Simpoziji hrvatskih egzilantskih intelektualaca u Švicarskoj 1968. i 1971. godine

Nakon uspostave komunističke Jugoslavije po završetku Drugoga svjetskog rata, deseci tisuća antikomunistički i antijugoslavenski orijentiranih Hrvata pobjegli su na Zapad, od kojih se znatan dio angažirao u nastojanju za stvaranje samostalne i demokratske hrvatske države. Metode i načini na koji su nastojali pomoći ostvarenju potonjega cilja bili su različiti. Dočim su najupamćenija ostala velika okupljanja, poput raznih proslava kojima se manifestirao hrvatski nacionalni identitet i želja za samostalnom državom, do prosvjeda, skupljanja pomoći i slično, jednako važan oblik djelovanja bila su manja okupljanja intelektualaca.

Budući da je hrvatska politička emigracija bila izrazito heterogena, a njenu raznolikost povećavali su novi, mlađi politički emigranti, koji su stizali u inozemstvo u godinama i desetljećima nakon masovnog izbjegličkog vala iz proljeća 1945. godine, takva su okupljanja bila važna zbog razmjene mišljenja i usklađivanja djelovanja. Jer, bez obzira na brojne razlike, svi su oni imali zajednički cilj – samostalnu i demokratsku hrvatsku državu. Među najvažnijim takvim okupljanjima bila su ona 1968. i 1971. godine u Švicarskoj koja je organiziralo uredništvo emigrantskog časopisa Hrvatska revija.

Prije nekoliko godina o spomenutim su zbivanjima nastala dva vrijedna teksta. Jedan je napisao profesor Vinko Grubišić, vjerojatno najistaknutiji hrvatski znanstvenik i intelektualac iz područja humanističkih znanosti u iseljeništvu danas, koji je svoj egzilantski put započeo još sredinom 1960-ih godina zbog represije jugoslavenskoga komunističkoga režima. On je kao mladi politički emigrant sudjelovao na oba spomenuta simpozija te ostavio važno svjedočanstvo iz prve ruke o značaju tih događaja, nizu detalja i sudionicima, s posebnim naglaskom na dodjelu jubilarnih književnih nagrada časopisa Hrvatska revija. S druge strane, Mauricij Frka Petešić, suradnik spomenutoga časopisa, kao i londonske Nove Hrvatske, nekada politički emigrant u Francuskoj, napisao je tekst gotovo enciklopedijskoga karaktera, taksativno navevši sve osobe koje su sudjelovale na oba simpozija, s naslovima njihovih izlaganja, kratkim biografskim podacima i nizom drugih korisnih faktografskih podataka. Pri tome valja kazati da je autor znatan dio sudionika simpozija dobro poznavao i prijateljevao s njima.

U ovome će se pak tekstu spomenuti simpoziji nastojati staviti u širi kontekst, prije svega tadašnjih domovinskih zbivanja, budući da su se dobrim dijelom i zbili kao reakcija na nastanak hrvatskog nacionalnog pokreta – Hrvatskoga proljeća – u domovini.

Naime, u ovećem dijelu hrvatske političke emigracije sve se više pažnje počelo posvećivati događajima u Jugoslaviji te političkim protivnicima i neistomišljenicima režima među domovinskim Hrvatima. Smatralo se da će glavnu ulogu u stvaranju hrvatske države odigrati antijugoslavenske snage u zemlji, a dobar dio političke emigracije svoju je ulogu u tome scenariju vidio u pružanju raznovrsne pomoći istomišljenicima u Hrvatskoj te objašnjavanju karaktera hrvatske državotvorne borbe relevantnim čimbenicima na Zapadu. Ta tendencija među dijelom hrvatskih političkih emigranata najviše je do izražaja došla tijekom postojanja hrvatskog liberalno-nacionalnog pokreta tijekom druge polovice 1960-ih i početkom 1970-ih, popularno zvanog Hrvatsko proljeće.

