Naša je osveta – slobodna država Hrvatska

Ovih dana započeo je niz manifestacija kojima se obilježava 81. obljetnica Bleiburške tragedije i Križnoga puta hrvatskog naroda. U srijedu, 13. svibnja, Republika Hrvatska započela je proces preuzimanja posmrtnih ostataka Hrvata koje su u Sloveniji pogubili jugoslavenski komunisti. Istoga je dana u večernjim satima dr. sc. Mario Jareb s Hrvatskoga instituta za povijest na komemorativnoj akademiji u organizaciji Počasnoga bleiburškog voda održao predavanje o „industriji smrti“ koja je neumoljivom učinkovitošću tih dana i tjedana radila u Sloveniji i Hrvatskoj. Ustanovio je da su uzor jugoslavenskim komunistima u organiziranju masovnih ubojstava stvarnih, možebitnih i izmišljenih neprijatelja bili oni sovjetski, ali da su „učenici“ u brzini i opsegu ubijanja itekako nadmašili „učitelje“ – ako se primjerice, usporede poznati zločini u Katynu i Teznom. Brojnim je znanstvenim istraživanjima nedvojbeno utvrđeno da su jugoslavenski komunisti sustavno istrijebili jedan dio hrvatskoga naroda na završetku Drugoga svjetskog rata, držeći ga opasnošću i za projekt provođenja boljševičke revolucije te uspostave komunističkoga režima i najvećom preprjekom za očuvanje jugoslavenskoga državnog okvira. Da je bila riječ o iskorjenjivanju dijela hrvatskoga naroda – a ne samo ubijanju pripadnika stanovite populacije – zarobljenih vojnika – svjedoče dobro dokumentirana ubijanja muških malodobnika, žena i djece.

Na komemorativnoj je akademiji prikazan i kraći dokumentarni film u kojem se donose svjedočanstva očevidaca te rezultati slovenskih istraživača, koji potvrđuju spomenuto. Osim toga, i pojedina arheološka iskopavanja slovenskih istraživača potvrdila su da se među žrtvama hrvatske nacionalnosti ne nalaze samo odrasli muškarci. To je svjedočanstvima preživjelih dokumentirano još 1963. godine u knjizi La tragedia de Bleiburg na španjolskom jeziku. Potonja je knjiga uvelike napisana na temelju svjedočanstava koja je od preživjelih prikupio i zabilježio hrvatski svećenik Krunoslav Draganović, jedan od najistaknutijih i najzaslužnijih organizatora brige za hrvatske izbjeglice u zapadnoj Europi nakon Drugoga svjetskog rata. Draganović je, kako sugeriraju neki izvori, pripremao još opsežniju knjigu o Bleiburškoj tragediji, a njeno izdavanje spriječila je jugoslavenska sigurnosna služba koja ga je otela 1967. godine u Italiji i ilegalno dovela u Jugoslaviju. Na komemorativnoj akademiji izv. prof. dr. sc. Vlatka Vukelić, s Fakulteta hrvatskih studija, pročitala je svjedočanstvo jedne preživjele Hrvatice, koja je nakon zarobljavanja u Sloveniji natjerana na povratak u Hrvatsku, u jednom od „marševa smrti“. Njeno se svjedočanstvo nalazi u dijelu Draganovićevoga arhiva, koji se čuva u Hrvatskom državnom arhivu. Spomenuta je svjedočila kako su pripadnici Jugoslavenske armije neljudskim ponašanjem, tjeranjem na gotovo neizdržive fizičke napore te uskraćivanjem ne samo hrane nego i vode – ženama i djeci – potonje zapravo ubijali. Posebno su bili potresni slučajevi kada su zbog opisanoga tretmana trudne žene pobacivale – što se dogodilo i ovoj svjedokinji, a one koje bi uspjele roditi ostavljalo se da umru zajedno sa svojom novorođenčadi. Pojedine su žene u toj groznoj situaciji, da skrate muke i djeci i sebe, ubijale djecu i sebe. Opisano postupanje pripadnika Jugoslavenske armije može se izjednačiti s nacističkom metodom ubijanja u koncentracijskim logorima, koja se na njemačkome jeziku naziva Vernichtungernährung, ili ubijanje iznurivanjem. Ovdje valja dodati i da je jedan od sudionika izručenja Hrvata iz britanskih zarobljeničkih logora, britanski obavještajni časnik Nigel Nicholson, postupak ukrcavanja Hrvata u stočne vagone i zaključavanje u njih te laganje britanske strane da idu u Italiju – dok su zapravo putovali pred streljačke vodove jugoslavenskih komunista – usporedio s transportom u nacističke logore smrti za vrijeme Drugoga svjetskog rata.

