Kako brendirati dušu hrvatske nacije

Do sada smo se u ovoj kolumni uglavnom bavili Hrvatima izvan domovine, no ovaj put posvećujemo je domovini kakva bi ona mogla i trebala biti u očima svijeta kada bi uspješno predstavljala raskoš svoje kulture, osebujnost svoga društva i ljepotu prirode kroz promidžbu u kojoj bi nemalu ulogu imali i Hrvati izvan domovine.

Kada bismo Hrvatsku morali opisati u samo jednoj rečenici, geografski i ekološki gledano, ona je zapravo – jedan malo veći nacionalni park. Ta spoznaja nije tek turistički slogan; ona je duboka moralna obveza. Svijest o fizičkom prostoru kao općem dobru traži od nas radikalan zaokret prema zaštitarskom odnosu – kako prema netaknutoj prirodi, tako i prema djelima ljudskih ruku. To podrazumijeva disanje punim plućima kroz sve naše regije, njegovanje osebujnih dijalekata, nošnji i starih zanata. To je slavljenje različitosti unutar jednog jedinstvenog duhovnog i materijalnog podneblja. U suvremenom političkom rječniku to nazivamo održivim razvojem, a u praksi to znači prohodnu i njegovanu zemlju: od slavonske ravnice do razvedenog Jadrana, prostor koji putnika namjernika iznenađuje, obogaćuje i oplemenjuje.

Zastupati koncepciju zemlje kao nacionalnog parka znači i pametno je povezati. Potreban nam je nacionalni transport koji će biti snažna unutarnja poveznica i moderno europsko raskrižje, ali nikada na štetu okoliša, kulturne baštine ili mira njezinih građana. Hrvatska se mora razvijati kao oaza mira. To možemo postići samo poticanjem čistih industrija visokih tehnologija, proizvodnjom zdrave hrane te razvojem kulturnog, zdravstvenog i seoskog turizma. Mir naših etno-sela i šarm povijesnih gradova, uz strogu redukciju buke i eliminaciju zagađivača, ključ su za dugoročnu egzistenciju tisuća obiteljskih poslova i procvat lokalnih zajednica.

S druge strane ekološkog raja nalazi se naša socijalna zbilja. U društvenom smislu, Hrvatska je dramatičan, policentričan i duboko rastresit prostor. Ta društvena rastresitost može biti golem izvor kreativne energije, ali nosi i opasnost od bolnih nacionalnih i socijalnih podjela. Živimo u kontradikcijama: izolirani otoci nasuprot otvorenome morskome putu u svijet; povijesni lomovi, sumnjiva privatizacija i duboko društveno raslojavanje; opterećenost starim povijesnim nesuglasicama nasuprot viziji budućnosti. S jedne strane imamo moreplovce i svjetske putnike, s druge ratare sitnoposjednike; bogatu, a opustošenu Slavoniju nasuprot siromašne Zagore. Mi smo kompliciran organizam koji, unatoč svemu, duboko cijeni skupo stečenu slobodu i mukotrpno uči hodati stazama demokracije.

Hrvatska kakvu bismo trebali predstavljati svijetu ne bi smjela biti zemlja jeftinih kulisa. Ona se mora temeljiti na razvijenoj humanističkoj svijesti, građanskoj solidarnosti, zdravom patriotizmu i apsolutnom poštivanju ljudskih prava. Treba nam društvo koje cijeni ljudski rad, štiti dostojanstvo majčinstva, obitelji i osoba treće dobi te jamči jednakost u obrazovanju i sankcionira korupciju i nepotizam. Slobodarski Dubrovnik povijesni je i kulturni simbol takve Hrvatske i mora ostati ključ našeg prepoznavanja. Ideja o osnivanju Muzeja iseljeništva i središta za izučavanje svjetskih migracija bila bi opipljiv dokaz našeg poštovanja prema doprinosu hrvatskih iseljenika svojoj domovini i čin otvorenosti prema svijetu čijem su razvoju i bogatstvu doprinosili nebrojeni Hrvati.

