Živjeti u tuđini tijekom blagdana može biti posebno teško…

Nema ništa ljepše nego podijeliti radost Kristova rođenja u krugu svoje obitelji. To jedinstveno iskustvo prati me od najranijih dana kad je naša mama svirala na glasoviru stare božićne napjeve, a cijel obitelj je pjevala. Tata je godinama gradio jaslice, izrađivao figurice, sagradio Jeruzalem od kartona, izradio svetu obitelj, anđele i pastire pa je to njegovo umjetničko djelo naraslo na 300 figurica koje bi rasporedio po poklopcu našega koncertnog glasovira. Nismo imali puno, bili smo siromašni, ali moja sestra, brat i ja bili smo sretni i radosni. Duše su nam bile ispunjene čudesnom ljepotom koju su za nas stvarali naši roditelji. Naučili su nas smislu Božjega čina ljubavi koji je poslao svoga sina na ovaj svijet radi našega spasenja.

U komunističkoj Jugoslaviji mnogi su naši susjedi i znanci skrivali svoje vjerske osjećaje i potajice slavili čin Kristova rođenja, a mnogi se izdavali za ateiste trudeći se iščupati iz srca vjeru svojih otaca. Moji su baka i djed morali otići u iseljeništvo da bi preživjeli, jer su kao mnogi naši sunarodnjaci ostali bez svega. Savezničko bombardiranje sravnilo im je sa zemljom jedini dom, a posjed su im „oslobodioci“ nacionalizirali. Težak život u tuđini, iako nisu naporno fizički radili jer su bili školovani i dobro su govorili njemački jezik, bio je još teži u danima kad su se slavili veliki crkveni blagdani. Tada bi ih, kao mnoge njihove sunarodnjake u inozemstvu, obuzela golema tuga za domom i obitelji. I oni su kao i mnogi drugi Hrvati u inozemstvu štedjeli i spremali različite potrepštine, slatkiše i darove za svoje najmilije mjesecima unaprijed kako bi na vrijeme stigli u domovinu i koliko-toliko olakšali im život u egzistencijalnoj stisci.

Njihovi, pak, Božići bili su daleko od onih čudesnih starih običaja, slatkih mirisa i topline koju su ostavili za sobom. Hrvatskih svećenika u to doba nije još bilo dovoljno u dijaspori, svete se mise slavile na jeziku domaćina, a nedostajao im je i duh divnih hrvatskih božićnih pjesama. Srce je bilo u domovini, a tijelo u tuđini. Jedino bi ih grijala nada da će se jednoga dana vratiti kući, iako se to ipak mnogima nikada nije ostvarilo.

Vremenom se broj obitelji koje su se odlučile potražiti sreću u inozemstvu povećao. Pomalo su se počeli okupljati oko prvih župnih kuća i hrvatskih katoličkih centara. Društveni život je počeo bujati, a domaći običaji budili su osjećaj bliskosti s korijenima.

Ono što je u iseljeništvu izraslo u snažan domoljubni narativ bio je rezultat kolektivne memorije koja se održavala na životu zahvaljujući čvrstoj povezanosti dijasporske zajednice i njezinoj neuništivoj želji za pravom na hrvatsku državu kamo bi se mogli vratiti i gdje se ne bi osjećali građanima drugoga reda. Taj je narativ u mnogočemu nalikovao biblijskim slikama židovskoga egzodusa. Prikaz svete obitelji u siromašnim jaslicama u Betlehemskoj štalici gdje je sam Bog došao na svijet podsjećao je hrvatskog iseljenika i njegovu obitelj na vlastito iskustvo izbjeglištva, nepriznatih i ponižavanih stranaca, sirotinje i isključenih iz društva većine s osjećajem s kojim su se morali nositi. Bile su to 60. i 70. godine dvadesetog stoljeća, godine nacionalnog zanosa i nade u velike političke promjene u domovini koje su donijele otrežnjenje cijeloj jednoj generaciji iseljene i domovinske mladosti gašenjem Hrvatskog proljeća.

