Rimu – a zapravo pod zajedničkom upravom svih hrvatskih provincija. Od tada je prošlo, evo, točno sto godina, a hrvatski franjevci ostavili su iza sebe neizbrisiv trag u životu američkih, a kasnije i kanadskih Hrvata.

No uskoro po osnutku komisarijata pokazalo se da je zbog organizacijskih i funkcionalnih potreba praktično nemoguće da sve provincije skrbe za hrvatsku franjevačku zajednicu u dalekoj Americi, pri čemu je dakako najvažnija zadaća bila slanje novih svećenika u tu udaljenu zemlju – po onoj staroj narodnoj izreci da je svačija briga ničija briga. Stoga je provincijal hercegovačkih franjevaca dr. fra Dominik Mandić na sastanku hrvatskih provincijala u Karlovcu 1930. predložio da njegova provincija preuzme skrb za Komisarijat, što su drugi provincijali prihvatili s radošću i odobravanjem, jer se tako s njihovih ramena skidala jedna teška briga, to jest slanje novih franjevaca u Ameriku. Taj Mandićev potez bio je uistinu providonosan jer je upravo Komisarijat u najtežim godinama po završetku Drugoga svjetskog rata najviše pomogao da se spasi Provincija, koja je bila u ruševinama: toliko ubijenih fratara, toliki u zatvoru, toliki pobjegli iz domovine, a samostani, crkve i župne kuće redovito ili razrušeni, ili pak oduzeti ili djelomično oduzeti. K tome je većina onih koji su uspjeli preživjeti i pobjeći iz komunističkog “raja” završila upravo u Komisarijatu u Americi.

Komisarijat je 1969. preimenovan u kustodiju i u njoj do danas djeluju franjevci uglavnom rodom iz Hercegovine. Tijekom proteklih sto godina u Komisarijatu/Kustodiji djelovao je i nevelik broj članova drugih hrvatskih provincija, kao i onih koji su rođeni u samoj Americi. Brojni su pokušali, a rijetki uspjeli. Oni koji nisu uspjeli napuštali su franjevačku zajednicu, ali su ostajali vrijedni članovi hrvatske zajednice. Svakako, broj franjevaca rođenih u Americi od hrvatskih roditelja uvijek je bio malen, štoviše neznatan. Tako između Hercegovačke franjevačke provincije sa sjedištem u Mostaru i Hrvatske franjevačke kustodije sa sjedištem u Chicagu postoje trajne i neraskidive veze, i to ne samo u pravnome smislu – jer je Kustodija formalno pod upravom Provincije, nego još više u stvarnome i osobnome smislu, jer je daleko najveći broj članova Kustodije školovan u Provinciji i zadržao trajne osobne veze s Provincijom, a Kustodija je redovito novčano pomagala školovanje kandidata, kao i obnovu porušenih i izgradnju novih samostanskih, crkvenih i odgojnih zgrada. Tako je ostalo do danas.

U ovoj monografiji nastojat ću dati što opširniji i točniji prikaz života Kustodije, njezinih veza s Provincijom, župa koje su vodili hrvatski franjevci u Americi i Kanadi, ali i kulturnih i drugih ustanova kojima su franjevci bili na čelu ili njihovi upravni članovi. Također će biti prikazana trajna borba hrvatskih franjevaca i općenito hrvatskih svećenika u Americi i Kanadi za slobodu i samostalnost hrvatske države, kao i njihova humanitarna djelatnost poslije Drugoga svjetskog rata i u vrijeme Domovinskog rata. Nikada se ne smije zaboraviti da su u godinama i desetljećima po završetku Drugoga svjetskog rata upravo hrvatski svećenici iz Amerike, među njima ponajviše franjevci Komisarijata, pomagali ne samo izbjeglim franjevcima, nego i drugim hrvatskim svećenicima, kao i desetinama tisuća hrvatskih izbjeglica u Europi šaljući im pakete s hranom i potrepštinama, kao i novac, ali i pomažući njihovo preseljenje kako u sjevernu tako pogotovo u južnu Ameriku.