Kulturološki, Hrvatska je prava ruža vjetrova, fascinantno raskrižje srednjoeuropske, mediteranske i bizantske kulture. Iako u njoj prevladava katolička tradicija, njezinu su bit duboko suoblikovali utjecaji islama, pravoslavlja i židovstva, ostavljajući neizbrisiv trag u našoj umjetnosti i svakodnevici. Mi smo povijesna granica i spojnica – u duhovnom i fizičkom smislu nalik Kniferovu meandru. Kroz stoljeća odgrizana na rubovima, od Venecije do Carigrada, stalno izložena udarima i osvajačkim apetitima svojih najbližih susjeda, Hrvatska je opstala, bila i ostala most. U našem se kodu spajaju temperamentni mediteranski pustolovi i istraživači s racionalnim, suzdržanim kontinentalcima s manirom bečke škole, pa čak i s onim prevrtljivim bizantskim đacima koji vješto laviraju između mita i istine. Pod ovim suncem ima mjesta za sve kojima je zajednička dobrobit na srcu.

Sada je ključni trenutak da osvijestimo globalnu pozornicu kultura i strateški promislimo kako se na njoj predstavljamo. Nije dovoljno osloniti se samo na folklor i nogomet, na dobru hranu i gostoprimstvo; vrijeme je da svijetu ponudimo ljepotu naših povijesnih gradova, bogatu književnu ostavštinu, umjetnička djela i spomeničku baštinu. Vrijeme je da kao društvo dogovorom odaberemo ključne kulturne pojave i ustanove koje će odrediti naš moderni identitet. To mora postati naš zajednički posao, u kojem ćemo strateški koristiti diplomatsku mrežu, hrvatske udruge i ugledne pojedince u inozemstvu, kao i pristaše i prijatelje Hrvatske u državama prema kojima se promidžba usmjeruje.

Projekti koji bi bili plod promišljene politike predstavljanja hrvatske kulture od nacionalnog interesa ne bi smjeli ovisiti o novčanoj situaciji u državnoj blagajni, nego bi im trebalo osigurati sustavnu materijalnu potporu iz državnog proračuna, zaklada i fondova velikih sponzora, jer je meka moć Hrvatske upravo u njezinu kulturnom bogatstvu. Hrvati koji žive u drugim zemljama često bolje od hrvatskih diplomata poznaju sklonosti i kulturne navike svojih sugrađana. Trebalo bi ih stoga poticati na osnivanje društava prijateljstva i kulturne suradnje. To je najprirodniji i najučinkovitiji oblik kulturnog lobiranja koji imamo na raspolaganju, jer se unutar takvih jezgri okupljaju i pripadnici domaćeg stanovništva koji su često najprikladniji lobisti kad se za to ukaže potreba.

Kao primjer učinkovitog oblika promidžbe hrvatske nacionalne kulture neka nam posluži prijedlog dr. Milana Bošnjaka, koji se od početka dvadesetih godina aktivno zalaže za osnivanje nacionalne institucije u rangu instituta Cervantes, British Councila ili Goethe Instituta s ciljem promicanja hrvatske kulture na međunarodnoj sceni stvaranjem mreže svojih ispostava u velikim kulturnim središtima, koje bi služile kao žarišne točke promocije našega nacionalnog i kulturnog identiteta. Milan Bošnjak u svojoj brošuri pod nazivom „Hrvatski kulturni institut Marulić: nacrt projekta“ razradio je do detalja projekt takve institucije, uključujući i sadržaje koji se odnose na organizaciju i upravljačke strukture, program rada i aktivnosti, plan razvoja i izvore financiranja. Predvidio je i donošenje odgovarajućega zakonskog akta kojim bi se regulirao pravni status i djelatnost takve institucije.

