Nakon Nixonove pobjede ponudili su mu posao u Washingtonu. No, zbog smrti supruge napustio je Ameriku i preminuo u samoći

U noći između 13. i 14. rujna 1971. u gradu Alicanteu u Španjolskoj, preminuo je dr. Vilim Meinzl, poznati hrvatski intelektualac, organizator i borac za slobodu hrvatskog naroda. Dr. Meinzl je bosanski Hrvat iz Sarajeva. Gimnaziju je pohađao kod bosanskih franjevaca koji su u najodlučnijim godinama njegova duhovnog razvoja usadili u njegov um i pamet […]

Nixon se početkom 1991. otvoreno založio za međunarodno priznanje Hrvatske i za ukidanje embarga na nabavu oružja kako bi se domovina mogla braniti od velikosrpske agresije. I ne samo to. Nixon je još davne 1970. posjetio Zagreb i u Banskim dvorima, na zaprepaštenje svih, naročito Josipa Broza, uskliknuo “Živjela Hrvatska”.

Američki predsjednik Nixon, zasigurno je u svijetu najpoznatiji po skandalu Watergate, zbog čega je 1974. bio primoran odstupiti. Međutim, kao predsjednik učinio je nekoliko značajnih poteza na međunarodnom planu. Jedan od najgorljivijih protivnika komunizma još od mladosti, igrom sudbine ili pak pragmatike, prvi je američki predsjednik koji je 1972. posjetio Kinu, sklopio sporazum o ograničenju atomskog naoružanja s Moskvom, a 1973. okončao rat u Vijetnamu.

U vrijeme punog zamaha Hrvatskog proljeća, Nixonov posjet Zagrebu i usklik na zdravici, imao je posebno značenje, ne samo za “proljećare” nego i sve Hrvate koji su htjeli i sanjali hrvatsku samostalnost tada i kasnije. A odluka da se osim Beograda posjeti i Zagreb bila je “bez presedana”, tvrdili su i tadašnji komunistički vlastodršci, ne shvaćajući zašto i o čemu se tu radi.

“Mali narodi, vrlo često u potezima i slučajnim izjavama velikih, žele tražiti tajne signale, najave budućih događaja, čitati poruke i pronalaziti nešto osobito”, kaže Tvrtko Jakovina o Nixonovu posjetu Zagrebu i uskliku “živjela Hrvatska”.

Životna priča hrvatskog franjevca koji je u Bijeloj kući razgovarao s predsjednikom Eisenhowerom

Tko je poznavao fra Silvija Grubišića katkada će mu bez sumnje izgledati da je Silvije bio jedna od najzanimljivijih osobnosti hrvatskog iseljeništva uopće. Sposoban i neobično radljiv davao je sve svoje snage gdje je osjećao da bi mogao nešto učiniti na dobro hrvatskih iseljenika među kojima je djelovao, ili na korist domovine koju je ostavio […]

A da Nixonov posjet Zagrebu i usklik “Živjela Hrvatska” na zdravici i pred televizijskim kamerama u glavnom gradu Hrvatske nije bila nikakva “slučajna izjava”, već plod dugogodišnjeg lobiranja, još u ono vrijeme američkih Hrvata i njihovih udruga, osobno mi je rekao hercegovački franjevac fra Silvije Grubišić, kojeg sam dobro poznavao.

“Čim smo doznali da Nixon putuje u posjet nekim europskim državama i da će tom prilikom posjetiti i Beograd, s još dvojicom dužnosnika Ujedinjenih Hrvata Amerike i Kanade otišao sam u Washington kontaktirati ljude u Nixonovoj administraciji. Tražili smo da američki predsjednik posjet Beogradu uvjetuje posjetom Zagrebu i da tamo kaže ‘Živjela Hrvatska'”, otkrio je fra Silvije. Ostalo je povijest.

Potpuno je, dakle, nepotrebno i suvišno propitivati zašto je Nixon posjetio Zagreb, što je mislio i je li dao potporu “proljećarima” i tadašnjem hrvatskom vodstvu. S Nixonom su hrvatski lobisti bili u kontaktu još dok je bio senator, a 1954. su mu uručili Memorandum Saveza hrvatskih svećenika (143 svećenika) u kojem su tražili da Eisenhower učini nešto kako bi prestao progon vjernika, intelektualaca, Hrvata i drugih naroda pod Titovim režimom.

“Bio je to pravi šok kada je Nixon rekao ‘Živjela Hrvatska’ u Zagrebu. Sjećam se dobro tog njegovog posjeta. U sjećanju mi je ostalo nevjerojatno osiguranje kada se vozio u Kumrovec. Stajao sam uz Aleju Bologna. To su bile neshvatljive mjere. Kolona je jurila 120 kilometara na sat. Ceste su bile ispražnjene”, prisjetio se Branko Tuđen, bivši urednik Večernjeg lista.

Naime, da skrene pozornost s posjeta Zagrebu, Tito je “dodao” posjet Kumrovcu, što je svakoga iznenadilo, sjeća se i Savka Dabčević Kučar.

Jesu li Hrvati došli iz Irana?

