Zašto se Hrvatima u Americi žurilo upriličiti tako dojmljivu proslavu prije nego što se u domovini o tome i govorilo?

Približava se kraj 2025. godine – jubilarne 1100. obljetnice krunidbe prvoga hrvatskoga kralja Tomislava. Koliko se naroda u svijetu može podičiti da su imali državu i kralja unatrag tisuću i sto godina?! Ne samo da su Hrvati tako davno imali kralja i državu, nego je hrvatska kraljevina u ovakvom ili onakvom obliku trajala sve do 1918., a samostalna i slobodna država Hrvatska i danas je tu! Istina, naša kraljevina/država kroz povijest je napadana i gažena, ali je „na tvrdoj stini” sagrađena. Tu je i tu ostaje! Hrvati se ne predaju!

Očekivalo se da će Hrvati u domovini i diljem svijeta ovu 1100. jubilarnu godinu obilježiti i uveličati na razne načine; da će državne i kulturne ustanove, škole i župe, selo i grad, sa zanosom proslaviti krunidbu prvoga hrvatskoga kralja. Ali kao da sami sebi ne vjerujemo da smo mi, Hrvati, imali međunarodno priznatu kraljevinu unatrag toliko stoljeća. K tomu, uvijek se nađu pametnjakovići koji su spremni sve što je hrvatsko (valjda je i njihovo) omalovažiti, nijekati, i „dekonstruirati” da bi sijali sumnje i „konstruirali” svoje mitove i zlonamjerne tvorevine.

Istina, tijekom ove godine bilo je nekoliko jubilarnih proslava krunidbe kralja Tomislava. Ali nije bilo ni blizu onoliko slavlja koliko 1925., tijekom proslave 1000. obljetnice toga povijesnoga događaja. Za razliku od ovogodišnjih svečanosti, ondašnje su bile mnogobrojnije, svečanije, i s mnogo više zanosa, u domovini i diljem svijeta.

Među proslavama 1000. obljetnice ima i jedna anomalija. Naime, Hrvati Pittsburgha i okolnih mjesta proslavili su tisućitu obljetnicu krunidbe prvoga kralja svih Hrvata 1903. godine. Ovdje ćemo pokušati dočarati tu „uranjenu” i iznimnu proslavu na temelju zapisa koje su nam ostavili očevidci. Također, nastojat ćemo dokučiti razloge zašto su Hrvati u Americi slavili 1000. obljetnicu krunidbe 1903., a ne 1925. godine.

Ideja i pripreme za proslavu

Zamisao za proslavu 1000. obljetnice krunidbe kralja Tomislava rodila se 5. ožujka 1903., dok su tadašnji prvaci hrvatske naseobine u Alleghenyju (danas dio Pittsburgha) „uz kavicu” razgovarali o budućim društvenim djelatnostima među tamošnjim Hrvatima. Narod je ideju pozdravio i zdušno prihvatio.

Prvi radni sastanak za organiziranje proslave ove jubilarne obljetnice održan je 17. travnja 1903. u hrvatskoj dvorani u Alleghenyju. Na sastanak su došli vodeći ljudi iz Narodne hrvatske zajednice (od 1925. Hrvatska bratska zajednica) i iz tadašnje Hrvatske katoličke zajednice (utemeljena je u Bennettu 1902.; spominje se i kao Hrvatska katolička radnička zajednica i Hrvatska rimokatolička zajednica; pokretač joj je bio rev. Franjo Glojnarić, župnik, 1899. – 1905., mjesne župe sv. Nikole. On i suradnici osnovali su 1903. i Hrvatski kršćanski politički klub i izdavali novinu Hrvat. Urednik je bio dr. Milan Kovačević. Zajednica, Klub i novine djelovali su samo oko dvije godine.). Na tom sastanku prihvaćeno je da proslava bude održana 1. lipnja 1903. i naglašeno: „Tko je Hrvat, taj će na rad i doprinijeti sve moguće da se čim dostojnije proslavi tisućugodišnjica ujedinjenja Hrvata.”