No, bez obzira na sve navedeno, i prije nekoliko dana mogle su se čuti izjave, dane i od nekih od osoba koje se nalaze na vrlo odgovornim dužnostima, da se radilo o pojedinačnim odmazdama koje oni tobože osuđuju. Žalosna je, ali i opasna, protucivilizacijska činjenica, da su u hrvatskom javnom prostoru, intelektualnoj zajednici te na lijevom dijelu političkoga spektra i dalje prisutni pokušaji prešućivanja zločina, umanjivanja broja žrtava i nuđenja objašnjenja – kako je prethodno bilo vidljivo – da se radilo o pojedinačnim osvetama. Štoviše, tvrdokorno se zadržavaju i laži koje je sazdao jugoslavenski komunistički režim – krivac za navedene zločine – da su ubijeni bili „zločinci“ koje se sustigla „pravedna kazna“.

Za zapitati se što bi valjalo poduzeti da se žrtvama sustavnoga komunističkog terora osigura dostojanstven tretman – pravo na grob i komemoriranje, ali i snažnije krene u moralno ozdravljenje hrvatskoga društva, kojemu je to zasigurno potrebno, čim jedan njegov dio negira, opravdava, pa čak i slavi opisana masovna ubijanja? Morbidno, ali i zakonski kažnjivo – neki po društvenim mrežama žale što razmjeri usmrćivanja u proljeće i ljeto 1945. godine nisu bili još veći.

Najbolji i najsigurniji put jesu relevantna znanstvena istraživanja, a onda uvrštenje njihovih rezultata prije svega u sve razine odgojno-obrazovnoga sustav te nastojanje da budu što prisutniji u javnome prostoru. Tako će svi oni koji budu inzistirali na lažnim i mržnjom prožetim stavovima o žrtvama jugoslavenskoga komunističkog totalitarizma sami sebe osuditi na životarenje na društvenim marginama, sami sebi prišiti znak redikula. Pored ranijih te tekućih istraživanja i inicijativa, kao što je niz međunarodnih znanstvenih skupova pod nazivom „Važnost europskog sjećanja za europsku budućnost: Komunistički zločini“, čije će se već četvrto izdanje u prosincu ove godine održati u Osijeku, veliki pomak u opisanome pravcu jest nedavno pokretanje znanstvenoga projekta „Žrtve ratova i državnog/političkog nasilja u hrvatskoj povijesti 20. stoljeća“. Nositelji projekta su Hrvatski institut za povijest i Hrvatski memorijalno-dokumentacijski centar Domovinskog rata, podržala ga je Vlada Republike Hrvatske što mu daje znatan politički i društveni značaj, a cilj je stvaranje što preciznijeg mozaika svih žrtava od početka Prvoga svjetskog do završetka Domovinskoga rata. Voditelj projekta, istaknuti hrvatski povjesničar dr. sc. Domagoj Knežević, u nedavnom je intervjuu, osvrćući se na ocjene nekih povjesničara i sveučilišnih profesora (!) o poratnoj komunističkoj represiji i masovnim ubijanjima, ustvrdio i sljedeće: „Nakon toliko objavljenih arhivskih dokumenata i toliko otkopanih žrtava, tvrditi kako tu nije postojao plan masovnog obračuna s ‘narodnim neprijateljem’ radi ostvarivanja ciljeva komunističke revolucije ulazi u izvanznanstvene sfere“.

Neki smatraju da je prethodno opisano stanje posljedica dubokih podjela u hrvatskome društvu, manje-više po linijama iz Drugoga svjetskog rata – kolokvijalno, na „ustaše“ i „partizane“. Sukladno potonjemu, da onda i znanstvena istraživanja neće rezultirati bitnijim pomacima, budući da svaka strana ljubomorno čuva i promiče svoju „istinu“. No, stvarno je stanje bitno drukčije, pa se u sljedećoj ocjeni valja složiti s dr. Kneževićem, koji je također rekao: „Da, i pitanje žrtava represije komunističkog režima vrlo je osjetljivo. Unatoč dijelu medijskih interpretacija, u kojima se te žrtve tretiraju kao ideološki nepodobne i kao zapravo ‘nužne’ u ostvarivanju ‘komunističkog jugoslavenskog raja’ predvođenog njihovim doživotnim predsjednikom Titom, ipak smatram da je uvjerljiva većina u hrvatskom društvu spremna na prihvaćanje rezultata istraživanja i ovog teškog povijesnog nasljeđa 20. stoljeća.“ Tomu je dodao i sljedeće: „Moje je osobno mišljenje da se najveći dio hrvatskog naroda i hrvatskog društva ideološki pomirio i pritom pronašao u ideji Franje Tuđmana u stvaranju suverene i demokratske Hrvatske.“

