FILMSKA PRIČA

Jedan od najdramatičnijih slučajeva bijega iz Jugoslavije otetim zrakoplovom, u kojem je bio i Ivo Andrić

19. prosinca 2020. u 4:56

Potrebno za čitanje: 18 min

Ante Čuvalo

Vremeplov

FOTO: Politički zatvorenik

Ljudi su uvijek pronalazili načina kako pobjeći iz država u kojima je vladao (ili vlada) totalitarni režim, pa tako i Hrvati. Ne računajući one koji su izbjegli pokolju u proljeće 1945. godine, na tisuće je Hrvata pobjeglo na Zapad u godinama poslije Drugoga svjetskog rata. Oni iz priobalnih dijelova Hrvatske ponajviše su “veslali” u slobodu kakvim čamcem na drugu stranu Jadrana. Drugi su pokušavali prošuljati se bijegom preko granice u Italiju ili Austriju, a poneki i u Grčku.

Je li Dayton donio Bosni i Hercegovini početak bolje budućnosti ili početak kraja?

Nakon četiri godine stravičnog krvoprolića, izazvanog agresijom Srbije, zajedno s lokalnom srpskom pobunom u Hrvatskoj i BiH, 21. studenoga 1995. u zrakoplovnoj bazi Wright-Patterson u Daytonu, Ohio, potpisan je mirovni sporazum i puške su utihnule. Povodom desete godišnjice Sporazuma, u članku objavljenom u Hrvatskoj reviji, (godina 2005., br. 4, str. 49-53) istaknuo sam: “Daytonski sporazum, […]

Novinska izvješća iz tog vremena navode da je samo u lipnju 1952. godine iz Jugoslavije pristiglo 512 izbjeglica u logore Italije i Austrije. Bježali oni morem ili kopnom, rizik je uvijek bio velik. Prvima je prijetilo nevrijeme (vjetrovi i valovi), drugima umor, planinske gudure, hladnoća, više puta i snijeg, pa i smrt. Mnogi su prešli “na drugu stranu”, ali je bio i velik broj uhićenih u bijegu ili iz izbjegličkih logora izručenih jugo-režimu. Poneki su iz vojske, služeći kao graničari, napustili stražarsko mjesto i uputili se u Austriju ili Italiju.

Na primjer, Stipe Bubalo, dobro poznati Hrvat u Americi i u domovini, pobjegao je početkom 1950-ih kao vojnik-graničar s “puškomitraljezom” na ramenu u Italiju. Nadalje, u slobodnom svijetu naglo se proširila vijest u svibnju 1953. godine, kako su 22 bivša partizana na povratku s neke pobjedničke proslave u blizini granice s Austrijom iskočila iz vlaka i u Austriji zatražila utočište. U listopadu 1953. godine emigrantske novine bilježe da je poručnik zrakoplovstva Nikola Jakšec “posudio” vojni zrakoplov i doletio u Italiju. Mario Forgiarini, poručnik pješaštva, također je te godine pobjegao u Italiju. Godine 1956. Titov je ratni brod doplovio u Italiju i potom su mornari zatražili politički azil.

Mnogi sportaši koji bi došli na svjetska natjecanja, nisu se htjeli vratiti pod Titov režim nego bi zatražili azil u slobodnom svijetu. Evo nekoliko primjera. Nakon uspješne europske turneje, odnosno poslije posljednje utakmice i pobjede u Innsbrucku, cijela vaterpolska reprezentacija bivše države zatražila je utočište na Zapadu. Režim je pripremao veliko slavlje i svečani doček u Beogradu, na kojem je trebao biti i Tito, ali momci se nisu htjeli vratiti pod komunistički režim. O tome se nije pisalo ne samo u Jugoslaviji, nego su i mediji na Zapadu ignorirali taj događaj koliko god su mogli, da ne bi naštetili Titovu ugledu u svijetu.

Poznati hrvatski veslači nakon XV. olimpijskih igara u Helsinkiju 1952. godine, pod vodstvom Slavka Jankovića, ostali su na Zapadu. Tada je četverac iz splitskoga veslačkog kluba Gusar osvojio zlatnu medalju. U Jugoslaviji se pisalo o pobjedi, ali nije o njihovu nepovratku u socijalistički raj.

Godine 1953. pet momaka nogometnog kluba Sisak ostalo je u Austriji. Također, godine 1953., dvojica hrvatskih hrvača (Josip Bajer i Bela Antal) nakon pobjeda u Halleinu (kod Salzburga) zatražili su utočište u Austriji, odnosno na Zapadu.

Od slavnih hrvatskih tenisača, Franjo Punčec je 1948. ostao u Egiptu i potom otišao u Johannesburg, a 1952. godine Dragutin Mitić zatražio je politički azil u Italiji i potom otišao u New York. Na sličan način su i neki hrvatski umjetnici dolazili na slobodu. Poznat je slučaj studenata koji su dobili dopuštenje za odlazak u Veneciju krajem 1952. godine na veliku izložbu moderne umjetnosti i arhitekture – pod velikim nazorom UDBE, naravno. Šestorica od njih ipak su se uspjela odvojiti od skupine i doći u Rim gdje su dobili utočište. Jedan od njih bio je i Josip Turkalj, poznati kipar u Americi koji je, među ostalim, nekoliko godina bio asistent Ivanu Meštroviću na sveučilištu Notre Dame.

