Na putu u ostvarenje vizije slobode

Za razliku od ostalih članica Europske unije (EU) u kojima su nakon Drugoga svjetskog rata uspostavljeni komunistički režimi, put Republike Hrvatske (RH) iz totalitarističkog u demokratski poredak bio je nemjerljivo teži zbog borbe za državnu neovisnost i obranu od velikosrpske agresije. Ratno stanje te gotovo polustoljetno postojanje komunističke vlasti bili su plodno tlo za preživljavanje komunističkih elemenata u državnom aparatu, društvenim odnosima, ali i u mentalnom sklopu brojnih pojedinaca.

Ideja da je usporedno s borbom za stvaranje i obranu države nužno paralelno djelovati u pravcu izgradnje demokratskog poretka i lustracije od komunizma bila je prisutna u RH još od početka procesa njezine demokratizacije i puta u nezavisnost. U njenom promicanju posebno su bili aktivni neki hrvatski politički emigranti, koji su se vratili u domovinu i nastavili s politički djelovanjem i društvenim aktivizmom.

Dio javnosti i političkih elita u RH, tada kao i danas, gotovo sve političke emigrante koji su se vratili u domovinu smatrao je desničarskim ekstremistima i filofašistima, što je bio rezultat demonizacije ovog dijela hrvatskoga naroda od strane jugoslavenskoga komunističkog režima. Međutim, radilo se o ljudima vrlo različitih ideoloških i političkih orijentacija, kojima je zajedničko da su, osim stvaranja neovisne i demokratske hrvatske države, zagovarali i radikalnu dekomunizaciju hrvatske države i društva.

Kao primjer za navedeno izabrana je Hrvatska republikanska stranka (HRS), osnovana u Argentini 1951. godine, koja je nastavila djelovati u Hrvatskoj pod imenom Hrvatska republikanska zajednica (HRZ), čiji je politički program bio snažno prohrvatski obojen, bezuvjetno državotvoran, ali i duboko prožet idejom slobodarstva. Naime, HRS su osnovali malobrojni hrvatski politički emigranti na čelu s Ivanom Oršanićem, istaknutim pripadnikom hrvatskoga katoličkog pokreta u međuraću te jednim od najviših dužnosnika ratne Nezavisne Države Hrvatske (NDH). Oršanić i njegovi istomišljenici smatrali su da je u novim okolnostima nakon Drugoga svjetskog rata potrebno stvoriti i novu formu, novu političku organizaciju, kroz koju će se zalagati za stvaranje samostalne hrvatske države. Zbog toga je u naziv nove organizacije unesen epitet „republikanska“, kako bi se naglasila želja za stvaranje samostalne i demokratske (!) hrvatske države. Među ostalim, da bi se ilustrirala odlučnost da buduća hrvatska država ne bude kopija NDH s fašističkim poretkom, nego parlamentarna demokracija, Oršanić je odlučio organizaciju definirati kao stranku kako bi naglasio potrebu za političkim pluralizmom, kao oprjeku postojanju pokreta koji su pretendirali predstavljati cijeli narod, poput Hrvatske seljačke stranke, koja je u drugoj polovici 1930-ih postala nacionalni pokret, zatim Ustaškog pokreta i djelovanja bivšeg poglavnika NDH Ante Pavelića nakon rata (Pavelić je 1956. godine i formalizirao svoju pretenziju da monopolizira borbu za stvaranje hrvatske države, osnovavši Hrvatski oslobodilački pokret) te Narodnooslobodilačkog pokreta pod vodstvom Komunističke partije Jugoslavije u vrijeme rata i organizacija pod njenom kontrolom nakon završetka rata (npr. Narodna fronta).

U Načelima HRS-a Oršanić je kao glavni cilj stranke definirao ostvarivanje integralne slobode, odnosno slobode hrvatskog naroda, što je podrazumijevalo potpuno samostalnu državu te slobodu svakog pojedinca u toj državi, što je podrazumijevalo slobodarsko državno uređenje uz postojanje pravednog društveno-ekonomskog sustava, tj. socijalne pravde. Za razliku od fašističkog shvaćanja države, HRS je isticao da država nije sama sebi svrhom, nego da ona postoji zbog dobrobiti naroda te da državna vlast mora biti odraz volje naroda. Drugim riječima, država postoji da bi čovjek bio slobodan. HRS se zalagao da buduća hrvatska država bude ustavna republika, na čelu s predsjednikom kojega bi birao parlament.

