Kako se prenosila malarija? Talijanski redovnik putovao Dalmacijom u 18. stoljeću pa objavio jedan zanimljiv razgovor

Malarija je zarazna bolest koju uzrokuje parazit Plasmodium, a na čovjeka se prenosi ubodom ženke komarca. Parazit se nastanjuje u jetri i crijevima čovjeka te uzrokuje mnoge bolesti koje, nažalost, i danas mogu dovesti do smrti. Malarija je s područja Republike Hrvatske iskorijenjena šezdesetih godina prošloga stoljeća, ali i danas se ponekad pojavi jer se […]

Tu je i teorija o hrvatskom podrijetlu Croatan domorodaca. Iako ne možemo sa sigurnošću tvrditi da je s prvim Europljanima došao i netko “naš”, možemo tvrditi da je veza vrlo stara. Ta veza počinje s Dubrovačkom Republikom i njezinom pomorskom trgovinom.

Za Dubrovačku Republiku možemo reći da je “fenomen” u diplomatskim i geopolitičkim odnosima moderne europske povijesti. Potpunu samostalnost poprima u 14. stoljeću i od tada, pa sve do svoga ukinuća 1808. godine, nastoji je očuvati svim mogućim sredstvima. Dubrovačka se samostalnost ponajviše zasnivala na moćnoj trgovačkoj mornarici i u jakim diplomatskim aktivnostima.

Pomorstvo i diplomacija bili su usko povezani i ovisili su jedno o drugome. Što se tiče pomorstva, Dubrovčani su isključivo trgovali, po mogućnosti sa svima i to s neutralnom robom. Nikada ne bi bili u službi bilo kakvih vojnih kretanja, prebacivanja vojske, oružja i svega sličnoga što se može protumačiti kao pomaganje nekoj državi u njenim vojnim aktivnostima. S druge strane, diplomacija se zasnivala na tijesnim diplomatskim odnosima sa svim državama. U svim su državama nastojali imati svoje poklisare (veleposlanike) i konzule u lučkim središtima. Ako te službe nisu mogli obavljati Dubrovčani, davali su ih strancima koji su zastupali interese Dubrovnika za veliku količinu novca. Isto tako imali su kontakte i sa svećenicima dubrovačkoga podrijetla koji su redovito dojavljivali sve što su čuli i vidjeli u nekoj državi.

Replika originalne ploče Konzulata Dubrovačke Republike u Istanbulu donirana Dubrovniku

Replika originalne mramorne ploče Konzulata Dubrovačke Republike u Istanbulu iz 1720. godine donirana je Gradu Dubrovniku uoči otvaranja Dubrovačkih ljetnih igara, a svečana ceremonija uručenja ploče upriličena je u Palači Sponza, javlja Grad Dubrovnik. Originalna ploča iz 1720. godine pronađena je prije nekoliko mjeseci u Beyoglu, gdje se i nalazio konzulat Dubrovačke Republike. Općina Beyoglu […]

Jedan od poznatijih takvih je i Ruđer Bošković koji je javljao sve što je znao o francusko-britanskim sukobima te američkim težnjama za neovisnost. Službene trgovačke veze između Dubrovačke Republike i engleske krune počinju sredinom 18. stoljeća kada dubrovački brodovi počinju uplovljavati u engleske luke te su tako dio svoje trgovačke politike sa Sredozemnog mora prebacili na Atlantski ocean, s tim da su pazili kako na to reagiraju Španjolska i Francuska s obzirom na njihov odnos s engleskom krunom.

Stanovništvo engleskih kolonija u Sjevernoj Americi podiglo je ustanak protiv engleske krune 1775. godine jer su se htjeli oduprijeti prevelikoj engleskoj dominaciji na tom području. Borbe su vođene do 1781. godine da bi na kraju Englezi priznali neovisnost svojih kolonija, od sada Sjedinjenih Američkih Država u Versaillesu 1783. godine. Dubrovčani su, zahvaljujući svojoj snažnoj diplomaciji, vrlo brzo mogli predvidjeti ishod rata te značaj SAD-a za budućnosti.

