Odjeci studentskih demonstracija u Zagrebu 1959. na stranicama hrvatskoga emigrantskog tiska

Iako su bile prvi javni, masovni iskaz nezadovoljstva u Hrvatskoj nakon završetka Drugog svjetskog rata, studentske demonstracije u Zagrebu od 11. svibnja 1959. godine danas su u hrvatskoj javnosti gotovo potpuno nepoznat događaj. Tomu je umnogome doprinijela najprije šutnja, a onda osuda i demonizacija od strane jugoslavenskoga komunističkog režima. Vodeći dužnosnici u javnim i internim nastupima osudili su prosvjednike, tražeći uzroke u prvom redu u neodgovornosti i razmaženosti studenata, nedovoljno razvijenoj „klasnoj svijesti“ u toj populaciji, nesnalaženju i „gubitku orijentacije“ kod studenata komunista i nezaobilaznom djelovanju malobrojnog, ali dobro organiziranog misterioznog „neprijatelja“. Što se tiče prvospomenute stavke – materijalnog položaja studenata, on je zaista bio težak što sugeriraju i jugoslavenski dokumenti interne naravi. Većina studenata bila je primorana raditi uz studij, stanujući u za njih skupim privatnim sobama i stanovima jako loše kvalitete. Samo je manjina primala stipendije i imala privilegiju stanovanja u studentskim domovima, no oni su bili prenatrpani, a iznos stipendije i subvencionirana prehrana u studentskim menzama osiguravali su preživljavanje, ali ne i normalan život. Gotovo nejestiva hrana i ogromne gužve u modernoj, novootvorenoj studentskoj menzi u Studentskom centru bila je kap koja je prelila čašu.

Govoreći o nerazvijenoj „klasnoj svijesti“, ovaj je događaj pokazao da komunisti nisu imali dominantnu, presudnu ulogu među studentima. Još teži udarac za vladajući Savez komunista (SK) bilo je sudjelovanje, čak i u prvim redovima demonstracija, studenata komunista. Oni su, poučeni mitologiziranim akcijama svojih prethodnika u međuraću, upotrijebili iste metode djelovanja, opravdano smatrajući da i neki od njih i mnogi njihovi kolege žive u teškim uvjetima i da je legitimno boriti se za njihovo poboljšanjem javnim demonstracijama. Samostalno tumačenje „partijske linije“, a onda i djelovanje u tome smislu oštro je osuđeno i sankcionirano od njihovih nadređenih. Svaljivanje krivice na „neprijatelje“ socijalizma i Jugoslavije, u zemlji i inozemstvu, bila je dobro oprobana, i prije i kasnije mnogo puta korištena metoda u zamagljivanju pravih korijena i uzroka problema u režiji jugoslavenske komunističke vrhuške. Međutim, studenti koji su smatrali da se hrvatski narod zanemaruje u Jugoslaviji i da režim na različite načine potiskuje elemente hrvatskoga nacionalnog identiteta sudjelovali su barem u nekim fazama demonstracija. Potonje je nezadovoljstvo imalo važnu ulogu u mozaiku njihove motivacije za bunt i prosvjed, ali je ipak bilo najvećim dijelom prigušeno. Mnogo glasniji bio je slobodarski krik studenata, uperen protiv totalitarne naravi režima koja se u ovome događaju najočitije iskazala napadom milicije na studente.

Režim je na demonstracije reagirao različitim oblicima represije i brojnim pokušajima snaženja uloge SK među studentskom, ali i nastavničkom populacijom. Potonje su akcije još jednom dokazale da vrlo mali broj studenata istinski djeluje u smislu ostvarivanja programa SK, a situacija je po tome pitanju bila još i teža među nastavničkim kadrom. Dok većina studenata i nastavnika nisu bili članovi SK, i među članstvom je bilo mnogo onih koji su ušli u SK zbog oportunizma i komunistički vrh nije mogao računati na takve u zagovaranju i ostvarenju svojih ciljeva. Što se tiče represije, ona je upotrijebljena već na dan demonstracija, kada je milicija napala kolonu studenata koja je iz Frankopanske ulice htjela Ilicom doći do središta Zagreba. Unatoč tome što su se neke glasine, o velikom broju uhićenih, ranjenih, pa i poginulih pokazale netočne, niz različitih izvora sugerira da se milicija brutalno obračunala s prosvjednicima. Takva primjena sile rezultirala je i smrću jedne studentice, čiji identitet i dalje ostaje nepoznat. Članovi SK i Saveza studenata koji su sudjelovali u demonstracijama i/ili ih opravdavali kažnjeni su isključenjem ili nekim blažim kaznama, dok su daleko gore prošli oni studenti koje je režim označio hrvatskim nacionalistima. Štoviše, iako se neki nisu ni na koji način isticali, bivajući samo prisutni u prostoru Studentskoga centra za vrijeme demonstracija, ta je činjenica zloupotrijebljena kao izgovor za progon i kaznu, u nekim slučajevima „predogoj“ u logoru Grgur, gdje se „hrvatske nacionaliste“ zvjerskim i dehumanizirajućim metodama nastojalo potpuno slomiti – fizički i psihički.

