piše: Stjepan Lice
FOTO: Pixabay
Uočljivo je, uočljivo i bolno:
oni koji se međusobno sukobljavaju, i pritom čak na različite načine surađuju, nerijetko služe istomu gospodaru.
Neprijatelju Čovjeka.
Služe Zlomu.
Služe mu katkada svjesni toga, katkada nesvjesni.
Ali služe mu uporno, sa starim ili novim razlozima i opravdanjima.
Dok Sveta Zemlja stradava, dok ju bezdušno potiru, nju i sve koji u njoj žive, dok oni koji se postavljaju kao gospodari života i smrti, Boga i čovjeka – ne mareći – i sebe potiru, pitam se: gdje će Sveta Zemlja opstati? Gdje će opstati, ne opstane li u nama? Među nama? Ne udomimo li […]
I uvijek iznova stradavaju nedužni.
Tako je danas.
Tako je bilo kroz vjekove.
Tako će – o Bože! – i biti.
Glad. Strah. Svakovrsna patnja. Smrt.
Smrt na najneshvatljivije i najokrutnije načine.
Sve nam je to nerijetko pred očima.
Rjeđe nadomak srcu. U srcu.
Ljudska – i neljudska – povijest pamti Adolfa Hitlera, Josifa Visarionoviča Staljina, Josipa Broza Tita…
I tolike moćnike i vlastodršce i prije i poslije njih. I uz njih.
Pamti one koji su bili predvodnici i nalogodavci onima koji su zbog svoje zaslijepljenosti ili svoje slabosti pristali sudjelovati u zlu.
Mi stariji pamtimo kako se u nas svojedobno, nakon smrti Josipa Broza Tita, ponavljala krilatica: „I poslije Tita – Tito!“
Da, i poslije Hitlera – Hitler!
I poslije Staljina – Staljin!
I poslije…
Kamo god pođeš: na istok ili zapad, na sjever ili jug, u prošlost ili… o Bože!
Posvuda.
Ono što se pojavljuje kao krilatica, postaje program, program koji traje. Oni koji su se odlučili za zlo – za Zloga – i nakon svoje smrti nastavljaju činiti zlo.
Između mnogih životnih mogućnosti, između mnogih putova, samo je jedan primjeren čovjeku – prostran za one koji se raduju životu, za one koji ljube, skučen za one koji se radosti, za one koji se ljubavi suprotstavljaju – njegovo dostojanstvo. Čovjek je dostojan svojega imena, povjerenja koje mu je iskazano, poslanja koje mu je povjereno, u […]
U zlo uprezati i one koji se skrivaju iza njihovih imena, i one koji su njihovim imenima – zbunjujuće – zaslijepljeni, očarani.
Nastavljaju ubijati i tijela i duše, međuljudske odnose.
Nastavljaju ubijati istinu.
Krivotvoriti svjetlo.
Njihova imena zamagljivanjem, bezdušnim opravdanjima prekrivaju zla koja su činili. Prekrivaju ih svakovrsnim lažima kako bi si priskrbili mir – kad već ne mogu istinit, onda mir duhovne poraženosti.
A da bi se laž prekrila, potrebna je veća laž.
Uvijek sve veća.
I tako u nedogled.
Otac laži otima im duše i oni vjeruju da nalaze svoju slobodu u tome što se nastoje odijeliti od svoje duše. I tako sudjeluju u obnavljanju, u umnažanju zla, oblikujući svijet odmaknut od istine.
Premda poraženi, oni ukazuju, uvjeravaju, da je dobrota u ovome svijetu poražena. Poražena, jer se očima prolaznosti čini nemoćnom. Jer ne nastupa na način zla.
Ali – kao što sveti Pavao piše – baštinici smo Božji i subaštinici Kristovi.
Kao subaštinici, pozvani smo biti suradnici Kristovi.
Biti suradnici u dobroti.
Pritom je dobro podsjećati se uvijek iznova na riječi Tomislava Janka Šagi-Bunića, značajnoga i podosta zaboravljenoga hrvatskog teologa, koji je često govorio da je bolje najveći neprijatelj dobroga.
Jer tako nam se često događa da promišljajući i raspravljajući o tome što bi bilo bolje, propuštamo činiti dobro.
Otac laži zavodi nas da se natječemo i nadmećemo u nastojanju oko dobrote, umjesto da u dobru spremno i srdačno surađujemo.
Između mnogih životnih mogućnosti, između mnogih putova, samo je jedan primjeren čovjeku – prostran za one koji se raduju životu, za one koji ljube, skučen za one koji se radosti, za one koji se ljubavi suprotstavljaju – njegovo dostojanstvo. Čovjek je dostojan svojega imena, povjerenja koje mu je iskazano, poslanja koje mu je povjereno, u […]
Ne, nije nam se boriti protiv zla i Zloga, nego se s Isusom, Dobrotom samom, predano zauzimati za dobro.