Ali jedan od najdramatičnijih slučajeva bježanja iz komunističke Jugoslavije bila je otmica zrakoplova koji je letio iz Zagreba u Pulu. Taj je događaj odjeknuo cijelim slobodnim svijetom, ali se u Jugoslaviji nije smjelo doznati o tome. Oni koji su slučajno doznali, morali su šutjeti.

Drama otmice zrakoplova Douglas C-47 (DC-3) na letu Beograd-Zagreb-Rijeka-Pula odigrala se 26. lipnja 1952. godine. U njoj su sudjelovala trojica Zagrepčana: Vilim Inkret (vođa, 33 godine), Josip Terek (22 godine) i Bogdan Žigić (25 godina), koji su poletjeli iz Zagreba navodno u Pulu, ali su prisilili pilota da odveze njih i ostale putnike u Italiju. U zrakoplovu je bilo podosta “kaponja”, uključujući Sinišu Stankovića i Ivu Andrića iz Beograda. Koliko znamo, proslavljeni pisac o tom “doživljaju” nije nikad ništa zapisao. Ovdje prenosimo (s nekoliko malih preinaka, ali čuvajući jezik i pravopis izvornika) tekst iz hrvatskoga američkog tjednika Danica (br. 4 od 28. I. 1953., br. 5 od 4. II. 1953. te br. 6 od 11. II. 1953.) u kojem je Vilim Inkret, organizator otmice, opisao dramatičan bijeg “posuđenim” zrakoplovom na slobodu.

AVANTURISTIČKI BIJEG HRV. ZRAKOPLOVACA IZ ZAGREBA

Svakodnevno, po danu i po noći, po kiši i po snijegu, po uzburkanom moru, svakodnevno bježe naši ljudi iz komunističkog raja. Vrlo često ovi redovito riskantni podvizi poprimaju karakter vratolomija ravnih onima najuzbudljivijim iz kriminalističkih i ratnih romana. O tim podvizima šuti svjetska štampa bilo iz obzira prema režimu u “Jugoslaviji”, bilo iz neznanja. Ovdje ćemo opisati samo jedan slučaj bijega iz Titoslavije kao jedan znak suosjećanja sa stotinama onih, koji sjede danas u hladnim i vlažnim logorima Italije i Austrije, od koji je veliki broj na bijegu i obolio.

Venezuelski ambasador u Rimu bio je tako susretljiv te nam je stavio na raspolaganje svoj automobil da posjetimo u društvu jednog venezuelanskog novinara izbjeglički logor u Frasketama kraj Rima. Novinar je htio da vidi u svijetu nepoznati i mali, ali najkozmopolitskiji grad na svijetu. Fraskete broje osam stotina izbjeglica, pripadnika 36 raznih nacija. Od dalekih Havajaca preko crnaca svih mogućih nijansa pa do plavokosih N[i]jemaca i izbjeglica iz komunističkih zemalja. Automobil guta zavoje i iza jednog takvog ukazuje se u daljini između sklopa brda niz zidanih kuća. Logor čuva talijanska policija; ima dva dijela, jedan slobodan i jedan u kojem su neprovjereni bjegunci. Vrlo često bježe i oni koji nemaju razloga bježati, osobito oni iz demokratskih zemalja.

Talijanske vlasti su morale poduzeti mjere osiguranja, koje nažalost isto tako pogađaju i čestite političke izbjeglice, od kojih je najveći broj naših. Hrvati su dostigli broj od dvije stotine. Radi toga je i šef logora jedan Hrvat. Automobil prolazi u laganom pokretu kroz podignutu rampu, talijanski policajac propisno pozdravlja vidjevši, da ulazi jedan CD u logor, jer ovdje svaki tjedan ulaze po kakva diplomatska kola.

John Žagar

Zanimljiv oglas iz 1927. godine: Kako mogu dopremiti svoju ženu u Ameriku?

Kako i na koji način ljudi mogu dopremiti svoju ženu u Ameriku?Kako mogu dopremiti u Ameriku svoju djecu?Kako bih mogao dopremiti u Ameriku svoju zaručnicu?Kako da dopremim u Ameriku svoje roditelje: Oca? Majku?Kako bih dopremio svoju braću, sestre i ostale rođake?Kako bih otišao u stari kraj, a da se mogu povratiti opet natrag?Gdje bih mogao […]

Direktor logora nam je najspremnije izišao u susret te pozvao osobe, koje smo željeli vidjeti da iziđu iz logora, jer je ulaz u logor dopušten samo onima, koji imaju specijalnu dozvolu ministarstva iz Rima. Vratili smo se u malo mjestance Alatri kraj logora. Nas nekoliko sjedimo u maloj gostionici. Pred nama je Vilim Inkret, Žigić i Terek. Ovu smo trojicu upravo htjeli vidjeti i s njima razgovarati.

– No dajte, Inkret, ispričajte nam malo, kako ste uspjeli veliki “Douglas”, u kojem je bilo šest oboružanih osoba, natjerati da se spusti u Italiji umjesto na Rijeci.