Velika je i stara hrvatska narodna zagonetka. Vrti se oko postanka naroda i njegova imena: Hrvat. Tako seže u duboku drevnu starost. Jednima je još zamršena. Drugima je, barem djelomično, odgonetnuta. Toliko je zanimljiva da su se njenim odgonetavanjem bavili i mnogi stranci. Jedni su tvrdili da se hrvatski narod razvio od nekog gotskog roda, […]

I Nixonov šef kabineta Haldeman o posjetu Zagrebu je napisao da je Nixon ostao razočaran što nije mogao zastati i nakratko porazgovarati s ljudima koji su stajali uz put i mahali. Haldeman navodi kako je posjet Zagrebu bio jedini topao i “entuzijastičan” kojeg je Nixon imao tijekom cjelokupnog putovanja Europom.

“Ulice su bile preplavljene i ljudi vrlo srdačni”, napisao je Haldeman.

Sljedeće 1971. godine Tito je Nixona posjetio u Bijeloj kući i tražio jamstva u slučaju sovjetskog napada.

“Glasine su kako je Nixon odobrio Karađorđevo. U nedavno objavljenim stenogramima poslije 50 godina o tome nema ni riječi”, dodao je Tuđen.

Lobistička, i u neku ruku “politička” aktivnost fra Silvija Grubišića počela je 17. ožujka 1946. kada je bio izabran za tajnika “Ujedinjenih Hrvata Amerike i Kanade” u Clevelandu. Preveo je i objavio Stari zavjet. Petoknjižje mu je uvršteno u Bibliju u izdanju Kršćanske Sadašnjosti u Zagrebu 1968. Pripremio je i prijevod svih 27 knjiga Novog Zavjeta, ali ga je smrt spriječila 12. svibnja 1985. da ih objavi.

S puta po biblijskim zemljama napisao je 1968. knjigu “Pripovijest o Bibliji”. U posljednjim godinama svoga života fra Silvija je zaintrigirala teorija Stjepana Sakača o iranskom podrijetlu Hrvata. Želeći provjeriti Sakačeve tvrdnje, putovao je u Afganistan i pronalazio povijesne izvore o tome te 1979. u Chicagu objavio knjigu “Od pradomovine do domovine”.

Kratka crtica o Hrvatu koji je radio u Bijeloj kući za sedmoricu američkih predsjednika

Iako je rođen 1942. kao Zagrepčanin, Boris Paškvan potječe iz pomorske obitelji iz Rijeke. Nakon završene srednje škole, 1965. odlazi u Švedsku gdje ipak ne ostaje dugo. Put ga odvodi prema Sjedinjenim Američkim Državama. U zemlji snova dvije godine je radio kao električar dok nije otkrio unosniji posao – organiziranje primanja bogatim Amerikancima. Talent prepoznaje […]

Fra Silvije Grubišić bio je lucidan i marljiv svećenik. Optimističan, razgovorljiv, suvremen, uvijek spreman na raspravu o bilo čemu. Bio je intelektualac bez velikih akademskih titula. A opet, cijeli svoj život proveo je s knjigom u ruci, pišući knjige, i uz svoj hrvatski narod.

Berislav Čuvalo, Cleveland

Savjeti dijaspore iz 1900. i 1938. godine: U svijetu ima i previše mladosti, za stare ljude neima mjesta

Početkom 20. stoljeća veliki val iseljavanja zahvatio je cijelu Europu, a mladi ljudi svakodnevno su napuštali i mjesta Hrvatskog primorja i kvarnerskih otoka. Uglavnom su odlazili u New York, budući da je većina bila sklona poslovima uz more. U potrazi za boljim životom budući iseljenici rado su primali savjete od onih koji su taj novi […]

Toliko je zanimljiva da su se njenim odgonetavanjem bavili i mnogi stranci. Jedni su tvrdili da se hrvatski narod razvio od nekog gotskog roda, drugi su mu postavljali početke negdje u Dinarske planine, u karpatske šume, na Kavkaz, na Božje brdine u Mongoliji, uz kitajsku granicu, ili čak u hladni Sibir.

Dok su se stranci mogli baviti odgonetavanjem hrvatske zagonetke zbog same njene zanimljivosti, do tada nama Hrvatima rješenje zagonetke može biti od velike koristi. Utvrdi li se naime drevnost narodnog postanka, stječe se povjerenje u vlastitu izdržljivost i snagu; postaje se ponosnim zbog pripadništva tako slavnom narodnom stablu. Svrha ovog članka je pridonijeti čeličenju u tim dvjema, danas tako potrebnim narodnim vrlinama.

Hrvati dolaze iz Irana

Hrvatski učenjaci, koji su se bavili rješavanjem naše zagonetke, dokazali su da Hrvati potječu iz Irana. Istražujući hrvatsko porijeklo i smještajući postanak naroda na područje starog perzijskog carstva, posebno su se istaknuli Ljudmil Hauptmann i Milan Šufflaj, nekoć dva profesora na Hrvatskom sveučilištu u Zagrebu i dva svećenika: isusovac Stjepan Sakač i franjevac dr. Dominik Mandić, dok je njihove zaključke (dr. Mandić pisao je kasnije) opismenio Josip Horvat u glasovitom svom djelu o Tisućgodišnjoj hrvatskoj kulturi. No nažalost zaključci hrvatskih učenjaka nisu općenito primljeni ni među Hrvatima. Tako u Enciklopediji leksikonskog zavoda, izdanoj u Zagrebu 1958., piše: “Nauka nije do sada riješila podrijetlo i značenje imena Hrvat”.

Zahvalni, međutim, hrvatskim učenjacima nad osvjetljenjem naše narodne zagonetke, ovdje nastojimo baciti još malo svjetla na njezine rane početke.

