Očuvanje nacionalnoga identiteta Hrvata u Švedskoj

Jedan od procesa koji je obilježio povijest hrvatskog državnog i etničkog prostora od konca 19. stoljeća nadalje jest iseljavanje. Od otprilike 1880. godine pa do danas područje današnje Republike Hrvatske, kao i nekih okolnih država u kojima žive Hrvati, u prvom redu Bosne i Hercegovine, zadesilo je nekoliko velikih valova iseljavanja uz brojne pojedinačne i skupne odlaske i bjegove.

Potisni faktori uglavnom su bili nepovoljna gospodarska situacija te politički progoni i marginalizacija, ali i neki drugi, poput avanturizma. Znatan dio iseljenika kvalitetniji i sigurniji život potražio je u prekomorskim zemljama, dok je zapadna Europa postala novi dom za jedan dio političkih izbjeglica te ekonomskih emigranata ponajviše u razdoblju nakon Drugog svjetskog rata, odnosno za postojanja komunističke Jugoslavije.

Savezna Republika Njemačka postala je utočište za dio političkih emigranata nakon Drugog svjetskog rata, kao i odredište daleko većeg broja Hrvata koji su od početka 1960-ih godina stizali kao radni migranti na tzv. privremeni rad.  Hrvati iz te dvije kategorije – političke izbjeglice te radni migranti, čiji je ostanak u inozemstvu sve više gubio karakter privremenosti, imigrirali su i u Švedsku, državu na sjeveru Europe s dugom tradicijom parlamentarizma i propulzivnim gospodarstvom, koja je nudila ono što nisu imali u domovini – mogućnost nesmetanog političkog i društvenog djelovanja te zaposlenja i ostvarivanja bržeg napretka na društvenoj ljestvici. Iako ne postoje istraživanja o točnom broju Hrvata i njihovih potomaka u Švedskoj, procjenjuje se da ih je početkom 21. stoljeća bilo oko dvadeset tisuća.

Kao i diljem zapadnoga svijeta, i hrvatske političke izbjeglice u Švedskoj počele su tijekom 1950-ih godina djelovati na političkom planu s ciljem stvaranja samostalne i demokratske države, koje je bilo obilježeno snažnom antijugoslavenskom i antikomunističkom notom. Nadalje, Hrvati u Švedskoj tijekom 1960-ih godina počeli su se okupljati i na društvenom planu, dok se novi oblik organiziranja, ovoga puta u ozračju ograničene liberalizacije u domovini te s osloncem na domovinsku kulturnu instituciju – Maticu hrvatsku, pojavio 1970. godine sa stvaranjem Društva prijatelja Matice hrvatske „Matija Gubec“ (skraćeno – Društvo „Matija Gubec“, DMG).

Dočim su liberalno-nacionalna kretanja u Hrvatskoj nasilno zaustavljena otprilike dvije godine kasnije gušenjem pokreta popularno zvanog Hrvatsko proljeće, DMG je nastavio s djelovanjem, koje se sastojalo od upoznavanja švedske javnosti s represijom u domovini, zastupanja svojih članova i njihovih interesa pred raznim švedskim institucijama neovisno od Jugoslavije te raznih akcija i manifestacija kojima je cilj bio očuvati hrvatski nacionalni identitet hrvatskih useljenika i njihovih potomaka.

Želeći biti još učinkovitije u spomenutim i sličnim naporima, DMG je poveo akciju okupljanja hrvatskih organizacija i društava u Švedskoj koja su bila demokratski orijentirana te se bavila kulturnom i športskom aktivnošću. To se nastojanje uobličilo kroz stvaranje Saveza hrvatskih kulturnih, športskih i vjerskih društava u Švedskoj godine 1978. Naziv organizacije na švedskom jeziku glasio je Kroatiska riksförbundet, a sljednik spomenute organizacije postoji i danas te djeluje pod imenom Savez Hrvatskih Društava Švedska (Kroatiska Riksförbundet Sverige). Kolokvijalno se nazivao Hrvatski savez.

