It’s OK

Fra Nenad Josip Galić, član Hrvatske franjevačke kustodije Svete obitelji, opremljen svetim sakramentima preminuo je jučer u bolnici Northwestern Chicago u 85. godini života, 66. godini redovništva i 59. godini svećeništva. Fra Nenad je rođen 27. siječnja 1941. u Ljubotićima, župa Kočerin u Hercegovini. Osnovnu školu završio je u rodnom mjestu, gimnaziju na Širokom Brijegu […]

Sprovodnu misu predvodio je fra Jozo Grbeš, provincijal Hercegovačke franjevačke provincije Uznesenja Blažene Djevice Marije. U koncelebraciji su sudjelovala 22 svećenika i dvojica đakona, pretežito franjevci, ali i dijecezanski svećenici, subraća i prijatelji pokojnika.

Crkva sv. Jeronima bila je ispunjena mnoštvom vjernika, redovnika i redovnica, članova hrvatske zajednice te brojnih štovatelja fra Pave Maslaća, iz svih župa u kojima je služio što je snažno posvjedočilo koliko je bio cijenjen i voljen među ljudima kojima je služio.

Pokopan fra Lawrence Frankovich: I u posljednjim godinama života ulazio je u raspravu o svim bitnijim teološkim temama

Fra Lawrence F. Frankovich, član Hrvatske franjevačke kustodije Svete Obitelji u SAD-u i Kanadi, preminuo je u srijedu 29. svibnja u Chicagu, u 86. godini života, 66. godini redovništva i 59. godini svećeništva. Sprovodna sveta misa za fra Lawrenca slavljena je jučer u crkvi Hrvatske župe sv. Jeronima u Chicagu. Svetu misu predslavio je fra […]

U homiliji je provincijal posebno istaknuo život fra Pave kao život putnika i svjedoka, obilježenog ranim izbjeglištvom, stalnim odlascima i traženjem doma, koji je na kraju uvijek nalazio u Bogu i u ljudima. Naglasio je da fra Pavin život jasno pokazuje kako patnja i ljubav nisu suprotnosti, nego dvije duboko povezane stvarnosti kršćanskoga života, u kojima se rađa zrela vjera.

Provincijal je također napomenuo da fra Pavo nije bio čovjek velikih riječi, nego vjernosti u malome, čovjek prisutnosti, susreta i jednostavnosti, koji je znao slušati i prihvaćati. Njegova često ponavljana poruka „God loves you” bila je, prema riječima propovjednika, sažetak njegova evanđelja i njegova životnog svjedočanstva, poziv na povjerenje u Boga koji ostaje vjeran i onda kada ljudski putovi postanu teški i neizvjesni.

Na završetku misnoga slavlja riječi zahvale uputili su fra Nikola Pašalić, kustos, fra Stipe Renić, gvardijan, te Sanja Laković, u ime Hrvatskog konzulata u Chicagu. U svojim su obraćanjima zahvalili Bogu na daru fra Pavina života i služenja te istaknuli njegovu trajnu povezanost s hrvatskim narodom, Crkvom i iseljeništvom.

Brojne izraze sućuti, pristigle iz domovine i iseljeništva, pročitao je fra Antonio Musa, župnik, čime je još jednom potvrđeno koliko je fra Pavo bio poštovan i blizak mnogima.

Nakon euharistijskog slavlja tijelo fra Pave Maslaća ispraćeno je na groblje Holy Sepulchre gdje je u molitvi i kršćanskoj nadi u uskrsnuće obavljen obred pokopa, gdje već počivaju pedeset i dvojica hrvatskih franjevaca.

Tužna vijest iz Chicaga! Preminuo je fra Ilija Puljić

U 83. godini života, 60. godini redovništva i 55. godini svećeništva, sinoć je u sveučilišnoj bolnici u Chicagu preminuo fra Ilija Puljić. Fra Ilija je rođen 26. srpnja 1941. u Kamenoj u Hercegovini. Osnovnu školu završio je u rodnom mjestu, a gimnaziju u franjevačkom sjemeništu u Visokom. Studij filozofije i teologije pohađao je u Sarajevu […]

Sprovod fra Pave Maslaća bio je tiho, ali snažno svjedočanstvo vjere, zahvalnosti i nade, te oproštaj od brata koji je svoj život u potpunosti darovao Bogu i ljudima.

U Švicarskoj je u subotu lijepo bilo biti katolik

U švicarskom Einsiedelnu održan je 47. susret mladih “Rumeni list” pod geslom “Kako je lijepo biti katolik!”Predvoditelj je bio salezijanski svećenik don Tomislav Lukač koji trenutačno studira u Rimu, a u svom se pozivu posebno posvećuje mladima. Susret je započeo u subotu prigodnim predavanjem koje se ove godine održalo u Jugendkirche. Don Tomislav je u […]

Program je započeo zajedničkom molitvom i ručkom, nakon čega je fra Iko Skoko održao nadahnut nagovor o ranama svetoga našeg oca Franje. Uslijedio je radni susret s provincijalom, na kojem se razgovaralo o životu i djelovanju svećenika u Švicarskoj. Dan je zaključen zajedničkom molitvom, svetom misom i bratskim druženjem uz večeru.

Drugi dan susreta započeo je jutarnjom molitvom i svetom misom, nakon čega je uslijedio radni sastanak te osobni razgovori franjevaca s provincijalom.

Hrvati u Švicarskoj pripremili korizmenu juhu

Hrvatska katolička misija Bern javlja kako je organizirala prvu ovogodišnju korizmenu juhu u svojoj zajednici. Kao i dosad, vrijedni članovi ove misije još su jednom iskazali svoje organizacijske sposobnosti i dobru volju pa su nakon nedjeljne svete mise u Thunu mogli ostati u prelijepoj crkvenoj dvorani uz zajednički ručak. U svojoj domišljatosti uspjeli su napraviti […]

Susret je zaključen ručkom, nakon kojeg su se svi sudionici uputili na svoja radna mjesta, obogaćeni iskustvom bratskog zajedništva, molitve i poticajnih razgovora.

Životna priča fra Slavka Solde: Njegova jedina krivnja bijaše njegova misija

Rođen u poljima i kamenu Međugorja u vremenima kada ovdje nije bio cijeli svijet kao danas i kada je život bio jako težak. Gospodin ga je stalno nosio, vodio, slao negdje. Od ranog školovanja u Međugorju, pa Čitluku, Slavonskom Brodu stalno bijaše na putu! Kao dijete otišao 1960-ih u tada daleki Dubrovnik u sjemenište, pa […]

• jame su postale smetišta. Čovjek je sveden na smeće.
• na masovnim grobištima napravljene su tvornice, kuće za stanovanje, čak i škole, igrališta za djecu.
• ubojice su proglašene narodnim herojima. Još ih slave.
• “atomske bombe bačene na japanske gradove ubile su više od 240 tisuća ljudi čime je završen rat, a nakon završetka toga istog rata u slovenskim je šumama počinjen pokolj nad puno više ljudi: hrvatskih zarobljenika, žena, djece, staraca i vojnika” (A. Ž.)

ŠTO BIJAŠE NAKON TOGA?

Starce bijaše strah djeci kazati istinu. Djeca postali ljudi u mraku neznanja! Šapat je postao jedini prijenosnik istine! Nastalo je vrijeme šutnje i čekanja da suprotne ideje nestanu, umru? Mnogi su čeznuli da smrt ideje znači i smrt njenih posljedica, ali njene posljedice postadoše sustav podjela, napada i laži. Čovjekova sudbina ovisi na kojim idejama počiva njegov, njen život! Pa se pitamo: Tko oblikuje našu točku gledišta? Stoga je pitanje: Kako graditi budućnost kad nam prošlost nije jasna?