HRS je smatrao da hrvatska država može nastati mirnim putem, primjerice uz posredovanje Ujedinjenih naroda, ali i nasilnim – kroz revoluciju. Kako se jugoslavenski komunistički režim uspio učvrstiti te steći podršku i Zapada i Istoka, ujedno gušeći najbrutalnijim metodama bilo kakvu vrstu opozicije, republikanci su se više bili uvjereni da će posljednja etapa u procesu hrvatskoga oslobođenja morati biti hrvatska revolucija. Uloga HRS-a u procesu ostvarenja slobode za hrvatski narod bila je osmišljavanje i širenje ideološke podloge na kojoj su se ta oslobodilačka nastojanja imala bazirati. Međutim, republikanci su išli i korak dalje, nudeći niz rješenja ne samo za proces stvaranja samostalne hrvatske države – nego i njene izgradnje kao republike i njenoga društva koje će biti prožeto slobodom. Iako žestoki kritičari komunističke ideologije i prakse, a posebno hrvatskih komunista, koje su osuđivali kao izdajice vlastitoga naroda, smatrali su da u hrvatskoj revoluciji ipak ima mjesta i za komuniste – one koji bi se odrekli i komunizma i jugoslavenstva. Hrvatski su komunisti tako, iz vizure HRS-a, morali proći katarzu od te dvije teške „zablude“ te okajati svoje „grijehe“ sudjelujući u činu oslobođenja. Tako „pročišćeni“, sada već bivši komunisti i Jugoslaveni hrvatske nacionalnosti, imali su svoje mjesto u hrvatskoj demokratskoj državi.

Krajem 1989. godine tadašnji predsjednik HRS-a Ivo Korsky objavio je opsežan tekst pod naslovom „U odlučnom trenutku“, u kojem je pisao ne samo o opasnosti rastuće velikosrpske prijetnje, nego i dalekovidno o posljedicama koje će ostati nakon sloma komunističke diktature u Hrvatskoj. Upozorio je na snagu vladajuće komunističke klase, koja uživa ogromne privilegije zbog vodećeg položaja u državi i društvu, ali i na to kako je značajan dio stanovništva oblikovao svoj svjetonazor pod utjecajem komunizma. Potonje je pojasnio tvrdnjom – iznenađujuće, a za neke čak i neugodno – da su neki nekomunistički, pa čak i antikomunistički krugovi zaraženi komunističkom ideologijom, tj. da su usvojili komunistički način razmišljanja i djelovanja. Tako je napisao da neki intelektualci iz demokratskih i katoličkih krugova „nesvjesno prihvaćaju komunističke postavke i stoga predlažu hibridna, polumarksistička rješenja te su iznenađeni što nove mjere koje dolaze iz sustava slobodnog tržišnog gospodarstva ili slobodne, parlamentarne demokracije ne donose željene rezultate kao u zemljama u kojima se uspješno primjenjuju“. Zatim je ponudio odgovor na ta „iznenađenja“: „Nadograđene ideje ne mogu uspjeti“. Drugim riječima, rekao je Korsky, socijalizam se ne može poboljšati, socijalizam se ne može unaprijediti, izgradnja demokracije na socijalističkim temeljima ne može biti uspješna.