Uz neke hrvatske političke emigrante u Švedskoj, većinu članova Hrvatskog saveza činili su radni migranti hrvatske nacionalnosti, koji nisu željeli sudjelovati u radu tzv. jugoslavenskih klubova, koji su djelovali u okviru Jugoslavenskog saveza, paradržavne organizacije jugoslavenskoga komunističkog režima, koja je služila za nadzor, kontrolu i osiguranje utjecaja među jugoslavenskim građanima na tzv. privremenom radu u inozemstvu. Dakle, Hrvatski je savez služio i kao obrana od raznih oblika represije jugoslavenskoga komunističkog režima, kako tijekom boravka članova HS-a u Jugoslaviji, tako i u Švedskoj. Doista, neki od hrvatskih imigranata bili su izloženi pritisku i demonizaciji od strane jugoslavenskoga režima u svojoj novoj domovini, uglavnom kroz aktivnosti jugoslavenskog veleposlanstva i konzulata, ali i od strane jugoslavenskih obavještajnih službi. Iako nominalno nepolitička organizacija, Hrvatski savez zalagao se za poštivanje ljudskih i nacionalnih prava u Jugoslaviji. Jedan od aspekata ove vrste aktivnosti bilo je informiranje švedskih političara i javnosti o progonu hrvatskih disidenata ili o mučenju hrvatskih političkih zatvorenika.

Jedna od težnji Hrvatskoga saveza bila je i što bolja integracija hrvatskih useljenika u švedsko društvo, uz istodobno očuvanje hrvatskog nacionalnog identiteta. Govoreći o potonjem, velika se pozornost posvećivala očuvanju i prezentiranju kulturne tradicije, posebno u vidu godišnjih manifestacija koje su okupljale velik broj sudionika i gledatelja, a nazivale su se Smotre hrvatske kulture. Iako je ustavom Socijalističke Republike Hrvatske hrvatski književni jezik definiran kao službeni jezik, pa se onda koristio i za poučavanje u školama, u dopunskoj nastavi za djecu radnih migranata u zapadnoj Europi, pa tako i u Švedskoj, koristio se srpskohrvatski ili hrvatskosrpski jezik. Pored toga, hrvatskoj je djeci često nametana njegova tzv. istočna, srpska varijanta. Hrvatski se savez pak u nizu slučajeva uspješno izborio da se za učitelje dopunske nastave izaberu njegovi članovi, koji su hrvatsku djecu podučavali na hrvatskom književnom jeziku. Uz to, Hrvatski savez zalagao se za korištenje hrvatskoga književnog jezika u Švedskoj i na drugim poljima, primjerice u komunikaciji švedskih državnih institucija s hrvatskim useljenicima. K tome, imao je značajnu ulogu u tome što je došlo do izdavanja zasebnog, hrvatsko-švedskog rječnika, a ne samo srpskohrvatsko-švedskog, kako je bilo planirano prvobitno.

Koncentrirajući se na značaj Smotre hrvatske kulture za Hrvate u Švedskoj, njihov je cilj bio dvostruk. Jedan od njih bio je okupljanje hrvatskih društava razasutih po ogromnim švedskim prostranstvima i osvještavanje o potrebi zajedničkih nastupa. Ovi događaji bili su od velike važnosti za članove Hrvatskog saveza, posebno za one iz manjih švedskih gradova gdje je bilo relativno malo Hrvata, u usporedbi s, primjerice, Göteborgom ili Malmöem, jer su doprinosili društvenoj koheziji i sprječavali ili usporavali asimilaciju. Također, impresivan program pjesama, plesova i recitacija, izložbi rukotvorina i slično poslužio je da švedskim gostima dade predodžbu o hrvatskoj kulturi, ali je istodobno služio i kao iskaz ozbiljnosti djelovanja Hrvatskoga saveza u odnosu na švedske institucije. Povremeno su sudjelovali čak i švedski folklorni ansambli, a bili su pozvani i švedski umirovljenici.

Nastup na Smotri hrvatske kulture bio je posebno važan za djecu i mlade, u kontekstu izgradnje i očuvanja hrvatskoga nacionalnog identiteta. Svaka Smotra hrvatske kulture bila je rezultat cjelogodišnjih priprema hrvatskih, prvenstveno kulturnih društava, koja su zauzimala značajan dio slobodnog vremena njihovih članova. Pritom je važno istaknuti ulogu instruktora i učitelja, prvenstveno onih koji su radili s djecom i mladima, jer su uglavnom bili samouki i nisu bili plaćeni za taj ogroman trud i ulaganje slobodnog vremena. Stoga je Smotra hrvatske kulture bila rezultat ogromne količine idealizma i žrtve Hrvata u Švedskoj.