Stoga: što pričate djeci i unucima je važno! Obiteljska priča može biti dio nacionalne priče, ali može biti i dio vlastite obmane kojoj smo skloniji vjerovati zato što svi vjeruju. Međutim: Ako čovjek istinu govori ne boji se njenih tumačenja. Istina je uvijek najjači temelj! Ona je božanska, ona može nositi sve svoje terete. Ali je istina i najveća žrtva svih zabluda, svih nasilja, svega zla i svih komunizama, nacizama i ostalih-izama kojih je previše da bi ih ovdje brojio!

Bez straha, jer istina je jača od njega! Bez obzira na posljedice jer istina može nositi sve svoje terete. Veliki ljudi uvijek su spremni priznati pogreške, tražiti i nuditi praštanje. Jedino tako se ide naprijed. Suprotno tome rat se nastavlja. Istina je uvijek njegova najveća žrtva. A tko to želi?

Da i danas ovdje se pitamo: kakva je Europa nakon Drugog svjetskog rata? Kada će se ova stara dama suočiti s tim godinama? Kao da joj je sudbina u kaosima. Opet i danas! Ona kao da živi u Kafkinom paradoksu koji kaže kako su se neki kukci preobrazili u ljude, a nitko nije primijetio njihovu preobrazbu. Sada su nam postali mjera našeg postojanja. Je li to doista tako? Kada čovjek promijeni obraz sve može postati!

Međutim, ljudi kojima je istina svijetlo znaju da je rješenje problema uvijek u suočavanju s istinom. Kako to kaza veliki književnik: “Rat se ne završava kada prestani posljednji pucnji, već kada se sve kosti otkopaju…” (Ismail Kadare). Da zaista “smrt zahtijeva poštovanje”. Svaka smrt zahtijeva poštovanje jer ona o miru kazuje životu.

Fra Jozo Grbeš: Hrabri imaju budućnost. U pozdravu ‘ne boj se’ započelo je kršćanstvo. Bez njega neće ni opstati!

Virus uništava svijet koji je znanost gradila desetljećima. Ni pametni nisu više pametni! Ni ludi nisu više ludi! Ljudi gube povjerenje! Institucije gube autoritet. Ideologije marširaju brzo naprijed. Jednoumlje prevladava tradiciju različitog mišljenja. Kritičnost svrstana u opasno područje života, a sloboda mišljenja ima izuzeće manje vrijednosti! Je li sloboda mišljenja na zapadu postala sloboda podobnih? Ili […]

POGLED U SEBE

Ove godine slavimo jubileje i memorije: crkvene i nacionalne, povijesne i žrtvene. 1100 godina hrvatskog kraljevstva, 80 godina tragedije Bleiburga i križnih putova. Križni putovi, jame i stratišta su hrvatska priča kojoj se niječe postojanje. 35 godina od početka puta slobode. O kako je važno pogledati i sebi u oči! Gdje to mi zgriješismo? Povijest je duga, ali je i duga lista hrvatskih zabluda, izdajica, idologija, zločinaca, nalogodavaca. O kako visoku cijenu je platio običan hrvatski čovjek čija imena čitamo na ovom groblju. O kako je to sažeo A. G. Matoš: “Imamo više izdajica nego cijela Europa zajedno, ali s njima postupamo na jako čudan način… Hrvati svoje izdajice njeguju kao najveće nacionalno bogatstvo”. (A. G. Matoš, 1901.)

O kako je toga bilo puno kroz povijest, od hrvatskog plemstva, kraljeva i banova do naših stoljeća i dana.

Preživio je puk hrvatski stoljeća muke i ona dva plačuća stoljeća novije povijesti.
Preživio je Turke i svakakve napade Istoka i Zapada.
Preživio je jadne vođe, prodane duše, slabe karaktere.
Preživio je izgubljene bitke i planirane izdaje.
Preživio je sve moguće asocijacije i jugoslavenštine raznih hrvatskih glava.
Preživio je orijunaštva, autonomaštva, i sve diktature koje završavaju na izmima.
Preživio je tragedije 20. stoljeća: Bleiburge, križne putove, Gole otoke, Gradiške, Zenice, emigrantska ubojstva, Ozne i Udbe, odlaske i selidbe, šutnje i podjele.

Preživjele su naše hrabre žene, majke i bake vrijeme kada su im sve muškarce pobili, a njih ostavili u siromaštvu kamena i muke, a jedina snaga im bijaše vječno šaptanje: “Zdravo Marijo…”

Preživio je i početak 21. stoljeća. Preživjeli su i nadživjeli Hrvati sav jad i bijedu sadržanu u poznatoj izjavi: “Locirati, identificirati, uhititi, transferirati”. Ona je postala znak jednog vemena, stava i jada.

Preživio je puk hrvatski i sve prodaje i trgovine. Prodavni su često najbolji i najvjerniji. Prodavani od svih mogućih boja. Kao da je na snazi bila ideja koja kaže: “Lakše je prevariti ljude nego ih uvjeriti da su prevareni”. (Mark Twain)

Preživio je puk hrvatski i napade “za dom”, “za obitelj”, “za vjeru”, napade na sve što bijaše “ZA”. Preživio je i čudne napade na bijela i crvena polja grba svoje povijesti i sadašnjosti. Kao da neki broje crvena i bijela krvna zrnaca jedne nacije.

Preživio je i sve moguće izmišljene podjele i mnoge zabrane. Ta zabranjivali su Marku da pjeva, Ivanu da se sjeća, Ljubi da govori istinu, Zvonki da slobodu živi, Anti da brani svoje, Kati da traži sina, Mari da pokopa supruga…

Generale, ovdje isto i dalje!

Hrabrio se u istini. Jer zna gdje pravda jest!Bez straha pred svim sudovima laži.Ta znao je da sudac je samo jedan koji zna! Generale, ovdje isto i dalje!Laž još uvijek sebi laže!Ali hrabri se dižu.I tvoje ime spominju.Nije uzalud.Nikada hrabrost nije uzalud! I zbog tebe…Valja upravo stati. Dignuti glavu. Šapnuti molitvu.Udahnuti povijest velikih.I ne biti […]

Što se više zabrana nanizalo, puk hrvatski postade sve slobodniji. To je uvijek životna lekcija. Jer u zabranama i progonima sloboda jača, duh postaje čvrst, a srce odlučno. Preživio je puk hrvatski mnoge odgoje i preodgoje. Do savršenosti bijaše razvijena odgojna filozofija koju je poljski dissident Bronisław Wildstein definirao kao „pedagogiju postiđivanja“. Da stalno je ovom puku hrvatskom nametnut stid, stid prošlosti, stid za ovo i za ono, stid jer smo vezani za ove ili one, stid jer smo željeli državu, stid jer želimo BITI.

Moramo kao narod kazati dosta je! Ta dosta je jer nametnuti “stid” nije stid, nametnuta “istina” nije istina, nametnuta “povijest” nije povijest. O da običan puk se samo pitao: dokle, dokle? Dokle nepravde, dokle laži… dokle.. Ili kako to mudrac kaže: “Dokle će nas svinje zvati prljavima?” (fra Šimo Šimić, Humac 1981.).

O koliko je ovih imena na ovom groblju i koliko je onih na bezimenim grobljima koji su žrtve nepravde, laži i progona svih vrsta. Nepravda odzvanja stoljećima i naraštajima i zato je mir uvijek bio slabašan. Tako često slušamo o suočavanju s prošlošću, a ja se pitam: Kako to da se ne suočavamo?