Sakač, na primjer, pišući o razvoju imena Hrvat, nailazi mu na prve pismene tragove na spomeniku velikog kralja Darija u 6. stoljeću prije Krista i pradomovinu Hrvata postavlja u današnji Afganistan pa onda tugaljivo veli da joj je imena u onoj zemlji nestalo. A je li joj spomena na ime zbilja ondje nestalo? Možda i nije.

Sjeveroistočna pokrajina Afganistana i danas se zove Herat. Što se zna, nitko nikad onaj kraj Afganistana nije drugačije zvao. I glavni grad pokrajine zove se Herat. Ime se ovog grada spominje već u spisima najstarijih Zoaratuštrinih sljedbenika. Naziv je, dakle, suvremen s Hrvatima, dok su živjeli u onom dijelu svijeta. O postanku grada Herata još nema pismenih podataka, ali njegov vanjski izgled, posebno zemljani opkopi, jednaki su opkopima drugih gradova Darijeve Haravatije.

A zna se, povrh toga, da potječu iz vremena prije vladanja Darija i njegova predšasnika Cira. Čitajući o slavnoj prošlosti Herata upitamo jednog Afganistanca, rođenog baš u onom kraju Afganistana, kako se izgovara ime onog grada?

Čuvši izgovor ostali smo začuđeni, ushićeni, kao pred najvećim otkrićem. Učini nam se kao da kaže: Hrvat. Slovo e je bilo muklo, a pomanjkanje glasa nadomjestio je otegnuti naglasak posljednjeg sloga, jednak izgovoru prezimena Horvat.

Dr. Sakač u jednoj od svojih triju rasprava o ovim predmetima polaže mnogo baš na naglasak toga sloga te utvrđuje povijesni razvoj imena od Harahvatiš, na Harahvaiti, Harahvat, Harohvat, Horvat i konačno Hrvat: naglasak je uvijek, od početka do kraja, na posljednjem slogu.

Baštinici najstarije uljudbe

Hoće li itko ustanoviti uzročnu povezanost Herata s našim narodnim imenom, danas je teško proreći. Ali možemo reći sasvim sigurno, da je grad igrao silno veliku ulogu u životu onih naroda i krajeva, jedan pače kaže, da bi bilo nemoguće napisati povijest azijskih naroda, a da istodobno ne piše povijest Herata. Grad se nalazi na raskrižju putova. Onuda su prolazili iranski narodi i naseljavali se zapadnim područjem perzijskoga carstva, odakle su opet selili dalje na sjever i zapad. Tim su putem udarili i Hrvati.

U II. i III. stoljeću poslije Krista nalazimo jednu hrvatsku skupinu na obalama Azovskoga mora, gdje u gradu Tanaisu njihov prvak Horvat, u grčkim je knjigama nazvan Horouthos, predstavlja svoj narod u gradskom vijeću. Koje stoljeće poslije osnivaju vlastitu državu u današnjoj Poljskoj i zovu je Bijela ili Velika Hrvatska. Toj je državi središte bilo oko današnjeg poljskog Krakova, u ono doba žarištu slavenskih naroda. I kako se uvijek događa u sličnim okolnostima, Hrvati – osnivači Velike Hrvatske, gube svoj iranski govor, a stječu slavenski. Toj životnoj pojavi svjedoci smo i mi: manjina prima govor većine. No usprkos toj neizbježivoj činjenici, u hrvatskom se jeziku do danas sačuvalo nekoliko iranskih riječi koje su ujedno i dokaz hrvatskog iranskog porijekla. O njima ćemo niže govoriti.

Pismo iz 1895. otkriva poseban odnos Hrvata i Indijanaca

Knjiga “Rosa Yagan Miličić – posljednja karika” od 1984. godine u Čileu je doživjela četiri izdanja. Riječ je o djelu koje je prevedeno i na kineski jezik, a životnu svakodnevicu Rose, žene ptice, posljednje pripadnice indijanskog plemena Yagan s Ognjene zemlje, uprizorilo je i čileansko nacionalno kazalište. “Priča je izvorna i bez sadržajnih pretjerivanja. Iz […]

U seobi naroda onih davnih stoljeća otisnula se i jedna oveća skupina iz Bijele Hrvatske dalje na jugozapad i stigla na obale Jadrana, gdje je udarila temelje svojoj i našoj Hrvatskoj.

Svih tih dugih stoljeća i dugih putovanja nastupaju naši preci pod vlastitim imenom i ostavljaju ga za svjedočanstvo svoga boravka, gdje bi se zadržali. Tako hrvatsko ime nalazimo i danas, sada u ovom, sada u onom obliku, u Rusiji, Poljskoj, Češkoj, Slovačkoj, Njemačkoj i Sloveniji. Uz ime sa sobom nose i staru mudrost koju su naučili iz vlastitog iskustva ili je stekli dodirom s drugim narodima. Ta starinska mudrost odražava se i danas među Hrvatima i uvjerava o dugim vjekovima njihova poštovanja.

Pogledajmo samo dvije-tri pojave. Jesmo li se ikad zamislili, naprimjer, zašto mi Hrvati imamo za uskrsni blagdan i drugi svoj vlastiti naziv: Vazam?

Eto zato što su riječ donijeli stari Hrvati i iz svoje pradomovine (čovjek zaista mora zaplakati, videći kako riječ prevoditelji Biblije zabacuju zamjenjujući je sa židovskom Pasha).