Prvi im je to navijestio njihov predstavnik u Parizu, Francesco Favi koji ih je obavještavao i o francuskom, španjolskom i austrijskom priznanju neovisnosti SAD-a te uspostavi trgovačkih veza između njih. Sam je ponudio dubrovačkom Senatu da razgovara s predstavnikom SAD-a u Parizu, Benjaminom Franklinom na što mu je Senat odgovorio negativno jer nisu htjeli time narušiti svoje odnose s engleskom krunom.

Kada su Englezi u ljeto 1783. godine priznali neovisnost SAD-a, s Franklinom je u kontakt stupio Favi i to prema instrukcijama dubrovačkoga Senata. U svom pismu Senatu piše kako je stupio u kontakt s američkim predstavnicima u Europi te da su im oni ponudili slobodnu trgovinu i pristup američkim lukama. Pouzdano se zna da je prvi dubrovački brod uplovio u neku američku luku, točnije Philadelphiju, 1793. godine. Zatim su uplovljavali još i u Baltimore i New York. Iako Dubrovčani nisu nikada formalno priznali neovisnost SAD-a, priznanje se dogodilo na trgovačkom polju jer su dubrovački brodovi mogli slobodno uplovljavati u američke luke. Zašto Dubrovčani nisu formalno priznali SAD, teško je zaključiti. Možda nisu htjeli kvariti odnose s Englezima, a možda zato što su ubrzo u dubrovačkoj pozadini vođene borbe između Austrijskog i Osmanskog Carstva te dolazak Francuza u neposrednu dubrovačku blizinu krajem 18. stoljeća.

Velika obljetnica: 800. godina Zlatne bule Andrije II.

Hrvatska povijest na prijelazu iz 12. u 13. stoljeće obilježena je sukobom na kraljevskom dvoru oko toga tko će biti novi ugarsko-hrvatski kralj. Sukob se vodio između dva brata, Emerika i Andrije. Emerik je kao stariji Belin sin naslijedio svoga oca na ugarsko-hrvatskom prijestolju 1196. godine. Odmah sljedeće godine pobunu protiv njega poveo je bratu […]

Svi su ovi događaji vjerojatno utjecali na to da Dubrovnik svoje diplomatske snage preusmjeri u događaje u svojoj blizini. Francuzi dolaze na dubrovački prostor 1806. godine čime prestaje trgovački odnos SAD-a i Dubrovačke Republike te Francuzi ukidaju Republiku 1808. godine i time su ugasili jednu državicu koja se stoljećima suprotstavljala svim velesilama koje su je okruživale, državicu koja se za slobodu borila, slobodu uživala i o slobodi pjevala i svojom himnom je proglasila.

fra Antonio Petric, Hrvatski franjevački vjesnik

Legendarna bosanska kraljica: Što sam bez domovine? Čovjek bez domovine je mrtav čovjek

Posjetitelji tijekom boravka u Rimu često navrate u baziliku Santa Maria in Aracoeli kako bi odali počast pretposljednjoj bosanskoj kraljici, blaženoj Katarini Kosači, koja je tamo pokopana. Pred glavnim oltarom veličanstvene rimske bazilike na nadgrobnoj ploči isklesan je njezin lik dok je epitaf napisan na bosančici – srednjovjekovnome bosanskom pismu i na latinskome jeziku. Katarina […]

Među ovih 42 i više milijuna koji su stvarali Ameriku kroz nekoliko stoljeća do danas, velika zasluge idu i nama Hrvatima. Uistinu možemo biti ponosni na sebe, svoje očeve, djedove i pradjedove, koji su – uz ne male žrtve – doprinijeli ogromne obole razvitku ove velike zemlje, obole u većini slučajeva neznane, nepriznate i necijenjene, a široj javnosti možda i sasvim nepoznate. Ali činjenice i pisana svjedočanstva su tu i ne može ih nitko izbrisati ni zanijekati.

