Hrvatsku djecu podučavaju srpski nastavnici na srpskom jeziku, dok ateistički nastavnici podučavaju većinski katoličku djecu

Zbog nemogućnosti učinkovitog rješavanja gospodarske krize, koja se očitovala i u visokoj stopi nezaposlenosti režim komunističke Jugoslavije od početka 1960-ih godina dopustio je dijelu svojih građana da privremeno boravi i radi u kapitalističkim državama zapadne Europe. Spomenuta je populacija iz godine u godinu strelovito rasla, pri čemu je od sredine 1970-ih na snazi dobio proces tzv. spajanja obitelji, odnosno odlaska u inozemstvo supruga i/ili djece radnih migranata. Jugoslavenske komunističke vlasti nastojale su na razne načine nadzirati i kontrolirati preko milijun svojih građana koji su veći dio godine boravili u inozemstvu. Činile su to preko obavještajnih službi, diplomatske mreže, kao i organizacija kojima je načelan cilj bilo okupljanje radnih migranata radi druženja i zabave, te kulturnog i športskog rada, a koje su postale poznate pod kolokvijalnim nazivom jugoslavenski klubovi. Naime, jugoslavenski totalitarni režim strahovao je da bi dio njegovih građana, živeći u kapitalističkom i demokratskom sustavu, mogao izgubiti navodnu vjeru u socijalizam kao najbolji društveni poredak te lojalnost Jugoslaviji kao državi.

Jedan od oblika nadzora, kontrole i osiguravanja utjecaja bilo je i organiziranje jugoslavenske dopunske škole (JDŠ) u državama s većim brojem djece radnih migranata iz Jugoslavije. Proklamirani cilj spomenutoga poteza bio je spriječiti asimilaciju djece radnih migranata te ih pripremiti za povratak u jugoslavenski školski sustav budući da je režim neprestano isticao privremenost boravka radnih migranata i članova njihovih obitelji u inozemstvu, iako je znatan broj njih tendirao trajnom životu izvan Jugoslavije. No, JDŠ se u prvom redu koristila za indoktrinaciju djece marksizmom i jugoslavenskom državnom ideologijom. Također, pod izgovorom borbe protiv asimilacije, kod djece se u prvom redu nastojao izgraditi zajednički, jugoslavenski identitet na temeljima onoga srpskoga, što je, među ostalim, podrazumijevalo potiskivanje elemenata hrvatskoga nacionalnog identiteta kod hrvatske djece. Takva praksa bila je neprihvatljiva mnogim obiteljima hrvatskih radnih migranata, čiji su članovi bili praktični katolički vjernici te gajili zazor, pa i neprijateljstvo prema jugoslavenskom komunističkom režimu. K tomu, hrvatska djeca bila su izložena zatiranju jednog od najvažnijih elemenata hrvatskoga nacionalnog identiteta – jezika, jer su u nizu slučajeva bila prisiljena učiti tzv. istočnu varijantu umjetnog i od strane vrha jugoslavenske komunističke vlasti nametnutog srpskohrvatskog ili hrvatskosrpskog jezika. Opisano stanje dovodilo je do brojnih iskaza nezadovoljstva, pa dio djece hrvatskih radnih migranata nije polazio JDŠ zbog želje njihovih roditelja da sačuvaju hrvatski nacionalni identitet.