U uži odbor za proslavu izabrani su sljedeći: dr. Milan Kovačević (predsjednik), Petar Pavlinac (potpredsjednik), Zdravko V. Mužina (prvi tajnik), Kosto Unković Mejić (drugi tajnik), Josip Šubašić (rizničar), vlč. Franjo Glojnarić i Katarina Ruklić (savjetnici). Da je proslava imala sveopću potporu,vidi se iz činjenice da su na tom (prvom radnom) sastanku sudjelovali predstavnici deset hrvatskih naseobina Pittsburgha i okolice. Širi odbor brojio je 52 člana. Izabrano je osam Hrvatica u poseban „Gospojinski odbor”. Također, na sastanku je dogovoreno da „čist dobitak od ove proslave bude namijenjen [novoutemeljenoj] školskoj ‘Družbi sv. Ćirila i Metoda u Sjedinjenim Državama’” (Družba je utemeljena u veljači 1903. kako bi se mogla otvoriti škola za hrvatsku djecu „na američkoj podlozi te širiti hrvatsku knjigu među američkim Hrvatima, a uz to priređivati takve zabave i predavanja, kojim bi opet svrha bila podignuti izobrazbu među američkim Hrvatima i među njima podržavati hrvatsku svijest u koliko se je to ticalo hrvatskoga podmlatka u Americi”. U roku od nekoliko mjeseci imala je 10 podružnica, ali vrući politički događaji u Hrvatskoj privukli su veliku pozornost Hrvata u Americi pa je Družba sv. Ćirila i Metoda izgubila na važnosti i u relativno kratkom vremenu prestala s radom.).

Zanimljivo je zamijetiti da je među članovima odbora bio i Jovo Ličina, Hrvat pravoslavac, kojega bi danas neki brojili među Srbe! (O odnosima Hrvata katolika i Hrvata pravoslavaca u Americi 1903. godine, iz gradića Rankina, Pa., iseljenik M. Š. piše sljedeće: „[M]ogu Vam javiti takodjer, kako većina naše braće Hrvata pravoslavnih živu s nama katolicima u ljubavi i slozi, prem imade i ovdje grčko-istočnih popova, koji bi htjeli pomutiti našu slogu, ali ufajmo se, da tim šugavim ovcama to neće poći za rukom, te nećemo nikome za volju pasti na lipak.” Tjednik Hrvat, Gospić, 15. ožujka 1903. Nažalost, „šugave ovce” su uspjele!).

Veličanstvena proslava

Prvoga lipnja 1903. na svim hrvatskim kućama na ulici Ohio i drugdje u Alleghenyju vijorili su se hrvatski i američki barjaci. Hrvatska crkva sv. Nikole u Alleghenyju, u istoj ulici, bila je dupkom puna naroda koji je nazočio svečanoj sv. misi u 10 sati. Jedno izvješće kaže da se okupilo do dvije tisuće Hrvatica i Hrvata.

Sv. misu predvodio je vlč. Mato Matina (župnik u gradu Rankinu). Asistirali su vlč. Milan Sutlić (župnik u Clevelandu), vlč. M. Golubić (župnik grkokatoličke župe u Clevelandu), lokalni češki župnik, vlč. Fr. Šebik i vlč. J. Zalokar, iz slovenske župe sv. Barbare, Bridgville. „Krasnu je prigodnu propovijed” održao vlč. Mirko Kajić, župnik hrv. župe u Johnstownu, koja je objavljena u listu Hrvat, brojevi 13, 14 i 15, 1903. godine.

Nakon službe Božje slijedio je ručak. Zbog velikoga broja vjernika, objed je poslužen u dvije dvorane. Na oba mjesta tijekom ručka redali su se prigodni pozdravi i riječi dobrodošlice. Glavni tajnik priređivačkoga odbora, Mužina, dobio je više od stotinu telegrama u kojima su Hrvati diljem Amerike slali prigodne čestitke i domoljubna ohrabrenja.

U tri sata popodne, u Turner dvorani na So. Canal ulici, započeo je središnji dio slavlja. Osim glazbenoga dijela, raspored je bio sljedeći. U ime priređivačkoga odbora sve je pozdravio i zaželio dobrodošlicu J. Salopek, a potom su održali prigodne govore vlč. dr. Mato Matina, Petar Pavlinac (predsjednik Hrvatske narodne zajednice), Zdravko V. Mužina (jedan od utemeljitelja hrv. katoličke župe u Alleghenyju i Hrvatske narodne zajednice) i dr. Milan Kovačević (liječnik i književnik). Jedno izvješće svjedoči kako su „žive slike” priredile gospođa i gospojica Žibrat. „U sredini jedna povrh druge stajale su dvije djevojke držeći vijence u rukama; na lijevoj strani publike jedna je držala sliku oca i preporoditelja domovine Hrvatske, Dr. Ante Starčevića, a druga je držala sliku biskupa Strossmajera, mecene hrvatskog naroda. Povrh jedne i druge slike vile su držale lovorvijence. Ni kraja ni konca burnom odobravanju. Zastor padne. Nakon nekoliko časaka zastor se digao, a visoko na pedestalu ukazala se gospođa Žibrat, kraj koje je stajao Petar Pavlinac razvivši hrvatsku zastavu N.H.Z. Nastalo je neopisivo oduševljenje. Skladno je pjevao g. Knežević, a i S. Horvatić svojim solom, kojim je svima omilio. Navečer je bio ples, koji je potrajao preko pola noći.”