Radilo se o izrazito heterogenom pokretu, čiji su glavni javni nositelji bili prominentni intelektualci okupljeni oko najstarije hrvatske kulturne ustanove Matice hrvatske (MH) i, naročito u završnoj fazi, studenti. Oni su koristili podvojenost oko položaja Hrvatske u Jugoslaviji u vodstvu Saveza komunista Hrvatske (SKH), koja je završila pobjedom reformskog dijela na sjednici partijskog vodstva sredinom siječnja 1970. godine. Reformno orijentirani hrvatski komunisti željeli su više autonomije za hrvatsku federalnu jedinicu unutar Jugoslavije, Socijalističku Republiku Hrvatsku (SRH), prvenstveno na polju uprave i gospodarstva, zatim stanovito liberaliziranje odnosa u društvu i u gospodarstvu te su zahtijevali da se iskazivanje nekih elemenata hrvatskoga nacionalnog identiteta prestane tretirati kao nacionalizam i fašizam. Potonje, međutim, nije podrazumijevalo ukidanje komunističkog monopola na vlast i uvođenje višestranačkog sustava. Za prethodno navedeno imali su potporu brojnih Hrvata, ali su mnogi, posebno u MH i u studentskom pokretu, spomenute reforme smatrali prvom stepenicom na putu u stvaranje samostalne hrvatske države. Pokret je nasilno okončan krajem 1971. godine, masovnim izbacivanjima iz SKH, suđenjima najistaknutijim članovima MH i studentskog pokreta, otkazima na poslu i raznim drugim oblicima progona.

Pod dojmom stanovite liberalizacije u Jugoslaviji u spomenutome razdoblju, dio hrvatskih intelektualaca u egzilu organizirao je dva simpozija u Švicarskoj – 1968. i 1971. godine, pri čemu je prvi nosio naslov „Hrvatska danas i sutra“, a drugi „Hrvatski razgovori o slobodi“. Radilo se o političkim emigrantima raznih ideološko-političkih orijentacija. Neki su ranije na razne načine bili vezani uz Hrvatsku seljačku stranku, daleko najsnažniju političku opciju među Hrvatima u međuratnom razdoblju. Jasno, dio njih bio je u ratnome razdoblju angažiran u ustaškom režimu Nezavisne Države Hrvatske, pri čemu valja napomenuti da se nije radilo o osobama koje su se nalazile na rukovodećim položajima ni u strukturama koje su nalagale i provodile politiku terora prema protivnicima, neistomišljenicima i nepodobnima. Niz takvih u međuraću pripadao je hrvatskom katoličkom pokretu, a u NDH su vršili dužnosti u diplomaciji, kulturi i novinarstvu.

U godinama nakon završetka rata sve su glasnije kritizirali niz praksi ustaškoga režima, naglašavajući da se potonje ne smiju ponoviti pri idućem pokušaju stvaranja hrvatske države, koja mora biti demokratska. Važan kontingent organizatora i sudionika simpozija bili su politički emigranti mlađega naraštaja, koji su uglavnom bili djeca u ratno vrijeme, pa su prije svega zbog neopterećenosti tadašnjim zbivanjima, mogli slobodnije promišljati o perspektivama hrvatskoga naroda. I oni su bili heterogeni u ideološko-političkom smislu – među njima je bilo i demokršćanski orijentiranih pojedinaca, i onih koji su bili liberalnog, pa čak i umjereno lijevog opredjeljenja. Valja dodati da su na simpozijima sudjelovali i neki istaknuti i zaslužni hrvatski svećenici u iseljeništvu, manifestirajući da je i Crkva u hrvatskome iseljeništvu prepoznala važnost trenutka, nastojeći dati svoj doprinos u davanju prijedloga za obranu hrvatskih nacionalnih i vjerskih interesa. Svima njima zajedničko je bilo pak to da su se zalagali i aktivno radili na stvaranju samostalne i demokratske hrvatske države pacifističkim metodama.

Također, spomenute političke emigrante okupljala je suradnja u časopisu Hrvatska revija. Radilo se o glasilu Matice hrvatske, koje je izlazilo u Zagrebu od 1928. do 1945. godine, kada je ugašeno zbog uspostave komunističke vlasti. Međutim, dio izbjeglih hrvatskih intelektualaca predvođenih književnikom Vinkom Nikolićem ponovno je pokrenuo časopis u Buenos Airesu 1951. godine. Izdavanje je sredinom 1960-ih prebačeno u Europu (München i Barcelona), dok časopis od 1991. godine ponovno izlazi u Zagrebu kao najvažnije glasilo Matice hrvatske. Iako je Hrvatska revija bila prije svega časopis za teme povezane s književnošću, kulturom i umjetnošću, u njoj su se objavljivali i tekstovi političkog karaktera. Štoviše, služila je kao arena za izmjenu, pa i sukob različitih mišljenja, stavova i koncepata, pridonoseći razvijanju demokratske klime među hrvatskim političkim emigrantima.