Kako to da u Hrvata nedostaje onih koji imaju hrabrosti u ime svoje obitelji kazati istinu, pronaći ubijene, svjedočiti iz ljubavi prema djeci koja zaslužuju rasti u istini? Kako to da njemački sudovi vode procese hrvatskih krivaca, a hrvatski šute? Kako to da čak i BBC stvara emisije o atentatu na hrvatskog emigranta, a mi šutimo o desetinama njih?

Kako to da smo mi jedini narod u zemlji Europe gdje se još uvijek diktator, zločinac Tito časti kao velikan, a ulice i trgovi njemu u čast ostaju?

Kako to da je Slovenija uspjela izboriti rezoluciju o zločinima komunizma (komunista) u europskom parlementu, a prije mjesec dana većina zastupnika Hrvatskog sabora glasuje protiv dana sjećanja na žrtve komunizma? Zašto žrtve imaju ljestvicu (ne)poštovanja?

Kako to da desetljećima postoji njemačka udruga Volksbund koja se brine za njemačka vojna groblja po cijelom svijetu. Njihovi predstavnici su i danas s nama ovdje. A mi to ne možemo učiniti na vlastitom Mirogoju, a kamo li po cijelom domovini? Kako to?

Bože, koliko pitanja? A mi se hvalimo tko će biti prvi, čija će priča biti skuplja, knjiga prodavanija, gdje će više ljudi doći i na čijoj sam ja strani… O Bože, O Bože ispraznosti velike u životima koji bi trebali mudrošću disati!!!

POSTOJI JEDAN

Ali postoji jedan koji vodi povijest i život. Postoji jedan koji nas stalno podsjeća na važnost ljubavi, jedine zapovijedi važne za čovjeka. Postoji jedan koji iz ljubavi umire za život drugih! Njegovo ime je Isus! Mi u njemu nalazimo izvor, snagu i put. “Isus nas poziva da svijetu damo okus, značenje, svrhu, smjer i želju. To je skromna pozicija, zar ne?”

Da, on nam kaže da dane čovječje treba provesti u ljubavi.
Da, on nam kaže da ljubav potiče čovjeka govoriti istinu.
Da, on nam kaže da onaj koji je u očima svijeta “čudak” ili “idiot” (poput Kneza Miškina u Dostojevskog) jer čini dobro i govori istinu, da on ne dijeli, ne gaji mržnju prema nikome, živi život pravednika jer postoji ljubav i dobro iznad ljudske slabosti.. Tako samo ljubav gradi sadašnji i budući svijet. U njoj nema grijeha. Ona daje smisao svemu!

“Ako postoji ikakva zamjena za ljubav, onda je to sjećanje”, Josif Brodski.

Dajte mu barem autocestu! Neka Tomislav opet bude početak…

“Ivan biskup, sluga slugu božjih, ljubljenom sinu Tomislavu, kralju Hrvata, i Mihajlu, izvrsnom knezu Humljana, te prepoštovanom i presvetom bratu našem Ivanu, nadbiskupu crkve salonitanske, i svim podložnim biskupima, nadalje svim županima i svim svećenicima i čitavu narodu koji boravi u Slavoniji i Dalmaciji, predragim našim sinovima…” Pismo pape Ivana X. kralju Tomislavu i knezu […]

Zato sjećanje spada u život svetoga. Memorija dovodi Krista na oltar žrtve. Zato je ovo groblje. Zato je ovo sjećanje. Sjećanje uvijek slijedi put istine! Zato smo mi ovdje. Zato trebamo biti ovdje svake godine u svakom desetljeću koje dolazi. Zato su ovi križevi ovdje! Zato je važno sjećanju dati važnost i graditi život na istini. Samo istini! Ona jedina oslobađa.

Groblje mira Bile, 23. kolovoza 2025.

Do sada je on govorio o drugima, a sada je vrijeme da se progovori o njemu

Bila je godina 1990. Već je dobrano mirisalo na rat. Studirao sam kršćansku duhovnost u Rimu. Preda mnom je bilo ljeto. Trebalo ga je iskoristiti, a to znači negdje usavršiti još koji jezik i nešto zaraditi za trošak tijekom akademske godine. Izabrao sam New York. Onako nekako nasumce. Hajde da iskušam i taj dio kugle […]

Kao dijete otišao 1960-ih u tada daleki Dubrovnik u sjemenište, pa u Sarajevo. Onda na put u svijet: u talijanski Trento i u vječni Rim, te u njemački Koningstein gdje je postao svećenik 29. lipnja 1972. Onda počinje njegov put i život dijaspore.

Fra Slavko: svećenik, fratar, misionar, župnik, poglavar franjevaca u Americi i Kanadi, provincijal franjevaca u Hercegovini, duhovnik, odgojitelj, ispovjednik. Životni put ga je vodio tisućama milja daleko, ali i vraćao na početke.

I ovim tekstom mu govorimo hvala. U zahvalnosti smo uvijek škrti, oh kako je važno zahvaljivati. I danas njemu govorimo hvala za dobar život, za služenje, za primjer dobrote, za vremena kada mu možda nitko nije rekao hvala. Govorimo zbogom jer vjerujemo. Vjerujemo da s Bogom svi naši krugovi se zatvaraju i s njim svi naši počeci imaju svoj cilj.

Fra Slavkove četiri bitne točke putovanja bijahu: Dijaspora (NY), služba poglavara (Chicago-Mostar), služba odgojitelja (Humac) i Međugorje.

Dijaspora

Dijaspora je ispisala noviju povijest hrvatskih odlazaka, tragedija, nada, zajedništva. U sredini tog iskustva stoji hrvatski svećenik, misionar, dušobrižnik, branitelj izbjeglih, tužnih, zarobljenih, odvojenih. Fra Slavko je bio taj!

On je ondje gdje nikoga nema, politički nepodoban, glasan u suprotstavljanju diktaturama i sam žrtva komunističkog režima. Domu svom nije smio putovati samo zato što bijaše hrvatski svećenik. Dijelio je sudbinu svih za koje se brinuo. Kada nisu mogli oni vidjeti oca i majku ili ići im na sprovod u domovinu, nije ni on išao! Da, s njima je plakao, molio, šutio, patio, sanjao, nadao se. Kada su oni bili progonjeni, medijski ili fizički bijaše i on. Ni svome ocu na sprovod nije mogao doći. Ta on bijaše župnik hrvatske župe u New Yorku, najopasnijem mjestu za komunizam, a najveselijem mjestu hrvatskih snova o slobodi. Njegova jedina krivnja bijaše njegova misija: dijeliti put sa svojim hrvatskim pukom nadajući se slobodi. Svoga oca i majku susretao je u Italiji jer on je mogao otići u bilo koju zemlju svijeta, ali nije smio u svoju domovinu. Kada susreti nisu bili mogući onda je slao audio vrpce kako bi otac i majka mogli čuti njegov glas.

Bijahu to mučne godine, ali godine koje su ispisale najljepše sudbine ljudi koji u slobodi sanjaju slobodu svog neslobodnog naroda tisućama milja daleko. On se našao i u crkvi i u bolnici, i na pomoći polaganja stotina vozačkih ispita i u sudnici samoće i u zatvoru i na cesti i na fešti. On je slavio obljetnice i narodne povijesti i Stepinčeve smrti i župne zajednice u vremenima kada je to bilo po životno opasno. I zbog toga postade nepodoban. Taj hrvatski svećenik fra Slavko postao je znak jednog vremena i sudbine jednog naroda.