Do pada berlinskog zida i raspada komunističkog imperija stasao je još jedan naraštaj Hrvata izvan domovine. Gastarbajteri su pustili korijene u zemljama srednje Europe i ostali, a s agresijom na Hrvatsku njima su se pridružili iseljenici iz novog kontingenta. Stvarale su se nove zajednice i obitelji, a domovina se polako počela prazniti. Područne Škole u udaljenim mjestima jedna za drugom počele su se gasiti, lokalni promet ostao je bez putnika, dućani pošte, bolnice bez klijenata. Dječji smijeh i igra utihnuli, a stara čeljad u domovini nije više imala ni snage ni potrebe pripremati i održavati tradiciju. Državne institucije i vlast uljuljkani se u sinekuri i po mogućnosti tražili vlastite probitke pa se nisu time zamarali, a vrijeme je nemilosrdno radilo protiv mlade države. Izostala su često i upozorenja duhovnih autoriteta o moralnoj iskvarenosti u društvu. New Age kultura i nastrane ideološke matrice počeli su na mala vrata prodirati sa Zapada i u hrvatsko društvo. Iako se dijaspora s tim nakaradnim filozofijama susretala ranije nego domaći ljudi, nekako se uspijevala sačuvati od lošega utjecaja zahvaljujući čvrstoj religioznoj i nacionalnoj svijesti i zdravom razumu svojih članova. Ali ni to se nije moglo zadugo održati.

Kako danas u konzumerističkom svijetu izgleda Božić našega čovjeka u domovini i u tuđini? Gotovo da se ne razlikuju jedan od drugoga. Globalistička agenda donijela je nove plodove sekularističkog i relativističkog pogleda na svijet. Božićni sajmovi preplavili su planetu, pa je postalo svejedno jeste li u Tokiju ili Madridu, u Sao Paulu ili Johannesburgu, u Zagrebu ili u Berlinu ‒ Božić je svugdje isti šareni cirkus, a Kristove prisutnosti nigdje. Svijet je postao malen, a autentične kulturne prakse i običaji se gube u jednoobraznosti kvazi kulture globalnoga tržišta robom i ljudima. Posvuda nas oplakuju isti mirisi, nude se iste marke, proizvodi, predmeti bez pečata kreativnosti. Prodaje se i kupuje, konzumira i troši. Tako je zapadni svijet pretvorio Božje Došašće u veliki sajam taštine, novca i provoda, a mali je Isus ostao negdje po strani. Ako naš iseljenik ili onaj u domovini želi doživjeti istinski susret s malenim Bogom, jedino mjesto gdje ga još može naći jest u nekoj crkvi i u svojoj vlastitoj duši.

Istina je, danas se osamljenost tijekom blagdanskih dana u dijaspori više ne osjeća tako snažno kao u prošlosti kad nije bilo tehnoloških sprava i interneta niti povoljnih putovanja, jer su suvremene tehnologije omogućile na umjetan način virtualnu bliskost ljudima s udaljenih odredišta svijeta, a pristojan dohodak mnogima i priliku za posjet domovini. Ipak, živjeti u tuđini tijekom blagdana može biti posebno teško, jer se uspomene neminovno jave snažnije nego u svakodnevnom životu, a nostalgija često preplavi dušu. Blagdanska tuga, različitog intenziteta, ovisit će o tome koliko su pojedinci bili spremni i sposobni prilagoditi se novim okolnostima u sredini koja im nije prvotni dom. Prijatelji kao i dobri domaćini u novom okruženju mogu uvelike pomoći da zemlju useljenja prihvatimo kao novo i pouzdano utočište. Ako u mjestu boravka postoji i hrvatski crkveni centar ili kakva druga udruga u kojoj se okupljaju sunarodnjaci, a pogotovo ako su još i veliki entuzijasti pa organiziraju različite vjerske i kulturne aktivnosti, mogu vam također dočarati ugođaj koji će podsjećati na stari dom. Naši ljudi u tim prigodama organiziraju i brojne humanitarne priredbe pokazujući tako skrb o potrebitima u duhu kršćanskog milosrđa. Božić u iseljeništvu često je prilika za velika okupljanja Hrvata u katoličkim misijama, udrugama ili obiteljima, a služi i kao most između starog i novog života daleko od domovine. Iseljeničke zajednice u tim prilikama ugošćuju i poznata imena hrvatskog glazbenog i umjetničkog miljea pa je doživljaj bliskosti s domovinskim ljudima još snažniji.