Velika zasluga za dokaz i objelodanjenje tih činjenica ide mnogim hrvatskim piscima, povjesničarima i novinarima, koji nisu žalili truda ni mukotrpnog rada da u svojim djelima na tom polju daju Hrvatima zasluženo priznanje za njihova postignuća u novoj domovini Americi.

Među takve pripada i naš vrijedan, plodan pisac, pjesnik, esejist i povjesničar dr. Jure Prpić, profesor povijesti i slavistike na John Carroll sveučilištu u Clevelandu. U svojim opsežnim djelima: “The Croatian Immigrants in America” od 500 stranica te “South Slavic Immigration in America” od 300 stranica, na kojima je autor radio skoro punih deset godina, a pisanima na engleskom jeziku, baš zato da američkog čitatelja upozna sa zaslugama hrvatskih useljenika, on nas vodi kroz više od 400 godina američke povijesti, u kojoj su Hrvati igrali veliku i zaslužnu ulogu.

Poznati američki pisac slovenskog porijekla Louis Adamič – navodi Jure Prpić – ide čak tako daleko u svojim tvrdnjama govoreći da su Hrvati dolazili u Ameriku još iz doba Dubrovačke republike, pa čak vjeruje i to, da je među Kolumbovom posadom “skoro posve sigurno” bilo i Dubrovčana koji su bili poznati moreplovci. Vjeruje čak i to, da su dubrovački brodovi po svoj prilici dolazili u Ameriku čak i prije Kolumba.

Dubrovačka patricijska republika sa svojim demokratskim načelima zakonom je ukinula ropstvo još 1416., a dubrovački brodovlasnici žrtvovali su ogromne novčane dobitke, odbijajući da svojim brodovima prevažaju crnačko robije iz Afrike u američke kolonije.

Govoreći o prvim hrvatskim useljenicima, u Dalmaciji se često spominje legenda – koju čak usvaja Adamič i neki drugi američki pisci – da ime Croatan Indijanaca potječe od hrvatskih brodolomaca u 16. stoljeću, koje su negdje oko današnje Sjeverne Karoline prigrlili tamošnji Indijanci i čak usvojili njihovo ime Croat ili Croatan, što je latinska verzija imena Hrvat. Iako se ovo ne može uzeti kao povijesna činjenica, svakako, mnogi povjesničari toga doba nisu našli odgovora na pitanje kako su se među Croatan Indijancima našla djeca s finom mekanom crvenkastom ili kestenjavom kosom, i s niti malo indijanskim crtama lica.

Umjesto boljeg života, stradali su nedaleko od mjesta gdje je potonuo Titanic. Prisjećamo se nesreće koju nije preživjela većina Hrvata

U rijetke hrvatske iseljeničke knjige s početka 20. stoljeća može se ubrojiti i djelo nedovoljno poznatog publicista, novinara, urednika te književnika Stjepka Brozovića, koji je rođen u Jastrebarskom 1874. godine, a preminuo je u New Yorku 1924. On je naime duboko bio potresen nesrećom broda Volturno, kao i tegobama koje su Hrvati podnosili na putu […]

Predaleko bi nas odvelo kada bi u detalje nabrajali uspjehe i postignuća Hrvata u Americi, jer u indeksu Prpićeve knjige navedeno je preko 400 pojedinačnih imena prominentnih Hrvata, kao i udruženja, novina i publikacija, koji su imali veliko značenje u javnom životu Amerike.