Sve tadašnje hrvatske novine u Americi pisale su o velikim uspjesima proslave 1000. obljetnice krunidbe kralja Tomislava u Alleghenyju, a priređivački odbor objavio je knjižicu od 16 stranica, na hrvatskom i engleskom, naslovljenu U spomen proslave 1000 godišnjice krunisanja hrvatskog kralja Tomislava, Allegheny, Pa., 1. lipnja 1903. Sjedinjene Države Sjev. Amerike. Uz dvije slike, knjiga sadržava: Proslov – prigodna pjesma dr. Milana Kovačevića; govor (na oba jezika) vlč. dr. M. Matine; govor (na oba jezika) Petra Pavlinca; govor (na oba jezika) dr. Milana Kovačevića i govor (na oba jezika) Z. V. Mužine.

Ta prva, „uranjena” proslava 1000. obljetnice krunidbe kralja Tomislava bila je vrlo svečana i uspješna, na zadovoljstvo organizatora i Hrvata u Americi općenito. Nameće se pitanje zašto su Hrvatima u Americi žurilo upriličiti tako dojmljivu proslavu prije nego što se u domovini o tome i govorilo. Ovdje ćemo donijeti nekoliko natuknica kako bismo odgonetnuli odgovor(e) na to pitanje.

Političke prilike u Hrvatskoj i njihov odjek među iseljenicima u Americi

Sve što se događalo u Hrvatskoj, dobro i loše, imalo je odjeka među hrvatskim iseljenicima u svijetu. Tako je bilo i krajem 19. i početkom 20. stoljeća. Iseljenici u Americi ne samo što su pozorno pratili nepravde i progone koje je hrvatski narod trpio pod režimom (1883. – 1903.) bana Khuen-Hédervárya, nego su uvijek bili spremni pomagati na razne načine svojemu napaćenomu narodu i domovini.

Početkom 1903. u Hrvatskoj su političke prilike postajale sve teže, a otpor režimu sve otvoreniji i krvaviji. Započeo je „skupštinski pokret”, dogodilo se ubojstvo Ivana Pasarića, oca troje djece, zbog paljenja mađarske zastave, redali su se prosvjedi protiv mađarizacije, ukidane su studentske stipendije, zbivala su se svakodnevna uhićivanja i ranjavanja, uveden je i prijeki sud u nekim kotarevima… To je izazvalo gnjev i bunt i među Hrvatima u Americi.

Svečano okupljanje 1. lipnja 1903. u Alleghenyju bilo je, dakle, istodobno proslava i prosvjed. To se lako uočava i iz prigodnih riječi Petra Pavlinca, predsjednika Narodne Hrvatske Zajednice, koji u svojem govoru naglasi: „Prolivena krv hrvatskog seljaka Ivana Pasarića, koji je branio pravo i čast naše domovine, vapi k nama, koji smo u zemlji slobode i ravnopravnosti, da je osvetimo bilo na koji način. Najčasnije za sada osvetiti ćemo je time, ako pritečemo u pomoć njegovoj razcviljenoj suprugi i kukavnoj dječici…”

Skupljana je i slana pomoć za obitelji poginulih, ranjenih i progonjenih, za studente i razne druge potrebite u domovini. U tu svrhu utemeljena je (u svibnju 1903.) udruga Hrvatska Narodna Obrana u Americi. Osim prikupljanja novčane pomoći, organizirani su i masovni prosvjedni skupovi u svim većim hrvatskim naseobinama, na kojima se govorilo ono što narod u Hrvatskoj nije smio. Na jednom od velikih prosvjednih okupljanja (29. svibnja 1903. u Alleghenyju, dva dana prije proslave krunidbe kralja Tomislava) bili su i predstavnici Poljaka, Slovaka, Čeha i Slovenaca. Tu je Z. V. Mužina, tijekom svojega vatrenoga govora, izvadio i potom zapalio mađarsku zastavu. To je dočekano s velikim odobravanjem, klicanjem i pjevanjem „Lijepe naše”. Na tom skupu prihvaćeno je da se pošalju dva izaslanstva u Washington D.C. Prvo državnomu tajniku SAD-a, a drugo u austrijsko poslanstvo, da bi tamošnje dužnosnike upoznali s Khuenovom autokratskom vladavinom te zatražili pomoć i zaštitu hrvatskih prava u domovini.