Pored najistaknutijih hrvatskih političkih emigranata u Švicarskoj – Jure Petričevića i Tihomila Rađe, koji su uz Nikolića i još nekoliko političkih emigranata odigrali ključnu ulogu u organiziranju simpozija, sudjelovali su intelektualci iz niza drugih europskih zemalja te Sjeverne i Južne Amerike. U svojim izlaganjima, sudionici su ponudili svoja gledišta o tadašnjoj hrvatskoj situaciji i predložili rješenja za izazove s kojima se suočavala hrvatska nacija. Jedna od glavnih poruka bila je potreba prevladavanja ideoloških unutarnacionalnih sukoba. Sudionici simpozija izražavali su tako podršku reformno orijentiranim hrvatskim komunistima, koji su težili decentralizaciji jugoslavenske države, ističući da smatraju povoljnim za hrvatski narod pretvaranje Jugoslavije iz federacije u konfederaciju. Istodobno, istaknuli su da ne odustaju od svojega konačnoga cilja – samostalne i demokratske hrvatske države, objašnjavajući da bi tada aktualni liberalizacijski i decentralizacijski procesi mogli olakšati njegovo ostvarenje. Pozivali su hrvatske komuniste da uvide kako se interesi hrvatskoga naroda, čiji je neodvojivi dio bila i hrvatska radnička klasa, učinkovito mogu braniti jedino u samostalnoj i demokratskoj državi. Potonje je bilo rješenje hrvatskih intelektualaca za prekid situacije kontinuiranog hrvatskog unutarnacionalnog sukoba, koji se nije svršio na pobjedom komunista u Drugom svjetskom ratu te gospodarskog, demografskog i kulturnog osiromašenja, pa i nestajanja Hrvatske u jugoslavenskog državi pod komunističkom diktaturom.

Spomenute ideje i, možemo kazati, ruka pomirnica, nisu naišle na plodno plod kada su bili u pitanju vodeći hrvatski reformno orijentirani hrvatski komunisti. No, potonji su istupe hrvatskih intelektualaca smatrali opasnijima po jugoslavenski režim, nego li djelovanje onih hrvatskih političkih emigranata koji su nekritički gledali na baštinu ustaškoga režima ratne Nezavisne Države Hrvatske te onih koji su u svojem djelovanju zagovarali, pa i koristili nasilje. Dakle, pozive na miran, demokratski i postepeni put u hrvatsku neovisnost jugoslavenski su komunisti smatrali opasnijima od bombi. Potonje pokazuje do koje je mjere jugoslavenski komunistički režim bio represivan, ali i opsesivno svuda tražio svoje stvarne, pa i potencijalne neprijatelje te ih progonio. Tomu je kumovala činjenica da je iskrena želja za dijalogom s ideološkim i političkim neistomišljenicima imala odjeka među dijelom hrvatskih intelektualaca u domovini, među kojima je bilo i sudionika partizanskog pokreta pod vodstvom Komunističke partije Jugoslavije iz vremena rata, komunista i bivših komunista.

Svakako najprominentniji među njima bio je Franjo Tuđman, bivši partizan, pa general Jugoslavenske narodne armije te povjesničar, koji je izbačen iz SKH 1967. godine. Iako nije sudjelovao na spomenutim simpozijima, u kontekstu onoga drugog dodijeljena mu je nagrada za njegovu knjigu naslova Velike ideje i mali narodi, u kojoj je ukazivao da se pojedinim „malim narodima“, pa tako i Hrvatima, pod izgovorom velikih ideja, poput panslavizma, jugoslavenstva i marksizma, nastojao izbrisati nacionalni identitet. Nagradu je dobio još jedan domovinski intelektualac, književnik Petar Šegedin, koji se još u vrijeme poraća i staljinizma suprotstavljao ustrajanju na socijalističkom realizmu u kulturi. Iako nagrade nisu primili, a njihovi kontakti s hrvatskim političkim emigrantima imali intelektualni i znanstveni značaj, bili su kao i niz drugih hrvatskih intelektualaca prozivani ili čak optuženi za organizirano „kontrarevolucionarno djelovanje“ u sprezi s „fašističkom emigracijom“, čiji je cilj bilo nasilno rušenje socijalističke Jugoslavije. Dok se Šegedin na nekoliko godina sklonio u Njemačku, Tuđman je bio osuđen na dvije godine zatvora.