Na prvoj Smotri 1980. godine sudjelovalo je oko 100 izvođača pred skromnom publikom od oko 500 Hrvata. Sljedeća, održana 3. listopada 1981. u Göteborgu, bila je daleko posjećenija. Prema Hrvatskom glasniku, časopisu kojega je izdavao Hrvatski savez, prisustvovalo je oko 2000 ljudi, od kojih je nastupilo oko 300, uglavnom mladih i djece. Spomenuti izvor sugerira da je Jugoslavenski savez pokušao ishoditi zabranu Smotre, ali nadležne švedske vlasti nisu uslišile taj zahtjev. S druge strane, čini se da je jugoslavenska strana uspjela utjecati na neke novinare, budući da nisu bili prisutni oni koji su izvještavali o tzv. imigracijskim pitanjima.

Ipak, o događaju su izvijestili neki lokalni švedski mediji. Važno je reći i da su u ovoj manifestaciji sudjelovala i neka hrvatska društva koja nisu bila dio Hrvatskoga saveza, pa je Smotra hrvatske kulture povezivala nacionalno osviještene Hrvate u Švedskoj, koji su inače bili podijeljeni po ideološkim, političkim ili drugim linijama. Jutarnji dio programa uključivao je sportska natjecanja (nogomet, stolni tenis, šah), izložbu rukotvorina i knjiga. Kulturni dio održan je poslijepodne, u trajanju od čak četiri i pol sata, dok je na kraju događaja odana počast dvojici Hrvata koje je u Švedskoj pogubila jugoslavenska obavještajna služba – Miji Lijiću i Stipi Mikuliću. Godine 1987. jugoslavenska obavještajna služba, koja je ponekad znatno podcjenjivala brojke, izvijestila je da je festivalu prisustvovalo oko 1500 posjetitelja i 200 izvođača te da je nogometni klub „Croatia“ iz Malmöa odigrao prijateljsku utakmicu s veteranima trofejnog švedskog kluba „Malmö“.

Svake godine vodstvo Hrvatskog saveza izabralo bi jednu javnu osobu koja se tijekom protekle godine posebno zauzela za hrvatske useljenike te joj dodijelilo naslov „počasnog Krabata“ (krabat na starošvedskom znači Hrvat, a na modernom švedskom nestašan mladić), kao i značku tada zabranjene Matice hrvatske u domovini, s lovorovim vijencem. Brojni švedski političari i javne osobe, prvo s lokalne razine, a zatim sve češće i osobe iz vrha javnog života, prisustvovali su Smotrama, kojima je tako rasla važnost. Među istaknutim „Krabatima“ bili su zastupnik SDP-a u parlamentu i sindikalni dužnosnik u tvornici Volvo Ralf Lindström, jedna od vodećih osoba Liberalne stranke Andres Küng, ministrica obrazovanja Ulla Tillander iz Stranke centra te poznati publicist, stručnjak za vanjsku politiku i predsjednik švedske podružnice Paneuropske unije Arvid Fredborg.

Među počasnim Hrvatima najpoznatiji je bio predsjednik Liberalne stranke Bengt Westerberg, koji je počasnu titulu primio na smotri 1988. godine i tom se prilikom susreo s Vladimirom Šeksom, hrvatskim disidentom i potom jednim od vodećih hrvatskih političara 1990-ih. Kako je zbog prihvaćanja ove titule prema Westerbergu praktički preko noći proradio cijeli sustav laži i obmana koje je lansirao Jugoslavenski savez, pokazalo se do koje mjere je ta organizacija djelovala kao ekspozitura beogradskih vlasti.

Zaključno, Smotre hrvatske kulture bile su najznačajnija manifestacija Hrvata u Švedskoj tijekom 1980-ih godina, u situaciji kada nije postojala samostalna hrvatska država, dok ih je ona iz koje su iselili – komunistička Jugoslavija – diskriminirala i progonila. Njihova organizacija činila je značajan dio cjelogodišnjih aktivnosti članova hrvatskih društava, a kroz ovu manifestaciju bili su najvidljiviji raznim švedskim institucijama, državnim dužnosnicima, političarima, intelektualcima i javnosti. O značaju Smotre hrvatske kulture možda najbolje svjedoči činjenica da se ona održava i danas.

Ključne riječi #Hrvati u Švedskoj #Vladimir Šeks #Wollfy Krašić