Dakle, komunistička je Jugoslavija dopunsku nastavu koristila za ideološko-državnu indoktrinaciju djece; drugim riječima, djeci se nastojala tim putem usaditi kako komunistička ideologija tako i vjernost Jugoslaviji kao državi. To sugerira niz jugoslavenskih dokumenata, pa tako i izvadak iz jednoga koji je nastao 1984. godine, a koji kaže: „Za Jugoslaviju je to krupno političko pitanje, za razliku od drugih zemalja emigracije, jer je dopunska nastava, bez obzira na ograničeni broj časova, najneposredniji oblik našeg vaspitno-obrazovnog i idejnog (! op. au.) delovanja na jugoslovensku decu i omladinu, uključenu u školski sistem i društvo zemalja imigracije čija je idejna i ideološka platforma suprotna našoj“. Također, baš kao i kod njihovih vršnjaka u Jugoslaviji, mnogo se radilo na razvijanju kulta ličnosti jugoslavenskoga doživotnog predsjednika i neprijepornog vođe, glavnog kohezivnog faktora jugoslavenske države – Josipa Broza Tita. Sve navedeno osnaživalo se primanjem u pionirsku organizaciju, koja je dijelom imala i paramilitarni karakter te bila važan mehanizam kojim se djecu radnih migranata, iako su boravila izvan Jugoslavije, nastojalo izgraditi da budu ne samo njeni odani građani, nego i vjerni „vojnici Partije“. Ključnu ulogu u tome imali su nastavnici JDŠ-a, koji su morali biti članovi SK, a u svojem su djelovanju čvrsto surađivali s jugoslavenskim konzulatima.

Hrvatski emigrantski časopis Nova Hrvatska prilično često je pisao o problemima hrvatskih radnih migranata, ponajprije u Saveznoj Republici Njemačkoj SRNj – gdje ih je bilo najviše, osvrćući se i na spomenuto pitanje. U članku iz 1976. godine, koji je opisivao situaciju na području Münchena, upozorava se da jugoslavenski konzulat vrši pritisak na radne migrante da upisuju svoju djecu u dopunsku nastavu, prijeteći im „političkim posljedicama“ i tvrdeći da se onoj djeci koja polaze samo njemačke škole neće priznati završeni razredi kada se vrate u Jugoslaviju. Dalje se navodi da hrvatsku djecu podučavaju srpski nastavnici na srpskom jeziku; zatim, da ateistički nastavnici podučavaju većinski katoličku djecu, a isto tako da „ekstremno komunistički učitelji i nastavnici ideološki utječu na djecu koja potječu iz demokratski orijentiranih obitelji“. Stoga se donosi zaključak da su djeca hrvatske nacionalnosti u inozemstvu „podvrgnuta još koncentriranijem jugoslavenstvu nego da su u domovini“. Posljedice takve situacije, nastavljao je članak, ogledaju se u roditeljskim prigovorima da im djeca koriste srpske riječi i izraze; nadalje, da im nastavnici dopunske nastave odvraćaju djecu od vjere te ih ispituju o političkim stavovima njihovih roditelja.

Zbog opisanoga stanja, dio radnih migranata hrvatske nacionalnosti slao je svoju djecu u odgojno-obrazovne organizacije koje su ustrojile hrvatske katoličke misije (HKM), zatim nekoliko Hrvatskih kulturnih zajednica (HKZ), koje su u SRNj osnivane od 1979. godine, dok je u Švedskoj tamošnji Hrvatski savez uspješno u dopunsku nastavu za hrvatsku djecu uspio jednim dijelom postaviti nastavnike koji ni na koji način nisu bili povezani s jugoslavenskim režimom. Stoga je prema kraju 1980-ih godina sve manji broj učenika hrvatske nacionalnosti polazio JDŠ, a zbog nasilja koje se provodilo nad njihovim nacionalnim identitetom, kao i političke indoktrinacije. Dio njih izlaz je tražio u asimilaciji. Jedan nastavnik JDŠ-a tako je izjavio djeca Talijana, Grka i Turaka u dopunskim školama za vrijeme stanke govore svojim materinjim jezikom, dok „moji učenici govore njemački“. Dalje je kazao da doseljenici iz spomenutih zemalja u raznim prilikama ističu svoju nacionalnost, a „mnogi Jugoslaveni kao da se trude, da se što više utope u sredinu u kojoj žive, kako bi bili manje uočljivi i prepoznatljiviji“. Autor članka iz Nove Hrvatske dodao je da je potonje razumljivo, budući da ne postoji jugoslavenska nacionalnost, a kada bi se isticala ona hrvatska ili albanska, onda bi takve osobe naišle na režimsku represiju.