Također su pomagali napaćenoj hrvatskoj braći u domovini (koju su okupirali komunisti: neprijatelji Katoličke Crkve i hrvatske državnosti), šaljući pakete pomoći i novac kako onima na slobodi, tako i onima u zatvoru. Također su upravo hrvatski svećenici stajali na braniku hrvatstva i katoličanstva među odseljenim Hrvatima, među kojima su svoje ideje nesmetano širili projugoslavenski, nerijetko i komunistički elementi, obilato pomagani od vlasti Kraljevine (a nakon drugog velerata) komunističke Jugoslavije. Upravo hrvatskim svećenicima valja zahvaliti da je ipak najveći broj doseljenih Hrvata ostao na strani Katoličke crkve i slobodne hrvatske domovine. To je bila teška, rovovska bitka koja je trajala sve do osnutka samostane Republike Hrvatske 1990-ih godina.

Nipošto se ne smije zaboraviti ni veoma važna tiskarska i nakladnička djelatnost jer su franjevci u Chicagu imali vlastitu tiskaru te tiskali jedan tjednik (Danica), jedan mjesečnik (Hrvatski katolički glasnik) i jedan godišnjak (Hrvatski kalendar). K tome su pokrenuli nekoliko nakladničkih nizova, a tiskali su i brojne druge knjige i knjižice potrebne hrvatskim odseljenicima, kakvi su primjerice bili molitvenici. I te tiskovine i knjige bile su od neprocjenjive važnosti za očuvanje katoličke i hrvatske svijesti među odseljenim Hrvatima i snažna brana bezbrojnim hrvatskim neprijateljima u Domovini i svijetu.

Ovdje svakako valja navesti da su na temu djelovanja hrvatskih franjevaca u Americi i Kanadi, članova Hrvatskog franjevačkog komisarijata/kustodije, već objavljene dvije monografije. Prva: 50-obljetnica Hrvatske franjevačke kustodije Svete Obitelji u Chicagu 1976. (autori fra Častimir Majić i fra Lawrence Frankovich), a druga: Stoljeće vjernosti. Jubilarna spomen-knjiga o franjevcima Hrvatske franjevačke kustodije Svete Obitelji za Ameriku i Kanadu, također u Chicagu 2000. (autori fra Robert Jolić i fra Jozo Grbeš).

U prvom poglavlju ove monografije bit će obrađena opća povijest Kustodije, u drugom poglavlju pastoralno i humanitarno djelovanje franjevaca Kustodije te njihova tiskarska i nakladnička djelatnost, a u trećem će biti doneseni kratki životopisi franjevaca koji su djelovali u Kustodiji ili u njoj još uvijek djeluju.

Najvažniji izvori za ovu monografiju su dakako Arhiv Hercegovačke franjevačke provincije u Mostaru (uredio fra Ante Tomas) i Arhiv Hrvatske franjevačke kustodije u Chicagu (svi dokumenti presnimljeni zalaganjem bivšeg kustoda, a sadašnjeg provincijala fra Joze Grbeša). Na početku su čestitke čikaškoga nadbiskupa Blaisea kard. Cupicha i generala Franjevačkog reda fra Massimiliana Fusarellija te proslovi aktualnog provincijala fra Joze Grbeša i aktualnog kustoda fra Nikole Pašalića.

fra Robert Jolić

Predstavljanje monografije “Sto godina Hrvatske franjevačke kustodije u Americi i Kanadi“ autora dr. fra Roberta Jolića bit će u utorak 22. rujna s početkom u 19 sati u Samostanu sv. Ante na Drexelu, u Chicagu. Svetu misu zahvalnicu u crkvi sv. Jeronima u četvrtak 24. rujna u 19 sati predvodit će fra Jozo Grbeš, provincijal. Svečana večera uslijedit će u dvorani sv. Jeronima.

Ključne riječi #fra Jozo Grbeš #fra Robert Jolić #Hrvatska franjevačka kustodija Svete Obitelji