Poziv, a ne posao

Fra Antonio je radio kao bolnički kapelan u Chicagu: Bila je to jedna od najvećih avantura moga života

28. siječnja 2021. u 10:35

Potrebno za čitanje: 3 min

fra Antonio Musa

Duhovnost

FOTO: Pixabay

Ujesen 2017. godine upustio sam se u jednu od najvećih avantura moga života. U velikoj bolnici poznatoga čikaškoga sveučiliša kreativno nazvanog University of Chicago započeo sam praksu kao bolnički kapelan. Naime, jedan od zahtjeva koje je moje sveučilište stavilo pred nas studente teologije je i da se okušamo u pastoralu određene skupine ljudi.

Našeg franjevca iz Chicaga do suza ganuo postupak jednog dječaka

Svakoga Došašća moji vjernici u hrvatskoj župi sv. Jeronima u Chicagu sudjeluju u predbožićnoj dobrotvornoj akciji kojom žele pomoći one najranjivije među potrebitima – siromašnu djecu. U našoj crkvi se tako nalazi božićno drvce prepuno lijepih ukrasa. Ono što je pak posebnost ovoga drvca su ručno izrađeni ukrasi, a na svakome ukrasu je napisana po […]

Iako bolnica nije bila moj prvi izbor, nekako sam završio u tom jedinstvenom okruženju u kojem se svakodnevno susreću život i smrt.

“Savršeno mjesto za teologiju”, pomislio sam. Ni sam nisam slutio koliko sam bio u pravu. Kroz sljedećih deset mjeseci svakoga sam tjedna jedan cijeli dan darivao toj neobičnoj službi bolničkoga kapelana. Bio je to jedan od najvećih izazova moga života. Biti među ljudima koji su potrebni svake vrste pomoći tražilo je spremnost na svakodnevno učenje, otvorenost prema različitome i određenu dozu poniznosti, sve vrline kojima se ja baš i ne mogu ponositi.

Početnu zbunjenost i strah od neočekivanoga s vremenom sam svladao uz pomoć dobrih ljudi koji svoju službu bolničkih kapelana ne doživljavaju kao posao, nego kao poziv. Nakon nekoliko mjeseci, uza sve strahove i nedostatke, napokon sam osjetio da vladam vremenom, prostorom i odnosima u bolnici. Naučio sam tako sve katove i koji se bolnički odjel nalazi na kojemu. Shvatio sam da pacijente ne treba obilaziti prije negoli prođe redovna vizita jer – unatoč svoj skrbi o duhovnome u nama – bolnica je mjesto gdje se ponajprije liječi naše tijelo. Naučio sam i bolničko osoblje i shvatio koji su među njima moji saveznici, a kojima se moje prisustvo čini nepotrebnim.

Bio je to još jedan petak, sličan svakome drugome. Toga sam prijepodneva obilazio bolesnike na najvišem katu bolnice. Najviši kat značio je i najozbiljnije susrete, susrete s ljudima koji nemaju izbora negoli se pitati o tome velikome misteriju života i smrti. Bio je to prostor iskrenih susreta, prolivenih suza, neodgovorenih pitanja i krikova ljutnje. S vremenom sam naučio da mi je na tome katu manje govoriti, a više biti. Tišina podijeljena s drugim često je bila učinkovitija od brojnih riječi.

Nakon nekoliko sati provedenih u toj jedinstvenoj atmosferi, uputio sam se prema prizemlju zgrade, gdje se nalazio moj ured, a preko puta njega Starbucks.

“Jutros mi treba double esspresso”, pomislio sam ulazeći u dizalo. Na sljedećem katu dizalo se zaustavilo, a unutra je ušla mlada liječnica. Moj đakonski kolar i štolu nije mogla ne primijetiti.

“Dobro jutro”, pozdravio sam. Odgovorila je tišinom i pogledom koji mi je govorio sve. “Aha, jedna od onih koji nisu moji saveznici”.