Nadalje, nisu iseljenici u Americi reagirali samo na progone i negativne pojave, nego, vapeći za hrvatskim jedinstvom, svesrdno su pozdravljali sve pokušaje suradnje hrvatskih oporbenih stranaka i neovisnih intelektualaca. I proslava 1000. obljetnice krunidbe kralja Tomislava odvijala se u žarkoj želji za hrvatskim političkim i nacionalnim jedinstvom. To se posebice vidi iz govora dr. Matine, koji je naglasio: „Sloga i ljubav naša stavlja na prestolje prvog kralja hrvatskoga Tomislava. Sloga i ljubav podala nam je umjetničke ruke, da od zlata i dragoga kamenja skujemo i satvorimo kraljevu krunu, te ju postavimo na glavu junačkomu hrvatskomu sinu Tomislavu… Kad je nestalo sloge i ljubavi nestalo je kovača krune hrvatske a nestalo je ujedno i hrvatske sreće.” I prizor dviju slika, Starčevića i Strossmayera, na pozornici koje su bile „okrunjene” lovorovim vijencima očito su bile poruka i vapaj „onima doma” da samo s ljubavlju i slogom možemo izboriti svoju slobodu.

Prilike među hrvatskim iseljenicima u Americi i proslava u Alleghenyju 1903.

Polovicom 19. stoljeća Hrvati počinju u većem broju pristizati u Ameriku, ponajprije u Kaliforniju, Louisianu i New York, a masovno useljavanje krenulo je krajem 1880-ih godina. Gdje god je bilo rudnika, tvornica i kamenoloma, bilo je i brojnih Hrvata.

Prve udruge za uzajamnu pomoć nosile su imena „Slavonic”, „Slavic”, „Illirian”, „Dalmation” i slično jer nacionalna svijest tih ljudi nije bila istančana (Sljedeći primjer ukazuje na nejasnoće identiteta među (nekim) iseljenicima toga vremena. Naime, novopridošli Hrvati rodom iz Kastavštine, Lošinja i nekoliko njih iz Dalmacije utemeljili su 1900. u New Mexicu potporno društvo “Majka Božja s Trsata”, odsjek 143 Narodne hrvatske zajednice. Nakon nekoliko mjeseci pridružilo im se već postojeće samostalno potporno društvo koje je nosilo ime „Slavensko primorsko društvo”. Uvjet ujedinjenja bio je da se zadrži i njihovo ime. Tako je nastalo „Slavensko primorsko družtvo Majke Božje s Trsata”, br. 143 NHZ. Službena odora bila je „slična onoj austrijske mornarice, nakićena hrvatskom krunom i trobojnicom”. Zastava je bila „amerikanska, koju kiti velika hrvatska vrbca, uz to se zaključilo na izvanrednoj sjednici, da se imade što prije dobaviti još velika hrvatska zastava.” Slavensko ime, hrvatska trobojnica i kruna, narudžba velike hrvatske zastave i boje austrijske mornarice! Očito, oni su osjećali da su Hrvati, ali vanjština je bila šarena. Nije bilo samostalne hrvatske države!) Ali pred kraj stoljeća, rastom broja novopristiglih Hrvata započinje i nacionalni preporod hrvatskih iseljenika u Americi. Naime, među novopridošlima bio je i jedan broj školovanih i nacionalno svjesnih ljudi, a neki su od njih zbog domoljubnih djelatnosti morali potražiti slobodu u Americi (npr. vlč. Mato Matina (1854. – 1905.), vlč. Davor Krmpotić (1867. – 1931.), Nikola Polić (1842. – 1902.), Zdravko V. Mužina (1869. – 1908.) i brojni drugi.) Zahvaljujući radu i upornosti tih pojedinaca ne samo da je hrvatska svijest naglo rasla nego su nicale i hrvatske organizacije, župe, škole, domovi, novine, zborovi, glazbeni sastavi… Udruživali su se u političke klubove da bi mogli biti čimbenik u američkoj politici i u humanitarne udruge da bi pomogli jedni drugima i potrebitima u Hrvatskoj. Imali su kulturna društva da bi čuvali i prenosili svoju kulturnu baštinu na mlađe naraštaje.

Jedna od tih organizacija bila je i Narodna hrvatska zajednica, utemeljena 1894. godine. Ona je 1903. imala više od 240 ogranaka i više od 16 tisuća članova (U tiskovini Svjetlo, Karlovac, od 6. rujna 1903. stoji „da HNZ broji 17 000 članova, ako li se pribroje i žene članova, to znači taj broj [je] 26 000. Ovo je najbrojnije hrvatsko društvo”. Iz toga se može vidjeti koliko je bio velik broj samaca!) Ali kad se uzme u obzir da je početkom 20. stoljeća u Americi bilo (računa se) oko 300 tisuća Hrvata, onda je taj broj premalen. Zato je i velika proslava 1000. obljetnice krunidbe kralja Tomislava bila usmjerena ne samo na jačanje nacionalne svijesti nego i na poziv okupljanja u zajedničke redove NHZ-a.

