Otišla je najveća hrvatska poetesa u Australiji: Za izdajice Domovine nema i ne smije biti lakoga oprosta

Mirjana Emina Majić rođena je 3. rujna. 1932 u Podravskoj Slatini. Potekla je iz činovničke obitelji koja je voljela Hrvatsku.

Na početku Drugog svjetskog rata otac joj je službom premješten u Glinu. Kao djevojčica prolazi ratne strahote te se s obitelji 1945. vraća u Osijek. Pučku školu završila je u Glini, gimnaziju u Zagrebu, a Učiteljsku školu u Osijeku. Duhovno je odgajana po starom ličkom običaju – Svevišnji, preci, ognjište, majka i domovina.

Takav odgoj stvorio je u Mirjani rodoljubni osjećaj: toplu, čistu i iskrenu ljubav duboko odanu narodu i Hrvatskoj. Mržnja nije postojala u njezinom domu, a niti bilo kakvi štetni utjecaji okoline.

„Svaki onaj koji moju domovinu Hrvatsku izdaje, uništava ili napada, za mene je dušmanin pa bio i rođeni brat. Dr. Ante Starčević je moj uzor. Ljubav prema našoj hrvatskoj povijesti razvili su u meni otpor prema svakom šovinizmu i nezdravoj politici protiv moga napaćenog hrvatskog naroda“, znala je reći Mirjana Majić.

Dušom i tijelom bila je pravašica starog soja, srcem i dušom odana svojoj najmilijoj zvijezdi na nebu – Hrvatskoj.

„Htjeli su me zaustaviti, poniziti i popljuvati, ali Bog me vodio i štitio dajući mi veliku snagu, bogatu duševnu hranu da mogu izdržati sve napade neprijatelja i izdajnika hrvatskoga naroda. Često kad razmišljam i mislima se vraćam kakve su bure udarale na moja vrata, vihori bola i tuge parali moje srce, onda bih se pomolila i kazala: Hvala ti milostivi Bože na svemu, jer bio si moj najdraži prijatelj, moja utjeha i velika nada u bolju budućnost”.

U emigraciju je stigla u studenom 1959. na Tasmaniju gdje je boravila do studenog 1967. kada je otišla u Sydney…

„U svom poslu dadoh sve od sebe, učih našu dragu djecu, moje drage Hrvate, čitati i pisati hrvatski, s njima nastupajući na raznim kulturnim izložbama i izvodeći dječje igrokaze od kojih sam četiri i napisala za njih“, govorila je gospođa Majić.

Jedna je od osnivača prve dramske skupine “Dr. Mile Budak“ koja je s ponosom nosila ime ovoga velikog književnika, a do danas se zvala „Australsko-hrvatsko literarno društvo Dr. Mile Budak“, čija je tajnica bila sve 42 godine djelovanja, do svoje smrti.

Bila je i jedna od prvih osnivača Subotnjih hrvatskih škola hrvatskog jezika, a sama ih je utemeljila tri, dok je cijelo to vrijeme radila u hrvatskim školama s literarnim sekcijama i dramskim izvedbama raznih igrokaza za djecu. Registrirala je i prvu dramsku literarnu školu “Antun Gustav Matoš“ te je u njoj radila deset godina – do zatvaranja iste.

Pisanjem se bavila godinama, a najprije je počela pisati prikladne pjesme za djecu jer nije bilo dovoljno potrebnih knjiga za nastavu. Bila je i članica udruženja književnika Australije u kojem je aktivno i radila. Na engleskom jeziku izdala je mnoge pjesme.

U SAD-u su izišle njezine „Ljubavne ode“ u desetak poznatih antologija. Izdala je peto izdanje „Liepe plavke“ pod imenom Domovina, Madrid u Španjolskoj, dozvolom Višnje Pavelić – kćeri poglavnika NDH dr. Ante Pavelića.

Kao rizničarka prvog Svjetskog pjesničkog kongresa Australije uspjela je promovirati kratki pregled o hrvatskom pjesništvu i u druge dvije antologije istog kongresa.

Osim u školstvu bila je aktivna i u drugim hrvatskim organizacijama, kao što je Hrvatski međudruštveni odbor kao tajnica 25 godina. Izdala je mnoštvo svojih knjiga: Čarobni dragulj Slavonije, 1992.; Za tobom Boko suzno moje oko, 1995.; Posavino, naša rano ljuta, 1995.; Bleiburg 1945. – 1995.; Junak vjesnik proljeća, 1999. (Hero Messenger of Spring, 1999.; Love is a Rose, 2001.; Agony of Two Gentle Souls, 2003.; Suze roni Hrvatica vila, 2003.; Nespominjani i zaboravljeni, 2009.; Sokol kliče s Ivan planine, 2009.; Eminin javor, 2011.; Ratnik svjetlosti, posvećena Juri Francetiću, 2011.; Orlovi Hrvatske, povodom 50-godišnjice uspostave NDH, 1991.; Vitez u crvenoj kapi, posvećena dr. Mili Budaku, 2005.; Rasplamsana vatra iz daljine, 2010.; Liepa Plavka – luč hrvatske slobode, 2011.; Svevišnji čuva pravednika, posvećena Poglavniku Nezavisne Države Hrvatske dr. Anti Paveliću, 2013.; Patriotkinja u borbi za hrvatsku istinu, 2019.; U srcu je Hrvatsku nosio, kao lav se u obranu diže, u spomen 100. obljetnice Ante Starčevića; Zagreb-900. obljetnica; i U Hrvatskoj Boki cvala miris ruža mala, posveta Marku povodom smrti njegove žene Stane, 2008.; kao i Pravaška zora svanuti mora, Povjestnice radostnice od Irana do Jadrana, i druge.

„U svojim pjesmama ja grlim branitelje naše, domobrane, ustaše, HOS-ovce i naše drage ratnike Domovinskog rata. Ja ih bodrim, obožavam, umirem s njima, padam, dižem se i opet nastavljam kititi drevnu lipu svojih predaka sa siromašne, ali junačke i ponosne Krbave. Lika, Slavonija, Bosna i Hercegovina, Srijem i Dalmacija, Hrvatsko Zagorje, Boka i Istra to su zvijezde hrvatskoga neba. Za njih moramo živjeti, boriti se, štovati svoje svetinje, ali za izdajice Domovine nema i ne smije biti lakoga oprosta. Kao narodna pjesnikinja njegujem i živim za ovo narodno blago koje nam kaže, što smo, kakovi smo i gdje pripadamo”, na kraju je rekla gospođa Mirjana Majić.

Petar Mamić, Domovina

Ključne riječi #Hrvati u Australiji #Liepe plavke #Mirjana Emina Majić