Vjerujte, srca će vam biti ispunjena ponosom i radošću, a i žalošću kada čitate o njihovim uspjesima, teškoćama, teškim žrtvama i odricanjima, a mnogo puta i o njihovim teškim i žalosnim sudbinama. Naime za neke Amerika je bila “obećana zemlja”, a oni nesretnici, kojima sudbina nije bila sklona i koji su u tisućama bježali iz Hrvatske da nađu bolji i sigurniji život u Americi, završili su jadno kao žrtve prirodnih, ratnih ili industrijskih i rudarskih nesreća. U strašnoj hurikanskoj oluji 1893. u New Orleansu poginulo je preko dvije tisuće ljudi – lovaca na oštrige. Među njima je bilo oko 200 Hrvata; a da ne spominjemo nebrojene ostale nesreće u kojima su pogibali. Zato se mnogi povjesničari slažu u činjenicama da je život novijeg emigranta bio mnogo lakši od onoga starijih, često nepismenih useljenika iz prošlih stoljeća, ali zato im je stari useljenik svojim patnjama i teškoćama utro put u bolji i sređeniji život u ovoj zemlji.

Govoreći o uspjesima Hrvata, vjerojatno mnogima nije poznato, da je prvi misionar iz Hrvatske došao u Ameriku već godine 1680., i to isusovac i plemenitaš Ivan Ratkaj, sin grofa Ratkaja, rođen u dvorcu Veliki Tabor u Hrvatskom Zagorju.

Hrabro i neustrašivo kretao se među neprijateljskim indijanskim plemenima, otvarao misije i podučavao Indijance, svladavši jezik Tarahumara plemena. O tome je slao svom provincijalu u Beč opširne izvještaje, koji se sada nalaze u jezuitskom arhivu u Rimu. No nije nažalost bio dugog vijeka. Nasilna smrt zadesila ga je tri godine kasnije. Otrovali su ga Indijanci, jer im je branio orgije pijančevanja. Nekoliko američkih povjesničara uključivši H. E. Boltona i P. M. Dunne smatraju Ratkajevo djelo veoma značajnim i nadasve korisnim, tvrdeći da bi bez njegovih misija u Tarahumari (današnji Novi Meksiko), Pimerii, Sonori i Baja Kaliforniji razvitak Kalifornije i ostalih susjednih država daleko zaostao u svom napretku.

Pola stoljeća kasnije, 1730. godine dolazi također u Vera Cruz u Meksiku svećenik Ferdinand Konščak, rođen u Varaždinu 1703. Velike su njegove zasluge za meksički narod, kojemu je kao stručnjak, inženjer i matematičar iz elitnog reda isusovaca gradio ceste, nasipe i rudnike. Ali najveća zasluga i priznanje daje mu se kao znanstveniku geografičaru, jer je konačno znanstveno i činjenično dokazao prijašnju teoriju da južna Kalifornija nije otok – kako se prije smatralo – nego poluotok, što je omogućilo da se sada putuje na sjever do američke Kalifornije i dalje na zapad. Povjesničar H. H. Bancroft naziva Konščakovo (Consag, Konzag, Gonzago – kako su ga tamo nazivali) djelo najznačajnijim događajem iz toga perioda. Da dokaže svoju tvrdnju, poduzeo je mučan i opasan put iz kalifornijskog zaljeva do rijeke Kolorado, o čemu je nacrtao preciznu geografsku kartu, koja je s njegovim dnevnikom poslana na kraljevski dvor u Madrid. Karta je također bila reproducirana, raspačana i priznata po cijeloj Kaliforniji.

Doček hrvatske dijaspore 1927. u New Yorku: Hotel je rasvijetljen s električnom rasvjetom, a upravitelj je Hrvat

Hrvatski etnički institut u Chicagu u svom bogatu arhivu čuva brojne zanimljive oglase iz 20. stoljeća koji se odnose na hrvatsku dijasporu. Među njima je i jedan iz 1927. godine – Transatlantic hotela iz New Yorka, u kojem je upravitelj Hrvat Dragutin Brešan, a putnicima se nude razne usluge – od smještaja i preuzimanja prtljage […]

Veoma zaslužan bio je i svećenik Josip Kundek iz Ivanića kraj Zagreba, koji je već tamo bio poznat kao pjesnik i pisac, a došao je u Indianu 1838. kada mu je bilo tek 29 godina. Bio je veoma zaslužan za emigrante te je pomogao njih više od 7000 da nađu dom u novoj sredini. Osnivao je nove gradove i naseobine, često putujući po tisuće milja na konju. Podlegao je prenapornom radu i bolesti i umro nepunih 20 godina kasnije. Ali njegov grad Jasper u Indiani nije ga zaboravio. Veliki kip oca Kundeka podignut je kraj crkve sv. Josipa, a jedna od glavnih ulica mjesta imenovana je po njemu.