O studentskim demonstracijama Hrvati u inozemstvu, a krišom i oni u domovini, kao i strana javnost, mogli su čitati na stranicama niza hrvatskih emigrantskih časopisa. Najkvalitetniji tekstovi bili su objavljeni u londonskoj Novoj Hrvatskoj, koja je počela izlaziti samo godinu dana ranije pod imenom Hrvatski bilten. Naime, časopis su pokrenule mlađe hrvatske političke izbjeglice pod vodstvom Jakše Kušana, osnivača antijugoslavenske i antikomunističke ilegalne organizacije Hrvatski pokret otpora, koja je djelovala sredinom 1950-ih. Politički emigranti okupljeni oko Nove Hrvatske, većina od njih i sami studenti, bili su dobro upućeni u studentski život u Zagrebu, imali su kvalitetne veze u domovini, što se onda ogledalo u kvaliteti izvještavanja o studentskim demonstracijama te analiziranju toga događaja.

Simptomatično je da je izvještaj Sveučilišnog komiteta SKH Zagreb o teškom položaju studenata bio vrlo sličan, pa u dijelovima i istovjetan opisu studentskog života koji je objavljen u Novoj Hrvatskoj. U članku naslova „Kako žive studenti“ stoji da je na Sveučilištu u Zagrebu trenutno upisano oko 20 000 studenata, od kojih trećina iz Zagreba, a ostali iz drugih dijelova Hrvatske i Jugoslavije. Dalje se iznose podatci da 37% studenata živi kod roditelja, a 47 % po privatnim kućama, dok se domovima moglo smjestiti samo 11 % studenata. Što se tiče potonjega, članak kaže da u stvarnosti u nizu domova živi i dvostruko veći broj studenata, zato što mnogi studenti ondje spavaju „ilegalno“. Oko 24% studenata primalo je stipendije, koje iznose najviše 6 000 dinara, dok neki dobivaju i više. Za usporedbu, privatni smještaj, za što se uglavnom dobije mala soba s krevetom, košta između 2 i 3 000 dinara. Dalje se navodi da studenti koji se hrane u studentskim menzama troše između 3 300 i 3 600 dinara za ručak i večeru, dok čak 63 % studenata ne konzumira doručak. Problem je bio, ističe Nova Hrvatska baš kao i analiza Sveučilišnog komiteta SKH Zagreb, i broj kalorija koje sadržavaju obroci, a koji je premalen. Procjenjivalo se tako da je kalorična vrijednost obroka onoga dana kada su izbile demonstracije iznosila oko 1 000 kalorija, zatim da ta brojka uobičajeno doseže do 2 100, dok anonimni autor tvrdi da bi trebala iznositi 3 400. Uz to, iznesen je podatak da preko trećine kalorija studenti dobivaju iz kruha, koji ima slabu hranjivu vrijednost. Ostatak teksta donosi kraće opise raznovrsnih načina kojima su studenti pokušavali preživjeti u Zagrebu, uglavnom radeći i studirajući.

U drugome tekstu istoga broja časopisa, naslova „Pobuna protiv tiranije“, demonstracije se opisuju kao snažan proplamsaj slobodarskoga duha Zagreba, iskaz otpora jugoslavenskoj komunističkoj diktaturi, dok je loša hrana u studentskoj menzi SC-a i loš životni standard studenata ocijenjen samo iskrom koja je potaknula prigušeni bunt protiv totalitarizma. Časopis je napravio i jednu usporedbu, donijevši tekst u kojem se opisuju prosvjedi koje su Komunistička partija Jugoslavije (KPJ) i Savez komunističke omladine Jugoslavije (SKOJ) organizirali povodom međunarodnog praznika rada 1. svibnja 1940. godine, a „PROTIV REAKCIONARNIH REŽIMA STARE JUGOSLAVIJE“. Tekst je prenesen iz zagrebačkog Studentskog lista od 23. travnja 1959. godine. Uz njega je objavljen opis studentskih demonstracija od 11. svibnja 1959. godine koje su opisane na isti način kao i one koje su poveli komunisti 1940. godine. Pri tome se u prvom redu ukazivalo da su oba režima protiv kojih se prosvjedovalo bili nedemokratski i da su se u oba slučaja s prosvjednicima brutalno obračunali represivni organi. Poruka je bila jasno odaslana naslovom pod koji su stavljena ova dva teksta, a koji je glasio: „DVIJE JUGOSLAVIJE – DVIJE DIKTATURE“. Ovdje valja prenijeti da je student germanistike, stanoviti Zmazek, nakon demonstracija komentirao da je na studente djelovalo uporno evociranje na prijeratno djelovanje KPJ koje ih je onda inspirirali na djeluju na sličan način.

