piše: fra Robert Kavelj

Kada govorimo o Crkvi, rijetko kad pomislimo na sebe same. Crkva nije toliko nešto – koliko je netko

9. travnja 2021. u 15:47

Potrebno za čitanje: 3 min

Dijaspora.hr

Duhovnost

FOTO: Pixabay

Možda se nekome čini pomalo čudnim što biram upravo ovaj trenutak u povijesti da pišem o važnosti zajedničkog okupljanja u crkvi – jer ipak smo usred pandemije. Potpuno mi je jasno koliko je važna sigurnost, osobito među ranjivijim skupinama, i ne bih volio da ovaj članak bude povod rasprave o javnim mjerama. Radije, želim iskoristiti ovo vrijeme kao mjesto s kojeg ćemo u nadi pogledati u budućnost.

Ja sam fra Dragan Bolčić. Može zvučati neobično, ali nemam kraj za koji bih rekao da je moj dom

Rođen sam 21. lipnja 1989. u Mostaru. Moja obitelj je porijeklom iz Čelebića kod Konjica. U tijeku ratnoga vihora u proljeće 1993. prognani smo iz rodnog kraja i svoje utočište pronašli u Međugorju. Danas vjerujem kako je naš dolazak u Međugorje čin Božje providnosti. Gospina blizina obilježila je moj život. Još kao dječaka pokojna baka […]

U korizmi smo pozvani od Boga, posredstvom njegove Crkve, na žrtvu, odricanje i na usporavanje kako bismo mogli pogledati u budućnost na već ostvareno Kristovo i svoje uskrsnuće. To je vrijeme za zaustaviti se i sjetiti se onoga što je zaista važno. Prošle godine, a po svemu sudeći i ove, civilni zakon nas je natjerao da usporimo lišeni onoga što nam je obilježavalo svakodnevicu te da dobro razmislimo o tome tko smo i kamo idemo.

Upravo je ovo tko smo ključ za razumijevanje zašto se kršćanska zajednica okuplja. Mi govorimo o odlasku u crkvu kao da je crkva mjesto gdje trenutačno nismo. Ova izjava možda u našu pamet priziva sliku odlaska u prelijepu zgradu ispunjenu ljudima koje poznajemo, svećenicima s kojima dijelimo sudbinu i umjetninama čija nas ljepota podsjeća na predivna Božja djela. Svakako da bi naše crkve trebale biti sve to.

Ipak, kada govorimo o Crkvi, rijetko kad pomislimo na sebe same. Crkva nije toliko nešto – koliko je netko. Crkva je Bog i njegov narod okupljen oko njega. Počevši svoje djelo stvaranjem i usavršavajući ga u Kristu Isusu, Bog sada nastavlja svoje djelo po svojoj Crkvi. Baš zato što je ona spomen-djelo i zato što smo pozvani biti su-radnici, misu ne možemo svesti na gledateljski spektakl.

Znanstvenik pomiješao željeznu prašinu sa zemljom i tako dao odgovor na vječno životno pitanje

Dan prijelaza. Noć svih promjena. Promjena postojanja. Hod od tame do svjetla. Svjetlo je božanski znak. Noć subote, Velike subote govori više od ijedne druge noći. Svjetlo i tama Sve u životu je vezano za stvarnost svjetla i tame. Bitku stalno vodi tama protiv svjetla, a snaga svjetla stalno prodire i pobjeđuje. U tom dualitetu […]

Kršćanin je pozvan otkriti gdje Gospodin boravi (Iv 1,38), biti nahranjen, i poslan (Mt 10,16) samo da bi se opet Gospodinu vratio slaveći djela koja je Bog po njemu učinio (Mk 6,30). Čini se kako katolička teologija okreće na glavu ono što se svijetu čini kao logično. Naspram pokušaja da nedjelja bude samo dio našega tjedna, teologija razumije tjedan kao nastavak našeg nedjeljnog okupljanja. Time nedjelja stoji kao glavni i prvi među danima, a ipak u sebe uvlači sve naše radosti i žrtve tjedna koji je prošao prikazujući ih na oltaru Gospodnjem.

Uz to postoji još jedan razlog zašto je važno biti prisutan radije tjelesno, nego virtualno – ili još gore ne biti prisutan nikako na nedjeljnom susretu: sama naša prisutnost govori o važnosti tog događaja. Baš kao što naša prisutnost na vjenčanju ili važnom događaju u životu onih koje ljubimo svjedoči o našoj međusobnoj ljubavi, tako naša prisutnost na misi označava nas kao one uistinu u zajedništvu s Bogom. Uronjeni u svijet u kojem je sve dostupno u trenu, naša osobna prisutnost govori o činjenici da uistinu važne stvari iziskuju vrijeme.

Zajedništvo s onima koje volimo nije nešto što se nadamo riješiti u žurbi, nego nešto zbog čega ćemo sve drugo staviti po strani. Biti prisutan na misi mijenja naš pogled u život. Ono znači da misa nije nešto što ja radim, nego mjesto gdje pripadam. Bog nije utjerivač dugova koji čeka da mu vratim posuđeno, nego Otac koji čeka da se okupe njegova djeca.

U isto vrijeme onaj koji sjedi pokraj mene, u istoj kući istog Oca, nije više nepoznato lice ili stranac koji se slučajno našao u isto vrijeme na istom mjestu, nego postaje suputnik – član obitelji. Možda imaju drugačiji zadatak, ali su dio iste misije, dijete istoga Oca.

Fra Antonio je radio kao bolnički kapelan u Chicagu: Bila je to jedna od najvećih avantura moga života

Ujesen 2017. godine upustio sam se u jednu od najvećih avantura moga života. U velikoj bolnici poznatoga čikaškoga sveučiliša kreativno nazvanog University of Chicago započeo sam praksu kao bolnički kapelan. Naime, jedan od zahtjeva koje je moje sveučilište stavilo pred nas studente teologije je i da se okušamo u pastoralu određene skupine ljudi. Iako bolnica […]

I dok zaključujem ovaj kratki osvrt i dalje mi se čini čudnim da ga pišem upravo u vrijeme pandemije i državnih zatvaranja. Ipak, naš Bog nije Bog očaja, nego Bog nade, Bog uvijek novih mogućnosti. Stoga, s radošću gledam u nadi prema danu kada se više neće stavljati ograničenja na naša okupljanja. Već se trenutak za to nazire. Kada taj trenutak dođe neka te nađe spremnog i neka te Bog blagoslovi.

fra Robert Kavelj, Norval
Franjevački vjesnik

Kako bi svojim korisnicima pružili što bolje korisničko iskustvo ova stranica koristi kolačiće (engl. cookies). Više o kolačićima saznajte ovdje