Posljednji uzdah

Nakon svih tih stradanja, sada je tu. No, koji je smisao tog povratka?

1. veljače 2021. u 7:31

Potrebno za čitanje: 4 min

Dijaspora.hr

Vremeplov

FOTO: Pixabay

Kamen. Hrapavi, sivi kamen. Miriše svježe planinsko smilje umiveno rosom jutarnjeg rumenila. Plavetnilo nad glavom, čisto i beskrajno ono dalmatinsko, sunce mu žarko… Trgoh se… Neki lagani trnci prostrujaše tijelom. Prepoznah toliko puta s užitkom čitane stranice Dinka Šimunovića – zelene gajeve pune života, mlade čobanice i bijela stada; zvonka, snažna kao život, orila se pjesma:

“Ako ne znaš gdje ja čuvam ovce
Ti ćeš čuti na ovcama zvonceeeee.. .oooj!”

Chicago

Pronašli smo pismo Hrvata koji je 1907. došao u Chicago: Radio sam za četiri dolara tjedno

Dana 27. travnja 1907. godine krenuo sam u strani svijet i to najprije “Samoborčekom” koji stiže u Zagreb nešto oko 10 sati prije podne, tako sam imao dovoljno vremena da stignem na novi državni kolodvor i da dospijem na vlak s kojim sam putovao u Rotterdam gdje sam se ukrcao na parobrod Postdam, koji je […]

I kao što sam nekada gutao ispisane stranice i živote besmrtnih likova, sada su se oči kupale u živoj stvarnosti. Listao sam i divio se… Gusta šikara, sivi kamenjar, stado i ko rosa čisto lice čobanice… Šimunović, Nazor, Matavulj… I veličina tog sivog kamena…

Na visokoj stijeni stajao je Starac, a duboko dolje ravnicom tekla je široka bijela cesta – u svijet. Stajaše pogleda upućenog prema Suncu i kao da ga je molio da ne štedi svoju raskošnu toplinu. Grijao se na okrepljujućim zrakama i izgarao u dirljivoj ispovijesti izrovane, od silnog prometa dotrajale ceste. Pratio je kako vijuga u daleke krajeve – probija se kroz planine i kanjone, divlje rijeke i pitome dubrave.

A nekada bijaše široka bijela cesta. Sada, uski puteljak zavijen u prašinu zaborava, svjestan da produžetka dalje nema. Koliko puta, shrvan mukama i olujama, zvaše taj Kraj, to Nestajanje u pomoć, ali jedno je prizivati u trenutku slabosti, a drugo susret s posljednjim trzajima svijesti u ludom grču nestajanja…

S desne strane prostirao se grad, nova tvornica i visoki, do neba, dimnjaci, nepregledna ravnica, zasađena zelenilom kukuruza, i ko nekada četa Turaka – marširaju, u strogo poredanim redovima, kolone topola, trepereći na laganom povjetarcu pred sam zalazak sunca. Sinjsko polje… I gradić ovijen svijetlom poviješću, čije zidine vraćaju nekoliko stoljeća unazad – kao neumrli svjedoci minulih desetljeća… Godina 1715. – sravnjena je sa zemljom brojna turska vojska, uništena srcem.

Počeo se hvatati suton, a večernji povjetarac tihano je pjevušio, nagovještavajući skori završetak dana. Starac je sjedio i gledao krajolik. Pio je gorčinu tog susreta misli i stvarnosti, pio svoju posljednju čašu, kojoj se dno tako izazovno cerilo… Crveni barjak vijori pred očima, podignut visoko, gore na Kamičku, visoko, visoko – gore do neba. I zvoni u ušima Vicin zapovjednički glas vojvode i zveket koplja u desnici junaka… ALKA… Grč u srcu i očajnički uzdah:

“Ah, da mi je još jednom vidit pa nek umrem…”

Slomljeno srce zbog američkog sna: Sine, sine, ti moja posljednja i jedina utjeho

Sat na zidu sobe, star već više od stotinu godina. Nije sam. Na istom je zidu mala slika, a na njoj 17-godišnja djevojka, u haljini, koja se nosila početkom druge polovice 19. stoljeća. Zvala se Agneza. Upoznali smo se još kao djeca. Bili smo susjedi. Jednog proljetnog prijepodneva došla je Agneza k meni da se […]