Inkret se smije i pokazuje zdrave zube. – Kaj bum rekel, vrag ti ga zna, bil je čisto zgodno. Malo po malo dobro crno vino mu razvezuje jezik i laganije nam pripovijeda. Evo te uzbudljive pripovijesti: Već mjesecima sam kombinirao kako da pobjegnem iz Zagreba u Italiju, kaže Inkret.

Kako sam bio zrakoplovac u hrvatskoj vojsci, najsimpatičnija mi je bila ideja bijega u zrakoplovu. Poduzeo sam sve potrebno da doznam važne pojedinosti o zrakoplovima, koji su u putničkom saobraćaju u “Jugoslaviji”: To su većinom dvomotorni “Douglasi”. Nakon višetjednog ispitivanja konstatirao sam, da sam ne mogu pobjeći; tu mi trebaju najmanje dvojica ili trojica pomoćnika. Tražio sam na sve strane i konačno našao ljude, koji su se isto tako razumjeli pomalo u zrakoplovne stvari i navigaciju. To su bili Terek i Žigić. Ovaj prvi je već pokušavao pobjeći i bio u zatvoru radi toga. Tereku je također pala na pamet misao da bi zrakoplov bio najzgodniji za bijeg. On je radi toga vršio i “probno letenje” do Ljubljane te uočio sve pojedinosti u unutarnjem rasporedu zrakoplova.

Glavni i odsudni razgovor između ove trojice mladića vodio se na jednoj širokoj livadi na Mirogoju. Inkret se smije i kaže, da je to moralo biti na livadi, jer su samo tamo bili sigurni, da ih nitko ne sluša o čemu razgovaraju. Najvažnije je bilo nabaviti oružje i municiju, jer bez toga se ne bi moglo prisiliti pilote da izmjene pravac letenja. Zatim je trebalo da jedan od nas ode na probni let do Rijeke, jer smo odlučili da na toj liniji izvršimo bijeg. Ima mnogo detalja koji se uvijek mijenjaju kao raspored sjedišta, način pretresa putnika, osiguranje vrata na kabini pilota itd. Kocka je pala na mene, kaže Inkret, i nakon nekoliko dana sam se spremio na probni let. Stajao sam na zagrebačkom uzletištu i čekao let. U ruci sam nosio veliku torbu, u kojoj je bio nekakav alat, toliko da izvidim mogućnost nošenja odgovarajuće količine oružja i alata. Pozvali su nas u zrakoplov, ali nitko nije ništa pregledavao. Razgledao sam avion i vidio da su vrata na kabini od aluminija i da nisu naročito osigurana. Bio sam radostan, jer nam je to bila glavna briga. Istina pojavila se i jedna novotarija. Primijetio sam na Grobničkom Polju (riječko uzletište), da od nas sedam putnika jedan uopće ne izlazi iz zrakoplova, niti ima kakve prtljage osim knjige, koju je čitao. Taj se putnik odmah i vratio nazad u Zagreb s istim zrakoplovom.

Nije bilo teško dešifrirati ovu okolnost; agent UDB-e je pratio redovno letove. U zrakoplovu su bila četiri člana posade i konobarica s agentom Udbe. Njih je trebalo držati u šahu, dok na putnike nismo skoro niti računali kao na neku opasnost. Prema podacima, koje sam sakupio, izvršili smo i raspored posla u zrakoplovu. Karte ćemo kupovati u razmaku od pola sata, a na uzletištu ćemo dolaziti u razmaku od pet minuta. Ja trebam otkriti i razoružati agenta UDB-e, Terek će stajati kod pilotskih vrata i otključati ih u momentu kad mu to reknem. Žigić je trebao stajati iza svih putnika i držati ih u šahu. Iz kabine ćemo istjerati sve članove posade osim jednog pilota, pa ću ja nastaviti s njime vožnju kontrolirajući ga s mojom busolom, koju trebam u tu svrhu ponijeti.

Kao posljednji rok bijega određen je 25. lipnja 1952., a kurs leta Bolonja, 247 stupnjeva ili Salzburg 317 stupnjeva. Za kratko vrijeme uspjeli smo nabaviti oružje. To je bio pravi lov, osobito na metke. Na kraju smo imali dva revolvera snabdjevena municijom i to jedan 7/65 s 8 metaka i jedan 6/35 s 5 metaka. Treći revolver je bio sasvim bez naboja, jer “devetke” nismo mogli nigdje naći. Međutim, bili smo nepokolebljivi u odluci, bježati pod svaku cijenu i premda pod ovakvim uvjetima. Nitko neće u onom momentu niti pitati, ima li u revolveru naboja ili ne, a poslije se može oduzeti nekome revolver i bit će sve u redu.

