U atentatu na Berislava teško je ranjena i njegova supruga te trudna kći Marijana. Trogodišnja Dinka smrtno je stradala u eksploziji bombe u Buenos Airesu

Jugoslavenski komunistički režim, nastao u posljednjim dionicama te nakon završetka Drugog svjetskog rata, svoju uspostavu i učvršćenje u prvome redu duguje širokoj i masovnoj represiji. Ona je uključivala masovna ubojstva stvarnih, ali i potencijalnih protivnika, dakle svih onih koji bi se u budućnosti mogli protiviti komunističkim vlastima. Želja za provođenjem komunističke revolucije, što je podrazumijevalo obračun s ideološkim neprijateljima i neistomišljenicima, bila je isprepletena s osvetom pobjednika nad poraženima, koja je nerijetko imala nacionalni moment, odnosno, očitovala se u ubijanju Hrvata koje su provodili jugoslavenski komunisti srpske nacionalnosti.

Stoga je hrvatski narod posebno teško stradao pri stvaranju jugoslavenske komunističke vlasti, pa najrecentnije historiografske procjene kažu da je samo u kompleksu događaja poznatih pod nazivom Bleiburška tragedija i Križni put hrvatskog naroda ubijeno najmanje 100 tisuća Hrvata. Najnoviji rezultati višedesetljetnih i interdisciplinarnih istraživanja, s posebnim naglaskom na ona arheološka, potvrdili su ranija saznanja da su u masovnim likvidacijama u Sloveniji bili ubijani ne samo odrasli muškarci – vojnici i civili – nego i žene, maloljetnici i djeca. K tome, da se radilo o sistematskom uništenju jednog dijela pripadnika hrvatskoga naroda koji je krenuo u povlačenje prema Austriji u svibnju 1945. godine

Nadalje, represija je podrazumijevala zatvaranje stotina tisuća osoba u zatvore i logore, od kojih je dio korišten kao robovska radna snaga, oduzimanje imovine, zabranu političkog djelovanja i društvenu marginalizaciju. Ukratko, svi oni koji su se našli na meti jugoslavenskih komunista bili su ili ubijeni ili protjerani iz Jugoslavije ili pak lišeni i najosnovnijih sredstava za život te bilo kakvog društvenog utjecaja. Glavna poluga jugoslavenskih komunističkih vlasti za provođenje spomenutih radnji bile su jugoslavenske sigurnosne službe. Ona prva nastala je još u svibnju 1944. godine pod imenom Odjeljenje za zaštitu naroda ili OZN-a, dok su njeni temelji udareni još u početcima djelovanja Narodnooslobodilačkog pokreta pod kontrolom Komunističke partije Jugoslavije. Dvije godine kasnije od OZN-e je ustrojena civilna sigurnosna služba nazvana Uprava državne bezbjednosti (UDB) te vojna, koja je nazvana Kontraobavještajna služba Jugoslavenske armije (KOS). UDBA je u drugoj polovici 1960-ih godina preimenovana u Službu državne sigurnosti (SDS). O karakteru jugoslavenske komunističke vlasti u razdoblju njezinog stvaranja i učvršćivanja mnogo govori podatak kako je OZN-a obilno kršila vlastite propise, zakone koji su vrijedili na tlu Jugoslavije te međunarodno pravo, a uz suradnju tužiteljstva i sudstva. Potonje se u prvom redu odnosilo na nezakonita smaknuća, koja su bila posljedica naredaba viših i nižih razina vlasti, ali i samovoljnog postupanja lokalnih OZN-inih dužnosnika, koje se pak nije sankcioniralo.

Nakon što je novouspostavljena komunistička vlast brutalnom i širokom represijom uništila, istjerala i marginalizirala bilo kakvu oporbu, jugoslavenske sigurnosne službe postale su jedan od najvažnijih faktora u očuvanju nestabilne Jugoslavije, uz Komunističku partiju Jugoslavije (kasnije: Savez komunista Jugoslavije) te Jugoslavensku narodnu armiju s dominantno srbijanskim visokim časničkim kadrom. Komunisti su nastojali kontrolirati i izvršiti utjecaj nad što više aspekata života stanovnika u Jugoslaviji, a oni koji su se tome pokušali opirati dolazili su pod nadzor, a često i udar sigurnosnih službi. O tome što je režim smatrao „neprijateljskom djelatnošću“ bilo kakvo kritiziranje, mnogo govori činjenica da je „neprijateljska promidžba“ određena i kao kritički razgovor o bilo kojem aspektu života u Jugoslaviji između samo dvije osobe.