Bošnjak nije nepoznat domaćoj i iseljeničkoj javnosti. Danas je savjetnik u Središnjem državnom uredu za Hrvate izvan Republike Hrvatske. Rijedak je primjer intelektualca koji s jednakom lakoćom brodi kroz labirinte državne administracije i prostranstva književne riječi. Diplomirao je filozofiju i komparativnu književnost, a doktorirao na temi hrvatskih pisaca u Njemačkoj, čime je davno odredio svoj ključni profesionalni interes – pitanje identiteta i kulture naših ljudi izvan domovine. Član je više kulturnih institucija, od Matice hrvatske i Društva hrvatskih književnika, te je predsjednik Znanstvenoga i kulturnoga društva “Kosinj”.

Kao savjetnik s posebnim statusom u Središnjem državnom uredu za Hrvate izvan RH i član međuvladinih mješovitih odbora, Bošnjak ne djeluje iz fotelje. Njegov je rad duboko terenski: od predavanja na Diplomatskoj akademiji i Fakultetu hrvatskih studija (gdje je naslovni docent), do Matice hrvatske i Društva hrvatskih književnika. Poseban trag ostavlja u Boki kotorskoj, gdje Hrvatima u Crnoj Gori nije tek formalni predstavnik Zagreba, već rado viđen suradnik koji budi svijest o hrvatskom identitetu kroz konkretan rad. Iza sebe ima tri zbirke poezije (uz nagradu „Dubravko Horvatić“) i šest stručnih knjiga.

No, ono što me u njegovu radu najviše intrigira jest njegova inicijativa iz 2020. godine za osnivanje Hrvatskoga kulturnoga instituta Marulić. Tada dr. Bošnjak vjerojatno nije ni slutio da je „kucao na otvorena vrata“. Još na početku ovog tisućljeća, u časopisu Republika, i sama sam promovirala identičnu viziju o potrebi osnivanja Kulturnog zavoda Marko Marulić koji bi imao mrežu svojih virtualnih aula diljem svijeta. Ova podudarnost nije slučajna – ona svjedoči o tome kako se istinska kulturna promidžba Hrvatske oduvijek pokretala na istim, marulićevskim temeljima.

Marko Marulić s punim pravom nosi titulu „oca hrvatske književnosti”, a njegov status u hrvatskoj kulturi savršeno odgovara onome što Miguel de Cervantes predstavlja Španjolskoj ili Johann Wolfgang von Goethe Njemačkoj. Baš kao što je Dante utemeljio talijanski, a Cervantes oblikovao moderni španjolski prozni izričaj, Marulić je svojim epom Judita (napisanim 1501., a tiskanim 1521. godine) dokazao da se na hrvatskom jeziku („u versi harvacki”) mogu stvarati vrhunska, kompleksna književna djela visoke umjetničke vrijednosti.

Marulić nije bio samo lokalni pisac. Njegova djela na latinskom jeziku, poput De institutione bene vivendi per exempla sanctorum (Pouka za čestit život po primjerima svetaca), bila su međunarodni bestseleri u 16. stoljeću. Čitali su ga i cijenili diljem Europe, uključujući engleskoga kralja Henrika VIII., Thomasa Morea te španjolske kraljeve Filipa II. i Karla V. Pišući Juditu u vrijeme izravne osmanske opasnosti za rodni Split i hrvatske krajeve, Marulić je upotrijebio biblijsku priču o hrabroj udovici kako bi alegorijski ohrabrio svoj narod na otpor. Time je književnosti dao duboku društvenu, domoljubnu i identitetsku ulogu. Marulić je bio istinski renesansni erudit i Cervantesov suvremenik. Povijesno je iznimno važan i po tome što je u svom djelu Psichiologia de ratione animae humanae prvi u povijesti skovao i upotrijebio riječ „psihologija”.

Kao što Njemačka slavi Goethe-Institut, a Španjolska Institut Cervantes za promicanje svojih jezika i kultura u svijetu, tako i Marulićevo ime u Hrvatskoj krasi brojne kulturne institucije, nagrade i manifestacije (poput festivala Marulićevi dani), čuvajući time temelj hrvatskoga kulturnog koda, ali ga svijet još ne prepoznaje. Stoga je samorazumljivo da je upravo njegovo ime najjača valuta kojom Hrvatska treba predstavljati drugima svoju kulturu.