Predsjednik Zajednice, Pavlinac, na proslavi 1000. obljetnice krunidbe kralja Tomislava, u svojem je govoru istaknuo i ovo: „N.H.Z. imala je od početka pa i danas ima dvije glavne svrhe: podupirati svoje članove materijalno i moralno. Materijalno, da nastradali Hrvati u ovoj zemlji ne skapavaju i ne padnu u svojoj nesreći na teret državi. Moralno, da se u hrvatskim iseljenicima iza toliko stoljeća izrabljivanja u tudje svrhe probudi čista narodna svijest: da nauče svoje iz dna srca ljubiti, a tudje štovati ukoliko je štovanja vriedno; da može svaki sam pojmiti što znači biti slobodan čovjek u slobodnoj zemlji i kako treba tu slobodu cieniti i upotrebiti.”

Godina 1903. – prekretnica u Hrvatskoj i u iseljeništvu

Ban Khuen maknut je s banske vlasti u lipnju 1903. i odlazi u Mađarsku. U kolovozu te godine u Hrvatskoj započinje politika „Novog kursa” koja će (1905.) izroditi „Riječku rezoluciju” i hrvatsko-srpsku koaliciju. „Novi kurs”, „Rezolucija” i nesretna H-S koalicija oduzimaju dah zamahu nacionalnoga preporoda koji se odvijao među američkim Hrvatima tijekom desetak posljednjih godina 19. i prvih godina 20. stoljeća. Moglo bi se s pravom tvrditi da je jubilarna proslava 1000. obljetnice krunidbe prvoga hrvatskoga kralja u Alleghenyju bila posljednji veliki svehrvatski domoljubni izražaj iseljeničkoga preporoda među Hrvatima u Americi. U toj proslavi sudjelovali su konzervativniji i liberalniji intelektualci, simpatizeri Starčevića i Strossmayera, te vodeći crkveni ljudi i župe. Ali, s dolaskom politike „Novog kursa” i u iseljeničkim redovima nastaje domoljubna pomutnja, koju će srpske i projugoslavenske snage uspješno potpirivati i njome manipulirati.

Nadalje, u to se vrijeme pojavio i naglo jačao još jedan važan društveno-politički čimbenik koji je uspješno unosio razdor i ideološke sukobe među hrvatskim iseljenicima u Americi. Bili su to sljedbenici i pobornici socijalizma.

Naime, zbog Khuenova općega terora i zabrane sindikalnih organizacija, jedan broj zanatlija, naučnika i radnika, koji su bili članovi socijaldemokratske stranke (osnovane 1894.) ili pod njezinim utjecajem, pošli su iz Hrvatske tražiti slobodu u Americi. Nastanili su se u velikim industrijskim centrima, ponajprije u Alleghenyju i Chicagu. U početku su djelovali potiho i učlanjivali se u postojeće odsjeke Narodne hrvatske zajednice. Ali su se relativno brzo ohrabrili, počeli organizirati i glasno djelovati.

Slijedeći svoje uzore u Hrvatskoj i njihove upute, nisu promicali samo socijalizam, nego i „narodno jedinstvo”, odnosno jugoslavenstvo, i ateizam. Tako su već 1903. u Alleghenyju otvorili jugoslavenski klub i jugoslavensko obrazovno društvo te počeli „osvajati” odsjeke NHZ. U Chicagu su 1907. počeli izdavati socijalističke (navodno hrvatske) novine Radnička straža, kojima je prvi urednik bio socijaldemokratski aktivist Milan Glumac, Srbin rodom iz Bosne. Ideologija jugo-socijalizma dobro se uklapala u tadašnji radnički pokret u Americi i naglo se širila (i) među hrvatskim radnicima. Utjecaj jugo-socijalizma među Hrvatima u svijetu konačno je skončao 1990-ih, ali i nakon toliko tragedija domovinska ljevica danas skuplja krhotine propalog jugo-komunizma.

Politika „Novoga kursa”, H-S koalicija i nagli uspon djelovanja socijalista bili su važni čimbenici koji su pomutili domoljubno ozračje koje je dobrih desetak godina jačalo među hrvatskim iseljenicima u Americi i bilo svečano osvjedočeno na proslavi 1000. obljetnice krunidbe kralja Tomislava u Alleghenyju, Pennsylvanija.

Zašto baš 1903.?