Unatoč navedenome, u mladim hrvatskim naraštajima, koji su kroz školski sustav, omladinske komunističke organizacije, medije i slično bile izvrgnuti snažnoj komunističkoj ideologizaciji i jugoslavenskoj državnoj promidžbi, formirali su se brojni pojedinci koji su smatrali kako je od presudnog interesa hrvatskoga naroda stvaranje samostalne i demokratske države. Stoga su se sastajali i razgovarali o toj i drugim temama, a u nekim slučajevima izrađivali i širili antirežimske letke te ispisivali antirežimske parole na javnim zgradama. Režim je preko sigurnosnih službi reagirao na brutalan način, pa su mnogi mladići, ali i neke djevojke zbog spomenutoga izbačeni iz škola, bili prisiljeni pobjeći u inozemstvu, ali isto tako osuđeni na zatvorske kazne te poslani u logore za tzv. preodgoj, u kojima su kažnjenici bili izvrgnuti nečovječnim fizičkim i psihičkim mučenjima. Jugoslavenske sigurnosne službe, a onda tužiteljstvo i sudovi, izrazito su tendenciozno tumačili opisanu aktivnost hrvatskih mladića i djevojaka, prikazujući spontane susrete i razgovore koji su sadržavali i kritike na račun režima kao opasnu neprijateljsku djelatnost. Bila je to posljedica, pored želje za potpunom kontrolom života stanovnika Jugoslavije, i paranoje režima, koji je u svakoj kritici, pa i potencijalnoj, vidio opasnost za svoj opstanak. Želeći dobiti „priznanje“ kako iza susreta i razgovora prijatelja i istomišljenika stoji zapravo nekakva revolucionarna organizacija, UDBA je čak i otimala neke hrvatske studente, držeći ih danima zatočene i podvrgavajući ih najtežim mučenjima.

Niz režimskih neistomišljenika osuđen je na najteže kazne, uključujući kazne smrti, na temelju izmišljenih optužbi za terorizam. Nadzor takvih ljudi i skupljanje „dokaza“ obavljale su upravo sigurnosne službe, a takvih postupaka nije bila pošteđena ni Katolička Crkva. Tako su dva hrvatska civila i dva franjevca osuđeni na smrt zbog navodnog postavljanje eksploziva kraj jedne tvornice u Zagrebu godine 1947., iza čega je zapravo stajala UDBA. Godine 1975. osuđena je skupina od 16 Hrvata, sastavljena u prvome redu intelektualaca i studenata, za provođenje i planiranje niza terorističkih djela. U stvarnosti, radilo se o povremenim susretima i razgovorima režimskih neistomišljenika, a jedino „terorističko djelo“ koje je počinjeno bilo je paljenje šume u okolici grada Zadra, koje je zbog prijetnji SDS-a bio prisiljen izvršiti jedan od osuđenih – Pavle Perović. On je prije uhićenja pobjegao u Saveznu Republiku Njemačku te javno svjedočio o ovim događajima, opisavši kako ga je SDS zavrbovao kao doušnika nakon premlaćivanja i mučenja električnim šokovima te da mu je jedan od zadataka bio poticati članove da daju „političke izjave“. Dakle, SDS-ov cilj bio je navesti režimske neistomišljenike da daju antirežimske izjave, kako bi se dobila podloga za njihovo kazneno gonjenje.