It’s OK

Fra Nenad Josip Galić, član Hrvatske franjevačke kustodije Svete obitelji, opremljen svetim sakramentima preminuo je jučer u bolnici Northwestern Chicago u 85. godini života, 66. godini redovništva i 59. godini svećeništva. Fra Nenad je rođen 27. siječnja 1941. u Ljubotićima, župa Kočerin u Hercegovini. Osnovnu školu završio je u rodnom mjestu, gimnaziju na Širokom Brijegu […]

On bijaše svjedok mučnih 70-ih i 80-ih godina 20. stoljeća u Americi. Svjedok hoda hrvatske zajednice, svjedok zatvaranja, suđenja hrvatskih uznika, svjedok tihe patnje obitelji i prijatelja. I Američki FBI mu je priznao da je i on na meti komunističkih vlasti za ubojstvo i ponudili mu pomoć u zaštiti što je fra Slavko odbio rekavši: “Svi znaju gdje sam ja!” Bio je za Udbu persona non grata. Ovaj dobar čovjek kao i tisuće dobrih Hrvata diljem svijeta, iste sudbine. Da, on je svjedok. A svjedoci su ljudi kojima se vjeruje. Pomagao svima u potrebi i bio kao što to jedan uznik reče: “Otac svima nama. Znak sigurnosti.” Ta uloga oca kao da je postala dio fra Slavkova identiteta.

O kako možemo puno naučiti iz toga njegova život dijaspore i svih s kojima je on živio. O kako možemo naučiti snagu i važnost slobode i beskompromisnog zalaganja za istinu. Uvijek istinu! Život se čini apsurdnim, pun suprotnosti. I po njegovu životu iščitavamo kako: Teška vremena stvaraju jake ljude. Jako ljudi stvaraju laka vremena.

Domovina

I kada braća odlučiše, vratio se u domovinu, služio kao provincijalni ministar, stvarao zajednicu nakon godina neredovitosti, ne sustavnosti i svih lokalnih muka, posluha i neposluha. Bilo mu je jasno što treba i kako treba. Iskustvo dalekog svijeta mu je pomoglo da bude odlučan, da se ne boji i da krene naprijed. I opet se nađe u ulozi oca, oca provincije, oca braći kojima je bio na čelu u služenju. O kako možemo naučiti iz ovoga njegova iskustva kako se ne treba nikada bojati, uvijek ići naprijed, uvijek znati kako pjesma kaže:

“Znam da uvijek treba ići. Znam da ima bezbroj mjesta, Postoji bar jedna cesta do svih mjesta, ljudi svih. Znam da negdje ima staza, Jedna staza, možda mala koja bi nas povest’ znala do svih ljudi, srca svih”. (D.T.)

Odgojitelj

Bijaše fra Slavko odgojitelj naše mladosti dajući im temelje za život i put franjevačkog habita. I tu kao da je ponovno na nov način shvatio da je “Gospodin blaženstvo sakrio u služenju.” Kako to lijepo iskaza ovih dana jedan od mladih fratara kojemu je fra Slavko bio odgojitelj:

Tužna vijest iz Chicaga! Preminuo je fra Ilija Puljić

U 83. godini života, 60. godini redovništva i 55. godini svećeništva, sinoć je u sveučilišnoj bolnici u Chicagu preminuo fra Ilija Puljić. Fra Ilija je rođen 26. srpnja 1941. u Kamenoj u Hercegovini. Osnovnu školu završio je u rodnom mjestu, a gimnaziju u franjevačkom sjemeništu u Visokom. Studij filozofije i teologije pohađao je u Sarajevu […]

“Bio je čovjek drugačijeg mentaliteta i pogleda na svijet. Izvandomovinstvo ga je oblikovalo. Bio je pravedan, čovjek od reda, discipline, molitve i rada. U njemu se tako jasno zrcalio svećenik, redovnik, otac i brat. Samo čovjek s jasnim idealima može voditi drugog čovjeka. Volio je naše mlade kao vlastite sinove, a to je prava definicija ljubavi. Naglašavao je njihove talente i darove i poticao ih da ih razvijaju. Nikad od nas nije tražio nešto što sâm nije bio spreman učiniti. Živio je s nama i za nas. Posebno je volio Blaženu Djevicu Mariju i Alojzija Stepinca. Uvijek nam je s velikom ljubavlju i žarom govorio o svom narodu koji je otišao iz domovine trbuhom za kruhom.” (M.K.)

“Čovjek od riječi Starog kova. Iskreno je volio novake i sve fratre. Braća i zajednica su mu bili iznad svega.” (A.M.).

U tim godinama odgoja naše mlade braće opet bijaše otac svima.

Međugorje

I onda opet na početak. Ovdje u Međugorju gdje je počeo njegov fizički život, ovdje gdje se krug zatvara, ovdje gdje je bio ispovjednik, svećenik duhovnik, brat i opet otac mnogim dušama. Ovdje gdje su mnogi i po njegovim riječima dobili mudrosti i Duha, mira i snage i milosti novih početaka. Ovdje gdje se “savršenstvo postiže, ne kada se više nema što dodati, već kada se više nema što oduzeti.” (Antoine de Saint-Exupe). Da ovdje kao i svugdje fra Slavko je bio staložen, strpljiv, blizak ljudima. Njegova blagost je bila nadahnuće mnogima. Mnogi su ga stoga tražili za razgovor. Pomagao mnogima steći mir! Uistinu opet bijaše otac mnogim dušama koje su tražile riječ ljubavi.

Odlazak

I dođe vrijeme odlaska. Sve je ostavio u redu. Jasno i čisto. Iza njega je uvijek ostalo čisto i jasno. I kada sam ga upitao uz njegov bolesnički krevet: “Fra Slavko, kako si danas”? Odgovorio je: “Zreliji sam nego jučer. Svaki dan zreliji. Čekam odlazak.” Pet godina bolesti kao da je neprimjetno hodio tim putem. Bolest bijaše vidljiva na njegovu tijelu, ali u njemu bijaše snaga. Da, i po tom hodu nas je učio kako se nositi, kako biti strpljiv,

U sobi iznad radnog stola visi slika Isusova blaga lica, umjetnika Zvjagina koji je puno toga lijepoga učinio u našoj mostarskoj crkvi. Gledam fra Slavka i gledam tu sliku. I kažem mu, ovaj Isus sliči na tebe… Kaže on: “Isus sliči na svakoga od nas.” U njemu kao da je dio svakoga od nas. Dok ne postane cjelina svakoga od nas.

U toj sobi stoji veliki Alojzije Stepinac, njegov sveti zaštitnik! Svoj imendan fra Slavko uvijek slaviše 10. veljače na spomendan blaženog Stepinca. On bijaše i u njegovoj sobi u New Yorku i u njegovu uredu u Chicagu, tako i ovdje u Međugorju. Njega je zaista volio i od njega crpio snagu u vremenima samoće, uzništva, neizvjesnosti. Kao da su mu Stepinčeve riječi: “Samo Bog je vječan! To je, braćo, naša utjeha i naša snaga!” bile dovoljne!

Draga braćo i sestre! I mi na svoj put ponesimo najbolje od fra Slavka. Ne bojmo se novoga. Niti izazova niti poslanja. Budimo i mi otvoreni novim putima, bliskim i dalekim jer u njima stanuje Gospodin. Fra Slavko je tome svjedok! Valja i nama znati i biti učvršćeni u vjeri da sve što umire opet živi i kako reče pjesnik: Koje to zrno ne nikne kad se stavi u zemlju? Pa zašto da sumnjaš u zrno čovjekovo? (M.S.)