Jugoslavenske su vlasti u inozemstvu nastojale umanjiti utjecaj HKM-ova, uključujući i onaj na hrvatsku djecu – ponovno koristeći razne oblike represije. Povodom proslave 1300 godina od pokrštavanja Hrvata, u Frankfurtu na Majni održana je Biblijska olimpijada za mlade hrvatske katolike. Međutim, nastavnici JDŠ-a prijetili su učenicima koji su namjeravali prisustvovati da im neće izdati svjedodžbu na kraju školske godine. To bi značilo da ako bi se dijete vratilo u Jugoslaviju, taj mu razred ne bi bio priznat kao završen. Posebno velik broj takvih prijetnji zabilježen je na području Nürnberga, a onda i velik broj odjava za sudjelovanje na Olimpijadi. Također, jugoslavenski su nastavnici uz pomoć jugoslavenskih konzulata sabotirali vjersku nastavu u njemačkim školama, koja je bila djelomično obvezna. Konkretnije, utjecali su na pravljenje rasporeda nastave na način da je katoličkom dušobrižniku bilo nemoguće uklopiti se u njega. Ili, tvrdili su da su djeca već umorna i preopterećena, i da nisu u stanju prisustvovati vjerskoj obuci u popodnevnim satima, kada se ona najčešće izvodila. Povodom niza subverzija i pritisaka raznih jugoslavenskih dužnosnika usmjerenih protiv jugoslavenskih građana općenito, koji su aktivno prakticirali katoličku vjeru, čak je i pomoćni biskup Brandenburga, koji je u Hamburgu i pokrajini Schleswig-Holstein vodio dušobrižničku službu za preko 50 000 katolika, među kojima su većinom bili Hrvati, izrazio „bojazan zbog pojačane komunističke špijunske djelatnosti među vjernicima strancima“. Da je za takav istup itekako imao argumenata, svjedoči događaj iz Stuttgarta. Naime, kada su se vršili manji popravci u prostorijama Hrvatskog centra u Stuttgartu, koji je otvoren u sklopu tamošnje HKM, otkriveni su prislušni uređaji u zidu. Hrvatski misionari bili su izloženi različitim oblicima psihičkog terora; primjerice, primali su velik broj anonimnih prijetnji putem telefona. Jugoslavenski konzuli pozivali su ih na razgovore i vršili razne oblike pritiska. Niz hrvatskih svećenika osjećao je strah povodom odlazaka u Jugoslaviju, jer nisu znali što im se može dogoditi. Jedan je hrvatski radni migrant tako dao sljedeću izjavu za njemačke medije: „Poznato je da Tito u vlastitoj zemlji radi što hoće, ali je neoprostivo da Nijemci ne vide ili ne žele vidjeti pod kakvim pritiskom žive danas gastarbajteri u Njemačkoj“.