No vratimo se k ponosnim Irancima. Oni i danas u svom govoru upotrebljavaju tu drevnu riječ. Oblik joj je vazma, i označuje im novu godinu koja počinje na proljetno izjednačenje dana i noći, 21. ožujka. I zaista, i naši stari Hrvati tada su slavili svoju Novu godinu, a kada su postali kršćani svoj naziv Vazam samo su prenijeli na Uskrs, najveći proljetni blagdan.

Ili zašto je u drevnoj hrvatskoj predaji broj sedam toliko spominjan i važan? Petero braće i dvije sestre, u svemu sedam osoba, vodi Hrvate iz Bijele u Jadransku Hrvatsku. Njih sedam zastupnici su opet sedam hrvatskih plemena, čiji će predstavnici birati hrvatskog kralja, ako bi stari kralj umro bez potomka. Onda, starom hrvatskom državom vlada kralj sa šest savjetnika, dakle s njim svega sedam osoba. Ova se predaja temelji na starom perzijskom vjerovanju kojom se držalo: budući da sedam duhova ravna poslima neba, tako i sedam osoba vlada carstvom na zemlji. Ovo vjerovanje opet potječe od naroda, koji je davno, davno živio na području perzijskog carstva. Bili su to Šumerci – pioniri ljudske uljudbe.

Najnovija povijesna istraživanja kažu o njima da su se nekad u petom tisućljeću prije Krista naselili između rijeka Tigrisa i Eufrata; da su ondje stigli s iranskih visoravni. Oni su prvi posvetili broj sedam uvedivši uredbu tjedna, rok od sedam dana; oni su prvi zasnovali vremensku jedinicu od 60 sati. Objema se njihovim uredbama svijet i danas služi.

Hrvatski suvremeni naziv sat, mi smo uvjereni, potječe od njih. Drugi slavenski narodi, ako nam je poznato, a svojevremeno smo to i istraživali i o tom pisali na ovim stranicama – te riječi nemaju.

Ali je imaju Hebreji, današnji Židovi, te držimo da njihov šaa i sahat i naš sat potječe iz istog izvora. Njima nitko sigurno neće poreći da su koristitelji i raznosači šumerske kulture. I k njima i k starim Hrvatima plemenite šumerske zasade prešle su preko Akadijaca, šemitskoga naroda, koji se u onim krajevima pojavio krajem trećeg tisućljeća prije Krista. Poslije njih su ondje nastupili Babilonci i Asirci, također šemićani, a onda Perzijanci – Iranci sa svojim vladarima Cirom, Darijem, Kserksom i drugima. Biblija pripovijeda o ova dva vladara u više svojih knjiga, čiji su pisci živjeli na području Perzije ili u kojima je govor o predmetima iz njezine povijesti.

S područja Irana selili su mnogi narodi u druge krajeve svijeta i raznosili dostignuća ljudskog uma, postignuta u onoj prvoj kolijevci kulture. Tako danas arheolozi uče da su se plodovima i s područja nekadašnjeg perzijskoga carstva koristili jednako narodi u Europi i u Kitaju. Jedan je od tih naroda – raznosači kulture i hebrejski narod.

Biblija kaže da je praotac Hebreja Abraham nekoć živio u Uru, gradu u južnoj Mezopotamiji i iz njega odselio u Haran, koji se nalazio uz južnu granicu današnje Turske, odakle je otputovao u Svetu Zemlju, gdje su njegovi potomci i udarili temelje velebnoj zgradi judeo-kršćanske kulture.

No ovdje nas više zanima ime pod kojim su danas poznati i Abrahamovi potomci. To je ime Izraelac, Izraelci. Usprkos mnogim raspravama da se odgonetne korijensko značenje naziva Izraelac, zagonetka još nije odgonetnuta.

U 32. poglavlju Knjige Postanka pisac na sto muka da ime protumači, pripovijeda, kako se patrijarh Jakov hrvao s Bogom i ostao pobjednikom. To svoje odgonetnuće temelji na obliku jednog glagola hebrejskog jezika.

Slično su tvrdili i neki tumačitelji imena Hrvat. Izvodili su ga iz korijena glagola hrvati se. Kako tumačenje nije zadovoljavalo, tražili su druga rješenja: iz riječi tuđih jezika, na primjer: hor sunce i vat postelja, dakle sunčeva postelja; drugi iz hu i ravah, dobar i slobodan, tako dobroslobodan; onda su opet tvrdili da znači: stočar, veleposjednik, skladan itd. Sakač ime izvodi iz iranske riječi harahvant, za koju tvrdi da znači kraj bogat jezerima.

Premda je njegovo tumačenje od svih prijašnjih najprihvatljivije, nama se čini da se može s nešto uvjerljivosti spomenuti i još jedno. Naime, prof. Hauptmann je zastupao mišljenje da ime znači: prijatelj, drug i riječ izvodi iz iranskoga jezika. Potanje mi razlaganje ovog zaslužnog historika o ovom predmetu nije poznato.

Iako su bijeli romantičari već davno iščezli s morskih pučina, legende s njihovih putovanja prepričavaju se i danas

More uvijek bijaše izazov hrabrima. Modri beskraj daleke pučine od pamtivijeka je poticao ljude da srčanošću i bezumnom hrabrošću albatrosa prkose olujnim vjetrovima, pobješnjelim valovima i kobnim hridima. Na nijednom prostoru naše planete nije čovjek pokazao toliko hrabrosti i nigdje nije svoju kob toliko vezao uz sile prirode kao na tim plavim prostranstvima. Mornari će […]

Ali budući da znamo da su šemićani udarili jak pečat na perzijske zemlje, da su mnoge njihove riječi, tako reći, nerazlučive od iranskih, da su nekad u davnoj starini znali udruživati riječi iz kojeg šemitskog jezika s riječima iranskoga za pojedine izraze, držimo opravdanim spomenuti i drugo rješenje.