Smatrao je uvođenje samo nekih rješenja u području politike ili gospodarstva iz demokratskog sustava u onaj socijalistički vrlo opasnim, jer je taj proces zapravo blokirao put do slobode. Korsky je ispravno predvidio da će u kaosu uzrokovanom reformama kod dijela stanovništva zavladati nostalgija za razdobljem „reda“ za Titova života te da će to iskoristiti svi oni u vlasti koji se nisu razišli s marksizmom i oni koji su pod svaku cijenu htjeli ostati na vlasti. Stoga je poslao ovu važnu poruku, koja je relevantna i za hrvatsko društvo danas: „Zato su liberalne reforme uvedene površno i nesustavno ili nedosljedno velika prepreka ostvarenju liberalnog političkog i ekonomskog sustava. Doista, ljudi vjeruju da već doživljavaju liberalni sustav i razočarani su nastalim neredom i teškoćama, a time i liberalnim sustavom u kojem zapravo nikada nisu uživali.“

Zadatak hrvatskih i slobodarski orijentiranih intelektualaca bio je razbiti iluzije o kojima je Korsky pisao – odnosno širiti svijest da Hrvatskoj trebaju radikalne reforme i da se sloboda ne može postići ni u okviru socijalizma ni u demokratskom sustavu u kojem među stanovništvom prevladava marksistički svjetonazor. Međutim, prema Korskyju, izazovi za hrvatsku državu u nastajanju tu ne završavaju, jer je tvrdio da čak i ako se uvede slobodarski sustav, suočit će se s velikim poteškoćama „jer ljudi nisu spremni za slobodu nakon diktature, već mentalno i emocionalno samo za drugu ili drugačiju diktaturu“. Upozorio je da će ostaci komunističkog sustava postojati još dugo vremena te da se komunistima mora dopustiti slobodno izražavanje političkih stavova kako bi se učvrstila sloboda. I u ovom tekstu Korsky je ponovio osnovnu ideju HRS – integralnu slobodu. To je podrazumijevalo borbu za neovisnu hrvatsku državu i stvaranje takvog političkog i društvenog sustava u kojem će svaki pojedinac biti slobodan.

U broju stranačkog časopisa Republika Hrvatska koji je objavljen u travnju 1990. godine, pred prve višestranačke izbore u Hrvatskoj, objavljen je nepotpisani tekst „Uoči oslobođenja“. Glavna poruka koja je odaslana bila je kako se ne radi o „običnim“ parlamentarnim izborima, nego da je to zapravo referendum na kojem će se birači očitovati o sljedećem – komunizam i Jugoslavija ili Hrvatska i demokracija. No, u tekstu je upozoreno kako malen broj ljudi znade što je demokracija, zapravo samo oni koji su bili punoljetni prije 1929. godine i uvođenja diktature kralja Aleksandra I. Karađorđevića. Mlađe su pak generacije stasale pod različitim diktaturama. Potom je navedena Oršanićeva misao iz 1954. godine: „Povijest ne pozna velikih sloboda iza perioda velikih diktatura“. Potonja je pojašnjena tvrdnjom da se ne može umjetno stvoriti sustav i ozračje velike slobode, jer je diktatura išla za uništenjem, što nikada nije u potpunosti moguće učiniti, sila koje rezultiraju stvaranjem sustavom slobode. Upozoreno je da hrvatski kandidati iz opozicije moraju biti svjesni potonjega i s time jasno upoznati narod da, kako je rekao Oršanić, nije najgore stanje koje vlada za postojanja diktature, nego ono nakon nje. Ili točno Oršanićevim riječima, također iz 1954. godine: „Najveća osveta diktatora i diktature je u stanju, koje ostave iza sebe“. Iz ovoga članka još valja izdvojiti dio koji govori o eventualnoj osveti pripadnicima komunističkog sustava, o čemu je napisano i ovo: „Hrvatska opozicija, hrvatski narod kad ponovno preuzme svoju sudbinu u svoje ruke, mora znati da mu je prva dužnost da prekine lanac osveta koji je kriv za mnoge nesreće koje su snašle sve narode koji se oslobađaju“. Dakle, HRS je bilo protiv osvete nad širokim krugom ljudi koji su bili pripadnici komunističke vlasti, ali i za pravedna suđenja nositeljima i nalogodavcima represije protiv političkih neistomišljenika jugoslavenskog komunističkog režima.

