U Antinim očima

Našeg franjevca iz Chicaga do suza ganuo postupak jednog dječaka

24. prosinca 2020. u 11:01

Potrebno za čitanje: 2 min

fra Antonio Musa

Duhovnost

FOTO: fra Antonio Musa

Svakoga Došašća moji vjernici u hrvatskoj župi sv. Jeronima u Chicagu sudjeluju u predbožićnoj dobrotvornoj akciji kojom žele pomoći one najranjivije među potrebitima – siromašnu djecu. U našoj crkvi se tako nalazi božićno drvce prepuno lijepih ukrasa. Ono što je pak posebnost ovoga drvca su ručno izrađeni ukrasi, a na svakome ukrasu je napisana po jedna božićna želja nekoga djeteta kojemu sve druge prilike onemogućuju da dobije svoj božićni poklon onako kako ga dobivaju većina druge djece.

Da bih mogao buditi ljepotu u drugome, ja najprije moram probuditi sebe

Nebo je otkrivalo svoju ljepotu, krvareći sutonima i blistajući zorama. Kao nikada prije bio sam zagledan u nebo, a ono se – tamo u daljini – tako strastveno ljubilo s pučinom. Boje su sijevale sad na jednu, sad na drugu stranu, kao nekim nevidljivim kistom nanošene, prelijevale su se iz tame u svjetlost. Što li […]

Gledajući sve te želje gotovo redovito ima srce da ti pukne od tuge! Jer, ne traže ta djeca ništa osobito, nikakve skupocjene poklone ili igračke s kojima ne znaju što bi. Najčešće traže toplu jaknu ili džemper, rukavice ili šal, čizme, a tek poneko dijete poželi igračku, tablet ili nešto tomu slično. Naši se župljani redovito pokažu jako dobrima. Samo prošle godine uljepšali su Božić više od 300 djece. Neka im Bog plati.

Poslije svete mise, dok sam se pozdravljao s ljudima ispred crkve, prilazi mi meni dobro poznati dječak koji je upravo s mamom i tatom bio na svetoj misi. Došavši u crkvu primijetio je da je nekoliko ornamenata ostalo na drvcu i – u čistoći svojega plemenitoga srca – pobojao se da postoje negdje neka djeca koja ovoga Božića neće dobiti poklona. Ganulo ga je ovo do suza. I pomisao na to bila je dovoljna da zaplače. Brzo je upitao svoju mamu mogu li oni pitati svećenika poslije mise da on uzme sve te ornamente, kupi i pripremi poklone za svu tu djecu i donese ih natrag u crkvu sutra kako bi svako dijete dobilo svoj poklon ovoga Božića.

Dok sam ispred naše crkve na hladnome prosinačkome zraku slušao ove riječi u meni se srce zagrijalo od radosti, topline i sreće. Divio sam se srcu toga djeteta koje je primijetilo ono što toliki nisu i koje je bilo spremno učiniti sve da se ne dogodi najgori scenarij. Božić se tako u Antinu srcu dogodio prije 25. prosinca, a po njegovim suzama i njegovim riječima Krist je došao i svima nama koji smo čuli njegovu priču. U njegovim je očima toga dana zasjao Božić.

Objasnio sam dječaku da su svi pokloni koje su djeca tražila pripremljeni, a da su ovo na drvcu oni koji su postavljeni naknadno. Nakon što je svako dijete dobilo što je tražilo, želja nam je bila da pripremimo još ponešto poklona – rekao sam – i tako budemo sigurni da i oni koji dođu kasnije, ona djeca koja se nisu javila, dobiju maleni znak pažnje ovih božićnih dana. I dok je darova bilo i više nego je to potrebno, ja sam toga Božića dobio takav ogroman dar od ovoga djeteta da je to nemoguće riječima iskazati.

I dok sam sve to govorio suze iz dječakova lica su se povlačile, a suze u mojim očima – i u očima još nekoliko nas odraslih koji smo to sve slušali – su se skupljale. Nismo to čak ni pokušavali sakriti. Ogolila nas je iskrena ljubav jednoga djeteta, ogolila nas je dubina njegovih osjećaja, čistoća njegovoga srca, suosjećanje koje je pokazao.

Tako naivno sam pomislio da se ništa neće promijeniti. Promijenilo se sve!

Uvijek me je odavao pogled. Progovarao je znatiželjom, sjao otkrivajućom snagom, šibao gorčinom lutanja. Nisam znao sakriti svoje poglede. I Ti si to primijetio. U jednom trenutku, dok sam radoznalo gledao oko sebe, uhvatio si me u zamku i pokazao mi sebe. Otada, ja samo želim ponovno vidjeti tu Ljepotu. Uvijek sam se bojao tišine. […]

Božić je blizina Božja s čovjekom. U Božiću nam Bog postaje Emanuel – onaj koji je s nama. Po susretu s ovim dječakom i ja sam toga Božića bio s Gospodinom. Kako je malo potrebno da se Otajstvo Božića počne živjeti već u svakodnevici naših dana! Pomalo nenadano, desetak dana prije Božića, dok nisam još bio ni spreman za to, Isus se došuljao i po riječima ovoga dječaka pokucao i na moje srce. Hvala mu na tome!

Sretan i blagoslovljen Božić!

Kako bi svojim korisnicima pružili što bolje korisničko iskustvo ova stranica koristi kolačiće (engl. cookies). Više o kolačićima saznajte ovdje