I danas, na primjer, označujemo svršetak igre šaha iranskom i šemitskom riječju, kada kažemo: šah mat! Kralj je mrtav! Igra je gotova. Mat je ovdje čisto šemitska riječ koju možemo naći u starom akadijskom jednako kao i u suvremenom hebrejskom ili bilo kojem arapskom jeziku, dok je šah stara perzijska riječ. Ovim pred očima, pitamo se: Bi li moglo biti da naše narodno ime potječe od korijena iz šemitskih jezika?

U akadijskom je riječ ru’u značila prijatelja, druga. U hebrejskom reu znači isto, a reut opet prijateljstvo. Ime Rut izvode mnogi od istog korijena. Uz to znamo da šemitski jezici imaju član ha, hebrejski, na primjer. Tako imamo: hareu, hareut. Tri su glavna konsonanta tu kao i u Hrvat, v je lako moglo doći od u, naglasak je u obje riječi jednak, značenje je isto, kako je tvrdio Hauptmann. Imamo li još na umu da su stari Babilonci, pravi šemićani, pisali naše narodno ime: Arrahut, čini nam se, da napomena nije posve na odmet. Baš po ovom obliku Grci su napravili svoj naziv Arahatoi, a zemlju prozvali Arahosia, od čega u engleskom Arachosia i Arachotians, a za današnju Hrvatsku Croatia, Croatians, posredno prema latinskom Croatia.

No bilo tumačenje značenja imena Hrvat pravo ovo ili ono, jedno je sigurno: hrvatsko je ime bilo poznato četiri ili pet tisuća, a možda čak i više godina. Kada su naselili Darijevu Harahvatiju? Njim su nas zvali narodi svijeta, i zvavši nas njim priznavali nam našu narodnu posebnost, danas to ime zabacivati, ili ga zamjenjivati bilo s kojim drugim, zar nije Bogu plakati? Ne isticati Hrvatsko ime na svakom mjestu, zar nije počinjati grijeh protiv drevnog naroda Hrvatskog?

fra Silvije Grubišić, Hrvatski katolički kalendar 1976.

Fra Silvije Grubišić rođen je 1910. godine u Sovićima, u Hercegovini. Gimnaziju je završio na Širokom Brijegu, a bogoslovne znanosti u domovini i Italiji. U Ameriku je došao 1938. Bio je urednik Hrvatskog katoličkog glasnika i Hrvatskog kalendara, a kraće vrijeme i urednik Danice. Priznat je i poznat kao vrstan prevoditelj Biblije na hrvatski jezik.

Djetinjstvo i mladost

Fra Silvije Grubišić rodio se 8. travnja 1910. u hercegovačkom selu Sovićima od oca Franje i majke Anđele r. Jukić. Sovići su bili siromašno selo kao i sva hercegovačka sela. To siromaštvo osobito se osjećalo u vrijeme njegova djetinjstva. Roditelji su se bavili poljodjelstvom i dobivali od obradive zemlje, kad je godina dobro rodila, što je potrebno za prehranu obitelji. A potrebni novac imali su od duhana, koji je upravo u ono vrijeme slabo plaćan. Duhan je tada bio državni monopol, a Hrvati podvrgnuti tuđem režimu. Kako je za proizvodnju jednoga kilograma duhana trebalo oko deset sati mukotrpnog rada, a država seljacima plaćala za kilogram duhana otprilike vrijednost jedne satnice, mnogi su seljaci bili prisiljeni natovariti duhan na svoja leđa i nositi ga stotine kilometara preko brda, da bi ga kriomice prodali u mjestima gdje ga nije bilo. Najčešće su to radili hrabri i izdržljivi mladići. Upravo slika tih hrabrih mladića, koju je fra Silvije kao dječak ponio u pameti iz svoga sela, pratila ga je kasnije kroz život kad bi mislio na gospodarsko stanje hercegovačkih seljaka.

Evo kako se naša dijaspora borila za Hrvatsku i što je tražila od predsjednika Busha

Pod geslom: “NIKAD VIŠE JUGOSLAVIJU!”… “SAMOSTALNA HRVATSKA U UJEDINJENOJ EVROPI”, 24. studenoga 1990. održane su jedne od najvećih i javno najzapaženijih hrvatskih demonstracija u Clevelandu. Demonstracije je priredio Hrvatski međudruštveni odbor Clevelanda (HMOC) u kojem je do sada učlanjeno deset organizacija i to (abecednim redom): Američko-hrvatsko kulturno i prosvjetno društvo, Američko-hrvatski nacionalni nogometni klub “Croatia”, […]

lako je fra Silvijeva obitelj bila siromašna, kao i ostale hercegovačke obitelji, njegov otac Franjo odlučio je da mali Silvestar nakon osnovne škole u Sovićima (1920. – 1923.), ide na Široki Brijeg i tu završi klasičnu gimnaziju (1923. – 1932.).