U New Yorku sam sreo ljude koji su pronašli nešto puno vrjednije od zgrada, parkova i ulica

Svima nama koji smo odrasli u malenim mjestima, seoskim pejzažima i noćima ispunjenima pjesmom cvrčaka, uvijek će u jednoj mjeri biti strana ona druga mjesta, veliki gradovi i sve ono što ide uz njih. Nekako, postane dio čovjekova identiteta, stvar navike, usnuti uz zvijezde, a buditi se uz cvrkut ptica. I čovjek zaboravi biti zahvalan […]

Nastavili smo se voziti dva kata u sumornoj tišini koja je vladala. Činilo mi se da se pješice spuštamo barem 20 katova. Napokon, dizalo je stalo. Pred otvorenim vratima stajao je medicinski brat koji je u kolicima gurao trudnu ženu pred sami porod. Za njima je ušao muškarac koji je u rukama držao djevojčicu od otprilike dvije godine.

“Ovaj je toliko zbunjen i prepadnut. To mora značiti da je otac”, bio sam siguran u svoju prosudbu. Bili su na putu prema porađaonici. Dizalo se nastavilo spuštati, a liječnica je upitala trudnu gospođu je li sve u redu. Gospođa je samo kimnula glavom, a otac je pokušavao sastaviti suvislu rečenicu dok je istovremeno pazio na djevojčicu u svojemu naručju. Suvisle rečenice nije uspio sastaviti.

Na trećemu katu dizalo se zaustavilo, ali je medicinsko osoblje vidjevši koliko nas je već unutra i u kakvim odnosima, propustilo ovu vožnju čekajući sljedeći lift. Dizalo se ponovno zaustavilo u prizemlju i ja sam bio spreman izaći. Okrenuo sam se na izlasku i rekao “Sretno” ovoj mladoj obitelji. Gospođa koja dotada nije progovorila niti jednu riječ sada je tiho izustila: “Father, možete li me blagosloviti?”

Ja sam pomalo iznenađeno zastao, a onda brzo odgovorio šireći svoje ruke i praveći znak križa nad njezinom glavom. Žena se prekrižila, a isto je pokušao napraviti i njezin suprug, ali i ovaj je put ostalo na pokušaju. Djevojčica je naime ispustila igračku koju je imala u rukama, tako da je njegov znak križa završio hvatanjem neke šarene igračke. Dok su se vrata dizala zatvarala ja sam u pozadini ugledao onu liječnicu kako začuđena drži mobitel u jednoj ruci, a šalicu s kavom u drugoj, pokušavajući zbunjena shvatiti što se to dogodilo pred njezinim očima. Bolnica je uistinu mjesto gdje se može doživjeti punina ljudskoga iskustva, svega onoga što ovaj obični ljudski život nosi sa sobom. Ovaj neobični susret u dizalu, koji se odigrao u manje od jedne minute, ostao je negdje duboko upisan u moje iskustvo života.

Često mi je pred očima pogled te majke koja i u tim neizvjesnim trenutcima ne gubi iz vida ono najbitnije. Često se sjetim i onoga jadnoga oca koji u svoj zbunjenosti jednoga muškarca, nesposoban da se uhvati u koštac sa svime, ipak tako skbrno brine o svojoj supruzi, njihovoj djevojčici, pa čak i igrački kojom se djevojčica igra. Sjetim se i pogleda one liječnice koja je – iako educirana i prepuna znanja – morala stajati postrani dok se Božje djelo vršilo među njegovim narodom.

Zašto su Hrvati napustili plodnu zemlju i došli živjeti među divlji kaktus, kamen i pijesak? Dobro došli u Arizonu

Ako se iz američkog grada Phoenixa uputite autocestom broj 60 prema istoku savezne države Arizone, nije loše proći kroz nestvarnu i gotovo netaknutu prirodu američkog jugozapada. Pred vašim će se očima tako nizati prostranstva kamena, pijeska, drače i niskoga raslinja, a sve to preplavljeno poljima kaktusa koji poput stražara bdiju nad pustoši koja ih okružuje. […]

A ponajčešće se sjetim sebe. Kako mi je Bog dao da nakon toliko razočarenja ishodima liječenja, nakon tolikih postavljenih pitanja – dok sam silazio s onoga najvišega kata bolnice – doživim ljepotu iskrenoga susreta čovjeka i Boga koji se darom Božjim dogodio po mojim rukama. Uistinu, najvažnije je u životu svrhu vlastitoga življenja. Ja sam doživio da me Bog po ovome susretu još jednom podsjetio koja je moja.

Kako bi svojim korisnicima pružili što bolje korisničko iskustvo ova stranica koristi kolačiće (engl. cookies). Više o kolačićima saznajte ovdje