Koliko smo mogli doznati iz tadašnjih izvješća o proslavi, Z. V. Mužina je kazao da je Tomislav postao knez 903. i bio okrunjen kraljem 925. godine. Dakle, proslava u Alleghenyju 1. lipnja 1903. bila je ponajprije usredotočena na ujedinjavanje hrvatske zemlje pod knezom Tomislavom, a ne na godinu njegove krunidbe. Kako je Mužina zaključio da je to bilo 903., ostaje zagonetno.

Istina, godine 1903. objavljen je roman Velimira Deželića, Prvi kralj, pa je i to moglo potaknuti ideju proslave krunidbe kralja Tomislava te godine. Slavko Pavičić u knjizi Hrvatska vojna i ratna povijest i Prvi svjetski rat. Split: Knjigotisak, 2009., str. 11. i 12., kaže: „Knezu Bijele Hrvatske Tomislavu (903. – 928.), kasnije prvom hrvatskom kralju, uspjelo je od Bijele Hrvatske stvoriti jaku silu na Jadranu.” Nije nam poznato na temelju kojega je to povijesnoga izvora ustvrdio.

Uostalom, nije važna godina, nego priznanje hrvatske kraljevske krune i države.

dr. Ante Čuvalo

Napomena

Članak je temeljen (ponajviše) na sljedećim izvorima: manuskript Jurja Škrivanića, čiju presliku posjedujem, a objavljen je u knjizi Povijest američkih Hrvata, Zagreb: Hrvatski svjetski kongres, 2011.; članak vlč. Bosiljka Bekavca (starijega), Naša Nada Kalendar za američke katoličke Hrvate, za običnu godinu 1930., Hrvatska Katolička Zajednica, U.S.D. Amerike; knjižica U spomen proslave 1000 godišnjice krunisanja hrvatskog kralja Tomislava, Allegheny, Pa., 1. lipnja 1903. Sjedinjene Države Sjev. Amerike. Presliku te knjige poslala mi je Maura Coonan, Assistant Archivist, Immigration History Research Center Archives, University of Minnesota, Minneapolis MN. Srdačno zahvaljujem Mauri i Institutu na ljubaznosti i pomoći.

Dodatak

Ovdje donosimo pjesmu koju je dr. Milan Kovačević (1869. – 1931.) napisao u čast krunidbe kralja Tomislava. Donosimo i govor vlč. dr. Mate Matine (1854. – 1905) na proslavi 1. lipnja 1903. u Alleghenyju. I danas bi njihove riječi trebalo pomno čitati!

Proslov

U krvi svojoj zaguši se Rim; —
Nad drevnim hramovima,
Uzbiesnio je oganj, uzvitlo se dim,
Te propast bude puku i senatorima!…
A barbar dignu gordo svoje čelo
I nogom zgazi u prah,
Što gonilo je u strah
Kroz stoljeća čovječanstvo cielo.

Ko kakav bludnik zgurio se rod
Pompeja, Cicerona,
I, što bijaše nekadanje slave plod,
— Velebni luk — sad svjedokom je, vasiona
Gdje divlja četa kolo igra svoje,
Uz urlik gdjeno pjeva
I zalud na nju zieva
Ta vučica grozna s djece dvoje.

Al nije zato propao još sviet!…
Gle: tamo, gdjeno sjajno
Òbasjalo je sunce „od istoka cviet“ —
Il biser –: rimskog cara boravište bajno,
Predivni dvor, što poput basne niče,
Dá tamo, gdje na valu
Na jadranskomu žalu
Kò labud se ladja lako miče.

Sakupio se puk, da velik god
U sreći sada slavi
I, kad do kopna stignuo je zlatni brod,
Sav narod pade nice, u silnoj tad ljubavi
U mladenačkom žaru klicat stade
Na pozdrav zlatnom daru,
Što po svom poklisaru
Previernom puku papa dade.

Oj, koli divan bio je taj dar!
U duši puka toga
Usplamtila je radost i ponosa žar,
Jer dar taj jeste kruna, kojom sad mu svoga
Preslavno čelo Tomislava kralja —
Od hrvatske koj krvi
Zavriedio ju prvi —
Na duvanjskom polju krunit valja.

Kroz stoljeća je trajo divski boj,
Što hrvatsko ga pleme,
Za dom si novi vojevalo svoj
I njegova je krvca bila pravo sjeme,
Iz kog je nikla država mu jaka,
Da svatko njega časti
A klanja mu se vlasti
Na Adriji sinjoj zemlja svaka.

I, kladno sada zlatne krune sjaj
Sa kraljevske mu glave
Zablieštio je narod sakupljeni taj,
Tad Tomislav je stigo vršak svoje slave,
A gora, dol i more jeknu jekom
Od klika, što zaori,
Ko grom što zagromori:
„Oj, živila slava Tvoja viekom!“

Na četir’ strane sjeknu njegov mač,
Što znak nek bude svima,
Da nositi će poraz, prouzročit plač
Po cielom svietu puka svoga dušmanima,
A vojske silne oružje tad bljesnu,
Jer, rado će u poju
Vojevat š njim u boju —
I štitova sto tisuća tresnu.