Mladi Silvestar je bio marljiv, dobro je učio, a godine 1929. stupio je u Franjevački Red. Nakon položenog ispita zrelosti studirao je filozofiju i teologiju u Mostaru (1932. – 1935). a onda u mjestu Sergiano u Italiji (1935. – 1936). Za svećenika je zaređen 16. lipnja 1935. u Mostaru.

Pastoralno djelovanje

Nakon završenih znanosti, fra Silvije je najprije bio pomoćni prefekt u konviktu za vanjske đake na Širokom Brijegu (1936. – 1937). Upravo u to vrijeme franjevački misionari iz Sjedinjenih Američkih Država zatražili su kojega mladog svećenika da bi tamo djelovao među hrvatskim iseljenicima. Fra Silvije se rado odazvao. Shvaćao je poteškoće hrvatskih iseljenika koji su, ne poznajući često jezika sredine u kojoj su se nalazili, tražili i molili da im dođu hrvatski svećenici kako bi mogli obavljati svoje vjerske dužnosti.

Tako je 1938. godine i fra Silvije otišao u Sjedinjene Američke Države i odmah je bio namješten kao župni pomoćnik u hrvatskoj župi Marijina Uznesenja u Steeltonu, Pennsylvania. Tu je ostao tri godine (1938. – 1940). Upravo u toj župi upoznao je on iseljene Hrvate, njihova mišljenja, djelovanja i potrebe, pa je prema toj spoznaji nastavio svoj rad među njima.

Nakon te prve postaje fra Silvije je namještan u drugim mjestima i hrvatskim župama kao kapelan, župnik, gvardijan ili urednik: godine 1940. kapelan je u župi Sv. Ćirila i Metoda u New Yorku, 1941. u župi Sv. Augustina u West Allisu. Od 1942. do 1944. župni pomoćnik u župi Srca Isusova u Chicagu. Od 1942. do lipnja 1949. urednik je Hrvatskog Katoličkog Glasnika u Chicagu i u isto vrijeme od 1944. do 1949. urednik Hrvatskog Kalendara. Od 1949. do 1950. župnik je hrvatske župe Srca Isusova u Milwaukeeju gdje je s narodom i crkvu sagradio, a od 1952. do 1955. župnik je hrvatske župe Presvetog Trojstva u Ambridgeu. Od 1956. do 1957. upravitelj je “Zadruge” u samostanu Sv. Ante u Chicagu i ujedno od 1956. – 1958. urednik Hrvatskog Kalendara. Od 1957. do 1960. župnik je hrvatske župe Marijina Uznesenja u Steeltonu, od 1960. do 1964. gvardijan samostana Sv. Ante u Chicagu, zatim od 1964. do 1968. župnik u New Yorku, pa 1968. predsjednik franjevačke rezidencije u Gulf Breezeu u Floridi, i onda od 1969. do 1970. župnik u Sault Ste Marie u Kanadi. Ponovno je od 1971. do 1973. župnik u Ambridgeu, gvardijan u Chicagu od 1973. do 1976, zatim još jednom župnik u Steeltonu od 1976. do 1979. Od 1981. do 1982. župnik je u hrvatskoj župi Sv. Ante u Sharonu i od 1982. do 1985. – do svoje smrti – župni pomoćnik u West Allisu u državi Wisconsin.

Kada je trebalo u nekom mjestu rješavati kakvo zakučasto pitanje, ponajviše bi slali fra Silvija da ga on riješi. Imao je neku prirodnu sposobnost i redovničku karizmu doći u dodir s ljudima, uvjeriti ih kako je najbolje riješiti neko pitanje oko kojega je nastala nesloga, pa je većinom i uspijevao u tim svojim pothvatima.

Emotivan oproštaj od oca: Živio si za moje dolaske, a sada si umro da opet dođem

Krajem kolovoza 2013. godine posjetio sam domovinu. Ljetne vrućine stidljivo su se povlačile pred danima s umjerenijim temperaturama, a posebno pred noćima ugodnim za odmor i počinak. Susret s obitelji, ocem, braćom, sestrama, prijateljima i subraćom fratrima. Sve sami lijekovi nakon napornog rada na tri povjerene mi župe. Moj je otac, kao i svi ostali […]

Narodno djelovanje

U svim mjestima gdje je fra Silvije djelovao među Hrvatima jedno od glavnih nastojanja bilo je poticati ih da budu čestiti ljudi, dobri i vrijedni američki i kanadski građani, te u isto vrijeme da ne zaborave svoje podrijetlo i svoj hrvatski jezik i da se sjećaju domovine iz koje su došli. Takvo nastojanje je svojstveno i drugim svećenicima koji su djelovali i djeluju među Hrvatima u Sjedinjenim Američkim Državama i Kanadi. Fra Silvije je u svim hrvatskim župama gdje je djelovao na poseban način poticao članove župe da budu ponosni na svoje podrijetlo i prodiče hrvatsko ime; da čitaju hrvatske knjige i pjevaju hrvatske pjesme, pa je često uz redovna crkvena slavlja pripremao i razne kulturne i zabavne priredbe.

To njegovo djelovanje došlo je posebno do izražaja za vrijeme Drugog svjetskog rata. Hrvatski narod se u vlastitoj domovini osjećao zarobljeno jer su Srbi u Jugoslaviji preuzeli svu vlast i nisu dopuštali da se Hrvati osjećaju slobodno. Nijekana su im i oduzimana i osnovna građanska i nacionalna prava. Zato su se Hrvati u domovini borili protiv takvog stanja, a tu je misao sa sobom ponio i fra Silvije.

