Zvonko Bušić
FOTO: Wikipedia
Na današnji dan prije 45 godina, 10. rujna 1976., Hrvati su poduzeli najzanimljiviji i najhrabriji pothvat protiv komunističke Jugoslavije. U borbi za slobodu, želeći svijetu reći o čežnji Hrvata za neovisnošću, oteli su američki zrakoplov i postali javni borci za slobodu. Na njihovu čelu bijaše vođa. Njegovo ime je Zvonko Bušić.
Život stvara autoritete. Oni se ne biraju. Njihov život je put za druge. Taj put za druge je autoritet koji se slijedi! Njihov autoritet dolazi iz njihove snage, a njihova snaga iz njihova Duha. Stoga su spremni na nemoguće, učiniti najviše, prijeći najdalje, izdržati najduže, tražiti moralno najviše, čeznuti za istinom najgorljivije… Takav autoritet ima […]
„Doista su tajanstveni putovi Božji i zato nitko i nikada neće doznati niti može doznati, zašto su ponekad tako ogromne razlike u sudbinama ljudskim. Svima mojim užim prijateljima dobro je poznato, da ja najviše cijenim one životne lekcije iz kojih sam naučio da su vlastite patnje i osobna stradanja ne samo najveći izvori mudrosti i dubokih spoznaja, nego i to, da se kroz velike muke i agonije teških kušnji i poraza čovjekova duša mora pročistiti i oplemeniti, ili će sasvim oboljeti. A oplemeniti se mogu samo oni patnici koji prestanu kukati nad svojom sudbinom i svoje patnje prihvate kao najbolje učiteljice i obgrle ih kao svoje osobne prijateljice. Tako će oni ne samo mnogo bolje razumjeti život, nego i drugim ljudima puno lakše opraštati, a tek tada će u njihovim velikim srcima ljubav definitivno i trajno nadvladati samouništavajuću mržnju”, napisao je Zvonko Bušić u pismu iz zatvora Allenwood, Pennsylvania, 2005. godine
Odležao je 32 godine američkih krutih tamnica…
“U moje 32 godine u američkim zatvorima vidio sam kako izgleda nasilje među Amerikancima. U tom je razdoblju doslovno zaklano, na moje oči, između 400 i 500 ljudi”, prisjećao se često Zvonko svog vremena u tamnicama.
“Na muci se poznaju junaci, i u nevolji pravi prijatelji”, bila je rečenica koju sam pronašla podcrtanu među Zvonkovim bilješkama nakon njegove smrti. Nije iznenađujuće, budući da je bio dobro upoznat s patnjom i poteškoćama. Cijenio je junaštvo, ali prijateljstvo mu je bilo najsvetije. Junaštvo može biti prolazno, pobuda koja nestane u trenutku, ali prijateljstvo […]
Dok ih komunisti još uvijek proglašavaju teroristima, svaki čovjek dostojanstvene mjere, zna da su oni heroji! 10. rujan ostaje trajno zapisan u novijoj povijesti hrvatske borbe za slobodu, a Zvonko i Julienne Bušić, Slobodan Vlašić, Petar Matanić i Frane Pešut ostaju zauvijek imena hrabrosti jednog vremena i jednog naroda kada su ideali bili ciljevi, a sloboda najbitnija za dostojanstven hod jednog čovjeka i svakog naroda.