Raširila se njihova je moć,
A slava sve do danas
Rasvjetljuje nam prošlost ko zvjezdica noć:
Jer divnu stvorili su domovinu za nas,
Poškropiv krvlju svojom prvi kamen
Prebajne zgrade one,
Gdje nikad ne utone
U zaborav junačtva im znamen.

I hrvatski dok živ nam bude rod,
Dok bude brat uz brata,
Viek slavit nam je radostni taj god:
Pred tisuć ljeta uskrs nas Hrvata!
I nek se vije crven—bielo plava
Ta zastava nam sveta,
A diljem cielog svieta
Nek ori se: Tomislavu slava!

Govor

U ozbiljnim epohalnim časovima narodnoga života dolikuje svjesnom sinu majke domovine, da za koji časak sjedne na školske klupe, gdje korisno predavanje drži stara učiteljica ali vazda lijepa i mila, koja je na sveučilištu svega čovječanstva primila diplomu sposobnosti, a zove se po uzvišenom zvanju svojem „magistra vitae” a po imenu zove se „historija”, ili našim milim jezikom hrvatskim „povjest”.

Povjest nas nauča poznavati dogodjaje, a to je baš onaj naukovni predmet, kod kojega se imademo ozbiljno zamisliti, da mu shvatimo veliku važnost. Značajno je to, što se povjestni dogodjaji obično stavljaju u sasvim drugu kategoriju duševnoga narodnoga života, nego li u koji oni spadaju. Obično se tvrdi, da pojedinci stvaraju dogodjaje ili epohalne preokrete. To je krivo shvaćanje. Povjesnički dogodjaji su izlijev sveukupne nepokvarene narodne volje i uzrok javnoga života; a pojedine osobe su tek posljedice ili tvorine toga uzroka.

Nije na primjer istina, da je Napoleon stvorio francuzko carstvo; već je istina, da je slobodna volja francuzkoga naroda stvorila dogodjaj, koji je stavio carsku krunu na Napoleonovu glavu. — Narodnja volja bijaše dogodjaj, a Napoleon tek slučaj.

Duh Oliwera Cromwela, bio on, kako mu drago jak, nije bio stvoriteljem ujedinjenih republika: Englezke, Irske i Škotske. Ujedinjena narodna volja stvorila je ujedinjenje tih velikih republika, i stvorila je ujedno Oliwera Cromwela kao protektora ili ephora. Taj dogodjaj (a ne osobna krivnja) odrubio je okrunjenu glavu englezkomu kralju Karlu I.

Na novcu ove slavne države, gdje mi sada uživamo blagodati slobode, stoji napisano: „E pluribus unum”. Ko je to prvi dao urezati u zlatni i srebrni novac ovih država, pogodio je historički dogodjaj ove zemlje. Nije samo jedan čovjek rekao „Amerika Američanima” već je volja cjelokupnoga naroda zatražila, da bude „E pluribus unum”. — Volja naroda u ogromnoj zemlji četirijuh zona stvorila je od 49 država jednu državu „E pluribus unum”. Volja naroda bijaše onaj umjetni stolar, koji je sagradio blistavu stolicu za predsjednika saveznih država. Ujedinjena volja naroda postavila je prvoga predsjednika na tu slavnu stolicu. Niti prvi, niti ikoji drugi predsjednik nije stvorio saveznih država, već je savez narodnje volje stvorio prvoga predsjednika i stvara ostale.