Za vrijeme Drugog svjetskog rata Hrvati su stvorili Nezavisnu Državu Hrvatsku. Tom događaju fra Silvije se mogao veseliti, ali je bio svjestan da se takva država neće moći održati jer je osnovana privolom onih koji će izgubiti rat. U tim prilikama fra Silvije je, kao i mnogi drugi Hrvati, uvjeravao posebno američke političare da Hrvatska nije na drugoj strani svojom odlukom nego svojim geografskim položajem i voljom stranih okupacijskih sila.

Kako su sami iseljenici bili razjedinjeni zbog ratnih zbivanja, vodeći hrvatski ljudi nastojali su ujediniti sve skupine. To nije bilo nimalo lako, jer su hrvatsku zajednicu i američku javnost neprekidno zasipali smišljenim i ciljanim protuhrvatskim vijestima svi srpsko-jugoslavensko-komunistički propagandni centri. Tek nakon dolaska komunista na vlast i otkrića njihovih groznih i masovnih zločina, javnost je počela spoznavati istinu, pa su američki i kanadski Hrvati na sastanku u Clevelandu 17. ožujka 1946. osnovali središnju hrvatsku organizaciju “Ujedinjeni Hrvati U.S.A. i Kanade”.

Izvršni tajnik Ujedinjenih Hrvata U.S.A i Kanade bio je fra Silvije Grubišić. Možda je najveći uspjeh udruženja bio Hrvatski sabor održan u Chicagu 2. rujna 1946. na kojemu je bilo oko 1500 delegata, predstavnika svih hrvatskih kulturnih, potpornih, odgojnih, vjerskih i političkih društava Amerike i Kanade. Na saboru je bio prisutan i govorio i Vladko Maček. predsjednik HSS-a, i sam izbjeglica iz Hrvatske, kao i čikaški kardinal A. S. Stritch. Sa sabora je upućen memorandum američkom predsjedniku Trumanu i Ujedinjenim narodima.

Kao izvršni tajnik Ujedinjenih Američkih Hrvata – United American Croatians, fra Silvije je bio pokretna snaga u organiziranju i drugog sabora koji je održan 27. veljače 1947. u Chicagu, odakle je poslana značajna rezolucija američkim i međunarodnim središtima vlasti.

Godine 1954. fra Silvije je u delegaciji Saveza hrvatskih svećenika u Washingtonu gdje su predsjedniku Eisenhoweru predali Memorandum u kojem 143 hrvatska svećenika iz Amerike i drugih dijelova svijeta traže da se u Jugoslaviji zaustavi progon intelektualaca i vjernika i teroriziranje hrvatskog i drugih naroda.

Spisateljsko djelovanje

lako fra Silvije po svojoj životnoj djelatnosti nije imao vremena za pisanje, bio je sklon pisanju. Još kao gimnazijalac pisao je u đačkom listu Ruža. Kasnije se javljao u Narodnoj slobodi iz Mostara i u Hrvatskoj Straži iz Zagreba, a u prvom broju almanaha hercegovačke franjevačke mladeži Stopama Otaca, 1934. – 1935., predstavio se s dva sastavka: Refleksije o dolasku franjevaca u Hercegovinu i Stariji književni rad hercegovačkih franjevaca. Kada je 1938. prešao u Sjedinjene Američke Države, počeo je raditi u staroj hrvatskoj župi u Steeltonu. Već prve godine svoga djelovanja u toj župi priredio je i izdao Spomen-knjižicu 40. godišnjice 1898. – 1938. Hrvatske rimokatoličke župe “Uznesenja bl. dj. Marije”, Steelton 1938.

Godine 1941. hrvatski franjevci u Sjedinjenim Američkim Državama odlučili su pokrenuti Hrvatski Katolički Glasnik. Za urednika su imenovali fra Silvija. Koju godinu kasnije on pokreće i uređuje i godišnjak Hrvatski kalendar, koji franjevci izdaju neprekidno od 1944.

Fra Silvije je marljivo proučavao Sveto Pismo. To proučavanje bila je njegova osobna unutarnja potreba. Osim što je čitao Sveto Pismo, uspoređivao je razne prijevode da bi bolje shvatio teža mjesta. Kako u Sjedinjenim Američkim Državama nije još bilo prijevoda Svetoga Pisma na hrvatski jezik, fra Silvije je odlučio prevesti Sveto Pismo na hrvatski. Pri tome se ne samo služio izvornicima i drugim prijevodima nego je i putovao u ona mjesta gdje su se održavali događaji o kojima se govori u Svetom Pismu, da bi ih mogao bolje razumjeti i sigurnije prevesti. O tom svom putovanju napisao je knjigu i objavio je u New Yorku 1968. pod naslovom Pripovijest o Bibliji – s puta po biblijskim zemljama.

Fra Silvije je preveo na hrvatski jezik svih 46 biblijskih knjiga Staroga Zavjeta i objavio ih u osam svezaka Hrvatske Biblije u razdoblju od 1973. do 1984. godine. Njegov prijevod prvih pet knjiga Staroga Zavjeta, Petoknjižje, preuzet je i uvršten u Bibliju koju je objelodanila Stvarnost u Zagrebu 1968. godine, a kasnije preuzela Kršćanska Sadašnjost. Fra Silvije je radio na prijevodima dok je obavljao druge službe i dužnosti, dok je bio gvardijan u Chicagu, župnik u New Yorku, Steeltonu, Sault Ste Marie, Sharonu, Ambridgeu, župni pomoćnik u West Allisu, ili urednik raznih franjevačkih izdanja. Pripremao je i prijevod svih 27 knjiga Novoga Zavjeta i imao plan izdati ga kao IX, X. i XI. svezak Hrvatske Biblije, ali gaje 12. svibnja 1995. u tome omela nenadana smrt.