Istu su sudbinu – sudskog progona ili društvene marginalizacije, doživjeli oni domovinski intelektualci, koji su bilo kao slušači, bilo kao izlagači, sudjelovali na simpozijima. Dvojicu čak zbog toga što su u vrijeme održavanja drugoga simpozija boravili u Švicarskoj te kontaktirali s nekima od izlagača. Iako su zbog straha od režimske represije sudjelovali inkognito, odnosno održali izlaganja pod pseudonimima, njihov pravi identitet bio je poznat jugoslavenskim sigurnosnim službama. Štoviše, potonje su bile vrlo dobro upućene u proces organiziranja, a onda i tijeka oba simpozija. Stoga, da su sudionici simpozija – emigrantski i domovinski – zaista kovali konkretne planove za rušenje jugoslavenskog komunističkog režima i razbijanje Jugoslavije kao države, jugoslavenski sigurnosni sustav promptno bi reagirao. Prema dobro uhodanoj praksi, neki od političkih emigranata zbog toga bi zasigurno platili životom, budući da su jugoslavenske obavještajne službe usmrtile, ranile i otele stotinjak Hrvata u inozemstvu, dok bi domovinski disidenti završili na dugogodišnjim robijama. Jugoslavenski je režim tek u određenoj političkoj situaciji – nakon što je jugoslavenski predsjednik Tito donio odluku da se Hrvatsko proljeće uguši nasilnim metodama, odlučio da će saznanja o kontaktima nekih disidenata u Hrvatskoj te hrvatskih političkih emigranata iskoristiti za politički obračun s neistomišljenicima. Tako su zbog „hrvatskih razgovora o slobodi“ u Švicarskoj pojedini hrvatski disidenti u domovini izgubili svoju slobodu.

Jugoslavenski režim mogao je djelovati na opisani način budući da su njegove sigurnosne službe bile prilično dobro upoznate s djelovanjem većine hrvatskih političkih emigranata. To je bila posljedica činjenice da su se u gotovo svim hrvatskim egzilantskim zajednicama, organizacijama i skupinama nalazili infiltrirani doušnici jugoslavenskih sigurnosnih službi, od kojih su neki uživali veliko povjerenje vodećih hrvatskih političkih emigranata. Iako je više jugoslavenskih doušnika izvještavalo o simpozijima u Švicarskoj i njihovim sudionicima, najkvalitetnije informacije svojim nalogodavcima pružio je onaj kodnog imena „Branko“. Iza potonjega krio se Ivan Cesar (1936. – 1993.), tada asistent na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Njega je jugoslavenska sigurnosna služba zavrbovala još 1960. godine, na temelju „kompromitirajućeg materijala“, što znači da je posjedovao nedozvoljenu literaturu ili nešto slično. Da bi izbjegao kaznu, pristao je biti doušnik te je svoju službu vrlo revno vršio sve do demokratizacije u Hrvatskoj u svibnju 1990. godine. Cesar je početkom 1990-ih godina osnovao Hrvatsku kršćansko-demokratsku stranku, bio je zatim ministar bez portfelja u vladi nacionalnoga jedinstva 1991., a 1992. čak se kandidirao i na izborima za hrvatskoga predsjednika. Njegovo ime kao doušnika jugoslavenske sigurnosne službe javno je objavljeno u filmu o hrvatskom disidentu i političkom emigrantu Bruni Bušiću, koji je ubijen u Parizu 1978. godine, a o kojemu je Cesar također izvještavao. Spomenuti film emitiran je na hrvatskoj državnoj televiziji 16. listopada 1992. godine.

Dokumenti jugoslavenskih sigurnosnih službi sugeriraju da je upravo Cesar bio poveznica između političkih emigranata koji su organizirali simpozije u Švicarskoj te domovinskih intelektualaca koji su sudjelovali na njima. Cesar je, očekivano, bio i jedan od izlagača iz domovine na drugome simpoziju, dok neki podatci ukazuju na to da je bio uključen u odluku o dodjeli nagrada domovinskim intelektualcima. Iako su s vremenom hrvatski politički emigranti uspjeli raskrinkati pojedine jugoslavenske doušnike u svojim redovima, to nije bio slučaj s Cesarom, kao ni s još nekolicinom koji su dostavljali informacije svojim nalogodavcima o održavanju simpozija. Neki od njih su, kao i Cesar, također bili ucijenjeni, pa zavrbovani, dok je bilo i onih koji su spomenuto radili zbog poistovjećivanja s komunizmom i/ili Jugoslavijom, kao i onih koji su se bavili doušničkim poslom prije svega zbog materijalne koristi i drugih benefita koje im je donosio takav angažman.