Vraćajući se na problematiku školovanja djece radnih migranata iz Jugoslavije u SRNj, jedan tekst objavljen u Novoj Hrvatskoj razotkrio je teško pojmljivu, ali ipak očito stvarnu situaciju u njemačkoj saveznoj pokrajini Hessen. Prema njenom tadašnjem zakonu, za useljeničku djecu nisu se smjele uvoditi zasebne škole. Djeca su trebala pohađati njemačke škole, u kojima su pak predviđeni posebni razredi na jezicima zemalja iz kojih dolaze djeca radnih migranata. Takvi su razredi bili dio njemačkih škola i podlijegali njemačkim zakonima i propisima. Inozemna djeca dobivala su iste formulare i svjedodžbe kao i njemačka, na kojima su bile i ocjene iz nacionalne grupe predmeta. Ali, u praksi se odvijalo nešto sasvim drugo, budući da je tadašnja vlada spomenute pokrajine njegovala izrazito prijateljske odnose s Jugoslavijom. Tako se zbivalo ono što je opisano ranije – u nastavi se provodila jugoslavenska državna promidžba i njegovao Titov kult ličnosti. Roditelji hrvatske nacionalnosti, antijugoslavenski raspoloženi, to su trpjeli, jer su se bojali da će im se oduzeti ili neće produžiti putovnica, odnosno da će biti maltretirani prilikom boravka u Jugoslaviji. Nastavu u jednoj tamošnjoj školi, u kojoj su većinu činila hrvatska djeca, izvodio je srpski učitelj iz Bosne, koji je govorio da predaje „na svim dijalektima naših naroda“. „Velikodušno“ je dopuštao hrvatskoj djeci na govore na hrvatskom „dijalektu“, a on im je odgovarao na srpskom jeziku, ponekad ubacujući koju riječ na ijekavici. Kada ga je jedno dijete pitalo kako to da u udžbeniku koji je izdan u Socijalističkoj Republici Hrvatskoj i korišten u JDŠ piše „dijete“, a na ploči je učitelj napisao „dete“, on je odgovorio: „Pa, možeš ti napisati dete, tako je jednostavnije“.

Prema tada važećem njemačko-jugoslavenskom sporazumu, svjedodžbe dopunske nastave priznavale su se za nastavak školovanja u Jugoslaviji, bez potrebe polaganja diferencijalnog ispita. Iako je sporazum predviđao izdavanje njemačkih svjedodžbi, izdavale su se samo one na jugoslavenskim formularima, koji su imali i zvijezdu petokraku. Kada se jedan roditelj žalio školskim vlastima u Offenbachu, upozoravajući da je to suprotno zakonu, nadležni mu je službenik odgovorio: „Da, ali mi imamo još i interne upute, koje nisu sadržane u zakonu“. Pritužbe roditelja, bez obzira na pritiske i strah, ipak su se sve više gomilale. Kada su se školske vlasti pravile neinformiranima i pravdale „internim direktivama“, neki su se roditelji počeli obraćati političarima – najprije onima vladajućima iz SPD-a. Jedni su tvrdili da nisu informirani o toj temi, a drugi roditeljima odvraćali da su „preosjetljivi“ i da je u Jugoslaviji mnogo bolje nego li u ostalim komunističkim državama. Pokrajinski ministar kulture bio je „najbezobrazniji“ u osvrtu na ovu problematiku, zabilježila je Nova Hrvatska. On je u lipnju 1976. u pokrajinskom parlamentu rekao: „Zar ćete još zahtijevati da Njemačka tiska udžbenike za vašu djecu, kad vam ne odgovaraju oni iz Jugoslavije? Ili zar da dopustimo da se ti udžbenici priskrbe s one druge strane, protiv koje smo svi mi!?“. Mislio je, naravno, na protivnike jugoslavenskoga režima u inozemstvu. Unatoč opisanome, dio hrvatskih roditelja nastavio je upoznavati njemačke političare s nasiljem koje se provodilo nad nacionalnim identitetom, ali i ukupnim razvojem njihove djece.

Odrastajući u nekoj vrsti procijepa između diktature i demokracije, učenici podrijetlom iz Jugoslavije, a posebno Hrvati, bilježili su mnogo slabiji opći uspjeh u njemačkim školama, pa bi većina njih završila kao nekvalificirani pomoćni radnici. Stoga je djelovanje JDŠ-ova, kada je u pitanju dio djece radnih migranata hrvatske nacionalnosti imao poguban utjecaj ne samo na očuvanje hrvatskoga nacionalnoga identiteta, nego i razvoj te kvalitetu života uopće.