Kada je riječ o opisu tijeka studentskih demonstracija u odabranim hrvatskim emigrantskim časopisima, onaj iz Nove Hrvatske prednjači po opsežnosti i detaljima, što je razumljivo, budući da ih je Jakša Kušan sastavio većim dijelom na temelju izvještaja svojega brata Zlatka, iako se ne može ustanoviti je li Zlatko sudjelovao u demonstracijama ili je samo bio promatrač, s time da je mnogo izglednija prva varijanta. No, nedvojbeno je da je izvještaj poslao u London, jer je to i priznao na ispitivanju od strane UDB-e u kolovozu 1959. godine. Ovako Nova Hrvatska opisuje početak bunta: „Studentska pobuna u Zagrebu je počela. Spontano, jednodušno, iznenada.“ U čikaškoj je Danici osim opisa demonstracija s ponekim pretjerivanjima, poput onoga da je uhićeno oko 400 studenata, donesen i pregled reagiranja zapadnih medija na ovaj događaj. Stranci su, osim u svojim medijima, o studentskim demonstracijama mogli čitati i u Croatia pressu, koji je dio svojih tekstova objavljivao na engleskome jeziku, pa tako i onaj o ovome događaju. Članak je simbolički naslovljen „Bread and Freedom. Student Demonstrations in Zagreb“. Časopis Croatia press izdavao je i uređivao ugledni hrvatski intelektualac i novinar Karlo Mirth.

Nova je Hrvatska na sljedeći način ocijenila sukob: „Marš gladi pretvorio se u svoju logičnu posljedicu — u nijemi otpor protiv tiranije“. U izvještaju se tvrdilo da je milicija bila iznimno okrutna, jednako udarajući studente i studentice. Studenti su se branili samo s nekoliko štapova na kojima su nosili transparente, stoga se navodi je nekoliko milicajaca lakše ranjeno. Donesena je informacija da je jedan teže ranjeni milicajac kasnije i preminuo, no ostali izvori ne spominju taj detalj, tako da ga valja odbaciti kao netočan. Časopis navodi da je bilo mnogo uhićenih i ranjenih, kao i ovo: „Nepoznata studentica oblivena krvlju, prevezena je privatnim autom u Vinogradsku bolnicu, gdje je od zadobivenih udaraca umrla još istoga dana“. Na stranicama Nove Hrvatske Frankopanska ulica nakon sukoba prikazana je ovako: „Na mnogim mjestima krv, razbacane knjige, dijelovi odijela, cipele — kao da su na ulicu pale nevidljive bombe“. I Danica te Croatian press prenijeli su vijest o studentici koja je preminula nakon premlaćivanja. Na kraju dijela o tijeku sukoba, bolje rečeno napada milicije na studente, mora se donijeti podatak kako je vodeći srbijanski komunist i predvodnik centralističke struje u vrhu SKJ, Aleksandar Ranković, tada drugi čovjek jugoslavenskog komunističkog režima, u svojem pismu Centralnom komitetu SKH tvrdio da se sudionicima demonstracija nije ništa dogodilo prilikom intervencije milicije, dok „neprijatelj“ širi vijesti o pretučenima, ranjenima, pa čak i ubijenima.