Zaključeno je, da se nikome o ovom ne govori i da se nitko ne smije pozdravljati s poznatima. Kod održavanja “generalne probe” i rasporeda u avionu pronašli smo, da nam manjka jedna dobra sjekira, kojom treba razvaliti vrata na pilotskoj kabini. Zadnji dani nam prolaze u nabavci potrebnih dokumenata i spreme, koju mislimo ponijeti sa sobom. Nenadano izbija jedna nepovoljna stvar. U Rijeku je doplovila američka krstarica. Partijaši i ostali komunisti iz Zagreba navalili kao ludi da posjete krstaricu. Sva mjesta u avionu su zauzeta na 25. lipnja. Odgađamo let za jedan dan, ali više ne želimo čekati. U poslovnicu Aero-Transporta dolazimo po dogovorenom redu: ja u 8 sati, Terek u 8:30 i Žigić u 9 sati. Nalazimo se kasnije na artističkoj pozornici i konstatiramo da smo sva trojica dobili karte za put. Prva etapa je svladana. Mi nismo ni znali što nas još sve čeka. Vršimo zadnji dogovor. Odlučili smo, ako nas otkriju i napadnu na uzletištu, pružiti otpor do smrti, premda se o tome i pričalo.

Terek još nije nabavio niti jednog naboja za svoj revolver; zadatak će izvršiti s praznim. Osvanuo je i taj dan za nas sudbonosan dan, 26. lipnja 1952., kaže Inkret. I malo zastaje povukavši dobar gutalj crvenjaka. Dan je osvanuo tmuran i oblačan. Dok sam sjedio u autobusu, koji me je prevozio na Lučko kraj Zagreba, gdje je civilno uzletište, stalno su me kopkale neke zle slutnje. Na uzletište sam stigao na vrijeme i odlazim u zalogajnicu. Tamo sam već zatekao Tereka, a i Žigić je uskoro stigao. Smještamo se tako kao da se do tada uopće nismo nikad u životu ni vidjeli. Čekanje mi se oteglo kao da je čitava vječnost prošla. Napokon glas preko zvučnika: “Gospoda putnici iz Beograda i Zagreba za Rijeku i Pulu, neka izvole poći u avion”.

Dolazimo na uzletište u neurednoj gomili. Već vidim dva “Douglasa” DC3. Oko zrakoplova za Rijeku stajalo je ni više ni manje, nego šest milicionera. Osjećam kako mi nešto struji uz kičmu, nekakav nelagodan osjećaj. Nastojim odmah među putnicima, koji su se smjestili uz naš zrakoplov, otkriti agenta UDB-e. Ubrzo uočavam jednog bez prtljage s knjigom u ruci i prstom među listovima knjige. Bio je srednjega stasa i imao na sebi odijelo od štofa, koje se, inače ne viđa na običnim građanima. Malo mi je lakše, jer već poznam svog neprijatelja. On mene ne će imati priliku upoznati dok mu ne bude kasno. Međutim, Žigić uzeo na oko, jednog mladog Austrijanca, koji je također putovao bez prtljage misleći, da je agent UDB-e. Kasniji događaji su pokazali, da se nisam prevario, no to je dovelo do tragikomične situacije, jer je Austrijanac umirao od straha, kad mu je Žigić tražio da preda oružje. Da bih umirio savjest, prišao sam Austrijancu i upitao ga na našem jeziku, kako mu izgleda danas vrijeme za let; naravno da mi nije znao ništa odgovoriti, jer me nije razumio.

Milicioneri su se postavili u polukrug i počelo je prozivanje putnika. Prvi su ulazili putnici iz Beograda. Bio sam malo preplašen, jer su ih poprijeko gledali, a nas će posebno. Premještam tašnu u lijevu ruku da mi desna bude slobodna i pipam se s lijeve strane prsa, gdje mi je ležao samokres. Ulaze i putnici iz Zagreba, vidim da ne pregledavaju na vratima nikoga. Vraćaju legitimacije. Ulaze i Terek i Žigić, a ja ostajem posljednji napolju. Već vidim kroz vrata, da je zrakoplov pun, znači da me neće ni uzeti. Dakle umjesto predviđenih 7 ili 8 putnika imamo punih 20 mjesta. U tom momentu milicioner me poziva u zrakoplov. Prvi pogled u unutrašnjost putničke kabine me je nervirao. Agent je sjedio na jednom koferu.

Raspored putnika je sasvim izmijenjen prema našim predviđanjima. Pratilica [stjuardesa] stoji na nogama, a u avionu bruji kao u košnici od glasova. Sva trojica sjedimo u srednjem redu sjedala, nije baš zgodno za naš plan, ali drukčije nije moglo biti. Novo iznenađenje je jedan kapetan, sa značkom prvoborca od 1941. godine. Znači još jedan revolver više protiv nas. Strojevi počinju zujati. Lijenim trzajem zrakoplov se pokreće, uobičajene stvari: polazak na start, puni gas, hangari, vjetrokazna kobasica, toranj i već smo u zraku nad krovovima. Čim smo se digli, već me Žigić traži očima i nijemo pita, hoćeš li na posao. Dajem im znak da se još malo čeka i očima pokazujem na agenta UDB-e, kako bi mogao da ih upozorim na njega. Čekam dok avion dođe nad Gorski Kotar. Znam, da tamo ne može sletjeti kad hoće, jer teren nije za spuštanje. Pomaljaju se gorski masivi, momenat je tu. Upravo hoću da upozorim svoje prijatelje da ovu okolnost, kad se pratilica [stjuardesa] poče komešati po putničkoj kabini nudeći piće i novine.

