Hrvatska politička emigracija i proslava 1300 godina postojanja bugarske države

Hrvatska politička emigracija koristila je različite metode djelovanja protiv jugoslavenskog komunističkog režima s ciljem stvaranja samostalne i demokratske hrvatske države. U prvim dionicama Hladnoga rata gotovo u potpunosti stajala je na radikalnim antikomunističkim pozicijama, nadajući se izbijanju trećeg sukoba globalnih razmjera, Istoka i Zapada, a očekivana pobjeda potonjeg trebala je rezultirati i rušenjem komunističke Jugoslavije. Kako do takvog raspleta događaja nije došlo, a Zapad je na različite načine stao pomagati i podržavati Jugoslaviju nakon što je izbačena iz istočnoga bloka, dio hrvatskih političkih emigranata nastojao je borbu za samostalnu hrvatsku državu prikazati prvenstveno kao nacionalnu i nadideološku. To je kod manjeg broja političkih emigranata podrazumijevalo i načelno traženje saveznika među komunističkim državama za ostvarenje spomenutoga cilja.

Jedan od najkonkretnijih kontakata hrvatske političke emigracije i jedne komunističke države zbio se početkom 1980-ih godina, i to na inicijativu Bugarske. Naime, godine 1981. obilježavalo se 1300 godina od stvaranje bugarske države, a što su bugarske komunističke vlasti željele obilježiti brojnim kulturnim manifestacijama u zemlji i inozemstvu. Međutim, zbog neslaganja oko povijesti, jezika i nacionalne pripadnosti stanovništva Socijalističke Republike Makedonije, koja je bila dio jugoslavenske federacije, došlo je do zatezanja bugarsko-jugoslavenskih odnosa. Dok su Makedonci bili priznati kao jedna od nacija u Jugoslaviji, bugarske su ih vlasti, znanstvenici i znatan dio javnosti smatrali Bugarima. Jugoslavija je stoga odbila sudjelovati u proslavi i poduzela diplomatsku akciju kako bi u što većoj mjeri obezvrijedila i ograničila bugarska nastojanja da proslavu spomenute godišnjice raznim kulturnim i drugim zbivanjima obilježi u što većem broju svjetskih država, u čemu je imala stanovitog uspjeha.

Bugarske su pak vlasti, želeći se na neki način suprotstaviti toj jugoslavenskoj tendenciji, stupile u kontakt s hrvatskim političkim emigrantom Matom Meštrovićem. On je u to vrijeme bio sveučilišni profesor povijesti, ali i aktivan u životu hrvatske političke emigracije. Od 1980. do 1982. zauzimao je poziciju pročelnika za vanjske veze, a od 1982. do 1990. godine predsjednika Izvršnog odbora Hrvatskog narodnog vijeća (HNV), najbrojnije i najutjecajnije organizacije hrvatske političke emigracije od sredine 1970-ih godina. Tim su potezom bugarske vlasti jednim dijelom željele nadomjestiti odsutstvo znanstvenika iz Jugoslavije. Tako je Meštrović, s još jednim hrvatskim političkim emigrantom iz SAD-a, sveučilišnim profesorom, književnim povjesničarom, slavistom i esejistom, Antom Kadićem, sudjelovao na Prvom međunarodnom kongresu bugarskih studija u Sofiji koji se održavao od 23. svibnja do 3. lipnja 1981. godine. Meštrović je tom prilikom Nacionalnoj galeriji poklonio jedan kiparski rad svojeg oca Ivana Meštrovića, kipara svjetskoga glasa, a dao je i intervju na nacionalnoj televiziji u najgledanijem terminu. Iako je tada bolje vladao engleskim jezikom, novinari su inzistirali da govori hrvatskim jezikom.

Jugoslavenska reakcija je izostala, budući da je pozornost Beograda bila usmjerena na neke druge incidente povezane s bugarskom proslavom te posebno na ranjavanje trojice bugarskih civila u pograničnom području. Bugarske su vlasti nakon niza radikalnih poteza s jugoslavenske strane (primjerice, Jugoslavija je otkazala sve sajmove u pograničnom području, koji su se trebali održati u rujnu i listopadu 1981. godine), pa je Bugarska protestirala u međunarodnim krugovima. Tvrdila je da Jugoslavija djeluje protivno Helsinškom završnom aktu iz 1975. godine, produktu Konferencije o europskoj sigurnosti i suradnji, koji je među ostalim predviđao mirno rješavanje sporova i razvoj međudržavne suradnje, a kojega su potpisale sve europske države osim Albanije te SAD i Kanada. Želeći se suprotstaviti bugarskoj diplomatskoj kampanji, jugoslavenske su vlasti odlučile pokušati diskreditirati Sofiju tvrdnjom kako surađuje s hrvatskom fašističkom emigracijom.