O tome je tekst objavio i hrvatski politički emigrant te istaknuti pjesnik Boris Maruna. Pri tome valja kazati da je kritika na račun režimskog tretmana hrvatske djece u inozemstvu u ovome slučaju dolazila od osobe koja je isto tako bila britak kritičar mnogih pojava među hrvatskim političkim emigrantima. Tome valja dodati i da je Maruna bio lijeve političke orijentacije. Pišući o teškoćama integracije i odupiranja asimilaciji hrvatske djece, ustanovio je da za to nisu odgovorne samo njemačke vlasti i hrvatski roditelji, nego i jugoslavenski režim. Procijenio je da u zapadnoj Europi Hrvati čine barem polovicu radnih migranata iz Jugoslavije, dodavši da prema jugoslavenskim izvorima oko 50% djece te populacije pohađa dopunsku nastavu, na čemu je angažirano preko 600 prosvjetnih radnika iz Jugoslavije. No, samo njih 150 dolazilo je iz SRH, a trećina svih radnika potjecalo je iz te republike – upozoravao je na znatan nesklad Maruna. Dio njih zasigurno nije hrvatske nacionalnosti, a kada se tu pridodaju prosvjetari iz BiH, nesumnjivo je da se radilo o diskriminaciji, zaključio je Maruna. Stoga je mali broj hrvatske djece pohađao JDŠ „jer ih ne može privući strani i naglašeno protuhrvatski karakter tog školovanja“, pojasnio je dalje. Djeca su se, prema Maruni, nalazila u teškoj poziciji – roditelji su željeli da se othrvaju germanizaciji, ali to nisu mogla činiti na temelju vlastite nacionalne kulture i jezika. Kao rješenje ovoga problema predložio je da se pokrene osnivanje zasebnih škola za hrvatsku djecu, ističući da i hrvatski radnici plaćaju poreze u zapadnim zemljama, pa imaju pravo odlučivati o školovanju vlastite djece.

Jedan članak iz Nove Hrvatske koji je govorio o ukupnoj štetnosti opisanih režimskih pritisaka na hrvatsku djecu započinjao je ogorčenom reakcijom jednog oca čiji je sin protiv svoje volje primljen u pionire. To je otac komentirao rekavši da se ne bi čudio da uskoro jugoslavenski milicajci ne počnu jurit njemačkim ulicama. Taj slučaj iskorišten je kao ilustracija za sljedeće sumiranje situacije: Jugoslavija drži hrvatske radnike u strahu i nastoji ih što snažnije kontrolirati, dok njemačke vlasti govore o integraciji radnika. Prema njemačkim podatcima, u toj je državi sredinom 1970-ih godina boravilo oko pola milijuna useljeničke djece između 6 i 16 godina života, a najviše raznih poteškoća imala su djeca iz Turske i Jugoslavije. Kada je bila riječ o potonjoj, hrvatska djeca najviše su patila zbog neke vrste rastrganosti između njemačkoga demokratskog i jugoslavenskoga totalitarnog sustava. Tako se u jednoj brošuri koje je izdalo njemačko Ministarstvo za rad i socijalno osiguranje opisivao slučaj jednog hrvatskog dječaka koji je plakao pred putovanje u Jugoslaviju. Jer, to je za njega bila strana zemlja. U njemačkim ga se školama učilo kritičkom razmišljanju, nije mu se nametao politički stav, dok bi koji sat kasnije u jugoslavenskoj dopunskoj nastavi slušao o „strahotama kapitalizma“ i idealnom socijalističkom društvu. Djecu su bila zbunjena – kako može biti loš kapitalistički sustav u kojem njihovi roditelji dobro žive i zarađuju, a dobar onaj iz kojega su otišli „trbuhom za kruhom“?

