Alter Christus

Kako je jednostavni sin prosječnog talijanskog trgovca uspio obnoviti cijelu Crkvu?

6. listopada 2021. u 15:59

Potrebno za čitanje: 2 min

Dijaspora.hr

Duhovnost

FOTO: Pixabay

Kada sam dobio molbu od urednika ovoga lista da napišem članak o pitanju „kada je sv. Franjo bio najviše svoj?“, odmah sam rekao da želim pisati o događaju na brdu La Verni. Više sam puta rekao i danas držim da volim sve svece, ali da je, pored naše Blažene Majke, sveti Franjo najveći među njima.

Ovaj članak trebate pročitati ako ste otac ili svećenik

Iznad svega, svećenik je otac. Znam da to, možda, na prvu, malo čudno zvuči, pa mi dopustite da se pokušam objasniti. Nalazimo se u godini svetog Josipa. Njega je u 2021. papa Franjo odabrao kao „tihog“ sveca za uzor cijeloj Crkvi – pa tako i svećenicima. Poznato je svima da u Novom zavjetu nije zabilježena […]

U kratkom životu svetog Franje postoji mnogo toga u kojem čovjek vidi duboku poniznost umbrijskog siromaha i providonosnu ruku Božju. Čitajući njegov životopis čovjek ne može, a da ne ostane zadivljen. Kako je jednostavni sin prosječnog talijanskog trgovca uspio obnoviti cijelu Crkvu?!

Tko je to još u to vrijeme uspio doći do sultana i od njega otići ne samo s glavom i dalje na ramenima, nego je sa sobom odnio i bijeli rog i poštovanje vođe islamskog svijeta? Ovom svecu se možemo zahvaliti što svakoga Božića u našim crkvama i domovima izlažemo prikaz Kristova rođenja (jaslice) i za prvo književno djelo na narodnom talijanskom jeziku.

Naše su slabosti na jeziku čak i kada ih ne izustimo

Nerijetko su u nama nevidljivi procesi. Silno bismo ih htjeli imenovati. Uvesti ih u područje jezika. Dati im neku rečeničnu strukturu. A onda opet iskusimo nemoć riječi. Iskusimo kako smo nevješti u riječima i kako ne umijemo na silu sebi došaptati neki smisao. Zastanemo i sudarimo se s vlastitim granicama. O kako bismo tad htjeli […]

Ipak, tvrdim da je Franjo najviše bio svoj, da je najjasnije bilo tko je Franjo u trenutku kada je na brdu La Verni primio rane Gospodina Isusa. Znajući da mu se život približava kraju, sveti Franjo sa sobom je poveo brata Leona i uputio se na visoko brdo kako bi se posvetio postu i molitvi. Jednoga dana dok je Franjo molio Gospodina da mu dadne da osjeti bol koju je Krist osjećao na križu kako bi ujedno osjetio samo malo ljubavi koju Krist ima za čovječanstvo, ukazao mu se anđeo – serafin – i utisnuo u Franjino tijelo pet Gospodinovih rana. Taj događaj, koji dan-danas tvori okosnicu franjevačke duhovnosti, bio je samo pečat onoga što je Franjo bio cijeli život.

Kaže se da je bio „alter Christus – drugi Krist“, a Krista nema bez križa. Od trenutka kada je počeo slijediti Krista, Franjo je svoga Gospodara slijedio u svemu, a pogotovo u nošenju križa. Možda je to, više od svega ostaloga, glavni primjer koji je ostavio braći.

Obukavši se u siromaštvo podnio je križ svih onih bez vlasti, časti i prava. Dok je dio klera i biskupa radilo protiv Franje, on je pozivao na poštovanje prema svećenicima i poslušnost prema biskupima. Nosio je križ bratstva, jer ni njegova braća nisu bila, ni danas nisu, primjer evanđelja. Svima je uzvraćao ljubav, a pogotovo onima koji su ga mrzili. Ljubavlju ih je pobijedio, jer se grijeh ne može drugačije uništiti.

Kada govorimo o Crkvi, rijetko kad pomislimo na sebe same. Crkva nije toliko nešto – koliko je netko

Možda se nekome čini pomalo čudnim što biram upravo ovaj trenutak u povijesti da pišem o važnosti zajedničkog okupljanja u crkvi – jer ipak smo usred pandemije. Potpuno mi je jasno koliko je važna sigurnost, osobito među ranjivijim skupinama, i ne bih volio da ovaj članak bude povod rasprave o javnim mjerama. Radije, želim iskoristiti […]

Franjo je bio raspet s Kristom, a Krist je to potvrdio tog tmurnog jutra na beznačajnom brdu. A ako je tako vjerno nosio svoj križ, zaslužio je i svoju Golgotu. I gdje sam ja, ondje će biti i moj služitelj. (Iv 12,26).

fra Robert Kavelj, Franjevčki vjesnik