U vezi potonjega termina, valja reći da je Beograd sve hrvatske političke emigrante, bez obzira na njihove ideološko-političke stavove i bez obzira jesu li bili povezani s režimom NDH ili ne, nazivao ekstremistima, fašistima, ustašama i teroristima. Ta je kvalifikacija posebno bila promašena kada je Meštrović bio u pitanju, budući da je kao dijete s obitelji pobjegao iz NDH 1942., a kao politički aktivist suprotstavljao se idealiziranju i veličanju ustaškog režima, zalažući se za stvaranje demokratske hrvatske države, poštovanje prava svih njenih stanovnika, uključujući nacionalne manjine te suradnju s liberalnije orijentiranim hrvatskim komunistima.

Bugarski su diplomati na jugoslavenske prosvjede odvraćali kako su kontakti s Meštrovićem slučajne, a ne službene prirode. Međutim, kontakt s Meštrovićem u kontekstu bugarske proslave je nastavljen, pa je tako pozvan na gala koncert u Washingtonu krajem 1981. godine. Zatim, 22. svibnja 1982. godine sudjelovao je u Washingtonu na simpoziju o ostavštini sv. Ćirila i Metoda, a događaj je otvorio bugarski veleposlanik Stoyan Zhulev. Početkom srpnja 1982. godine Meštrović je ponovno posjetio Sofiju i Varnu. Uslijedili su novi jugoslavenski diplomatski protesti, kao i medijski napadi na Meštrovića, hrvatsku političku emigraciju te Bugarsku. Iako Meštrović u svojim memoarima opisuje da je Beograd zbog njegovih kontakata i posjeta prijetio Sofiji čak i prekidom diplomatskih odnosa, bugarski povjesničar Biser Bančev navodi kako je takva tvrdnja pretjerana, odnosno da je „slučaj Meštrović“ bio samo jedan djelić jugoslavensko-bugarskog zatezanja odnosa početkom 1980-ih. Osim toga, te dvije države nisu imale interesa zaoštravati međusobne odnose, kako zbog povećanja blokovskih napetosti, odnosno Drugog Hladnog rata, tako i zbog zauzetosti ozbiljnijim prijetnjama – bugarskih problema s Turskom te krize u jugoslavenskoj Autonomnoj pokrajini Kosovo.

Dok su predstavljeni podatci poznati kako iz Meštrovićevih memoara tako i teksta spomenutog povjesničara Bančeva, dokumenti jugoslavenskih obavještajnih službi otkrivaju kako je Meštrović sudjelovao na još jednoj bugarskoj manifestaciji, ali i to da su uz njega bila još dvojica članova HNV-a, od kojih je jedan bio doušnik Službe državne sigurnosti. Naime, bugarski diplomatski predstavnici u New Jerseyju 3. listopada 1981. godine organizirali su kulturni program u sklopu proslave 1300 godina osnivanja bugarske države. Sudjelovali su umjetnici iz Bugarske, a bugarski diplomati pozvali su hrvatske političke emigrante Matu Meštrovića, Antu Lubinu i Hrvoja Luna. Nakon programa od tri sata održana je zakuska i prijem viđenijih gostiju, među kojima su bili i spomenuti emigranti. Šest bugarskih diplomata iz Washingtona i New Yorka razgovaralo je oko četiri sata s ovim emigrantima, a u razgovoru su sudjelovali i neki umjetnici iz Bugarske.

Meštrović je, opisuje jugoslavenski doušnik, nastupao u ime hrvatske emigracije, govoreći o teškim političkim i gospodarskim problemima u Jugoslaviji, za koju je rekao da je pred raspadom. Tvrdio je da u Jugoslaviji dominiraju Srbi, da je muslimansko stanovništvo obespravljeno te da je Makedonija, uzimajući u obzir njeno stanovništvo „sastavni dio bugarske etničke cjeline“. Meštrović je potom opisivao kako je hrvatski narod potlačen u Jugoslaviji, ističući primjer progona hrvatskih intelektualaca Vlade Gotovca, Marka Veselice, Franje Tuđmana i još nekih. Vodstvo SRH samo je sluga beogradskog režima, tvrdio je Meštrović. Cilj hrvatske političke emigracije je, objasnio je, odcjepljenje hrvatskog naroda od Jugoslavije te slobodno izjašnjavanje o obliku političkog uređenja. Meštrovićev opis stanja u Jugoslaviji i namjera hrvatske političke emigracije, prema spomenutom doušniku, bugarski su diplomati dočekali s odobravanjem.