Nakon nasilnog okončanja Hrvatskog proljeća, osim sudskih progona, vođena je i medijska hajka protiv političkih neistomišljenika. Jedan od njenih ciljeva bio je dokazati da je hrvatski nacionalni pokret bio potaknut od strane hrvatskih političkih emigranata, koje se pak prikazivalo slugama i plaćenicima stranih obavještajnih službi i „reakcionarnih“ struktura moći na Zapadu. Tako je režim za ogromne ideološke, nacionalne, društvene i druge suprotnosti koje su isplivale na površinu zbog stanovitog popuštanja represije nastojao svaliti krivnju na i do tada jednog od dežurnih krivaca – političku emigraciju i njene misteriozne nalogodavce. S druge strane, nepobitna je činjenica da je niz teškoća, suprotnosti i sukoba bio posljedica postojanja i djelovanja jugoslavenskog komunističkog režima, koji nije imao demokratski legitimitet i koji se u svojem održanju obilno koristio represijom.

Tako se režimske neistomišljenike koji su u listopadu 1971. godine organizirali simpozij pod naslovom „Hrvatska i Mediteran“ u Splitu, u tisku nastojalo kompromitirati činjenicom da su neke od tvrdnji koje su iznesene tom prilikom bile vrlo slične onima koje su bile prezentirane na emigrantskim simpozijima u Švicarskoj. I Vladimir Bakarić, vodeći komunist u Hrvatskoj koji je podržao nasilno okončanje Hrvatskoga proljeća, vidio je opasnost u činjenici da su neki hrvatski intelektualci u domovini te egzilu na sličan način govorili o stanovitim temama, kao što su gospodarsko iskorištavanje Hrvatske ili pak izrazita dominacija Hrvata u radnoj migraciji u Zapadnu Europu. Jedan od hrvatskih intelektualaca koji je sudjelovao na oba simpozija – Bogdan Radica iz SAD-a, ovako je reagirao na spomenute konstrukcije: „Ta priznanja zatirača hrvatske slobode kod kuće u odnosu na njihove žrtve, koje su po svojem vlastitom nahođenju došle do sličnih ideja, do kojih smo i mi došli, jer ih je nametala stvarnost našeg vremena, za nas su svakako najdragocjenije i najzaslužnije priznanje. Iako između nekih od njih i nas postoje neslaganja u pitanjima njihove ideologije i naših vjerovanja, mi smo ipak bili uvjereni da oni govore u ime ponovno obješene Hrvatske.“

Jugoslavenski komunistički režim prikazivao je sve hrvatske političke emigrante kao reakcionare, radikale, ustaše, fašiste i ratne zločince, a one mlađe, koje se nije moglo povezati s Nezavisnom Državnom Hrvatskom, kao vjerne učenike potonjih te teroriste. Politički emigranti koji su organizirali dva simpozija u Švicarskoj 1968. i 1971. godine umnogome narušavaju takvu sliku, budući da se radilo o osobama koje su odbacivale bilo kakvo radikalno djelovanje te zagovarale uspostavu samostalne i demokratske (!) hrvatske države, pozivajući na dijalog hrvatske reformno orijentirane komuniste. Oni pak politički emigranti koji su iz ratnog razdoblja imali poveznicu s Nezavisnom Državom Hrvatskom jasno su isticali da ne teže uspostavi režima nalik onome ustaškome. Također, opisano okupljanje hrvatskih intelektualaca u egzilu upravo u vrijeme odvijanja krupnih promjena u Hrvatskoj i Jugoslaviji te nastanka hrvatskog nacionalnog pokreta pokazuje da ti politički emigranti nisu bili u potpunosti izolirani od domovinske stvarnosti, odsječena grana s hrvatskog narodnog debla, kojoj je suđeno da usahne tisućama kilometara od domovine.

Početkom 1970-ih nisu postojali realni uvjeti za ostvarenje njihovoga cilja, ali oni nisu odustajali, i dalje podupirući domovinske disidente te pozivajući hrvatske komuniste da uvide kako je Jugoslavija u kojoj će Hrvatska i Hrvati biti ravnopravni neostvariva. Franjo Tuđman upravo je zbog podrške nekih od političkih emigranata iz ove skupine koncem 1970-ih i početkom 1980-ih mogao plasirati svoje ideje i stavove u inozemstvo, a naišao je i na njihovu podršku kada je početkom 1980-ih ponovno osuđen na zatvorsku kaznu.

U konačnici, ideje koje su u vrijeme Hrvatskog proljeća na dva simpozija u Švicarskoj zastupali hrvatski politički emigranti, početkom 1990-ih godina bile su provedene u djelo upravo pod vodstvom Franje Tuđmana, prvog demokratski izabranog predsjednika Republike Hrvatske, a kojemu su spomenuti politički emigranti javnu podršku izrazili na svojem drugome simpoziju 1971. godine.

Ključne riječi #hrvatski emigranti #simpoziji hrvatskih egzilantskih intelektualaca #Wollfy Krašić