Puštam je da svrši svoj posao, a srce mi napregnuto kuca. To su odsudni časovi. Konačno se pratilica vraća na svoje mjesto. Dajem Tereku znak očima, okrećem se Žigiću, ali on se nešto zagledao ispod sebe i uopće me ne gleda. Prolaze sekunde dugačke kao godine, konačno jedan Žigićev pogled i ja vičem: “Dečki, idemo!” Skočio sam naglo i prislonio samokres na leđa agentu [Udbe]. U isti mah je Žigić smrtno prepao nedužnog Austrijanca, koji je sav bio u neprilici ne znajući o čemu se zapravo radi. Vičem Žigiću: “Pusti toga, taj nije Udbaš, imam ga već.” On mi brzo prilazi i upire samokres u agenta. Ovaj je iznenađen, baca knjigu i pokušava se uhvatiti za nutarnji džep. Udaram ga s cijevi samokresa među pleća i kažem: “Ruke u zrak!” On je to odmah najspremnije uradio. Jedan potez u lijevi nutarnji džep i u rukama sam imao njegov samokres.

Za cijelo ovo vrijeme Terek je stajao s praznim samokresom pred putnicima, koji su držali ruke u zraku. Dodajem odmah agentov samokres Tereku. On ga ljubi i ponovo uperuje na putnike. Primjećujemo, da stranci ne drže ruke u zraku. Ponovo vičemo ‘Hände hoch’ te ovi konačno razumijevaju o čemu se radi. Prilazim kapetanu sa spomenicom i ovaj se trese od straha. On mi najspremnije daje svoj veliki ruski samokres. Za časak me nešto zazebe oko srca i pomislim, da je znao kako ga Terek može sa svojim samokresom samo poplašiti, mogao nas je kao miševe potući. S putnicima smo dakle gotovi. Piloti u kabini ne znaju još ništa o događajima u putničkoj kabini. Zrakoplov normalno leti u svom smjeru.

Terek prilazi vratima kabine, kuca i viče: “Otvorite!” U isti mah čujem kako zatuli avionska sirena na uzbunu, a zrakoplov se počne brzo spuštati. Gledam ispod sebe i ne vidim na daleko zgodnog mjesta za spuštanje. To me umiruje. Ostavljam Žigića, da pazi na putnike pa i ja prilazim vratima pilotske kabine. Vadim sjekiru iz tašne i počnem cijepati vrata. Avion se penje i spušta, ide lijevo i desno. Vidi se, da pilot ne zna što bi uradio. Konačno mala rupa na vratima. Prislanjam pištolje na nju i vičemo im ruke u zrak. Kada su digli ruke u zrak, opazim u ruci prvog pilota veliki američki samokres. Vičem ponovo: “Bacaj revolver”. On ga baca na pod gdje već leži radiotelegrafista (od udara sjekire oni su mislili, da smo mi već počeli pucati u vrata).

Gledajući kroz rupu na vratima vidim da se vrlo naglo spuštamo. Ne smijem dozvoliti da ateriramo. Zaletim se svom snagom u vrata, ali ova ne popuštaju. Terek viče na radio telegrafistu da otvori vrata ili će pucati. No ovaj leži kao mrtav na podu i ne odgovara. Terek gubi živce i puca u kabinu. Onemogućavam ga u tome da nekog rani, udarivši ga po ruci i podignuvši cijev u zrak. Uzimam ponovo sjekiru i udaram bijesno u vrata, ovog puta puno jače, jer je ubrzo nastala velika rupa. Zavukao sam glavu unutra, premda to nije bilo baš najpametnije i opazim da su vrata osigurana s dvije željezne prečke, jedna odozgo i jedna odozdo. Gornju prečku sam vrlo lako skinuo i bacio na pod kabine. Posada nije uopće reagirala, ali donju nisam mogao nikako dohvatiti.

Zrakoplov je već sasvim nisko nad zemljom i ne mogu dugo čekati. Zatrčim se svom snagom, jednom, drugi put i udaram cijelom težinom tijela u vrata. Konačno vrata popuštaju. Za tren oka sam bio u pilotskoj kabini. Dižem samokres s poda i tjeram svu posadu, osim službujućeg pilota, napolje. U tom času je bilo najvažnije zrakoplov dignuti, jer se nepažnjom pilota skoro zabušio u gorski masiv. Sjeo sam na mjesto drugog pilota i naredio da prvi pilot dadne puni gas. Obojica vučemo ručku kormila na gore. Vrlo brzo smo na 3500 metara nad zemljom. Pilot je očito preplašen. Pita me, kud želimo. Odgovaram mu “pravac Italija”. Pilot mi je na to odgovorio, da nema dovoljno benzina, pa da o tome nema niti govora, jer ćemo pasti u more. Odgovaram mu najenergičnije, da mi je vrlo dobro poznato da ima dovoljno benzina, a sve da ga i nema to ne znači ništa, jer ako bude potrebno, past ćemo svi u more, ali nazad ne idemo. Pilot me je pogledao iskosa i upitao: “Izvinite, ali vi sigurno imate još nekakvu vezu na aerodromu u Lučkom. Odakle znate, da smo tenkirali benzin”.