Preminuo je fra Slavko Soldo. U Americi je napravio ogromne stvari

U 79. godini života, 58. godini redovništva i 53. godini svećeništva, u Međugorju je preminuo fra Slavko Soldo. Fra Slavko je rođen 29. studenoga 1946. u Međugorju, gdje je i kršten 1. prosinca iste godine u župnoj crkvi sv. Jakova Apostola. Osnovno školovanje pohađao je u Međugorju (1954. – 1958.), u Čitluku (1958. – 1961.) […]

Fra Slavko je svjesno, spremno i savjesno čekao svoga Gospodina. Neka ga taj uskrsli Gospodin kojemu je do kraja vjerovao primi k sebi. Neka nama da vjere i nade da i mi naše dane možemo živjeti vedro, tiho, smireno i strpljivo kako nas je on učio. Da i mi možemo vjerovati vazda i svagda i sa blaženikom Alojzijem svjedočiti: “Samo Bog je vječan! To je, braćo, naša utjeha i naša snaga!”

Završena je knjiga o Kreši Mikuliću: Velike stvari dolaze iz malih mjesta, od nepoznatih imena

U nakladi bratskih ogranaka Matice hrvatske Grude i Imotski iz tiska je ovih dana izašla knjiga “Krešo Mikulić: život jednog izumitelja”. Promocije će biti u svibnju u Grudama i Zagrebu. Djelo o poznatom vinaru i izumitelju s američkom adresom na 408 stranica potpisuje dr. Milka Tica iz Podledinca kod Gruda koja živi i radi u […]

Djelo o poznatom vinaru i izumitelju s američkom adresom na 408 stranica potpisuje dr. Milka Tica iz Podledinca kod Gruda koja živi i radi u Zagrebu.

U programu predstavljanja sudjelovali su fra Jozo Grbeš, provincijal Hercegovačke franjevačke provincije, Damir Zorić, potpredsjednik Matice Hrvatske, autorica dr. Milka Tica i Krešo Mikulić.

Mikulić je rođen na planini Vučipolje, u općini Posušje, 13. rujna 1934. godine, kao osmo dijete. Malu maturu završio je u Širokom Brijegu, a srednju elektrotehničku školu pohađao je u Sarajevu, gdje je završio stolarski zanat. Zbog ljubavi prema gimnastici preselio se u Zagreb u kojem je završio elektrotehničku školu. Studij elektrotehnike upisao je 1956. na Elektrotehničkom fakultetu u Zagrebu, a završio 1960. godine, stekavši zvanje diplomiranog inženjera elektrotehnike.

Godine 1967. preselio se u Kanadu, a zatim je otišao u Chicago u kojem je obavljao poslove projektanta u tvrtki koja je razvijala sustave za nuklearne elektrane. Ostatak života provodi u Cincinnatiju. U Americi je ostvario brojne uspjehe u području projektiranja: radio je za NASA-u, Formulu 1, Hondu te američku vojnu industriju na Black Hawk helikopteru i B-1 bombarderu. Radio je i na motoru zrakoplova za američkog predsjednika!

Krešo Mikulić iz Cincinnatija primljen u Kuću slavnih: Evo što treba napraviti u Hrvatskoj!

Nakon što je Grad Colerain u američkoj saveznoj državi Ohio proglasio 10. studeni 2021. “Danom Kreše Mikulića”, iz Cincinnatija je stigla još jedna lijepa vijest – ovaj 88-godišnji Hercegovac primljen je u Kuću slavnih Gospodarske komore Coleraina. Na svečanoj večeri u četvrtak okupilo se 200 uzvanika, a jedno ime posebno je odjeknulo dvoranom. Ime je […]

Fra Jozo Grbeš je naglasio kako se ovo predstavljanje održava na jednu jako značajnu obljetnicu, na obljetnicu pokolja hrvatske vojske na Bleiburgu 1945. godine.

Damir Zorić je kroz lik Kreše prepoznao i opisao Hercegovinu i Hercegovca 20. stoljeća spominjući se teškog života onog vremena.

Autorica Milka Tica rezimirila je proces stvaranja knjige pri čemu nije mogla suspregnuti emocije. Spomenula je i to kako su mnogi, kao i ona sama, uspjeli u drugim krajevima daleko od svog rodnog, stvorili svoje živote, ali da nikako i nikada nisu zaboravili onaj komadić zemlje odakle su nikli i ponikli.

Za kraj svim prisutnima se obratio i Krešo Mikulić. Progovorio je ukratko o svom životu u svom zanimljivom stilu jer kako je i sam šaljivo rekao “neću vam reći sve o sebi, jer onda nećete čitati knjigu”.

Zahvalio je svima koji su sudjelovali u stvaranju ove knjige, a cijeli prihod od prodaje knjiga u Marića gaju Krešo je odlučio donirati Edukacijsko-rehabilitacijskom centru Ivan Pavao II. u Sovićima.

Program je vodila Ivana Bošnjak, a u glazbenom dijelu nastupala je klapa GRUPOSS iz Vučipolja.

Sjajna vijest iz Ohija! Amerikanci proglasili 10. studeni Danom Kreše Mikulića

Krešo Mikulić, poznati inženjer i vlasnik Vinoklet vinarije u Cincinnatiju, dobio je posebno priznanje od Grada Coleraina u američkoj saveznoj državi Ohio. Naime, 10. studenog 2021. bit će obilježen kao njegov dan – “Dan Kreše Mikulića”. Krešo je rođen 13. rujna 1934. godine u Mamićima u Hercegovini, u kolibi bez struje i vode, prekrivenoj slamom. […]

“Ponekad ne mogu dokučiti kako smo u Mamićima sve obavljali bez strojeva i pješice. Tvrdi, bolni i neugodni žuljevi slagali se na dlanove i stopala. Dlanovi postajali suha glina, a pete kopita. Satima malom motikom, mašklinom i polugom kopali njive. Od mjesta do mjesta pješačili i po 40 kilometara. Jadno moje, ali drago, djetinjstvo u Hercegovini. A ovdje u Americi, moj prvi susjed ima sve strojeve. Dovozi se do mene na kosilici trave. Njegove noge ne znaju što je to pješačiti. Dogodilo se da nekoliko dana nije navratio k meni. Kad smo se napokon susreli, objasnio mi je da mu se pokvarila kosilica”, ovo je jedan od ulomaka iz knjige.

Sjajna vijest iz Ohija! Amerikanci proglasili 10. studeni Danom Kreše Mikulića

Krešo Mikulić, poznati inženjer i vlasnik Vinoklet vinarije u Cincinnatiju, dobio je posebno priznanje od Grada Coleraina u američkoj saveznoj državi Ohio. Naime, 10. studenog 2021. bit će obilježen kao njegov dan – “Dan Kreše Mikulića”. Krešo je rođen 13. rujna 1934. godine u Mamićima u Hercegovini, u kolibi bez struje i vode, prekrivenoj slamom. […]

Djelo o poznatom vinaru i izumitelju s američkom adresom na 408 stranica potpisuje dr. Milka Tica iz Podledinca kod Gruda koja živi i radi u Zagrebu.

Mikulić je rođen na planini Vučipolje, u općini Posušje, 13. rujna 1934. godine, kao osmo dijete. Malu maturu završio je u Širokom Brijegu, a srednju elektrotehničku školu pohađao je u Sarajevu, gdje je završio stolarski zanat. Zbog ljubavi prema gimnastici preselio se u Zagreb u kojem je završio elektrotehničku školu. Studij elektrotehnike upisao je 1956. na Elektrotehničkom fakultetu u Zagrebu, a završio 1960. godine, stekavši zvanje diplomiranog inženjera elektrotehnike.