Dakle, državno-ideološki rovovi iz Drugoga svjetskog rata davno su prevladani. Još koncem 1950-ih i početkom 1960-ih godina, među mladićima koje je zbog isticanja hrvatstva progonio jugoslavenski komunistički sustav bilo je sinova partizanskih boraca. Među hrvatskim političkim emigrantima na Zapadu također je bilo takvih primjera – Miro Barešić svakako jest najpoznatiji. Hrvatsko proljeće, a još više njegov slom, rezultiralo je prelaskom dijela bivših hrvatskih partizana te komunista na hrvatske državotvorne pozicije. Kod nekih je do te evolucije došlo i ranije, što je bio slučaj s Franjom Tuđmanom. Štoviše, hrvatsku nacionalnu pomirbu i sintezu ranije sukobljenih opcija i to u tekstu u kojem se dotaknuo i Bleiburške tragedije, zagovarao je i jedan od najvažnijih promotora spomenute ideje, za što je platio i životom – hrvatski disident i politički emigrant, Bruno Bušić.

Simbolički važno, taj tekst naslova „Branitelji Odžaka“ prije svega govori o pripadnicima Oružanih snaga Nezavisne Države Hrvatske koji se nisu željeli povući prema Zapadu, nego su ostali branili svoj rodni kraj u Bosanskoj Posavini, pružajući otpor nemjerljivo nadmoćnijim snaga Jugoslavenske armije, čak do 25. svibnja 1945. godine. Bušićeva je poruka bila da spomenutim Hrvatima ništa nije značila ni kapitulacija Trećega Reicha ni nacizam kao ideologija – nego samo borba za samostalnu hrvatsku državu. I dok su branitelji Odžaka pružali ogorčeni otpor, znajući da će svi izginuti, tih je dana trajalo masakriranje onih koji su se predali, povukao je paralelu Bušić, istodobno odaslavši poruku da predaja, kao ni nadanje u pomoć stranaca, više nikada ne smije biti opcija u hrvatskoj državotvornoj borbi. Zagovarajući hrvatsko nacionalno pomirenje onih koji su bili sukobljeni u ratu i poraću, a još više suradnju mladih hrvatskih generacija koje nisu bile zahvaćene bratoubilačkim ratom, i to u kontekstu Bleiburške tragedije, napisao je sljedeće:

„Hrabrost hrvatskih boraca u toj ‘zadnjoj bitci drugog svjetskog rata’ i neslavne pobjede srpskih divizija još dandanas uznemiruje neprijatelje suverene države Hrvatske, a daje nadu i ohrabruje i one Hrvate koji su se u prošlom ratu borili na suprotnoj strani. Za većinu hrvatskih vojnika rat je okončan u Bleiburgu, u tankovskim rovovima, slovenskim jamama, križnom putu, velikim grobovima u Odžaku i bezbroj drugih već odavno zatravljenih grobova. Većina hrvatskih partizana shvatila je zlokobnost bleiburške tragedije mnogo godina nakon što se ona zbila. Oni sada znaju da pobjeda jugoslavenske vojske nije bila njihova pobjeda, već krvavo okončanje njihovih naivnih uzdanja. Mnogi od njih sada otvoreno žale što hrvatska vojska nije nastavila daljnji otpor, iako znaju da bi u narednim bitkama i sami zaglavili. Nakon Karađorđeva [gušenja Hrvatskoga proljeća, op. au.] iz prosinca 1971. u logoru u Staroj Gradiški našli su se u istim memljivim uzničkim ćelijama hrvatski časnici s obje strane bojišta. Obostranim tragičnim spoznajama uklonjene su dotadašnje činjenice raskola. Toga su svjesni i logorski stražari, pa se uopće ne iščuđavaju kad hrvatski partizanski prvoborci dijele svoje pakete s hrvatskim gerilcima, koji robijaju od godine 1963. [Bušić je vjerojatno mislio na pripadnike Hrvatskog revolucionarnog bratstva iz skupine Tolić-Oblak, op. au.] i s hrvatskim časnicima koji robijaju od početka pedesetih godina. Za srpsku logorašku upravu među njima nema nikakve razlike, što je uistinu istina. Nikada u povijesti hrvatski narod nije bio duhovno jedinstveniji nego što je to sada. Zbog toga iduća borba za suverenu hrvatsku državu ne pruža tek mogućnost časnog traga, časne lubanje, već je potpuno jamstvo konačne hrvatske pobjede.“