Mnogi Dalmatinci naselili su se od 1815. do 1870. u New Orleansu i Louisiani kao mornari, kapetani brodova, ribari i trgovci. Neki su se obogatili i postali vlasnici plantaža, čije se ime još i danas spominje.

“Otac” lova na oštrige – nove, do tada nepoznate grane industrije u Americi, bio je neki poduzetni Dubrovčanin, koji je osnovao veoma uspješnu tvrtku bliza New Orleansa, koja je djelovalo sve do Mississippija. Nazvali su ga “Mala Dalmacija”. Godine 1860. već je tamo bilo oko 600 Dalmatinaca koji su teškim radom postigli velike uspjehe kao gostioničari, zanatlije, vlasnici barova i kavana, trgovaca oštriga na veliko i raznih drugih. Uoči Građanskog rata bilo je već oko 3000 Hrvata na jugu u Louisiani, Alabami i Mississippiju. Nekoliko stotina od njih služili su i u ratu Konfederacije protiv sjeverne Unije kao mornari i kapetani. Računa se da je najmanje 20 posto od njih dalo svoje živote u tom ratu. Tako su Hrvati ginuli i za ovu zemlju.

Među tim vojskama hrvatskih useljenika, koji su se slijegali na američko tlo, bilo je mnogih koji su postigli blistave karijere. Tako je John Owen Dominis (Gospodnetić) iz patricijske obitelji s otoka Raba, koja je svijetu dala biskupe, znanstvenike i pomorske kapetane, s ocem i majkom došao čak do Havaja. Visoko školovan u San Franciscu, domogao se do najvećih časti te polinezijske zemlje. Služio je kao guverner otoka Oahu, a uz to je bio savjetnik i tajnik havajskih kraljeva, te general i glavni zapovjednik kraljevskih oružanih snaga. Kao takav osvojio je srce i ruku kraljevske princeze Lydie Kamekaha Kapakea koju je oženio 1863. Kada je 1891. umro kralj Kalahau, na prijestolju ga je naslijedila njegova sestra – žena Dominisova – koja je vladala kao kraljica Liliuokalani (kraljica Lil), uz koju je Dominis suvladao kao princ Konsort.

Posljednja havajska kraljica bila je udana za – Hrvata! Ova priča dostojna je filma

Na Rabu su odavno kružile različite priče o jednom mladiću koji je otišao u daleki svijet i nikad se više nije javio. On je bio Gerolamo, jedan od desetero djece i kasnije časnik austrijske ratne mornarice širokih pogleda. Mladog čovjeka nemirna duha vojna podređenost često je sputavala u mnogo toga, zbog čega bježi iz mornarice. […]

Hrvati koji su se već domogli položaja nisu napustili svoje novodošle zemljake. Dr. Vincent Gelcich, liječnik s otoka Hvara, djelovao je kao liječnik i kirurg još za vrijeme Građanskog rata u činu pukovnika Unije. Mnogo se brinuo za svoje sunarodnjake koji su većinom bili obični, neškolovani ljudi, mnogi i nepismeni. Za njih je dr. Gelcich osnovao “The Slavonic lllyrian Mutual Benevolent Society”. To je bila prva hrvatsko – južno-slavenska bratska zajednica. Svrha joj je bila pomoći hrvatskim mornarima koji su bez doma, novca i sredstava lutali zemljom. Plaćala je za njih troškove bolnice, a u slučaju smrti i pogrebe.

Mira Jazbec, Danica 1983.