Iduće, 1991. godine, Korsky je u opširnom intervjuu progovorio o nizu tema koje su relevantne za ovaj članak. I ovom prilikom istaknuo je da je temeljni zadatak HRS-a borba za ostvarenje integralne slobode te uvjerenje da se Hrvati neće boriti samo za formu, za imena i znakove državne nezavisnosti, nego za sadržaj, „za politički, gospodarski i socijalni sadržaj koji će mu biti predočen kao cilj borbe i žrtava“. Podsjetio je i da nisu „obožavatelji države“, nego da ju smatraju samo prikladnim političkim okvirom za ostvarenje slobode naroda i za pojedinca, bez obzira na razlike. Naime, pojedinac ne može biti u potpunosti slobodan ako nije slobodan narod kojemu pripada, a narod nije slobodan ako u potpunosti nisu slobodni svi njegovi pripadnici. „Ali nema prave slobode za gladne i za gospodarski zapostavljene stanovnike jedne države“, završio je Korsky objašnjenje temeljni postavki političkog programa HRS-a.

Okrećući se komentiranju novih hrvatskih vlasti, rekao je da HRS nije u opoziciji hrvatskoj vladi te njeno vodstvo i članovi nisu tajili da podupiru taj općenarodni pokret – jer je radi neslobodnog sustava Hrvatska demokratska zajednica (HDZ) silom prilika poprimila taj, inače u demokratskim zemljama neuobičajen politički oblik. Zatim, da je u predizbornoj borbi HRS pružila podršku HDZ-u, jer je u njemu vidjela „jedini politički oblik koji je brojem svojih pristalica bio u stanju pobijediti na izborima“. No, dodao je i da su isticali „da je potrebno shvatiti da se hrvatski politički život ne smije pretvoriti u novo jednoumlje i da ni većinska stranka nikada ne smije misliti da će postati jedina“. Također, Korsky priznaje da su govorili i pisali kako je „nakon više od četiri desetljeća totalitarizma normalno da je za rušenje sustava potrebna premoć, pa i vodstvo proisteklo iz dosadašnje vladajuće ekipe, dakle da su disidenti, nezadovoljni i razočarani pripadnici vodećih ili vladajućih slojeva, oni koji osiguravaju pobjedu slobodarskim snagama“. Zaključio je da HDZ-ovo vodstvo okuplja disidente, dakle ljude koji su ranije pripadali komunističkom sustavu, dok je većina članova nekomunistička i umjereno konzervativno orijentirana. Ti niži dužnosnici i lokalni predvodnici HDZ-a bliski su, prema mišljenju Korskog, demokršćanskim, kršćansko socijalnim i u europskom smislu liberalnim u strankama.

U osvrtu na zadržavanje komunističkih kadrova u novoj vlasti Korsky je bio izuzetno realan. Tako je istaknuo da je HDZ za razliku od komunista 1945. godine došao na vlast na demokratskim izborima te zbog toga, ali i pritiska Zapada, morao je odustati od „pročišćenja“ uprave od onih koji su bili dio „starog sustava“. Teškoća za novu vlast bilo je još – ona nije raspolagala svojim oružanim snagama, represivni je aparat uvelike bio u rukama ljudi iz „bivšeg sustava“. Gospodarstvo je pak bilo pod kontrolom Beograda, koji je k tome iskorištavao srpsku manjinu za destabilizaciju Hrvatske, nabrajao je Korsky, izričući razumijevanje za tešku poziciju u kojoj su se našle nove hrvatske vlasti. Ipak je kazao da ima slučajeva da su „nedostojni ljudi“ došli na odgovorne pozicije, no da je to karakteristika svakog preokreta i da će takvi s vremenom morati napustiti službe za koje nisu podobni.