Prema njemačkim podatcima u spomenutome razdoblju, samo je polovica strane djece završavala pučku školu, a četvrtina njih postajali su kvalificirani radnici. S druge strane, preko 60% te djece završavalo je kao nekvalificirani pomoćni radnici. Stoga su njemačke vlasti počele s raspravom o izmjenama pravila o obrazovanju djece stranaca. Autor članka u Novoj Hrvatskoj smatrao je da se djeca stranaca neće „više prepustiti na milost i nemilost svojih vlada“, budući da je savezni ministar za naobrazbu Schmude rekao da nacionalne škole na materinjem jeziku doprinose izolaciji djece te da strani učitelji moraju biti podvrgnuti njemačkim školskim nadzornim institucijama. Udžbenici se također mogu koristiti tek nakon odobrenja njemačkih vlasti, a najavljeno je da će strani učitelji moraju polaziti tečajeve kao i njihovi njemački kolege. Zato je sa stranica Nove Hrvatske odaslan apel da i hrvatski roditelji dignu svoj glas te upozore na brojne nepravde koje se vrše nad njihovom djecom, a u situaciji kada su se nazirale možebitne promjene.

Tekst objavljen u Novoj Hrvatskoj 1983. godine opisuje bitno drukčiju situaciju od one koja je vladala prvih desetak godina nakon početka masovne radne migracije iz komunističke Jugoslavije u zapadnu Europu. Naime, do početka 1980-ih mnogi su radni migranti doveli i članove svojih obitelji u inozemstvo, a mnoga su djeca i rođena ondje. Takvima je sve više, u konkretno slučaju, SRNj postajala domovina. „Tako izrasta tzv. ‘druga generacija’, koja razvija anacionalni identitet dvostrukih kultura u kojem kržljaju i gube se kulturne osobine roditelja“, upozoravalo se u članku. Naime, objašnjavalo se da su roditelji veći dio dana na poslu, a djeca u vrtićima i školama, gdje su izložena „stranim utjecajima“. Ta akulturacija, pa i asimilacija događala se iz više razloga, a jedan od njih bio je i „nemarni odnos hrvatskih roditelja prema svome podrijetlu, običajima, jeziku, vjeri“ – bila je kritična autorica Demetra Antunović, dodajući da dio Hrvata „pokazuje i poguban strah“ da se izjasne Hrvatima u SRNj i radije se deklariraju Jugoslavenima, nazivajući svoj jezik jugoslavenskim ili „naš“. Objašnjavajući podrijetlo toga straha, napisala je: „On je politički motiviran, eksportiran iz Jugoslavije, da bi postao dio hrvatskog pečalbarskog karaktera. To držanje kultivira velikosrpska i jugoslavenska propaganda, koja funkcionira preko konzulata, jugo klubova, dopunskih škola i medija razne vrsti.“

Nastavila je s tvrdnjom da hrvatska djeca jako slabo poznaju hrvatski jezik, najčešće narječje svojega kraja, baš kao i kulturne običaje. Nadalje, napisala je da su Hrvati nezastupljeni u njemačkom javnom životu, iako čine oko 40% populacije radnih migranata iz Jugoslavije. Djecu im se predstavlja kao Jugoslavene, „a Hrvati kao etnička grupa usvojili su i razvili kolektivno držanje nacionalnog poricanja“, nastavila je svoju kritiku autorica. Smatrala je da je navodna opisana situacija posljedica stoljetnog života pod tuđinskom vlašću, ali i gubitka bitaka za slobodu, iz kojih su Hrvati izlazili kao krivci. Kako se opisana situacija reflektirala na djecu, vidljivo je u sljedećoj rečenici koja se odnosi na tu mladu generaciju, stasalu u tuđini: „Raste kao dvojezični i bikulturni analfabet; hrvatski jezik pritom za nju predstavlja tek drugi jezik koji ima neku vrijednost samo utoliko što njime govore roditelji“. Autorica je dalje napisala da dvije trećine hrvatske djece ne pohađa jugoslavenske dopunske škole, ističući da je to dobro, „jer su te škole politički škandal prvoga reda – u pedagoškom, jezičnom i ideološkom smislu“. Njen rezultat bila su „jezično oštećena djeca“.