Nasmijao sam se na ovu njegovu primjedbu i bilo mi je drago čuti, da imamo dovoljno benzina. Napolju je padala kiša, velike kaplje su udarale o prozore kabine. Letjeli smo kroz guste oblake. Ne mogu nikako da se orijentiram nad zemljom, jer ništa ne vidim. Odjednom se oblaci malo razbijaju i opazim krivudavu blistavu crtu ? nekakva rijeka. Znači, da nismo nad Gorskim Kotarom, već negdje drugdje. Od pilota tražim kartu i kompas. No ovaj uopće ne reagira. Obraćam se Tereku i on mi donosi moju kartu i kompas. Stavljam kartu na koljeno i na nju kompas.

Što se dogodilo Nicku Begichu? Još uvijek nije riješen misterij zrakoplovne nesreće uglednog političara s Aljaske

Najveća savezna država u SAD-u Aljaska nalazi se na krajnjem sjeverozapadu Sjeverne Amerike. Ima 1,530.693 četvornih kilometara i oko 650 tisuća stanovnika, od kojih su 20 posto Eskimi i Indijanci. Aljaska je odijeljena od drugih 48 kontinentalnih država golemim kanadskim teritorijem. Kroz stotinjak godina, do 1867., gospodar te gotovo puste zemlje na Tihom oceanu i […]

Ustanovim, da ne idemo na jugozapad nego na jugoistok. Odmah naređujem pilotu da ispravlja kurs, ali on to ne će da uradi. Shvaćam njegovu namjeru. Želi, da napravi polukrug i da nas aterira negdje u “Jugoslaviji”. Uzimam kormilo u ruke i vučem ga snažno na lijevo, dok pilot vuče na desno. Velika metalna ptica pravi nemoguće pokrete, ljulja se s krila na krilo i trese kao šiba na vodi. Prijeti opasnost da se srušimo. Terek pritrčava i stavlja pilotu samokres na sljepoočnicu. Ovaj smrtno preplašen uzima traženi pravac. Kontroliram pravac, letimo na pravcu 210 stupnjeva. Znači otići ćemo mnogo južnije, nego što sam mislio. Ali to nije loše, jer ćemo izbjeći aerodrome u Istri.

Nakon prvih 30 minuta leta opazio sam konačno Velebit i more. Velika blistava ploha sijala je mirno ispod nas. Znam, tamo s druge strane je sloboda. Oblaci su se razrijedili i letimo iznad Jadrana. Naređujem pilotu da isključi sirenu. On izvršava zapovijed i konačno prestaje reski zvuk parati naše uši. U međuvremenu Terek i Žigić umiruju putnike u kabini. Svi već znadu o čemu se radi pa i stranci. Starijim putnicima i ženama dopuštamo da spuste ruke, onim sumnjivim naređujemo, da ih metnu na glavu. Još uvijek ima malo rizika, jer nismo prekopali džepove svim putnicima.

U kabini ima i “velike gospode”. S nama putuje, kako naknadno doznajemo ministar Savezne vlade iz Beograda Stanković, književnik i hrvatski odrod Ivo Andrić, jedan Židov, član Centralnog komun. Partije. Ministar Stanković je išao u posjete Titu na otok Brione, ali je nažalost morao prije toga malo držati ruke u zraku. Smijemo se njihovoj nemoći i pravimo šale na račun režima.
Naređujemo nadglednici [stjuardesi] da podvori putnike pićem, kako bi mogli malo doći k sebi. Žigić daje svima vlastite cigarete, jer ne dopuštamo nikome da metne ruke u džep. Ministar Stanković je od straha izvan sebe. On misli, da ćemo ga ubiti. Bojažljivo pita Žigića: “Pardon, gospodine, na koji kontinent idemo?”

Kad su putnici čuli, da idemo u Italiju, bili su svi zadovoljni. Austrijanac, koji je svojedobno bio u istinskom strahu, žali što nije sa sobom poveo svoju vjerenicu, jednu Zagrepčanku, koju mu Titova vlada ne da izvesti u inozemstvo. Kaže, ovo je bila divna prilika i čestita nam. Mi svi stojimo s po dva samokresa u ruci i izgledamo zbilja impresivno. U kabini vodim razgovor s pilotom. On se jada, da samo mu upropastili karijeru. Nudi mi, da se vratimo, da će on garantirati za nas, da nam se ništa ne dogodi. Ja mu se smijem i kažem, da je jednostavnije, ako se boji za svoju karijeru, da ostane s nama u Italiji.

U razgovoru sam malo odvratio pogled s kompasa. Nakon desetak minuta konstatiram, da me je pilot opet počeo vraćati nazad. Popravljamo opet pravac. Pilot me moli da dozvolim radiotelegrafisti uhvatiti vezu s kojim aerodromom na talijanskoj obali, jer ne ćemo moći izvršiti spuštanje. Dozvoljavam mu i Terek dovodi radiotelegrafistu, koji se još uvijek nije oporavio od straha. Ovaj punih petnaest minuta pokušava uhvatiti vezu, ali mu ne uspijeva. Konačno otkrivamo, da je Terekov hitac oštetio antenu i da se iz zrakoplova ne može niti davati niti primati vijesti. Tjeram radiotelegrafistu nazad u putničku kabinu.

