Florijan Lotar
FOTO: Pixabay/Matica
Tih prvih dana listopada građani Jugoslavije upisali su zajam za obnovu Skoplja, glavnog grada Makedonije koji je potres porušio krajem srpnja 1963. i čijih je 200 tisuća stanovnika ostalo bez krova. Po gradovima, tvornicama, uredima, na selu, milijuni ljudi davali su svoje ušteđevine, dijelove svojih zarada za grad na Vardaru. Svi su oni davali od srca, koliko je tko mogao, s jednom jedinom mišlju i željom da se izgradi novo Skoplje i da njegovi stanovnici imaju krov nad glavom.
Pratimo situaciju u Hrvatskoj nakon razornog potresa koji je pogodio Petrinju i Sisak te prouzrokovao veliku štetu i gubitke života. Naše misli i molitve su uz obitelji poginulih i ozlijeđenih, sve pogođene, kao i one koji sudjeluju u akcijama traganja i spašavanja. Znamo da je prouzrokovana šteta na domovima, bolnicama, vrtićima, crkvama i drugim zgradama, […]
Tih prvih dana upisa zajma za obnovu Skoplja iseljenik-povratnik Florijan Lotar iz sela Svibovca kod Varaždinskih Toplica također je mislio na Skoplje. U banci u Varaždinu imao je položenu veliku svotu novca – ušteđevinu koju je stekao za 44 godine boravka u SAD-u.
“Misao na porušeni grad, na njegove građane koji su odjednom postali beskućnici nije me napuštala”, rekao nam je Florijan Lotar kada smo ga posjetili u njegovom rodnom selu Svibovcu.
“Odlučio sam dati za zajam sav novac koji sam imao u banci”, naglasio je.
Bio je to 6. listopada navečer kad je naš sugovornik donio svoju odluku..
“Najprije mi je rekao da će upisati pet milijuna dinara zajma”, dodao je njegov brat Marko, ali, prešavši rukom preko čela, hitro je promijenio tu svoju odluku i rekao: “Moram dati više”.
Sutradan ujutro, tek što je svitalo, Florijan Lotar bio je pripremljen za odlazak u Varaždin. Otputovao je tamo autobusom i uputio se ravno u banku.
“Želio bih razgovarati s direktorom banke”, obratio se Florijan činovniku Narodne banke u Varaždinu.
“A o čemu?”, pitao ga je činovnik.
“Namjeravam upisati zajam za Skoplje”, mirno je odgovorio Florijan.
“To možete obaviti i u Svibovcu kod zadruge”, rekao mu je činovnik.
Kada je Florijan Lotar izložio bankovnom činovniku da se radi o većoj svoti novca, taj ga je upitao: “A koliko želite upisati?”
“Oko 15 milijuna dinara”, glasio je odgovor.
Prisutni službenici međusobno su se pogledali znajući da je to skoro sve što Lotar ima položeno u banci. U istom trenutku junak naše priče izvadio je iz džepa dvije svoje uložne knjižice i stavio ih na stol.
Ljudi su uvijek pronalazili načina kako pobjeći iz država u kojima je vladao (ili vlada) totalitarni režim, pa tako i Hrvati. Ne računajući one koji su izbjegli pokolju u proljeće 1945. godine, na tisuće je Hrvata pobjeglo na Zapad u godinama poslije Drugoga svjetskog rata. Oni iz priobalnih dijelova Hrvatske ponajviše su “veslali” u slobodu […]
“Evo upisujem sve što ove dvije knjižice nose”, potvrdio je.
Nakon obavljenih formalnosti oko upisa zajma, Florijan Lotar sjeo je u autobus i kao što to čini svakog dana kada se vraća iz Varaždina pošao na ručak u restauraciju lječilišta Varaždinske Toplice.
“Toga dana posebno sam bio zadovoljan jer sam pružio unesrećenom Skoplju koliko su to moje mogućnosti dopuštale”, napomenuo je.
Tko je Florijan Lotar? Možda kakav bogataš, poslovni čovjek koji se sretnim slučajem okolnosti obogatio u Americi i možda se sada želi iskazati dajući u zajam za Skoplje samo mali dio svoje zarade?
Nipošto. Riječ je o radniku koji je zbog vrlo teških ekonomskih prilika napustio svoj dragi Svibovec 1912. kada mu je bilo svega 19 godina.
U novoj sredini Florijan se poput ostalih naših iseljenika grčevito borio za vlastiti opstanak. Ipak, prva mu je briga bila da vrati ocu novac koji mu je dao za prelazak preko oceana.
“Poslao sam ocu šifkartu”, tako Florijan naziva brodsku kartu za putovanje, “već prve godine mog boravka u Americi. Međutim, novac mu je stigao kada mu više nije bio potreban. Nalazio se na samrtnoj postelji. Bio sam ipak zadovoljan što je još za života doznao da sam mu novac vratio”.
Od tada pa do povratka u domovinu 1956. godine Lotar je mnogo toga proživio. Radio je po raznim mjestima Sjedinjenih Američkih Država kao radnik u željezarama, prodavač novina po ulicama i pristaništima, kuhar i lučki radnik.
Kada su Sjedinjene Američke Države stupile u Drugi svjetski rat, Lotar je bio među prvima koji je ponudio državi dio svoje ušteđevine: uplatio je u ratni zajam 2000 dolara. A i strahote rata je okušao. Plovio je u konvoju od 36 brodova obišavši Afriku do Karačija i Bombaja u Indiji. Iz konvoja je tom prilikom nestalo 17 brodova koje su potopile neprijateljske podmornice.
Nakon bolesti, Lotar je bio operiran, a poslije toga radio je kao lučki radnik sve do umirovljenja. I na kraju vratio se izmoren od života i rada u svoj rodni Svibovec gdje se i stalno nastanio.
Dana 27. travnja 1907. godine krenuo sam u strani svijet i to najprije “Samoborčekom” koji stiže u Zagreb nešto oko 10 sati prije podne, tako sam imao dovoljno vremena da stignem na novi državni kolodvor i da dospijem na vlak s kojim sam putovao u Rotterdam gdje sam se ukrcao na parobrod Postdam, koji je […]
“Bio sam dosta slab kada sam prije sedam godina došao ovamo”, nastavio je Lotar, zaključivši: “U ovoj zemlji toliko sam se oporavio te se opet osjećam snažno”.
Matica, 1963.