Ipak, određene pomake na bolje, čak i pored odgoja i obrazovanja hrvatske djece u okviru hrvatskih katoličkih misija, upornošću i hrabrošću bilo je moguće ostvariti. Jedan od njih zbio se upravo u pokrajini Hessen. Nova je Hrvatska 1985. godine prenijela jedan članak iz njemačkog katoličkog časopisa Neue Bildpost od 20. siječnja koji je pak objavio tekst naslova „Beogradski teledirigirani nastavnici na naš trošak“. U njemu se pohvaljuje ministra za kulturu Karla Schneidera, „jer ispravlja jedno loše stanje koje se ne može uskladiti s našom slobodoljubivom demokracijom“. Naime, pojašnjeno je da su djeca iz Jugoslavije kroz dopunsku nastavu daleko manje bila učena svojem materinskom jeziku, a mnogo više izložena komunističkoj promidžbi, dok su ih poučavali „vatreni komunisti“. A takvi su učitelji većim dijelom bili plaćeni novcem – njemačkih poreznih obveznika. Za roditelje te djece navodi se da su pobožni i u 97% slučajeva nekomunisti. Iako duboko nezadovoljni takvom praksom, nisu se usudili glasno prosvjedovati, jer su se bojali da će se naći u nemilosti mjerodavnog jugoslavenskog konzulata. Strahovali su, primjerice, da će im se oduzeti putovnica kada dođu u posjet u Jugoslaviju, a koja je pogođena sve većom nezaposlenošću. No, u tekstu se navodi da je donesen novi nastavni plan u Hessenu, koji predviđa da će izvedbeni plan za dopunsku nastavu izraditi njemačke vlasti, a ne jugoslavenske. Isto tako, da se u nastavi više neće upotrebljavati udžbenici iz Jugoslavije. Nadalje, da će se za izvođenje dopunske nastave kadar više tražiti među radnicima na privremenom radu, pogotovo onima koji žele ostati u SRNj za stalno i koji onda neće imati razloga indoktrinirati učenike komunističkom ideologijom. Pored problema s ideološkom indoktrinacijom, članak je progovorio i o nacionalnoj diskriminaciji, a oboje je vidljivo u sljedećoj rečenici: „Umjesto da kuju u zvijezde Tita ili da veličaju partizansku borbu komunista, trebali bi učitelji podučavati djecu u njihovom materinskom jeziku, pri čemu se mislilo i na to da nastavnici po mogućnosti pripadaju dotičnoj nacionalnoj skupini, kojoj pripadaju njihovi učenici, budući da se u višenacionalnoj Jugoslaviji govore različiti jezici.“

Demokratske promjene u Hrvatskoj u proljeće 1990. godine dočekane su s oduševljenjem i među hrvatskim radnim migrantima, a odrazile su se i na pitanje dopunske nastave. Jasno, još uvijek egzistirajuća jugoslavenska diplomatska mreža u SRNj žestoko se protivila lobiranju i organizacijskim pripremama za pokretanje hrvatske dopunske nastave, u čemu su pak sudjelovali i tamošnji Hrvati, okupljeni oko HKM-ova i HKZ-ova, kao i hrvatske domovinske institucije. Kako se samo s područja Stuttgarta do početka rujna 1990. za takvu vrstu nastave prijavilo preko 2 500 djece, njemačke su vlasti uvidjele da postoji praktična potreba za hrvatskom nastavom zbog čega su i podržale navedenu inicijativu. Ona je, pod nazivom Hrvatske dopunske škole zaista i zaživjela te uz podršku resornog ministarstva tada već Republike Hrvatske započela s radom 1. listopada 1990. godine.

Ključne riječi #Hrvati u zapadnoj Europi #Nova Hrvatska #Wollfy Krašić