Godine 1967. preselio se u Kanadu, a zatim je otišao u Chicago u kojem je obavljao poslove projektanta u tvrtki koja je razvijala sustave za nuklearne elektrane. Ostatak života provodi u Cincinnatiju. U Americi je ostvario brojne uspjehe u području projektiranja: radio je za NASA-u, Formulu 1, Hondu te američku vojnu industriju na Black Hawk helikopteru i B-1 bombarderu. Radio je i na motoru zrakoplova za američkog predsjednika!

“Danas, iako u kasnim godinama, postojan je kao stijena rodne grude. Kao i u mladosti, pun je ideja, mašte i želje za daljnjim ostvarenjima”, rekla je autorica knjige.

Danas Krešo u Cincinnatiju uživa sa svojom obitelju u vođenju vinarije i restorana.

Krešo Mikulić iz Cincinnatija primljen u Kuću slavnih: Evo što treba napraviti u Hrvatskoj!

Nakon što je Grad Colerain u američkoj saveznoj državi Ohio proglasio 10. studeni 2021. “Danom Kreše Mikulića”, iz Cincinnatija je stigla još jedna lijepa vijest – ovaj 88-godišnji Hercegovac primljen je u Kuću slavnih Gospodarske komore Coleraina. Na svečanoj večeri u četvrtak okupilo se 200 uzvanika, a jedno ime posebno je odjeknulo dvoranom. Ime je […]

Provincijal fra Jozo Grbeš u predgovoru knjige ističe da mu čini čast što je susreo jedinstvenog čovjeka dvaju stoljeća imenom Krešo Mikulić. Zahvalan je prijatelju Ivanu Rilu koji ga je upoznao s Krešom u njegovu domu te naglašava: “Već u prvom susretu ostadoh zadivljen mudrošću njegova života. Hvala mu! Ja kao kršćanin vjerujem da su Božji zahvati uvijek s malenima, poniznima. Velike stvari dolaze iz malih mjesta, od nepoznatih imena. Velika otkrića nastala su u podrumima, u garažama nepoznatih”.

Ivan Ril upoznao je Krešu 2015. godine u Cincinnatiju kad je kao urednik u Večernjem listu radio turneju po SAD-u i zapisivao brojne priče o uspjesima i povijesnim bremenima hrvatske emigracije. Rila i Krešu upoznala je Tatjana Matejaš Cameron, popularna Tajči. Ril ističe: “Kad dođete kod čovjeka koji je na zidu svoga doma ispisao riječi ‘Podignimo čaše za one koji su podignuli nas’, u pravilu odmah znate s kim imate posla. Taj natpis krasi hrvatski restoran Vinoklet u američkoj državi Ohio i točno sažima život junaka naše knjige ‘Krešo Mikulić: život jednog izumitelja’, život vinara i život obiteljskog miritelja, kako je napisao sam za sebe.” Ivan Ril ponosan je na prijateljstvo s Krešom i dodaje: “Ponosan je Krešo na svoju obitelj i na sve ono što je stvorio. Naravno, ponosni su i oni na njega, ali znam i da ga još jedan ponos danas gleda s neba, pulsira negdje među onim zvijezdama koje su pratile kako je vinuo u zrak svoje najveće izume. Nije to zvijezda s američke zastave ni ona koja ga je otjerala iz domovine, nego je to zvijezda koja je za njega sačuvala posljednju koricu kruha. Za njega je ona bila jedina prava, njegova mama Ruža.”

Fra Ante Marić u pogovoru ove knjige nadahnuto govori o Krešinu putu od Vučipolja do Borajne kod Gruda te dalje tegobnim životnim stazama u tegobnim vremenima do ostvarenja američkog sna te piše: “Sa šest godina rat i jad. Sa deset komunizam, OZNA, KNOJ. Ubili brata, drugoga kriješ, tata u kazamatu u Zenici. UDBA na vratima, poput grabljiva orla. Majka sama s djecom – jedno drugom do uha. Strah se nastanio u duši i odsjeo u kostima. Ideš u školu i najbolji si. A nikomu živu ne kazuješ ni o mjestu ni o kraju svog rođenja i zavičaja, ni o bratu ni o ocu. I opet si upozoren da kopaju po tvojoj prošlosti. Po tvojim ranama i jadu. Ostavljaš sve milo i ideš preko svih meridijana i paralela. A osjećaj onoga svega putuje s tobom u duši. Predivno je tkivo ovog života – romana. Gutaš sve te dane ispričane u prvom licu. Sva ta mjesta, sve te događaje. Tako sam sretan što sam 21. listopada 2024. u Franjevačkoj knjižnici bio s Krešom Mikulićem, Bobom, fra Jozom. Što smo pričali tako lijepo. Što poznajem Milku. Što smo opet skupa bili Milka, Bobo i ja. Što je Milka ponovila riječi lektorice Dragice: ‘Svi mi koji smo radili na knjizi duhovno smo bogatiji nego što smo bili prije.’ Pročitao sam, rekao bih u hipu, divnu životnu priču. U tu je priču Svemogući debelo upleo svoje prste.”

Autor ‘hrvatskog’ festivala u Cincinnatiju: Mislili su da sam lud, a danas svatko ovdje voli doći

Red glazbe, red hrane i red kulture… To je protekli vikend obilježilo Cincinnati, grad u američkoj saveznoj državi Ohio koji je bio domaćin 24. Festivala umjetnosti i vina. Ova priča našim čitateljima vjerojatno ne bi bila zanimljiva da organizator događaja nije Vinarija Vinoklet i da iza nje ne stoji “hrvatska ideja”… “Glavni cilj nam je […]

Prvo predstavljanje ove knjige bit će 15. svibnja u Grudama, a drugo 28. svibnja u Zagrebu.

Fra Jozo Grbeš: Ovo su vremena traženja i govora istine

Teška su vremena. Vođe su loše. Politika izgubila jake moralne karaktere. Ljudi su zbunjeni. Smišljene agende/programi marširaju naprijed. Čovječanstvo je opet na raskršću. Mudrost je negdje isklizla. Zdrav razum nestaje dok je subjektivizam u plitkosti života. Ravnodušnost spram velikih vrijednosti Duha je veliki grijeh sadašnjosti! Kada “duhovni poglavari” postanu stručnjaci za injekcije, a liječnici za […]

Znak ujedinjenja

U vrijeme Tomislava ujediniše se hrvatske zemlje! Tomislav je bio prvi hrvatski vladar uz čije ime je korišten naslov kralja (rex). Pismo pape Ivana X. potvrđuje prvi spomen nekog hrvatskog vladara s titulom kralja. Tomislav je bio vrlo uspješan u borbi protiv mađarskih provala koje su od kraja 9. stoljeća destabilizirale veliki dio Srednje Europe. Splitski crkveni sabori i spominjanje Tomislava govore o tomu da se za vrijeme Tomislavove vlasti cijeli prostor politički ujedinio, odnosno da su dalmatinski gradovi priznavali vlast hrvatskog kralja.

Tomislav je u svijesti hrvatskog naroda kralj koji ujedinjuje. On je znak državnosti Hrvata i kontinuiteta postojanja hrvatskoga naroda kao naroda, te državotvornosti istoga.

Prije 100 godina Hrvati su ovoga bili svjesni te su slavili 1000. obljetnicu Tomislava, odnosno njega kao simbola kraljevstva. Tada su podizali mnoge spomenike, ploče i kapele, te organizirali javne događaje u spomen na njega
Spomenik kralju Tomislavu u središtu glavnog grada Hrvata znak je priznanja hrabrom ratniku i jedinstvu naroda. U povijesti hrvatske države ostaje najslavniji velikan.