Meštrović je s njima razmijenio adrese i brojeve telefona radi održavanja daljnjeg kontakta, a doušnik je prenio i kako je stanovita umjetnica iz Bugarske Meštroviću dala pismo koje mu je navodno poslao bugarski ministar kulture. Meštrović je tvrdio da je prijatelj bugarskog naroda, a to je potkrepljivao činjenicom da je već tri puta boravio u Bugarskoj.

O Meštrovićevim kontaktima s Bugarima pisao je i hrvatski emigrantski tisak, pa je tako Vjesnik Hrvatskoga narodnog vijeća prenio da je proslava 1300 godina bugarske državnosti održana na sveučilištu Columbia 14. studenog 1980. godine. Prisustvovali su brojni kulturni radnici i bugarski politički predstavnici, među njima Georgi Džagarov, zamjenika predsjednika Bugarskog državnog vijeća Todora Živkova. Jedan od sponzora konferencije bila je Bugarska akademija znanosti iz Sofije. Ono što je posebno bitno za ovu temu jest da su službene pozivnice dobili Hrvoje Lun kao glavni tajnik HNV-a, zatim Meštrović kao pročelnik za vanjske veze, Bogdan Radica kao sabornik HNV-a i Josip Purić, član Mjesnog odbora „Hrvatska“ iz New Yorka.

U znanstvenom dijelu održan je i prijem, a među brojnim znanstvenicima, predavanje je održao i ranije spomenuti Ante Kadić. Prisutni Hrvati izrazili su čestitke bugarskim domaćinima, a prema Vjesniku HNV-a, „bugarski su predstavnici izrazili uvjerenje i nadu, da će i 1300 godina starom hrvatskom narodu zasjati uskoro sunce slobode“. U tekstu je istaknuto da su ovu obljetnicu zajedno slavili Bugari iz domovine i emigracije, komunisti i nekomunisti, uz opasku da bi to trebao biti primjer Hrvatima, a koji još nemaju svoju državu. O Bugarima se u ostatku teksta govori kao „prirodnim saveznicima“ Hrvata u borbi „protiv beogradske militarističko-imperijalističke politike“. Još jedna bugarska manifestacija na kojoj su sudjelovali Meštrović i Lun bio je svečani banket u organizaciji mitropolita Josepha, odnosno Bugarske pravoslavne crkve, 10. svibnja 1981. godine. I ovom prilikom bio je prisutan veći broj uglednika iz SAD-a i Bugarske, a Meštrović je, prema Vjesniku HNV-a, održao „kraći pozdravni govor“. Dakle, kontakti hrvatske političke emigracije i bugarskih komunističkih vlasti nisu bili ograničeni isključivo na Meštrovića, niti samo na njegova dva boravka u Bugarskoj, pa spomenutome valja pridodati najmanje nekoliko manifestacija u Sjevernoj Americi na kojima je sudjelovalo nekoliko dužnosnika HNV-a. Neki su od njih, kako se kasnije saznalo, bili doušnici jugoslavenskih obavještajnih službi.

Hrvatska politička emigracija nije mogla ozbiljnije ugroziti jugoslavenski komunistički režim, ali je od svih involviranih faktora možda imala i najviše koristi od spomenutih jugoslavensko-bugarskih napetosti. Jugoslavija i Bugarska nisu prekinule diplomatske odnose, a kamo li ušle u oružani sukob koji bi pokušali iskoristiti zagovornici hrvatske samostalne države za ostvarenje svojih ciljeva. Međutim, hrvatska je politička emigracija zadobila određenu pozornost u medijima i diplomatskim krugovima, koju je iskoristila kako bi i na primjeru jugoslavensko-bugarskih napetosti dokazala da je Jugoslavija neodrživa i da nacije u njoj – Hrvati, kosovski Albanci i Makedonci, na različite načine manifestiraju svoju želju za njenom disolucijom.

Također, kako je beogradski režim cjelokupnu hrvatsku političku emigraciju, ali i protivnike u zemlji nastojao diskreditirati kao radikalne desničare i nacionaliste, kontaktom s komunističkom Bugarskom nastojalo se ilustrirati da borba za samostalnu hrvatsku državu nije ideološka nego nacionalna. I Bančev je u svojem radu istaknuo da je tijekom 1970-ih došlo do nacionalizacije komunističkog režima u Bugarskoj, a jedna od manifestacija te tendencije bilo je i stupanje bugarskih komunističkih vlasti u kontakt s probugarskom antikomunističkom emigracijom iz Makedonije, a u ime obrane „nacionalnih interesa“. I bugarska ponuda i HNV-ovo prihvaćanje te ponude jedan su od brojnih primjera iz 1970-ih i 1980-ih godina koji ilustriraju prevagu nacionalnih, državnih i geopolitičkih interesa nad ideološkim u odnosima država i političkih organizacija.

Ključne riječi #hrvatska politička emigracija #Mate Meštrović #Wollfy Krašić