Jedno od najvažnijih pitanja nakon uvođenja višestranačkog sustava u Hrvatskoj bilo je što učiniti s tzv. društvenom imovinom, koja je nominalno bila u rukama „radničke klase“, a zapravo pod kontrolom države i Saveza komunista Jugoslavije. Stoga se Korsky osvrnuo i na tu temu, rekavši da se zalaže za „mješovitu ekonomiju“, dakle supostojanje državnog sektora uz paralelnu izgradnju privatnog. Podcrtao je da treba smanjivati utjecaj države na gospodarstvo i ostaviti tržišnim mehanizmima da eliminiraju nerentabilne tvrtke. Potonjemu je dodao da se, s druge strane, ne smije se dozvoliti „da neobuzdana privatna pohlepa“ zamijeni „sadašnju javnu neefikasnost i neodgovorno rasipanje sredstava“. Pojasnio da bi mješovita ekonomija predstavljala neku vrstu kompromisa, jer u Hrvatskoj trenutačno ne postoje uvjeti za potpunu gospodarsku slobodu, budući da nema poduzetnika, namještenika i radnika koji mogu, koji su sposobni djelovati u takvom okružju. Zato Hrvatska ne može odmah ni tražiti pristup Europskoj zajednici, jer se najprije mora izliječiti od „socijalističke bolesti“. „Pretvaranje većih poduzeća u dioničarska društva u kojima će na početku država imati većinu dionica, da bi ih kasnije, postupno, otuđivala, a manjih poduzeća u zadruge, i razvitak spontano nastalih novih privatnih poduzeća, izgradit će novu radnu etiku i time osposobiti hrvatsku privredu da se podigne na zapadnoeuropsku razinu“, zaključio je Korsky.

Referirajući se na intervju Korskoga, treba se zapitati koliko je, da nije bilo spomenutih ograničavajućih faktora, bilo pak volje u redovima HDZ-a, a onda i mogućnosti da se napravi odlučujući raskid s komunističkom praksom, pa onda i jedan dio istaknutih nositelja vlasti u komunističkom režimu isključi iz uprave, a nalogodavce i provoditelje represije pravedno sankcionira. Jednim dijelom i zbog nemogućnosti bivših komunista, uključujući Tuđmana, da u potpunosti napuste „komunistički mentalni sklop“, a drugim, još većim dijelom, zbog brojnih oportunista koji su „pretrčali“ u redove nove vlasti kako bi zaštitili svoje stečene povlastice i koji bi svakako pružili različite vrste otpora u slučaju snažnijeg zadiranja u njihove interese. S druge strane, ne može se cjelokupna odgovornost za preživljavanje protuslobodarskih oblika funkcioniranja države, odnosa u društvu te u razmišljanju brojnih pojedinaca do danas, svaliti na Tuđmana i HDZ kao nositelje vlasti tijekom 1990-ih godina – hrvatsko je društvo za to odgovorno u cijelosti.

O prethodno spomenutome problemu pisao 1992. godine je i novi, mladi autor na stranicama Republike Hrvatske, Mario Grčević, posebno se orijentirajući na djelovanje lokalnih moćnika. Upozorio je da se ta komunistička praksa umnogome zadržala i u demokratskoj Hrvatskoj. Grčević smatra da se ti ljudi ni ne mogu „popraviti“, jer su se oblikovali i djelovali cijeli svoj život u komunističkom sustavu, pa ni ne mogu spoznati da nešto rade krivo. Naziva ih nacionalkomunistima. „Nacional“ zato što „im je moto djelovanja i ponašanja pro patria“, dok ih komunistima naziva u prenesenom značenju, „jer im je ponašanje i način razmišljanja još uvijek većim dijelom ustrojen prema starim šemama koje su bile specifične za iskušani komunistički totalitaristički režim“. Iz Grčevićevoga teksta svakako još valja izdvojiti jedan citat, koji izravno govori u prilog jednoj od glavnih teza ovoga članka, a to je kako je postojala svijest da se bez obzira na teško stanje u Hrvatskoj prouzrokovano ratom, beskompromisno treba izgrađivati demokracija i uklanjati zaostatke komunističkog sustava. Grčević tako piše: „Hrvatska mora znati jedno: u današnje vrijeme ne smiju se svi promašaji struktura vlasti opravdavati uvijek i jedino samo ratom. Hrvatska mora prema samoj sebi postati kritična. Zato već sada, još dok se borimo za vanjske granice, moramo, tamo gdje to možemo, živjeti prema najdemokratskijim pravilima, jer samo ona mogu i smiju važiti u Hrvatskoj“.