U tome kontekstu prikladno je navesti izjavu Milovana Đilasa, jednog od vodećih jugoslavenskih komunista, koji je od sredine 1950-ih godina postao disident. Pošto je sudjelovao u dirigiranju komunističke represije, kasnije je u svojoj popularnoj knjizi Nova Klasa. Kritika savremenog komunizma mogao utemeljeno ustvrditi da ljudi u komunističkim sustavima stradavaju ne zato što su prekršili zakon, nego zato što su protivnici režima te da je većina kažnjenih s pravnog stajališta nevina. Još je teže prošla skupina Hrvata osuđenih iduće, 1976. godine, budući da su njih čak petorica osuđeni na smrtnu kaznu, koja im je zatim zamijenjena onom od 20 godina zatvora. I u ovome slučaju radilo se o intelektualcima, režimskim neistomišljenicima, koji su pod groznim mučenjima priznali da su stajali iza eksplozije koja se zbila u središtu Zagreba. Iako nema izravnih dokaza kako je bombu postavila i aktivirao SDS, opravdano se sumnja da se dogodilo upravo to s ciljem dobivanja izlike djelovanja protiv osvjedočenih antirežimski orijentiranih osoba.

Jugoslavenske sigurnosne službe nastojale su što bolje nadzirati i kontrolirati političku emigraciju iz Jugoslavije, u kojoj su se brojem i djelatnošću isticali hrvatski politički emigranti. Glavni cilj jugoslavenskih sigurnosnih službi bio je onemogućiti hrvatske političke emigrante u širenju informacija o ideološki i nacionalno motiviranim progonima njihovih sunarodnjaka u domovini te zagovaranju stvaranja samostalne i demokratske hrvatske države. Pri tome se nisu birala sredstva – prijetnje, ucjene, izazivanje sukoba unutar obitelji, kruga prijatelja, društva ili organizacije lažnim informacijama, klevetanje pred vlastima država u kojima su emigranti živjeli, uništavanje imovine. Uz to, jugoslavenske sigurnosne službe ubile su, ranile ili otele preko stotinu Hrvata u inozemstvu. Vrlo mali broj hrvatskih političkih emigranata, kao posljedicu represije i društvene marginalizacije jugoslavenskog komunističkog režima, a često iz očaja i/ili obrane od jugoslavenskih agenata u inozemstvu, odlučio je zagovarati i koristiti nasilje u antijugoslavenskom djelovanju. Međutim, jugoslavenski je režim to iskoristio da ocrnjuje cjelokupnu hrvatsku političku emigraciju ne samo kao fašističku nego i terorističku, ubijajući i otimajući i one Hrvate koji nisu ni zagovarali ni poduzimali akcije koje su uključivale korištenje nasilja.

Tako su jugoslavenske obavještajne službe godine 1977. otele u Italiji boležljivog hrvatskog političkog emigranta, pjesnika i filozofa, Vjenceslava Čižeka. Nakon što je bio neko vrijeme ilegalno zatočen, „službeno“ je uhićen, optužen i osuđen na 15 godina robije. U dokumentu jugoslavenskih sigurnosnih službi o otmici i ispitivanju njegova je djelatnost u emigraciji opisana ovako: „Njegova neprijateljska djelatnost naročito je došla do izražaja u organizovanju i izdavanju emigrantskih listova, pisanju članaka, pamfleta, pjesama, anegdota, letaka, karikatura i drugih brojnih materijala neprijateljske sadržine“. Čižek je brutalno zlostavljan i ponižavan u zatvoru gdje je potpuno oslijepio, a nakon mnogih prosvjeda hrvatske političke emigracije te apela Amnesty Internationala i zalaganja zapadnih političara i intelektualaca pušten je na slobodu 1988. godine.

Jugoslavenskim sigurnosnim službama posebno je bilo stalo izazivati što veće podjele među hrvatskim političkim emigrantima te su razni pokušaji okupljanja hrvatskih političkih izbjeglica za njih predstavljali opasnost. S tim ciljem u Parizu je 1978. godine ubijen Bruno Bušić, istaknuti hrvatski novinar i publicist, kojega je komunistički režim nadgledao od osnovnoškolskih dana, a počeo progoniti kao srednjoškolca. Naime, Bušić je sredinom 1970-ih godina bio prisiljen treći puta pred progonima pobjeći iz domovine, a kao osvjedočeni i nepopustljivi zagovaratelj samostalne i demokratske hrvatske države djelovao je kao kohezivni faktor velikog dijela hrvatske političke emigracije. Nakon njegove smrti, jugoslavenske su sigurnosne službe zaključile: „Ukupne mjere Službe na razbijanju jedinstva hrvatske [u originalu piše ustaške, op. au] emigracije posebno su rezultirale nakon smrti Brune Bušića. Dakle, u prošloj godini Služba je uspjela razbiti ono što je Bušić ostvario kroz HNV [Hrvatsko narodno vijeće, op. au.], tj. kakvo takvo jedinstvo starije i mlađe hrvatske [u originalu piše ustaške, op. au] emigracije.“