Točno nakon 1 sat i 45 minuta letenja ugledamo talijansku obalu. Pod nama je krasna dugačka plaža i Italija puna sunca. Dižemo se na 4500 metara i pozivam prvog pilota u kabinu, jer ovaj ne bi znao izvršiti spuštanje. Čim je ušao prvi pilot, odmah me je molio, da se vratimo dok je vrijeme, da nam neće ništa biti. Odgovaram mu, da se mane besposlice i da nastoji da se dobro spustimo. Piloti nemaju geografsku kartu Italije. Moja je vrlo malena, da bi se mogli orijentirati, pa letimo na sreću. Ne znamo niti u kojoj smo pokrajini.

Prvi pilot kaže, da je najbolje ići uz obalu do Venecije, a on onuda poznaje teren, jer je tamo letio. Okrećemo na sjever. Nakon 15 minuta leta, okrećem kormilo za 90 stupnjeva, jer mi se taj pravac ne sviđa. Idemo na zapad. Pod nama su uvijek neka brda i konačno ugledam neki grad između njih. Vozimo prema gradu. Nismo zapravo niti stigli do grada, kad opazim veliko bijelo slovo T, kojim je markirana staza nekog aerodroma. Ubrzo smo nad njim. Premjeravamo od oka duljinu staze. Pilot kaže, da je duga 800 metara i da se ne može spustiti. Ja tvrdim, da je duga 1200 metara i kažem mu, da se “Douglas” može spustiti na 600 metara. Pilot baca svoje zadnje adute. Kaže, da ne zna ispustiti kotače iz aviona. Ja se hladno smijem i kažem, onda ćemo aterirati i bez kotača. On mi reče, da ćemo tako razbiti mašinu. Odgovorim, da mi je vrlo malo stalo do mašine i Titovine, pa da ćemo se svi skupa radije razbiti, nego uraditi ono što on predlaže. Pilot sliježe ramenima i jednim pokretom izbaci kotače napolje.

Putnici se vežu, smanjujemo brzinu i za jedan čas smo na zemlji. Bili smo točno dva sata i 15 minuta u zraku. Pilot gasi motore i zapisuje u putnu knjigu vrijeme dolaska, a kao mjesto stavlja opasku “nepoznato”. Sa svih strana k zrakoplovu trče ljudi. Pred svima je jedan mali auto “Topolino”. Na registarskoj tabli vidim oznaku PG, znači da se nalazimo u centru Italije. Žigić naređuje putnicima da se iskrcaju, što ovi odmah čine. Izlazim posljednji iz zrakoplova, kupim svoju kartu, kompas i sve stvari. Jedan skok i nalazio sam se na slobodnoj zemlji. Čudan je to osjećaj, kad čovjek osjeća prvi put pod nogama slobodno tlo. Svi praznimo samokrese i stavljamo ih u džepove. Za nekoliko trenutaka i policija se nalazi na uzletištu. Predajemo im oružje i oni odmah shvaćaju, o čemu se radi.

Posada aviona nas mrko promatra. Ulazimo u policijski automobil, koji nas vozi u komesarijat. Nemamo osjećaj da idemo s policijom, svi su prijazni. Oko aviona je za kratko vrijeme bila ogromna masa naroda. Putnici iz “Jugoslavije” su sjeli pod krila zrakoplova i nisu se htjeli dalje maknuti. Policija je zrakoplov blokirala i onemogućila kontakt s putnicima. Nakon ispitivanja i predaje oružja vraćamo se s policijskim službenicima na uzletište. Policija vraća pilotu njegov samokres, ali on odbija da ga primi. Kaže, da nije njegov, jer ga je bilo stid priznati, da u “Jugoslaviji” nose i civilni piloti oružje. Na kraju ga ipak uzima, kad mu redarstvenici objašnjavaju, da njima to ništa ne smeta, što on nosi sa sobom samokres. Također vraćaju i oficiru njegov.

Član centralnog komiteta ide na telefon i traži jugoslavensku ambasadu u Rimu. Zove na telefon nekoga i kaže: “Druže Pero, evo neki banditi su nas prisilili, da se spustimo u Italiji. Dođite odmah ovamo i donesite benzina za povratak”. Ovi iz ambasade su zaista i stigli nakon nekoliko sati s autom. Putnici su morali jesti i noćiti u jednom specijalno određenom hotelu. Ambasada je plaćala sve, samo da ne bi netko još ostao. Međutim kandidata je bilo dosta, koji se ne bi vratili, da je bila s njima i njihova obitelj. Nakon nekoliko vremena saopćava nam komesar, da ovi iz ambasade žele razgovarati s nama, pa ako hoćemo, on će to omogućiti. Odgovaramo mu, da nemamo više ništa s njima razgovarati.