Da se takve vizije mogu i moraju ostvariti, pokazuju i konkretni primjeri iz ne tako davne prošlosti naše kulturne diplomacije. Upravo je u suradnji hrvatskog veleposlanstva i Nacionalne knjižnice u Madridu sa splitskim Marulianumom 2002. godine organizirana velika izložba Marulićevih djela u samoj Nacionalnoj knjižnici, čime je otac hrvatske književnosti ušao na velika vrata španjolske kulture. Nedugo nakon toga, u dalekom Santiagu de Chileu, skulptura Marka Marulića, rad velikog kipara Vaska Lipovca, svečano je inaugurirana kao prva međunarodna donacija u tamošnjem prestižnom Međunarodnom parku skulptura, ostavljajući trajan, opipljiv trag hrvatske prisutnosti u Latinskoj Americi.

Gotovo dva desetljeća nakon tih pionirskih koraka u Madridu i Čileu, dr. Bošnjak svojom inicijativom prepoznaje istu, goruću potrebu: da pojedinačne, vizionarske projekte konačno pretočimo u dugoročan i stabilan institucionalni okvir. Spajajući administrativnu funkciju koja razumije sustav i autorstvo koje razumije čovjeka, on neumorno dokazuje ono u što duboko vjerujem – kultura nikada nije tek usputni ukras politike, već njezin sam temelj i pitanje opstanka nacije.

Ukratko, institut ili zavod po uzoru na Institut Cervantes, s mrežom virtualnih središta pri hrvatskim diplomatskim misijama, bio bi odlično rješenje. Danas bi, u uvjetima suvremenih tehnologija, bilo iluzorno otvarati klasične hrvatske kulturne centre u drugim državama, kako se to nekada radilo. Djelatnost virtualnih aula budućega Hrvatskog kulturnog instituta/zavoda Marko Marulić obuhvatila bi održavanje virtualnih i klasičnih tečajeva hrvatskog jezika i kulture, čitaonice i priručne knjižnice, informativne pultove te kulturne priredbe, predavanja i susrete. Svaka hrvatska diplomatska misija mogla bi bez znatnijeg troška imati jednu takvu virtualnu aulu potencijalnog zavoda Marko Marulić. To zahtijeva fokusiranu edukaciju diplomatskog osoblja i kulturnih djelatnika kako bi uspješno prepoznali i utvrdili specifične naklonosti sredina u kojima se predstavlja Hrvatska. Uspjeh takvog poslanja ovisit će o prijemčivosti drugih kulturnih podneblja za specifične duhovne i estetske sadržaje te o sličnosti njihovih i naših kulturnih afiniteta. Pritom se ne smije zapostaviti ni uloga hrvatskih iseljeničkih udruga, društava prijateljstva, uglednih umjetnika i profesionalaca među hrvatskim iseljenicima, kao ni simpatizera i prijatelja Hrvatske u državama prema kojima se usmjeruje promidžba.

Založimo se, dakle, za ustanovu s jasnom misijom prenošenja i predstavljanja hrvatske književnosti, umjetnosti, povijesti i kulture u domovini i svijetu, s ciljem promocije jedinstvenog profila hrvatske kulturne inačice i podizanjem svijesti o doprinosu hrvatske kulture svjetskoj uljudbi. Time bi i Hrvati u iseljeništvu postigli još veću vidljivost među pripadnicima drugih naroda.

Krajnji je trenutak da se zapitamo po čemu stranac prepoznaje Hrvatsku kao autentičnu duhovno-materijalnu matricu, a da to nisu samo crveno-bijeli kvadratići ili nacionalna nogometna vrsta. Založimo se za zakladu marulićevskih korijena i virtualnih aula koja će svijetu otkriti ono najvrjednije što imamo. Dopustimo modernom putniku da zaroni dublje pod površinu blistavih turističkih i sportskih simbola kako bi otkrio čudesnu simbiozu religijskih i životnih obrazaca duše hrvatske nacije.

Ključne riječi #kolumne #Marko Marulić #Tuga Tarle