U napadima jugoslavenskih komunističkih službi na hrvatske političke emigrante bilo je i kolateralnih žrtava. Tako je u atentatu na Berislava Deželića u Saveznoj Republici Njemačkoj 1965. godine, pored njega teško ranjena i njegova supruga Marija te trudna kći Marijana. Svi troje pogođeni su s nekoliko metaka, kao što su svi troje ranjeni u glavu. Marijana je bila ranjena i u ruku koju je držala na trbuhu da zaštiti nerođeno dijete, budući da joj je jedan od ubojica nakon hitca u glavu, pucao i u trbuh. Dok je tada šestomjesečni dječak u Marijaninoj utrobi preživio, te sreće nisu bile dvije djevojčice. Trogodišnja Dinka Domančinović smrtno je stradala u eksploziji bombe u Hrvatskom domu u Buenos Airesu 1960. godine, a devetogodišnju Rosemarie Ševo plaćeni ubojica jugoslavenskih sigurnosnih službi smaknuo je 1972. godine u Italiji zajedno s njenom majkom Tatjanom i poočimom, hrvatskim političkim emigrantom Stjepanom Ševom.

Jedna od metoda djelovanja jugoslavenskih obavještajnih službi bilo je i nagovaranje hrvatskih političkih emigranata na kršenje zakona država u kojima su živjeli, kako bi isprovocirali njihov kazneni progon, ali i podmetanje „dokaza“ i davanje lažnih svjedočanstava s istim ciljem. Najpoznatiji takav slučaj bilo je suđenje šestorici Hrvata u Australiji 1981. godine, koji su najvećim dijelom osuđeni na visoke kazne zatvora zbog navodnog planiranja terorističkih napada na temelju svjedočenja SDS-ovog doušnika koji se infiltrirao među njih.

U poticanju pobune dijela srbijanskog stanovništva u Hrvatskoj te vođenju agresije Savezne Republike Jugoslavije na Republiku Hrvatsku u prvoj polovici 1990-ih godina važnu su ulogu igrali i pripadnici jugoslavenskih obavještajnih službi. Kao ilustraciju toga, dovoljno je reći da je čelnik KOS-a Aleksandar Vasiljević organizirao logore u Hrvatskoj i Srbiji za hrvatske ratne zarobljenike i civile, u kojima su oni bili mučeni i zlostavljani, od čega su neki i preminuli.

Na raspad komunističke Jugoslavije početkom 1990-ih godina dio pripadnika komunističkih sigurnosnih službi, a koji su bili uključeni u ubojstva, otmice i progone političkih protivnika jugoslavenskoga režima u zemlji i inozemstvu, reagirao je oportunistički. Odnosno, prihvatio je samostalnu hrvatsku državu i demokratski izabranu vlast kako bi sačuvao do tada stečene pozicije moći, povlastice i zgrnuti kapital, a u situaciji kada se mlada hrvatska država borila za opstanak i imala ograničene mogućnosti za – najšire govoreći – lustraciju od svih elemenata komunizma. Tako su postupile i mnoge druge osobe koje su bile dio raznih struktura jugoslavenskoga komunističkog režima. Uz navedeno, izostala je i jasnija osuda komunističkih zločina od strane svih relevantnih društvenih faktora, zbog čega su psihički, ali i fizički ožiljci stradanja kod malobrojnih još uvijek živih žrtava bolni, kao i kod brojnih potomaka i rođaka progonjenih i ubijenih

Ključne riječi #Bruno Bušić #ubojstva u dijaspori #Wollfy Krašić