Suze su zaiskrile u vlažnim oazama patnje, smještenih tamo ispod nadignutog brda išaranog brazdama tolikih ljeta. Lice mršavo i blijedo, obraslo srebrnastim injem, iz kojeg su samo iskrila dva svijetla plamička – dokazujući tako da se život u njima još nije ugasio. Iz njih su odjednom nestale suze. One su postale oaze smirenosti. I što je njima više gledao krajolik sve su se više širile, kao da su htjele apsorbirati sva svjetla ovoga kraja – svjetlo sunca, kamena i vode. I oči su pričale… Trideset dugih godina u tuđini, u njedrima rudarskih jama – u njedrima tuđe majke. Neostvareni sni, neizrečene misli. Sjećanja su rasla i nestajala kao slike s filmskog platna, uspomene su se množile, a krivudava cesta se gubila u gustoj prašini pobješnjelog vjetra… Bijaše nekada snažan, najsnažniji među svojim gorštacima. Onda… Trideset dugih godina u tuđini trošio je svoju snagu. Drugi su je trošili. A sada? Sada je on samo starac koji sjedi ovdje na raspuklom kamenu i grije svoju vlastitu krv. Život je u njemu sasvim dogorio. On je sada prošlost.

Vjetar se poigravao lišćem, a jata ptica kružila nad krajolikom. Javljanje ćuka prekidalo je na trenutke duboku tišinu večeri. Nebo, osuto zvijezdama, prileglo na vrhove planina, što su se stjerale uokolo, čineći dugi, neraskidivi lanac. Obična noć, koju je često promatrao i koje se često sjećao tamo daleko, u tuđini. Odnekud su dopirali zvuci poznate pjesme: (ili se njemu to činilo?!)

“Svaka tuđa zemlja
Tuga je golemaaaa.. .aaa”

Suza se skotrlja niz duboke brazde ukočenog lica i razbi o visoko čelo sivog kamena. Neki jezivi krik sove prekide tišinu i njemu se učini da je čuo zvižduk lokomotive… Bljesnuo je još jedan detalj i starčevo lice se razvuklo u grč koji je sličio čudnom osmijehu.

“Vi sigurno niste Amerikanac”, pitala ga je jedna žena u vlaku za Chicago.

“Ne, ja sam iz vašeg kraja”.

Slijedilo je poznanstvo, zatim i brak. Život je postao ljepši. Ali ne za dugo. Na njegovim opečenim rukama izdahnula je njegova Mara šapćući riječi: “Domovina, rodni kraj, Cetina moja…”

Nesreća nikad ne dolazi sama. Poslije uvenule radosti došla je besposlica, siromaštvo, glad… Onda novi krajevi, nove nevolje… A sada, nakon svih tih stradanja, sada je tu – a tu je domovina. No, kakav je smisao tog povratka?

Cesta još uvijek vijuga kroz ravnicu, uspinje se sporo i njen lik se poput zalazećeg sunca gubi s vidika, nošen vjetrom i gustom prašinom prolaznosti. Onda je kamenje zaškripalo i nešto se skotrljalo niz padinu. Posljednji trzaj kidao je noć, nedovršen, zapravo dovršen – grobnom tišinom… Ah, da mi je još jednom…

Zemlja je mrmljala kao da starac glasno meditira… Venezuela, Teksas, Kanada… Vi sigurno niste Merikanac…

No, starac nije govorio. On je bio vrlo star i umoran. Trideset godina u tuđini, trideset godina u dubokim rovovima – u njedrima tuđe majke.

Pismo Hrvata iz Australije neće vas ostaviti ravnodušnim: Kuću su im srušili, zdenac zatrpali i orah oborili

Nije ovo priča o stazama, ali s jednom od njih ipak bih započeo. Kroz nju i po njoj sve se događalo u ovoj priči, iako je samo ovlaš spomenuta. Jer, kao što znate, postoje staze koje su uvijek u životu išle ispred nas i one koje su ostajale za nama, staze koje su bile dio […]

Vjetar huči sve većom žestinom, a jedan davno uveli list plovio je na njegovim krilima u dubokom, nemirnom snu, možda sanjajući o minulim proljećima. Mrakom je još odjekivao uzdah:

“Ah, da mi je još jednom vidit…”

Tišima se nastavila dalje. Mukom.

Božo Šimleša, Hrvatska matica iseljenika, 1973.