Osim proučavanjem Svetoga Pisma fra Silvije se bavio, napose zadnjih godina života, i pitanjem podrijetla Hrvata. Čitao je povjesničara Stjepana Sakača koji je na jednom spomeniku perzijskoga kralja Darija iz šestoga stoljeća prije Krista našao napisano prvotno ime Hrvata Harahvatiš. Prema Sakaču, tako se zvala stara domovina Hrvata, a to je područje u današnjem Afganistanu.

Da bi provjerio Sakačeve tvrdnje, fra Silvije se zaputio u Afganistan. Razgledao je tu zemlju i doznao da se sjeveroistočna pokrajina Afganistana zove Herat. I glavni grad te pokrajine ima isto ime. Propitivao se za tu pokrajinu i izgledalo mu je da mještani to ime izgovaraju Hrvat. Bilo je to za njega iznenađenje i potvrda Sakačevih dokaza. Dakle, zaključio je, tu je bila pradomovina Hrvata. Odakle su pošli, zadržali se neko vrijeme oko današnjega Krakova, gdje su primili slavenski jezik, i početkom sedmoga stoljeća prešli u današnju Hrvatsku. O tome svom provjeravanju fra Silvije je napisao knjigu Od pradomovine do domovine, koju je objavio 1979. u Chicagu.

O hrvatskom prevoditelju Svetoga Pisma dosta se pisalo u američkim i kanadskim dnevnicima i tjednicima. “Danica” iz Chicaga 22. studenog 1972., pa 4. veljače i 24. travnja 1974., i opet 3. prosinca 1975., te u više drugih prigoda; “Naša Nada” iz Garyja u Indiani 3. srpnja 1974. i 4. lipnja 1975., “Hrvatski Glas” iz Winnipega u Kanadi 18. ožujka 1973., “Chicago Tribune”, ponajveće američke novine, objavila je u nekoliko navrata članke o hrvatskom prevoditelju i bibličaru. Tako 9. svibnja 1974. i 30. listopada 1976. O fra Silvijevim prijevodima moglo se čitati i u “Zajedničaru” iz Pittsburgha, 26. veljače 1975. Opsežne su prikaze dali “Twin Circle” iz Los Angelesa, 20. ožujka 1977. i “The Catholic Witness” iz Harrisburga u Pennsylvaniji.

Nenadani odlazak

Kada je fra Silvije 1976. završio službu gvardijana u Chicagu, pokazivao se mirniji nego obično. Možda se uvjerio da život prolazi. Istina, to je uvjerenje uvijek imao, ali životna snaga, koja je u njemu dotada buktjela i vodila ga na sve strane gdje se osjećala potreba, kao da je počela nestajati. Očito, došao je do uvjerenja da ne može više u djelovanju prednjačiti i da mnoge stvari treba prepustiti drugima.

Nešto kasnije, 10. rujna 1976. pronijela se vijest da je skupina mladih ljudi otela u New Yorku zrakoplov u namjeri da tako dignu glas za slobodu Hrvatske i svrate pozornost svijeta na političke progone i gaženje osnovnih ljudskih prava u Jugoslaviji. Taj događaj probudio je u dra Silviju staru snagu. Iako je smatrao da je takav način borbe za pravo pogrešan, uvjeren je bio da je motiv koji je na to naveo mlade ljude bio plemenit i pravedan, pa je svim silama nastojao olakšati im položaj. U prvom redu proglasio je da oni nisu oteli zrakoplov, nego ga samo posudili. Nakon toga je trčkarao od ureda do ureda da bi uvjerio mjerodavne kako ti mladi ljudi nisu zločinci nego samo žele probuditi savjest svijeta da pogleda na njihov zarobljeni narod.

Pročitajte što piše u čestitki hrvatskom fratru koju potpisuje George Bush sa svojom suprugom

U osobnom fondu fra Ireneja Petrička u Hrvatskom etničkom institutu nalazi se zanimljiva rođendanska čestitka iz Bijele kuće koju sa svojom suprugom Barbarom potpisuje 41. američki predsjednik George H. W. Bush (1989. – 1993.) “Šaljemo vam iskrene čestitke za vaš rođendan. Ponosni smo što s vama dijelimo ovaj nezaboravni trenutak i šaljemo naše pozdrave. Sretan […]

Zadnje mjesto njegova boravka bio je West Allis u Wisconsinu. U mjesnoj župi pomagao je župniku koliko je trebalo i koliko je mogao. Kada nije bio zaposlen u pastoralnim poslovima, obično je čitao Sveto Pismo i prevodio na hrvatski jezik. Onoga jutra. 12. svibnja 1985., osvanuo je vedar i svečan dan. Već rano ujutro djeca su trčkarala od crkve do škole, očekujući veliki događaj toga dana, mladu misu fra Stjepana Bedenikovića. Kako je prolazilo vrijeme i približavala se svečanost, čudili su se što ne dolazi fra Silvije. Otišli su u njegovu sobu i u njoj našli samo njegovo tijelo. Njegov duh već je bio otišao na još veću svečanost u nebu.

fra Bazilije Pandžić
Hrvatski kalendar 2001.