piše: Stjepan Lice

Čini se: što je veća nevolja, to je snažniji zagrljaj

1. siječnja 2021. u 14:54

Potrebno za čitanje: 3 min

Stjepan Lice

Kolumne

FOTO: MORH

“Nemojte se uznemirivati”, govori moj nećak dok sa svojom majkom – mojom sestrom, svojim ocem, svojom sestrom i svojom bakom – mojom majkom, neposredno nakon razornog potresa 29. prosinca 2020. u Petrinji i okolici, stoji nasred jednog zagrebačkog trga, kamo su – tražeći sigurnost – izišli iz kuće u kojoj stanuju.

Ne dvojim: dogodit će se taj dan. I neće uminuti

Svaki čovjek za sobom ostavlja raznovrsne zapise. Zapise ne nužno ispisane rukom, nego i one ispisane koracima, svakodnevnim trudom, znojem i zagrljajem. Zapise ispisane pjesmom, ništa manje i one ispisane suzom. Zapise koji svjedoče o vjernosti, o jednostavnoj skrbi oko ljepote svakog dana. Mnogi zapisi pritom ostanu skriveni očima drugih. Ima ih koji su poznati […]

“Nemojte se uznemirivati, smrt može doći u svakom trenutku. Može doći iz tko zna kojeg razloga. A u međuvremenu dobro je da se volimo. Da volimo jedni druge”, tvrdi.

Njegovoj mladosti nadodala se ova 2020. godina, s bremenitim iskustvima u koje nas je uvela: potresima, pandemijom… Mi stariji pamtimo i druge nevolje… Naši stariji još više njih…

Na različite načine svi smo izranjeni u duši. Strahovi, nesigurnosti i nemoć naselili su se u nas. I iscrpljuju nas. Zateknemo sami sebe kako iščekujemo sljedeću nevolju. I onda potaknemo sami sebe da se potrudimo oko drugih. To krijepi, itekako krijepi, ranjenu dušu.

Godina 2020. učila nas je, trudila se naučiti nas, da zaziremo od zagrljaja. Da ne dopustimo drugima da nas ugroze svojim zagrljajima. I – prije toga – da mi druge ne ugrozimo svojim zagrljajima. Odmakli smo se jedni od drugih. One koji ne odustaju od zagrljaja, doživljavamo nerazboritima. Ili – u boljem slučaju – ljudima kojima je odviše stalo.

Istina, i način i sadržaji suvremenog života, usmjeravajući nas prema prividnome, zaokupljajući nas onime što ne dodaje života životu, nerijetko nas trgaju iz zagrljaja, odvode od njih.

No, ne grli se samo rukama. Nakon ovog najnovijeg razornog potresa svjedoci smo kako ljudi izbliza i izdaleka na različite načine grle i poznate i nepoznate. Čini se: što je veća nevolja, to je snažniji zagrljaj. Srca su se i ruke pokrenuli ususret. Uz njih i molitva.

Bilo bi tako dobro da ti naši zagrljaji vremenom ne oslabe. Da nam bude stalo, da budemo dosjetljivi i zauzeti i kada proteknu tjedni, mjeseci… Da zagrljaj bude mjera naših života.

Oni koji su se vratili ništa o tome nisu znali kazati. Ali pitajte one koji se nikada nisu vratili

Život je slijed dolazaka i odlazaka, sastanak i rastanak, iščekivanja i ispraćaja. Radost nužno prianja uz bol, zahtjevnost uz nježnost. Ponekad ih gotovo bude teško razlikovati jedne od drugih. Ne, nije jednostavno živjeti. S odgovornošću odabirati svoj život. Jer jedno nužno uključuje – ili isključuje – drugo i svaki je novi korak pomalo i pustolovina. […]

Kako bi dobro bilo da uvijek nalazimo razloga zagrliti jedni druge! Da zagrljajima osnažimo blizine, premostimo odijeljenosti. Jer nemoguće je biti, biti čovječan bez zagrljaja. Uskratimo li zagrljaj, izmaknemo li mu se – jesmo li uopće ljudi? Jesmo li razumjeli što znači živjeti? Kako biti braća i sestre, djeca Božja – na što se tako rado pozivamo!?

U zagrebačkom potresu ove godine poginula je 15-godišnja djevojčica Anamarija Carević. U ovom potresu poginulo je njih sedmero, među njima 13-godišnja djevojčica Laura Cvijić iz Petrinje, Dušan Bulat, Mile Jurković, Darko Kožić te Franjo i Mario Tomić iz Majskih Poljana kod Gline, i Stanko Zec iz Žažine.

No, uz njihove smrti – a svaka smrt potresa – tko zna koliko je još smrti uzrokovao ovaj potres? Prisjećam se djevojčice koja je tijekom Domovinskoga rata rekla: “Ubili su mi kuću…” Jer nije dovoljno preživjeti. Bit će da je važnije zašto – zbog koga i zbog čega, kako i gdje živjeti.

Stanko Zec poginuo je dok se u crkvi sv. Nikole i Vida trudio zaštititi orgulje od posljedica potresa prethodnoga dana. Zaštititi ih kako bi i njihovom svirkom slavili Boga, okupljali vjernike u pjesmi, u povjerenju i zahvalnosti.

Prisjećam se kako su neki u raznim prilikama s potresenošću uočavali kako je usred potresa, usred požara… poneka posvećena slika, posvećena skulptura ostala netaknuta. To, dakako, može biti znak, itekako vrijedan znak, poruka koju valja iščitavati u duhu vjere.

Život su dolasci i odlasci. Sve ostalo je čekiranje

Moja supruga i ja ispraćamo prijatelja u zračnoj luci. Obradovao nas je svojim kratkotrajnim boravkom među nama (dakako, svojim boravkom, ne njegovom kratkotrajnošću). Dok odlazi kroz izlaz za putnike i srdačno nam odmahuje, u nama je živo pitanje: kad ćemo ponovno biti zajedno? I dok gledamo za njim, moja supruga kaže: Život su dolasci i […]

No čovjek, orguljaš, koji se izložio da bi zaštitio glazbalo, koji je poginuo dok se trudio zaštititi ga, za mene je posve osobit znak, osobita poruka. Poruka silno potresna, poruka krajnje jednostavna: budi čovjek. Budi Božji čovjek i ljudima i Bogu. Nek tvoja vjera bude zagrljaj, živi zagrljaj u kojem ćeš udomiti cijeli život, njegov smisao. U kojem ćeš postojano udomljavati ljude, počevši od onih najbližih. I Boga.

Kako bi svojim korisnicima pružili što bolje korisničko iskustvo ova stranica koristi kolačiće (engl. cookies). Više o kolačićima saznajte ovdje