Osim toga, na blagdan Svete Obitelji koji dolazi u božićnome tjednu, 29. prosinca, katolička crkva obilježava i Svjetski dan iseljenika. Razgranate mreže hrvatskih katoličkih misija diljem svijeta posjećuju o blagdanima biskupi i hrvatski kler iz domovine s porukama ohrabrenja i utjehe iskazujući tako primjerom da nisu od Hrvatske zaboravljeni. Činili su to i u teškim vremenima agresije na Republiku Hrvatsku kada su hrabrili i podizali poljuljani moral naših iseljenika o mogućnosti da se dogodi čudo ‒ neovisnost i međunarodno priznanje Republike Hrvatske. Neke od tih poruke aktualne su i u današnjim prilikama. Tako su biskupi 1988. godine, kako bilježi Glas Koncila, u svome pastirskom pismu upućenom hrvatskoj dijaspori diljem svijeta istaknuli: „Množe se godine izbivanja brojnih naših ljudi izvan domovine i godine naših zajedničkih napora da u tuđem svijetu ne izgube same sebe, da ne zaborave svoje vjere i svoga naroda. Oni su potrebni domovini i domovinskoj Crkvi, a ta hrvatska domovina i ta Crkva potrebne su njima. Narod i Crkva bez njih su siromašniji i slabiji, a oni su bez čvrstih veza s Crkvom i domovinom bez svojih korijena, bez svog ponosa, izloženi na milost i nemilost mnogim nedaćama“.

I zaista, te su riječi pogotovo danas žive u ovim bremenitim vremenima sveopće krize duha humanosti i mira. I posve je razumljivo da hrvatska dijaspora i danas s jednakom ljubavlju i brigom prati procese u domovini i da za nju moli Krista, kralja mira, ljubavi i radosti da je sačuva od svake pogibli. Glas hrvatske dijaspore, kao što je to bilo u najtežim časovima hrvatske opstojnosti, domovina ne smije zanemariti.

Prošlo je 1100 godina od krunidbe prvoga hrvatskog Kralja Tomislava kad je hrvatska država bila politički čimbenik na karti tadašnjega svijeta priznata od pape Ivana X., moćna i ponosna, obranjena i ujedinjena. Nakon ubojstva kralja Zvonimira i tisuću godišnjeg gubitka hrvatske samostalnosti, dok je stenjala pod tuđim vladarima, bilo je gotovo nezamislivo da će se ikada san o ponovnoj uspostavi Hrvatske kao slobodne države ostvariti. I to se istinsko čudo dogodilo zahvaljujući sinergiji domovinske Hrvatske i njezine dijaspore ‒ vjeri, upornosti i predanosti oba pola hrvatskoga razdijeljenog bića zahvaljujući žrtvi hrvatskih branitelja i uz pomoć Svevišnjega. Stoga smo pozvani da budemo čuvari pamćenja nacije i graditelji njezine budućnosti, usprkos burama i olujama svijeta. Ovu kolumnu završit ću s božićnom čestitkom svim čitateljima portala dijaspora.hr:

Tebi
I
Svim
Samotnicima
Kao i vama okruženima obiteljima
Susjedima i prijateljima
Sebi
Mojima i tvojima, našima
U domovini i u dalekim zakutcima svijeta
Svima otvorena srca koji uzdižu svoj pogled k nebesima
Pjevajući i slaveći s anđeoskim zborovima milost rođenja Djeteta Božjega
Vama
Čija srca se raduju
Čija kuća se zove Luka dobre nade
Onima koji vjeruju u božansku prirodu spasitelja Isusa
Onima koji ustraju u svjedočenju Radosne vijesti Njegova Evanđelja
I onima koji se traže, posrću i još ne nalaze snage da se odupru izazovima svijeta
Svima
Želim
Ljubav
Zdravlje
Mir, mudrost
I milost vjere u otajstvo vječnoga života
AMEN!

Tuga Tarle, Zagreb, Badnjak 2018.

Ključne riječi #Božić 2025. #božo #kolumna #kolumne #Tuga Tarle