Bušićeva vizija ostvarila se nešto više od 20 godina nakon što ga je ubila jugoslavenska sigurnosna služba u Parizu. Osim što su hrvatski branitelji bili sinovi i unuci domobrana, ustaša i djela hrvatskih partizana, prije svega onih iz jadranskih dijelova Hrvatske koji su se našli na toj zaraćenoj strani spašavajući se od talijanskih progona i četničkih pokolja, obranu i oslobođenje Hrvatske isto su tako predvodili ljudi s ranije sukobljenih strana. Bivši partizani i komunisti, progonjeni prije i nakon sloma Hrvatskoga proljeća – Franjo Tuđman, Janko Bobetko i Zvonimir Červenko, a pored njih stajali su ranije politički emigranti, poput Ante Rose.

Podjela iz Drugoga svjetskoga rata odavno ne postoji; ne postoje dvije brojčano podjednake Hrvatske koje stoje na potpuno različitim ideološkim pozicijama. Velika većina hrvatskih državljana slobodarski je orijentirana i ne želi nikakvu vezu s bilo kojim totalitarizmom, uključujući onaj koji je na hrvatskom nacionalnom teritoriju postojao najduže i ostavio u hrvatskom nacionalnom biću najdublje ožiljke – jugoslavenskim komunizmom. U stvarnosti, a kada se radi o negatorima zločina jugoslavenskoga komunističkog režima, riječ je o brojčano malenoj, ali dobro organiziranoj i financiranoj lijevoj grupaciji, koja je pod krilaticama tobožnjeg antifašizma, napretka, zauzimanja za jednakost i ravnopravnost te borbe protiv korupcije zaposjela pojedine pozicije u društvu i državi, koristeći ih za projekciju svojih radikalnih stavova. Demoniziranjem i negiranjem žrtava Bleiburške tragedije i Križnoga puta hrvatskog naroda te zazivanjem podjela iz Drugoga svjetskog rata zapravo pokušavaju ocrniti ideju hrvatske državne samostalnosti, što potvrđuju njihove neskrivene simpatije prema „jugoslovenskom samoupravnom socijalizmu“. Na nedavnom skupu njihovih podržavatelja mogao se pročitati transparent s porukom „Balkanska federacija bez država i nacija“ uz isticanje komunističkog simbola srpa i čekića.

Šireći istinu o Bleiburškoj tragediji, komemorirajući ubijene te boreći se za stvaranje samostalne hrvatske države, hrvatski politički emigranti gotovo jednoglasno isticali su da će stvaranje samostalne hrvatske države biti čin najvećega pijeteta prema žrtvama, njihov najveći i najtrajniji spomenik. Jer, ti su Hrvati masakrirani budući da su ih jugoslavenski komunisti doživljavali preprekom na putu u ostvarenje svojih ciljeva. Preživjeli te potomci stradalih zato su poručivali su da će njihova „osveta“ biti oživotvorenje ideje koju su jugoslavenski komunisti nastojali zatrti fizički uništavajući one za koje su smatrali da su njeni najvatreniji nositelji – ideje samostalne hrvatske države. Zato, najbolji put za sve one koji žele odavati počast ubijenima – muškarcima, mladićima, ženama, djeci i novorođenčadi – jest davanje doprinosa u očuvanju, izgradnji i snaženju onoga zbog čega su oni ubijeni, onoga što je na temelju nacionalne pomirbe stvoreno 1990-ih. To je samostalna i demokratska Republika Hrvatska te konstitutivni položaj hrvatskoga naroda u Bosni i Hercegovini.

Ključne riječi #bleiburška tragedija #Branitelji Odžaka #Wollfy Krašić