Ljubav iz djetinjstva

Slomljeno srce zbog američkog sna: Sine, sine, ti moja posljednja i jedina utjeho

8. siječnja 2021. u 9:12

Potrebno za čitanje: 4 min

Dijaspora.hr

Vremeplov

FOTO: Pixabay

Sat na zidu sobe, star već više od stotinu godina. Nije sam. Na istom je zidu mala slika, a na njoj 17-godišnja djevojka, u haljini, koja se nosila početkom druge polovice 19. stoljeća. Zvala se Agneza. Upoznali smo se još kao djeca. Bili smo susjedi.

Razmišljanje jednog dječaka u dijaspori: Nikada neću zaboraviti majčino selo i bakino lice

U Hrvatskom etničkom institutu čuva se sastavak “Zima u Hrvatskoj”, napisan 20. rujna 1984. godine u Chicagu. U njemu se jedan dječak, polaznik Hrvatske škole, prisjeća bakinih prženih krumpirića i djedova kaputa. Sastavak je ocijenjen s odličnim, a njegovu presliku i prijepis donosimo u nastavku… “Iako mi je bilo samo četiri godine kada sam posjetio […]

Jednog proljetnog prijepodneva došla je Agneza k meni da se igramo. Cvale su jabuke. Sunce je ugodno grijalo. Mirisali smo cvijeće u vrtiću ispred kuće. Prozori su bili otvoreni. Nenadano se javio sat i njegova mala kukavica: “Ku-ku, ku-ku…” Otkucavao je deset sati. Agneza me pogledala svojim lijepim crnim očima. Smijući se, rekla je: “Kad je samo kukavica uletjela kroz otvoren prozor u sobu da je nismo vidjeli?” Pozvao sam Agnezu u sobu i pokazao joj zidni sat. “Takav sat još nisam vidjela”, rekla je.

Poslije kukanja kukavice čuli smo glazbu. Glazbu starog sata Agneza je slušala s razdraganim pogledom. Radujući, se, mi smo zaplesali. Od tada je svaki dan dolazila k meni, da sluša glazbu starog sata i da plešemo.

Bio sam jedinac. Mama udovica. Agneza je izrasla u vitku, lijepu djevojku. Bilo joj je 17, a meni 19 proljeća. Pomagala nam je raditi u poljoprivredi. Bila je marljiva i poštena. Vesela. Jednom mi je mama rekla: “Ova će biti dobra, a lijepa je kao najljepša ruža”.

Svaki dan prije nego što je došla Agneza ubrao sam u vrtu crvenu ružu za nju. Ona je sama cvijet pričvrstila u kosi. A onda bi slušali glazbu i plesali. Znao sam je držati tako da je izgledalo kao da sama pleše, a bila je to u stvari ljubavna igra. Jedna melodija je završena i počela je druga, ali mi smo zadržali svoj ritam. Zatim je ona izgubila račun o broju melodija. Zatvorivši oči prepustila se uživanju. Glazba starog sata razblaživaše Agnezin fini sluh, i ona bi tada znala reći: “Ivane, sviđa mi se glazba starog sata! Doći ću i sutra”.

Ali jednog dana Agneza nije došla. Tako ni drugi ni treći dan. Četvrti dan doznao sam da su se Agnezini roditelji i ona s njima odselili u Ameriku. Zahvatio me je jad i zatvorio sam se u sobu. Mama! Oh, majčice! Otišla je, a nije mi rekla ni zbogom. Ne, neću je zaboraviti! Ona je moja mladenačka ljubav.

Tako sam se ražalostio. I počela me mučiti grižnja savjesti što se nisam oženio Agnezom prije odsluženja vojnog roka. U taj tren uleti mama u sobu, žalosna i usplahirena:

“Sine, sine, ti moja posljednja i jedina utjeho”, jecala je. “I ja žalim za Agnezom. Nadala sam se da će mi biti snaha. Agneza se nevoljko opremala. Plakala je i čak govorila da ne želi ići u Ameriku. Otac je prisilio na to. Hvalio se po selu, da je dobio posao u Americi, u zlatnom rudniku, i da će imati veću zaradu nego ovdje. I iznenada su otišli. Valjda će nam se Agneza javiti pismom i poslati nam svoju adresu. Ti joj onda piši, neka se vrati. Zamoli njezine roditelje da i oni na to pristanu. Sine, ako te Agneza iskreno ljubi vratit će se, i vjenčat ćete se”.

“O dobra majčice! Učinit ću sve kako mi kažeš, jer volim Agnezu”, odgovorih.