Godine 1993. teme „preobrazbe“ komunista dotaknuo se i bivši politički emigrant Vjenceslav Čižek, kojega su jugoslavenske obavještajne službe otele u Italiji 1977. godine, nakon čega je deset godina proveo u jugoslavenskom zatvoru, izvrgnut raznovrsnim mučenjima. Hrvatsku tranziciju iz komunizma u demokraciju smatrao je apsurdnom, upozoravajući da ju izvode bivši komunisti iz čisto oportunističkih razloga, napisavši i ovo: „Tako je u biti ista vlast, nošena uglavnom po istim osobama, začinjena demokratskim sloganima i konfetama, od časa očitovanog sloma prije dvije godine preuzela zadaću obrata i obraćanja“.

HRS se izjasnila i prema pitanju uklapanja u hrvatski nacionalni pokret pod vodstvom HDZ-a. U tekstu naslova „Časna i odgovorna uloga“ rečeno je da je trenutačno lakše se uklopiti u „stotine tisuća pristalica HDZ-e ili potražiti sklonište u kojoj drugoj domovinskoj stranci“, no da HRS smatra da su potrebne stranačke razlike te idejna kritika, kako hrvatski politički život opet ne bi skrenuo u diktaturu. Iako takva opasnost realno nije postojala, ovaj se istup spominje kako bi se ilustrirala posvećenost HRS-a istinski demokratskom društvu.

Dana 15. lipnja 1991. godine u Zagrebu je održana osnivačka skupština Hrvatske republikanske zajednice (HRZ), kako se HRS nazvala po prebacivanju težišta svojega rada u domovinu. Novoizabrani predsjednik, Kazimir Katalinić, ranije dugogodišnji tajnik HRS-a, podsjetio je prisutne na Oršanićevu misao kako se nakon rušenja diktature zadržava njen duh, ona oblikuje oslobođenje, koje može uroditi novom diktaturom. Stoga oslobođena Hrvatska ne može automatski postati i slobodna Hrvatska, upozorio je Katalinić. Nastavio je kako će zbog dugogodišnjeg utjecaja diktature nositeljima oslobođenja u domovini biti teško uspostaviti sustav istinske slobode. Stoga su potrebni organizacijski oblici koji će širiti ideje slobode, što će nakon širenja vizije slobode 40 godina u političkom egzilu, HRS pod novim imenom nastaviti činiti u domovini. Pri tome je istaknuto da je tijekom višedesetljetnog rada HRS razradila rješenja za glavne političke probleme Hrvatske i hrvatskog naroda. Također, da posjeduje iskustvo djelovanja u zapadnome svijetu, razvijajući se u naprednim i demokratskim zemljama, dok je u domovini jedini primjer političkog djelovanja i organiziranja bila komunistička partija. Istom prilikom donesen je i Program HRZ-a, koji se u jednom dijelu osvrtao i na hrvatski ustav donesen koncem prosinca 1990. godine. Republikanci su predložili nekoliko izmjena, koje su trebale, po njihovom mišljenju, rezultirati većom demokratičnošću, kao i izmjenu izbornog sustava, s ciljem neposrednijeg uključivanja birača u stvaranje vlasti.

HRZ je ostao vjeran svojoj ideji samostalnog djelovanja ili pak u savezu s idejno bliskom strankama, ostajući u opoziciji HDZ-u. Tako je sudjelovao na izborima za parlament sredinom 1992. godine, a njegove političke ideje, ujedno i kritika komunističkoga naslijeđa mogu se dobro iščitati iz jednog predizbornog letka koji je nosio naslov „Izlazak iz krize“. U njemu je oštro kritiziran spor i neučinkovit proces pretvorbe tzv. društvenog u državno i privatno vlasništvo. Pretvaranje velikog broja tvrtki u državno vlasništvo republikanci su smatrali opasnim, jer je to otvaralo široko polje za korupciju i nepotizam, ali i „održavanje na životu“ nerentabilnih poduzeća koja su strahovito opterećivala državni proračun, a time i sve porezne obveznike. Međutim, HRZ se nije zalagao za stvaranje kapitalističkog sustava „bez granica“, protiveći se stvaranju monopola i špekulaciji. Recept HRZ-a za ozdravljenje hrvatskog društva i gospodarstva izgledao je ovako: „dobro zakonodavstvo, dobra uprava, slobodno tržište, zaštita domaće valute i štednje te smanjivanje birokratskih zapreka“. Suštinski, republikanci su se zalagali za „manje države“. Uloga države u njihovoj viziji bila je da kroz javne službe pruža razne usluge građanima, održava i izgrađuje osnovnu infrastrukturu, osigurava opskrbu energijom i slično, a ne da i dalje zadržava snažan upliv na živote građana kao u komunističkom sustavu.