Bilježimo ovu činjenicu, a po tom dajmo krila duhu svojemu, koj ne poznaje zapreka mjesta ni vremena. Neka poleti u mile one i slavne krajeve hrvatske. — Neka motri i rasudjuje što se je u domovini Hrvata zbivalo nazad jedne potpune tisuće godina! Što se je u maloj ali miloj hrvatskoj zemlji zbivalo onda, kada se ni u dvadesetoj descendenciji nisu rodili praroditelji onoga slavnoga muža, Kristofa, koji je obreo ovu veliku zemlju, u kojoj mi sada živimo? Što se je u nas dogodilo mnogo prije, nego li je noga istoga Erika Rande stupila na kopno Groenlandije? Sjaj divnoga hrvatskoga nakita rijesi grudi hrvatskih junaka. Gvozdeno oružje, osvjetlano slavnim pobjedama, što ih je izvojištila ne opisiva heroička hrabrost hrvatskih junaka, svjetlucao se o bedrima hrvatskih banova. — Duša sveukupnoga naroda pjeva pjesmu najdivnije melodije. Narod pjeva pjesmu, koju je sam napisao, umočiv pero svoje u crvenilo krvi srca svoga. Pjeva tu pjesmu melodioznu ali „forte”, hoteć da sav svijet čuje glas hrvatske duše: Sloga i ljubav naša stavlja na prestolje prvoga kralja hrvatskoga Tomislava. Sloga i ljubav podala nam je umjetničke ruke, da od zlata i dragoga kamenja skujemo i satvorimo kraljevsku krunu, te ju postavimo na glavu junačkomu hrvatskomu sinu Tomislavu. Taj dogodjaj imao je, a i sada imade svoj jezik, kojim je ne ustrašivo svemu svietu progovorio: Evo Ti hrvatski sine Tomislave hrvatske krune! Stavi ju na dičnu glavu svoju s uvjerenjem, da je kruna mandat narodne volje i ujedno simbol narodnje slave. Kralj je mandatar, ili zapovjednik, koji zapovjedati imade, da se zapovjed narodne volje savjesno ovršuje.

Blago bijaše stanje hrvatskoga naroda, dok se je ovaj glas narodnje hrvatske duše čuo i razumio. Kad je nestalo sloge i ljubavi nestalo je kovača krune hrvatske a nestalo je ujedno i hrvatske sreće. Nesloga hrvatska stavlila je hrvatsku krunu na glavu tudjinca. Tako je potamnila kruna hrvatska. Tako je potamnila i slava slavnoga hrvatskoga naroda. — Onda je nastao nenaravan pojav, gdje pojedinac nije učinak već uzrok javnomu životu.

U takovom nenaravnom položaju moćni pojedinac, ukupno narodno tijelo, u kojem ne diše složan duh, smatra za mekani vosak, od kojega po volji i hiru može učiniti figurice, kakove si umišlja njegova gospodska volja. Takova volja pojedinca, koj nije predstavnik volje ukupnoga naroda, stvara nesnosljive odnošaje. Danas Ti njegova „najmilostivija” volja podpiše dekret za prvoga ministra, a sutra ista ova „najmilostivija” volja šalje ti svilen užinac, da te zadave na prvim vješalima.

Danas ste slavni Zrinjski i Frankopani, najslavniji i najdičniji junaci „mojega” hrvatskoga kraevstva. Vaša sablja odbijala je vazda junačkom snagom oštricu turske sablje, da ne dodje do „previšnjega” vrata mojega. To je danas, a sutra tupi austrijski švabski krvnik tupim orudjem rubi slavne i ponosite hrvatske glave hrvatskih mučenika Zrinjskoga i Frankopana. Za uzdarje prezrev nas!

Danas junački sin hrvatski Jelačić sa junačkim narodom hrvatskim prelazi rijeku Dravu, da krvlju svojom i naroda svoga spasi i život kralja i njegovo prestolje od bahatoga Magjara, koj je kralja skinuo s kraljevskoga prestolja. Sutra se oglasuje taj isti kralj te magjarskom skvrnitelju krune i prestolja daje premoć i tiransku upravo vlast nad hrvatskim osloboditeljem krune i kraljevske osobe.

Danas u ljepoj našoj zemlji Hrvatskoj hladni tudjinac smjelo i drzovito gazi načelo naravi, načelo istine i pravde. Gnjusan ovaj posao, koj je u diametralnoj opreci sa visinom moderne naobrazbe, ovršuje ledeni taj tudjinac odvažno i okrutno; jer opaža na svoju sreću, koja je nesreća hrvatskoga naroda, da ne dolazi u sukob sa snažnom složnom voljom cijeloga naroda. Braćo moja hrvatska! Ovako nebi smjelo dulje i dalje biti! Što jest tako, sami smo si krivi. Žalosno je, što nas bije tudja ruka, al je još žalosnije, što nas naša vlastita nesloga stavlja na ovu krvavu mrcvarnicu.

Oživimo stoga u sebi duh slavnih svojih pradjedova hrvatski. Oživimo u sebi duh, koj je živio u slavnom narodu hrvatskom prije tisuću godina, koj duh je za svojega kralja krunio hrvatskoga sina Tomislava.

Složan, živi duh ukupnoga, ponosnoga naroda hrvatskoga stvorit će jamačno dogodjaj, koj će skupocjenom krunom ovjenčati dičnu glavu trojednoga kralja hrvatskoga, koj se ne zove Tomislav, već „jedinstvo, samostalnost i sloboda” plemenitoga hrvatskoga naroda.

Ključne riječi #Ante Čuvalo #Hrvati u Americi #obljetnica krunidbe kralja Tomislava