Od 1945. do 1990. u emigraciji je ubijeno 73-oje Hrvata

Nekoliko navedenih primjera djelovanja hrvatskih iseljenika u Americi krajem 19. i početkom 20. stoljeća ukazuju da su Hrvati u Americi unazad više od stotinu godina uobličili paradigmu domoljubnog djelovanja koju je većina hrvatskoga iseljeništva slijedila do konačnog oslobođenja Hrvatske.

Propustili ste prethodni dio priče? Pročitajte ovdje…

Naime, temeljne točke te paradigme bile su: žrtva za sebe i obitelj, rad na očuvanje hrvatskog kulturnog i vjerskog nasljeđa, te pomoć svojima doma i domovini. Nadalje, rad za domovinu se sastojao u pomaganju progonjenih i siromašnih, vjerskih i kulturnih ustanova, u političkom organiziranju i djelovanju, upoznavanju svjetskih moćnika i javnosti o prilikama u Hrvatskoj i isticanju da hrvatski narod želi svoju slobodu, pa i u poduzimanju konkretnih, ponekad i nezakonitih, pothvata protiv tuđinskih vlastodržaca, te velikoj podršci onima koji su riskirali i svoje živote za domovinu. Sve ove točke djelovanja hrvatske iseljeničke paradigme ističu se posebice kroz desetljeća beogradske diktatura, kraljevske i komunističke.

Dva virusa i tri rata

Hrvatsko iseljeništvo u Americi prošlo je kroz više faza nacionalne svijesti. Oni iz polovice 19. stoljeća svoje udruge su nazivali slovinskim, ilirskim, austrijskim i dalmatinskim, ponajviše zbog rascjepkanosti hrvatskih zemalja unutar Habsburške Monarhije i poticanja nejedinstva od strane vlastodržaca. Unatoč tome, krajem stoljeća dolazi do nacionalne homogenizacije i redom niču hrvatska društva diljem Amerike. Zanos hrvatstva osjećao se na svim poljima rada. Ali, nažalost, već početkom 20. stoljeća to oduševljenje počinju nagrizati virusi socijalizma (pa i komunizma) i jugoslavizma. Oba su pristigla iz domovine i (pre)često su ova dva „virusa“ bili usko povezana.

Onaj socijalistički bio je vezan i za radnički pokret u Americi, a jugoslavenski ponajviše za politiku „novog kursa“, odnosno hrvatsko-srpsku koaliciju. Potonji, to jest jugoslavenski, virus među Hrvatima u Americi bio je žilaviji i trajniji jer je imao državnu potporu obiju Jugoslavija. Pod jugoslavenstvom se prodavalo maglu progresivnosti i predočavalo tamošnjim Hrvatima, od kojih velik broj u jugoslavenskoj državi nije nikada živio, da je to neka vrsta „džepnog izdanja“ američkog federalizma i amerikanizma. Naravno, Srbi su ostali ono što jesu, i Slovenci također, a Hrvati jednim dijelom su postali „našioci“ da bi pokazali svoju širokogrudnost i „progresivnost“.

Nadalje, oba svjetska rata unijela su još veći nemir i pomutnju među Hrvate u Americi. Naime, svi koji su ostali vjerni hrvatskoj državnosti i viziji samostalnosti proglašavani su ljubiteljima Austrije, a nakon ulaska SAD-a u rat (6. travnja 1917.) na njih je implicitno pala sumnja da su simpatizeri neprijateljske zemlje, premda su se samo protivili onima koji su bili spremni odreći se hrvatske državnosti i pokloniti je Beogradu. Neki su od njih bili čak strpani u američke logore kao „enemyaliens“.

Slično se dogodilo i u Drugom svjetskom ratu. Bili oni za ili protiv Pavelića, svi su državotvorni Hrvati bili na udaru i njihove organizacije zabranjivane. Logika je bila: onaj tko je za hrvatsku državu, mora da je „ustaša“. Dakle, tijekom oba rata koplja su se lomila i preko leđa hrvatskih iseljenika oko pitanja hrvatske državne samostalnosti i jugoslavizma.

Treći rat, onaj osloboditeljski iz 1990-ih, potpuno je ujedinio nekoć razjedinjeno hrvatsko iseljeništvo. Naime, već davno je prohujalo vrijeme slovinstva, ilirizma i regionalizma, a zatim i simpatizeri titoizma i jugoslavizma su nakon velikosrpske krvave agresije brzo shvatili što je za Hrvate bila jugoslavenska država. I, konačno, iseljeništvo postade ujedinjeno u domoljublju i pomaganju obrane domovine. Što će biti s najnovijim iseljenicima i kako će se oni u budućnosti odnositi prema državi Hrvatskoj, vrijeme će pokazati.

Začudo, dok je proces nacionalnog jedinstva potpuno sazreo u iseljeništvu, dotle im domovinom kruži bauk „novog kursa“ koji nastoji Hrvate ponovo instrumentalizirati i odvesti u magle „naših prostora“, odnosno „regiona“.

Zaključne misli

Proporcionalno svom broju, Hrvati imaju ne samo najbrojnije iseljeništvo, nego i najdjelatnije, posebice tijekom desetljeća jugoslavenske vladavine. Osim toga, hrvatska emigracija bila je terorizirana od beogradskih vlastodržaca i njihovih sluga više nego ijedna druga iz Jugoslavije ili bilo koje druge komunističke zemlje. Dovoljno je napomenuti poznatu činjenicu da je u emigraciji od 1945. do 1990. ubijeno 73-oje Hrvata, 24-ero je preživjelo pokušaj ubojstva, petero ih je „nestalo“, isto toliko ih je oteto i dvojica su izbjegla pokušaj otmice.

Ne zaboravimo da je već 1921. Anton Basetić (Bolanča) bio žrtva jugoslavenskog režima u iseljeništvu kad ga je Crna ruka ubila usred bijela dan u Chicagu zbog njegova anti-jugoslavenskog djelovanja. Također, od svih komunističkih tajnih službi jedino je jugoslavenska tajna policija UDBA imala „zaštitu“ na Zapadu, jer da nije bilo tako, ne bi mogla pobiti toliko Hrvata. Beogradu se sve opraštalo zbog „većih“ interesa, naravno.

Često se čuje sintagma da su Hrvati mučenički narod, a za ovo zasigurno ima obilje dokaza. Hrvatsko iseljeništvo je također dio tog mučeništva. Premda se to nekima činilo (ili možda priželjkuju), hrvatsko iseljeništvo nije odsječena, već živa grana nacionalnog bića. Dakle, žrtvoslovlje treba proučavati i taj dio hrvatske povijesti, to jest sve što je iseljeništvo žrtvovalo da bi sačuvalo svoj identitet i što je učinilo (pozitivno, negativno ili čak što nije, a moglo je učiniti) za svoj narod i domovinu.

Neka mlađi istraživači „zaoru duboko“ u povijest Hrvata u svijetu i pronaći će puno neotkrivenog blaga čime će obogatiti hrvatsku historiografiju, ne samo iseljeništva nego i domovine jer je to povijest jednog, istog naroda.

dr. Ante Čuvalo

Ključne riječi #Ante Čuvalo #Hrvati u Americi #ubojstva Hrvata u emigraciji