Nakon što se Hrvatska oduprla naletu velikosrpske agresije te dobila međunarodno priznanje, a onda postepeno krenula i u oslobađanje okupiranog teritorija, kritike HRZ-a na račun HDZ-a bile su sve otvorenije i žešće. Korsky je i dalje upozoravao da se HDZ treba transformirati u klasičnu političku stranku te prestati i dalje pretendirati na ulogu općenacionalnog pokreta. U tome kontekstu treba navesti i kritiku republikanaca vezanu za izborni sustav, za kojega su tvrdili da pogoduje HDZ-u kao vladajućoj stranci. Opisano ponašanje HDZ-a, prema Korskome, kočilo je demokratizaciju mlade hrvatske države. Komentirajući rezultate parlamentarnih izbora s konca listopada 1995. godine, Korsky je konstatirao da pobjeda HDZ-a nije bila tako nadmoćna kako se nadalo njegovo vodstvo, jer su birači reagirali na to „što se stvara nova povlaštena klasa utemeljena na veoma loše koncipiranoj pretvorbi, denacionalizaciji i neplanskom otvaranju gospodarstva koje prenaglo izlazi iz stagnacije socijalističkog feudalizma u najniži oblik bezobzirnog kapitalizma“. Potonjemu je dodao da su Nijemci iskovali termin za takav sustav – razbojnički kapitalizam. U tome kontekstu i za kraj ovoga članka prenijet će se dio pisma Šime Letine, člana HRZ-a iz Washingtona, koji je u svibnju 1995. godine naveo: „Nitko od nas nije vjerovao da će komunistička parola ‘snađi se, druže’ biti prihvaćena u slobodnoj Hrvatskoj i da će to ‘snalaženje’ (krađa) postati hrvatskom vrlinom i mjerilom političke sposobnosti mnogih hrvatskih političara“.

Razumljivo, mnogi problemi na koje su koncem 1980-ih i početkom 1990-ih upozoravali članovi HRS-a/HRZ-a više se ne mogu popraviti. Brojni elementi iz prethodne jugoslavenske komunističke diktature, kao i splet niza teških okolnosti spriječili su da slobodarske ideje hrvatskih političkih emigranata budu uzidane u temelje Republike Hrvatske, kao što je to bio slučaj s njihovim protestima, apelima, humanitarnom i drugom pomoći, dolarima, markama i francima. Primjerice, značajnim dijelom netransparentno i neučinkovito, pa i kriminalno provođenje privatizacije tzv. društvenog vlasništva, koje zajedno s ratnim razaranjima stoji u korijenima zaostajanja Republike Hrvatske za ostalim, nekada komunističkim, državama članicama EU. Ili, zbog odmaka vremena najvećim dijelom više nije moguće dovesti pred sud nalogodavce i provoditelje komunističke represije. Međutim, ne samo da postoji mogućnost nego i nasušna potreba, da se poprave neki drugi elementi naslijeđeni iz komunističkog razdoblja, koji su uz veći ili manji stupanj mimikrije preživjeli 1990. godine. Tu se primjerice radi o daljnjoj liberalizaciji na relaciji država-pojedinac, podizanju učinkovitosti države uprave, a onda i povjerenja građana u nju ili pak lustraciji od nedemokratskih obrazaca ponašanja u društvenim odnosima te odbacivanju nostalgičarskih mitova o, s debelim slojem šminke uljepšanom, razdoblju jugoslavenskog „samoupravnog socijalizma“.

Ključne riječi #Hrvatska republikanska stranka #Ivo Korsky #Wollfy Krašić