Došla je žetva pšenice. Sjetili smo se Agneze. “Sirotica, i ona tamo pati”, govorila je mama. “Agnezin otac nije pametno uradio što je sa svojom obitelji otišao na rad u Ameriku, u rudnik. On nije rudar, već seljak poljoprivrednik. A seljaku daje sigurnost jedino zemlja. Neplodna zemlja kao i plodna oranica, sve u što se može zarezati plug i sijati. Još mogu biti sretni što nisu prodali ono malo svoje zemlje i kućerak, pa se kad tad mogu vratiti u svoj dom. Sine, bit ćeš sretan! Ljubi rođenu grudu i s ljubavlju na njoj radi!”

Chicago

Pronašli smo pismo Hrvata koji je 1907. došao u Chicago: Radio sam za četiri dolara tjedno

Dana 27. travnja 1907. godine krenuo sam u strani svijet i to najprije “Samoborčekom” koji stiže u Zagreb nešto oko 10 sati prije podne, tako sam imao dovoljno vremena da stignem na novi državni kolodvor i da dospijem na vlak s kojim sam putovao u Rotterdam gdje sam se ukrcao na parobrod Postdam, koji je […]

Kad sam se vratio iz vojske, sata više nije bilo na zidu. Stao je. Mama ga je spremila u veliku starinsku škrinju. Četiri godine su prošle od Agnezinog odlaska u Ameriku, a od nje ni pisma, ni glasa. Mama mi je umrla. Ostao sam potpuno sam, žalostan.

Upravo sam se spremao u klijet da prešam grožđe. Nato naiđe poštar s pismom. Pročitam: Šalje Agneza P., Windsor, Kanada. Pisala je:

“Dragi Ivane!

Nemoj se ljutiti na me što ti se nisam prije javila. Prošle godine umrla mi je majka. Ove godine umrli su mi otac i brat. Poginuli su u rudniku. Oh, kako sam nesretna i sama! Mjesečno zarađujem 112 dolara, ali od toga moram platiti stan i hranu 95 dolara, a ostalo odlazi na plin i struju. Tuđina boli, čežnja za rodnom grudom uvijek je u meni prisutna. Nigdje mog divnog Zagreba. Ovdje je cvijeće bez mirisa, hrana bez okusa. Nema lasta, ni ševa, kosova ni slavuja. Svaki dolar, svaki cent natopljen je teškim znojem. Živim osamljena i povučena. Vjerujem da mi je vrijeme da se vratim svojoj kući.

Ljubi te

Agneza.”

Za nekoliko dana, u nedjelju prije podne, iznenada je došla Agneza.

“Dobar dan”, reče i pruži mi ruku. Zagrlili smo se i izljubili.

“Kako je, Agnezo? Dobro mi došla”, rekoh razdragan.

“Sinoć sam stigla s puta kući. Okupala sam se, legla u krevet i spavala sve dosad”, rekla je.

Radosno me gledala svojim sjajnim crnim očima. Zatim pogleda na zid i reče: “A gdje je sat? Došla sam da slušam glazbu starog sata”.

“Sat stoji”, rekoh. Primim je za ruku i odvedem je u komoru. Otvorim škrinju i pokažem joj stari zidni sat. Ona pogleda sat i pomiluje ga.

“Zašto stoji”, upita me. “Ne znam. Pogledat ću”, odgovorio sam. Postavim pribor i jelo na stol.

“Imaš tu kavu, hladnu pečenu puru i svježi kruh, pa doručkuj, a ja ću pokušati popraviti sat”. Natočim dvije čaše slatkoga mošta.

“Za tebe, za tvoj sretan povratak, Agnezo”, nasmiješim joj se i poljubim je.

TAMBURITZA MANUFACTURING CO.

Najveću tvornicu tamburica na svijetu utemeljio je Ivan Hlad – čak 1917. godine!

Čast nam je ovime predstaviti našu VELIKU i MODERNU tvornicu, u kojoj izrađujemo sve vrste tambura, po modernom i znanstvenom sustavu, piše u publikaciji “Almanak i statistika južnih Slavena u Sjedinjenim Državama”, koja je izdana 1927. u Chicagu. Naša radnja bila je utemeljena još 1917. godine u Chicagu, I11. pod imenom: PRVA HRVATSKA TVORNICA TAMBURA […]

Pregledavao sam “srce” sata, ali nisam uspio pronaći nikakva kvara. Sat sam očistio, nauljio, objesio na zid i navio. I ponovno je proradio. Opet se javljala njegova kukavica, a poslije nje svirala je glazba. Agneza me zagrlila i mi smo zaplesali kao i nekoć dok smo bili djeca. Dirljivo su pršili zvuci glazbe starog sata po sobi. Spoznali smo da je to sat naše ljubavi.

Posljednjega dana u travnju iduće godine Agneza i ja se vjenčasmo…

Ivo Špoljarec
Matica, 1973.

Kako bi svojim korisnicima pružili što bolje korisničko iskustvo ova stranica koristi kolačiće (engl. cookies). Više o kolačićima saznajte ovdje