Vjerovali su mu! Samo zato što je živio ono što je govorio i govorio ono što je živio!

Slušamo ovog došašća o Ivanu, čovjeku iz pustinje. Da živi u naše vrijeme rekli bi da je luđak, budala, otkačen tip… Obukao se u devinu dlaku, neku čudnu kožu stavio na sebe, opasao se čudnim pojasem i najavljivao ljudima neki čudni dolazak. I zanimljivo – vjerovali su mu! Samo zato što je živio ono što je […]

Kipar Robert Frangeš Mihanović izradio je konjanički spomenik 1938. godine, ali je zbog dugotrajnih polemika i Drugog svjetskog rata spomenik postavljen tek 1947. godine. Povijest ovog spomenika počinje upravo pripremama za 1000. obljetnicu proslave hrvatskog kraljevstva 1924. godine. Za gradnju spomenika založili su se uz kipara Roberta Frangeša Mihanovića, arhitekt i gradonačelnik Zagreba Vjekoslav Heinzel, povjesničari Vjekoslav Klaić i Rudolf Horvat i mnogi drugi.

Autocesta Zagreb – Split – Dubrovnik

Danas kad se sprema slavlje o 1100. obljetnici kraljevstva, danas kad se opet govori najviše o kralju Tomislavu, danas kad je Hrvatska ponovno na mapi Europe, danas kad je sjever i jug Hrvatske politički, teritorijalno i prometno ponovno povezan u jednu cjelinu i jednu državu, danas kad od Zagreba do Splita, odnosno sutra do Dubrovnika hrvatski sjever i jug povezuje najduža i najbolja hrvatska autocesta, Tomislav, kralj Hrvata, može dobiti barem tu čast: njegovo ime kojim će se ta autocesta zvati.

Odgovor na ovo temeljno pitanje odredit će sve naše odnose

U Isusovu rođenju Bog kaže da je dobro biti čovjek. Jedincatost kršćanstva uvijek je bila utjelovljenje. To znači da su duhovna stvarnost i materijalna priroda (fizička, ona koju možemo vidjeti i dodirnuti) zaista jedno. Oduvijek su bili jedno, još od početka. Ono što se očituje u Isusovu tijelu jest očitovanje univerzalne istine: materija je i […]

Kada već hrvatske autoceste, luke i mostovi većinom ne nose nazive po velikim ljudima, neka Tomislav opet bude početak. Ako su Hrvati dovoljno svjesni veličine imena i ako su dovoljno zahvalni, onda ovaj barem mali čin može postati veliki znak jedinstva, zanosa, zahvalnosti i državnosti.

fra Jozo Grbeš
provincijal hercegovačkih franjevaca

Upis Hrvata izvan RH u posebnoj kvoti na Fakultet hrvatskih studija Sveučilišta u Zagrebu

Hrvatski studiji Sveučilišta u Zagrebu pokrenuti su 1992. godine. Status fakulteta dobili su 10. prosinca 2019. Visokoškolska djelatnost Fakulteta odvija se na osam odsjeka, za: • demografiju i hrvatsko iseljeništvo• filozofiju i kulturologiju• komunikologiju• kroatologiju• odgojno-obrazovne znanosti• povijest• psihologiju• sociologiju Fakultet hrvatskih studija istražuje i poučava tradicionalne i suvremene kulturološke, identitetske, humanističke i društvene teme […]

Organizatori ovog stručnog skupa su Institut za istraživanje migracija i Hrvatska matica iseljenika, a pokrovitelji su Ministarstvo znanosti i obrazovanja RH, Središnji državni ured za Hrvate izvan Republike Hrvatske, Ravnateljstvo dušobrižništva za Hrvate u inozemstvu. Institucijsku potporu pruža i Centar za hrvatske studije – Macquarie University, Sydney.

Hrvatski iseljenici nakon Drugog svjetskoga rata iseljeni u prekomorske zemlje, Ameriku, Kanadu i Australiju, imali su potrebu održati tradiciju svoga rodnog kraja. U tome im je pomogla Katolička Crkva koja je u mjestima gdje su se naseljavali osnivala misije, župe i u njima škole hrvatskoga jezika i kulture.

Okupljeni oko Crkve iseljenici su razvijali društveni život, njegovali su folklor, glazbu i običaje Hrvatske, a osnivali su i hrvatske zajednice i različite udruge. Školska organizacija HIŠAK – Hrvatske izvandomovinske škole Amerike i Kanade, osnovana je 1974. godine u New Yorku na inicijativu skupine hrvatskih svećenika i intelektualaca Amerike i Kanade, kao krovna ustanova hrvatskih škola u prekomorskim zemljama.

Održana Konferencija veleposlanika, generalnih konzula, konzula i vojnih izaslanika RH. Evo o čemu se raspravljalo

Ministarstvo vanjskih i europskih poslova i ove je godine okupilo veleposlanike, generalne konzule, konzule i vojne izaslanike Republike Hrvatske na redovitoj dvodnevnoj konferenciji koja se u utorak i srijedu održala u Nacionalnoj i sveučilišnoj knjižnici u Zagrebu. Svečano je otvorena u prisutnosti premijera Andreja Plenkovića, a uz hrvatske diplomate okupila je i predstavnike diplomatskog zbora […]

Ona je preuzela ulogu povezivanja i koordiniranja hrvatskih škola u prekomorskim, a kasnije i u nekim europskim zemljama. Zadaća HIŠAK-a bila je među ostalima dati potporu učiteljima putem organizacije stručnih seminara i usavršavanja kao i organizirati izradu i tisak udžbenika, priručnika i drugih nastavnih materijala za učenje hrvatskoga jezika i kulture, te koordinirati i međusobno povezivati hrvatske škole kao i uspostaviti vezu s Domovinom podrijetla.

Ovaj skup ima za cilj obilježiti 50 godina osnivanja organizacije HIŠAK, i u duhu vizije njenih osnivača razmotriti inicijative i mogućnosti jačeg povezivanja hrvatskih škola u prekomorskim zemljama s Republikom Hrvatskom.

U tom smjeru zadaća je skupa sa znanstvenoga i istraživačkoga gledišta analizirati i vrednovati dosadašnja iskustva u radu HIŠAK-a i na tim iskustvima usmjeriti se prema novom, zajedničkom, sustavnom promišljanju u osmišljavanju koncepta. Temeljni cilj bio bi uspostavljanje učinkovitijeg povezivanja domovinske i iseljene Hrvatske u prekomorskim zemljama kroz edukativne aktivnosti učenja, njegovanja i očuvanja hrvatskoga jezika i kulture.

Objavljen natječaj za financiranje projekata Hrvata izvan domovine. Evo svih uvjeta

Središnji državni ured za Hrvate izvan Republike Hrvatske objavio je Javni natječaj za prijavu programa/projekata organizacija hrvatskog iseljeništva zbog ostvarenja financijske potpore za 2024. godinu. Na Javni natječaj mogu se javiti organizacije hrvatskog iseljeništva (udruge, zaklade, ustanove, vjerske zajednice i ostale organizacije) koje su se opredijelile za obavljanje djelatnosti i aktivnosti koje su predmet financiranja […]

Poučavanje hrvatskoga jezika i kulture u prekomorskim zemljama trebalo bi uspostaviti na temelju jedinstvenog kurikula, ujednačenih metoda i nastavnih praksi, educiranim nastavnicima, prilagođenim udžbenicima i drugim nastavnim medijima koji bi pomogli ostvarenju toga cilja.