U Novoj Hrvatskoj prije izbijanja studentskih demonstracija objavljen je tekst u kojem se analizira opredjeljivanje mladih u Hrvatskoj, prvenstveno studenata u Zagrebu, prema jugoslavenskom komunističkom režimu. Prikladno ga je konzultirati budući da daje pogled na ranije predstavljenu problematiku na temelju jugoslavenskih izvora. Također, kako je već objašnjeno, Jakša Kušan, za razliku od većine starijih hrvatskih političkih emigranata, imao je kvalitetan i recentan uvid u zbivanja i tendencije u studentskoj populaciji. Uz Kušana, kao autor teksta navodi se Đuro Grlica, koji je kao student 1956. godine napustio Hrvatsku i do 1959. godine studirao slavistiku u Austriji. Tekst počinje tvrdnjom kako sve brže dolazi do smjene generacija u komunističkom aparatu u Jugoslaviji, te da je vodećim komunistima itekako stalo da odgoje mlade sukladno svojim nazorima. Tako se opisuju razni oblici ideološke indoktrinacije mladih, poput radnih akcija, logorovanja, ideoloških predavanja, osnivanja i rada brojnih tzv. omladinskih organizacija. Prema autorima teksta, hrvatska se mladež dijeli na četiri skupine. Prve dvije obje su antikomunističke, ali je kod prve snažno razvijena hrvatska nacionalna svijest i ona je revolucionarno nastrojena, dok je druga neaktivna. „Te dvije grupe okupljaju najveći dio hrvatske mladeži“, tvrde autori. Treću skupinu čine oportunisti, a onu najmanju komunisti, koje se regrutira među vojnicima i „poluinteligencijom sa sela“. Prema autorima, pokušaji režima da ostvari svoj utjecaj među pripadnicima prve dvije skupine ostaju bez uspjeha, a oslanjanje komunista na Srbe i pripadnike ostalih nacionalnosti u Hrvatskoj dovodi do još veće netrpeljivosti. Autori navode da u Zagrebu ima oko 17 000 studenata, od čega oko 3 000 komunista. Nadalje, da među potonjima ima samo 50% Hrvata. Objašnjava se nadalje da je ono što odbija mlade Hrvate od članstva u SK i srpska dominacija u njoj i općenito u državi. Stoga je zaključeno da utjecaj komunista među mladima opada, dok raste utjecaj nacionalno i revolucionarno raspoloženih mladih ljudi na one neaktivne. Na kraju teksta opisana je proslava Nove Godine u Zagrebu, kojom prilikom su mladi u ponoć počeli pjevati hrvatske katoličke pjesme. Prema autorima, hrvatska se mladež tako s jedne strane ponaša buntovno, slijedi neke zapadne trendove u modi i slično, a s druge ispoljava hrvatske nacionalne osjećaje i to na tradicionalan način – pjevanjem božićnih pjesama. Objašnjenje autora za opisani nastup hrvatskih mladića može jako dobro poslužiti i kao objašnjenje za sudjelovanje nacionalno orijentiranih hrvatskih studenata u demonstracija: „Protiv volje režima. Iz prkosa. Zaista iz prkosa. A prkosi samo onaj koji ima osjećaja. Kome je osjećaj povrijeđen.“

Rezimirajući značaj studentskih demonstracija, u Novoj Hrvatskoj stajalo je ovo: „11. svibnja će sigurno ući u noviju hrvatsku povijest, kao najsvjetliji datum poslijeratne epohe“. Za ovakvu se ocjenu, pogotovo iz današnje perspektive, može kazati da je prožeta subjektivizmom te da djelomično glorificira spomenuti događaj, no ona isto tako pokazuje da je taj prvi veliki bunt u Zagrebu nakon završetka Drugog svjetskog rata, bez obzira na složenu motivaciju i uzroke koji su ga potaknuli, ostavio snažan dojam na režimske neistomišljenike u inozemstvu, ali i zemlji. Govoreći o reakciji vlasti, posebno su se analizirali dijelovi Titovoga govora. Na Titovu kritiku koju je uputio prosvjednicima, podsjećajući na težak položaj studenata i mladih u ratnom razdoblju dobačeno mu je neka se onda on odrekne raskoši u kojoj živi i vrati onome stilu kojim je živio „u šumi“. U nastavku su dekonstruirane Titove teze o tome da je demonstracije potaknuo „neprijatelj“, uz argumentirane dokaze da su plod unutarnjih teškoća u jugoslavenskoj državi. Prema Novoj Hrvatskoj, Tito je najveću kontradikciju u svojem govoru rekao na kraju kazavši: „Mi imamo demokraciju za većinu, a ne za manjinu“. Na to mu je odgovoreno isticanjem činjenice da se na demonstracijama jako dobro pokazalo da „svjesni komunisti“ nisu većina u studentskoj populaciji. I Croatia press osvrnuo se na Titov govor, a njegovu tvrdnju ili bolje rečeno prijetnju, kako je „demokracija“ u Jugoslaviji povlastica većine, a ne manjine, popraćena je komentarom upućenom ponajprije stranome čitatelju da ta poruka odražava pravu sliku „Titove demokracije“.

Ključne riječi #Savez komunista #studentske demonstracije #Wollfy Krašić