U toku popodneva dolaze novinari i filmske kamere. Snimaju nas za filmske novosti, odlaze i snimaju i posadu, putnike i avion. Novinari su nas slikali oko dvije stotine puta u svim mogućim pozicijama. Morali smo davati i izjave. Bili smo tih dana senzacija tog malog mjesta. Drugi dan smo opazili u zraku veliki “Douglas”, kako je napravio dva ili tri okreta i odjedrio nazad s ministrima i članovima komiteta. To je bio naš posljednji susret s nečim komunističkim, titovskim. Ostalo sve znate, kaže Inkret. Tri dana živjeli smo u gradu na trošak talijanskog ministarstva, a poslije su nam ponudili, ako imamo sredstava, da ostanemo, a ako nemamo, da idemo u logor. Jasno je, da nas je čekalo ovo posljednje i evo nas sad već nekoliko mjeseci u Frasketama s ostalom braćom Hrvatima.

The Evening Star – Washington DC, 27. lipnja 1952.

Premda je vrlo teško i hladno, volimo biti ovdje nego u najljepšem zagrebačkom hotelu pod paskom UDB-e. Kad je Inkret završio, nastala je mala šutnja. Svi smo bili pod utiskom njegove snažne pripovijesti. Kružim pogledom na njegove prijatelje Tereka i Žigića, koji su skoro još djeca. Mislim, koliko kuraže i rizika, da se čovjek domogne slobode. Ovim je uspjelo, a svaki dan po neki pada ničice na rodnu zemlju pod hitcima Titovih graničara. Eto to je priča Vilima Inkreta, koji je ostavio ženu i dijete u Zagrebu. Ona izgleda ovako, kad je pripovijeda Inkret. Ja sam je doživio i u drugom izdanju. Vidio sam onih dana, kad i nisam znao još za ove junake, u jednom rimskom kinematografu veliki “Douglas” s jugoslavenskim inicijalima i ostao zaprepašten. Onda je glas progovorio: “Tri mlada odvažna Hrvata su prisilila šest naoružanih ljudi, da se prisilno spuste u Italiju, kako bi mogli izbjeći iz komunističkih užasa”.

U kinu je nastao prigušeni tajac. Talijan, koji je sjedio do mene, samo je nešto promrmljao kroz zube, pogledao me i rekao: “Jeste li vidjeli te vražje Hrvate”. Srce mi je bilo puno ponosa, htio sam mu reći da sam i ja Hrvat i da sam sretan zbog toga. Ne manju radost sam osjećao tih dana, kad su u najvećim ilustracijama osvanuli veliki članci s fotografijama bjegunaca. Čak su i talijanski listovi pokazali začuđujuću objektivnost, ne nazivajući ih po svojim navikama “Jugoslaveni” nego Hrvati.

Bili su to dani, kad je ime “profugi” nešto značilo u novinama. Danas su ta trojica mladića tri broja logorskih matrikula, bez materijalne pomoći bilo s koje strane kao i sva ostala brojna hrvatska braća u logoru. Kad ih se netko od rijetkih Hrvata iz Rima sjeti kakvim prilogom ili pozove na čašu vina, pokazuju djetinju radost. Trpe posljedice zatvorenih vrata za emigraciju kao i svi ostali. Već je bila noć, kad je naš “Fiat 1400” plovio asfaltom Italije prema Vječnom Gradu. Šutjeli smo i svaki se je zavezao u svoje misli. Onda je Venezuelanac prekinuo šutnju i rekao samo: “Nevjerojatno”!

prof. Miroslav Varoš

Evo kako se naša dijaspora borila za Hrvatsku i što je tražila od predsjednika Busha

Pod geslom: “NIKAD VIŠE JUGOSLAVIJU!”… “SAMOSTALNA HRVATSKA U UJEDINJENOJ EVROPI”, 24. studenoga 1990. održane su jedne od najvećih i javno najzapaženijih hrvatskih demonstracija u Clevelandu. Demonstracije je priredio Hrvatski međudruštveni odbor Clevelanda (HMOC) u kojem je do sada učlanjeno deset organizacija i to (abecednim redom): Američko-hrvatsko kulturno i prosvjetno društvo, Američko-hrvatski nacionalni nogometni klub “Croatia”, […]

Prof. Miroslav Varoš bio je djelatan u emigrantskim krugovima od svog dolaska u Italiju 1952. godine, posebice u Hrvatskome narodnom odboru. Javljao se dopisima u nekoliko emigrantskih glasila tijekom 1950-ih i 1960-ih. Ali početkom 1970-ih otkrilo se da je agent UDB-e i on se naglo vratio svojim gospodarima u Jugoslaviji. Drugo, pretražujući Internet pronašli smo sliku nadgrobnog spomenika Vilima Inkreta. Po svemu sudeći ovo bi mogao biti organizator bijega zrakoplovom iz Zagreba 1952. O Josipu Tereku nismo mogli pronaći nikakvih dodatnih podataka. O Bogdanu Žigiću postoji članak iz 2003. godine, odnosno razgovor s njime, na jednome srpskom portalu u kojem on ističe navodno svoju hrabrost i ulogu tijekom otmice zrakoplova zaboravljajući da je Inkret pred njim i Terekom detaljno opisao njihov bijeg na slobodu i da je to bilo objelodanjeno nekoliko mjeseci nakon njihova leta na slobodu.

Kako bi svojim korisnicima pružili što bolje korisničko iskustvo ova stranica koristi kolačiće (engl. cookies). Više o kolačićima saznajte ovdje