Više o programu doznajte na ovoj poveznici…

Deset godina bez Zvonka Bušića: Hvala ti. Jer zbog tebe ideali još postoje!

Na današnji dan prije deset godina ugašen je život hrvatskog emigranta Zvonka Bušića koji je 32 godine proveo u američkim zatvorima. Za domovinu! Nije zaboravljen, a danas mu je na Facebooku lijepu pjesmu posvetio i njegov prijatelj fra Jozo Grbeš… “Prijatelju deset godina kao kap kiše, kao jutarnja rosa.Zaborav ne postoji jer nam je ljubav […]

I ova Likovna kolonija održana je u Taikovoj rodnoj Gorici od 4. do 6. rujna 2024. godine pod naslovom “Zvonko Bušić Taik – 32-godišnji uznički san o slobodnoj domovini Hrvatskoj”.

Likovna kolonija svečano je otvorena u srijedu u Gorici i to prigodnim programom nazvanim „Večer domoljublja“. U programu je sudjelovao župnik fra Marin Karačić koji je uime domaćina pozdravio sve prisutne. Julienne Eden Bušić također se pozdravnim govorom obratila u ovoj večeri domoljublja, zahvalivši svima na trudu i ustrajnosti.

Akademski slikar Anđelko Mikulić, koji je voditelj ove Likovne kolonije, zahvalio je umjetnicima i organizatorima. Nadahnuto prigodno predavanje o Bušićima (Zvonku i Bruni) održao je prof. Dragutin Stjepan Koštro, predsjednik Ogranka Matice hrvatske u Imotskom.

Likovnu koloniju prigodnim je obraćanjem otvorio fra Jozo Grbeš, Provincijal Hercegovačke franjevačke provincije, koji je dugo godina Zvonka Bušića redovito posjećivao u zatvoru. Ovu su večer glazbom obogatili Jelena Grizelj i Marija Bušić. Program je moderirao Marko Čuljak.

Osamdeset pjesama u sjećanje na Zvonka Bušića

Povodom desete obljetnice smrti hrvatskog emigranta Zvonka Bušića, u petak je pred starom crkvom u Gorici predstavljen zbornik “Domosnovlje u verigama”. Riječ je o djelu s osamdesetak epskih i lirskih pjesama koji potpisuje sedamdesetak autora iz Hrvatske, Bosne i Hercegovine i svijeta. Knjigu je priredio Mladen Vuković, nakladnici su ogranci Matice hrvatske iz Imotskoga i […]

U četvrtak i petak umjetnici su slikali u lijepom okruženju Šamatorja sv. Stipana Prvomučenika u Gorici. U večernjim satima u petak predstavljena je knjiga „Hrvatski divovi“, autorice Zdenke Bilobrk iz Sinja. Djelo je izišlo u nakladi Ogranaka Matice hrvatske u Grudama.

Klapa Bratovština Gorica-Sovići lijepim je pjevanjem domoljubnih pjesama pridonijela divnom ugođaju ove vedre i tople goričke večeri. Izložbu radova nastalih u Gorici na samom kraju programa otvorio je Ljubo Grizelj, načelnik općine Grude, koji je istovremeno i zatvorio ovogodišnju VIII. humanitarnu Likovnu je koloniju.

Na koloniji su sudjelovali: Anđelko Mikulić, Andrijana Mlinarević-Cvetković, Karin Grenc, Mirela Buzov, Ante Brkić, Ante Ljubičić Car, Damir Boras, Edo Unković, Nikša Erceg, Stipe Renić, Srećko Slišković, Nada Jakičević, Cvjetana Bazina Periša, Jure Jovica, Zdravko Soldo, Tomislav Dugandžić, Lea Matek, Dina Matek, Mate Ljubičić, Tomislav Košta, Ivan Galić i Josipa Udovičić.

Iz tiska izišla nova knjiga posvećena Zvonku Bušiću

Iz tiska je izišla knjiga pjesama “Domosnovlje u verigama” koju je priredio Mladen Vuković, a posvećena je hrvatskom uzniku Zvonku Bušiću Taiku povodom desete obljetnice njegove smrti. Riječ je o djelu s osamdesetak epskih i lirskih pjesama koji potpisuje sedamdesetak autora iz Hrvatske, Bosne i Hercegovine i svijeta. Nakladnici su Ogranak Matice hrvatske u Grudama […]

Humanitarna likovna kolonija održana je pod pokroviteljstvom Ministarstva hrvatskih branitelja Republike Hrvatske i Ministarstva hrvatskih branitelja iz Domovinskog rata Županije Zapadnohercegovačke.

Markus Bohrermann

Knjiga o povijesti hercegovačkih fratara predstavljena u New Yorku i Chicagu

Dr. Hrvoje Mandić, mladi hrvatski povjesničar napisao je knjigu Hercegovačka franjevačka provincija u Drugom svjetskom ratu i poraću, koja je nedavno u izdanju Despot Infinitusa objavljena i na engleskom jeziku. Ovo vrijedno djelo dr. Mandić predstavio je u Sjedinjenim Američkim Državama. Prva promocija održana je 12. svibnja u hrvatskoj župi sv. Ćirila i Metoda u […]

Na slavlje mise i obreda zavjeta okupilo se preko 80 fratara i svećenika te mnoštvo vjernika. U liturgijskoj asistenciji sudjelovali su bogoslovi, a pod misom zajedno su pjevali zborovi iz mostarskog samostana i župe Posušje. Budući da su zavjetovanici na inozemnim studijima, bili su prisutni i Christian Würtz, pomoćni biskup Nadbiskupije Freiburg-Regens i odgojitelj bogoslova te o. Reymond Webb sa Sveučilišta Saint Mary of the Lake iz Chicaga.

Nakon što je odgojitelj fra Josip Serđo Ćavar prozvao kandidate za svečane zavjete, uslijedila je homilija provincijala fra Joze. Govoreći o značenju evanđeoskih savjeta koje zavjetovanici žele živjeti do kraja života naglasio je: „Ja vjerujem da razumijevajući ove zavjete jednostavnosti, mi postajemo svjedoci Vječnoga, nadahnuće drugima. Želim vam ustrajnost na tom putu. Kada vam bude teško ne odustanite. Odustati znači bojati se nepoznatoga, a nepoznato nosi u sebi strah, a ne ljubav. Strah nije temelj ničega, ljubav jest temelj svega! Uzimajući na se teži put primit ćete mudrost”.

Hercegovački franjevci spašavali su Srbe, Židove i komuniste

Kao jedna od posljedica napada sila Osovine na Kraljevinu Jugoslaviju, u travnju 1941. uspostavljena je Nezavisna Država Hrvatska (NDH). Kao sastavni dio meteža koji je pratio raspad stare i proglašenje nove države, u Hercegovini su izbili oružani sukobi između pripadnika vojske Kraljevine Jugoslavije i proustaških skupina. Nakon završetka lipanjskoga ustanka u istočnoj Hercegovini 1941. kratkotrajno […]

Na kraju misnoga slavlja posuški župnik fra Mladen Vukšić, koji je uz odgojitelja fra Josipa bio svjedokom zavjeta, čestitao je mladim franjevcima i njihovim obiteljima, zahvalio provincijalu što je izabrao župu Posušje za taj svečani događaj i svima koji su doprinijeli u organizaciji. Zatim je i provincijal fra Jozo zahvalio svima koji su mlade franjevce vodili i pratili do tog svečanog čina, osobito zahvaljujući odgojiteljima koji su stigli iz inozemstva.