Do sada je on govorio o drugima, a sada je vrijeme da se progovori o njemu

Bila je godina 1990. Već je dobrano mirisalo na rat. Studirao sam kršćansku duhovnost u Rimu. Preda mnom je bilo ljeto. Trebalo ga je iskoristiti, a to znači negdje usavršiti još koji jezik i nešto zaraditi za trošak tijekom akademske godine. Izabrao sam New York. Onako nekako nasumce. Hajde da iskušam i taj dio kugle […]

Kao dijete otišao 1960-ih u tada daleki Dubrovnik u sjemenište, pa u Sarajevo. Onda na put u svijet: u talijanski Trento i u vječni Rim, te u njemački Koningstein gdje je postao svećenik 29. lipnja 1972. Onda počinje njegov put i život dijaspore.

Fra Slavko: svećenik, fratar, misionar, župnik, poglavar franjevaca u Americi i Kanadi, provincijal franjevaca u Hercegovini, duhovnik, odgojitelj, ispovjednik. Životni put ga je vodio tisućama milja daleko, ali i vraćao na početke.

I ovim tekstom mu govorimo hvala. U zahvalnosti smo uvijek škrti, oh kako je važno zahvaljivati. I danas njemu govorimo hvala za dobar život, za služenje, za primjer dobrote, za vremena kada mu možda nitko nije rekao hvala. Govorimo zbogom jer vjerujemo. Vjerujemo da s Bogom svi naši krugovi se zatvaraju i s njim svi naši počeci imaju svoj cilj.

Fra Slavkove četiri bitne točke putovanja bijahu: Dijaspora (NY), služba poglavara (Chicago-Mostar), služba odgojitelja (Humac) i Međugorje.

Dijaspora

Dijaspora je ispisala noviju povijest hrvatskih odlazaka, tragedija, nada, zajedništva. U sredini tog iskustva stoji hrvatski svećenik, misionar, dušobrižnik, branitelj izbjeglih, tužnih, zarobljenih, odvojenih. Fra Slavko je bio taj!

On je ondje gdje nikoga nema, politički nepodoban, glasan u suprotstavljanju diktaturama i sam žrtva komunističkog režima. Domu svom nije smio putovati samo zato što bijaše hrvatski svećenik. Dijelio je sudbinu svih za koje se brinuo. Kada nisu mogli oni vidjeti oca i majku ili ići im na sprovod u domovinu, nije ni on išao! Da, s njima je plakao, molio, šutio, patio, sanjao, nadao se. Kada su oni bili progonjeni, medijski ili fizički bijaše i on. Ni svome ocu na sprovod nije mogao doći. Ta on bijaše župnik hrvatske župe u New Yorku, najopasnijem mjestu za komunizam, a najveselijem mjestu hrvatskih snova o slobodi. Njegova jedina krivnja bijaše njegova misija: dijeliti put sa svojim hrvatskim pukom nadajući se slobodi. Svoga oca i majku susretao je u Italiji jer on je mogao otići u bilo koju zemlju svijeta, ali nije smio u svoju domovinu. Kada susreti nisu bili mogući onda je slao audio vrpce kako bi otac i majka mogli čuti njegov glas.

Bijahu to mučne godine, ali godine koje su ispisale najljepše sudbine ljudi koji u slobodi sanjaju slobodu svog neslobodnog naroda tisućama milja daleko. On se našao i u crkvi i u bolnici, i na pomoći polaganja stotina vozačkih ispita i u sudnici samoće i u zatvoru i na cesti i na fešti. On je slavio obljetnice i narodne povijesti i Stepinčeve smrti i župne zajednice u vremenima kada je to bilo po životno opasno. I zbog toga postade nepodoban. Taj hrvatski svećenik fra Slavko postao je znak jednog vremena i sudbine jednog naroda.

It’s OK

Fra Nenad Josip Galić, član Hrvatske franjevačke kustodije Svete obitelji, opremljen svetim sakramentima preminuo je jučer u bolnici Northwestern Chicago u 85. godini života, 66. godini redovništva i 59. godini svećeništva. Fra Nenad je rođen 27. siječnja 1941. u Ljubotićima, župa Kočerin u Hercegovini. Osnovnu školu završio je u rodnom mjestu, gimnaziju na Širokom Brijegu […]

On bijaše svjedok mučnih 70-ih i 80-ih godina 20. stoljeća u Americi. Svjedok hoda hrvatske zajednice, svjedok zatvaranja, suđenja hrvatskih uznika, svjedok tihe patnje obitelji i prijatelja. I Američki FBI mu je priznao da je i on na meti komunističkih vlasti za ubojstvo i ponudili mu pomoć u zaštiti što je fra Slavko odbio rekavši: “Svi znaju gdje sam ja!” Bio je za Udbu persona non grata. Ovaj dobar čovjek kao i tisuće dobrih Hrvata diljem svijeta, iste sudbine. Da, on je svjedok. A svjedoci su ljudi kojima se vjeruje. Pomagao svima u potrebi i bio kao što to jedan uznik reče: “Otac svima nama. Znak sigurnosti.” Ta uloga oca kao da je postala dio fra Slavkova identiteta.

O kako možemo puno naučiti iz toga njegova život dijaspore i svih s kojima je on živio. O kako možemo naučiti snagu i važnost slobode i beskompromisnog zalaganja za istinu. Uvijek istinu! Život se čini apsurdnim, pun suprotnosti. I po njegovu životu iščitavamo kako: Teška vremena stvaraju jake ljude. Jako ljudi stvaraju laka vremena.

Domovina

I kada braća odlučiše, vratio se u domovinu, služio kao provincijalni ministar, stvarao zajednicu nakon godina neredovitosti, ne sustavnosti i svih lokalnih muka, posluha i neposluha. Bilo mu je jasno što treba i kako treba. Iskustvo dalekog svijeta mu je pomoglo da bude odlučan, da se ne boji i da krene naprijed. I opet se nađe u ulozi oca, oca provincije, oca braći kojima je bio na čelu u služenju. O kako možemo naučiti iz ovoga njegova iskustva kako se ne treba nikada bojati, uvijek ići naprijed, uvijek znati kako pjesma kaže:

“Znam da uvijek treba ići. Znam da ima bezbroj mjesta, Postoji bar jedna cesta do svih mjesta, ljudi svih. Znam da negdje ima staza, Jedna staza, možda mala koja bi nas povest’ znala do svih ljudi, srca svih”. (D.T.)

Odgojitelj

Bijaše fra Slavko odgojitelj naše mladosti dajući im temelje za život i put franjevačkog habita. I tu kao da je ponovno na nov način shvatio da je “Gospodin blaženstvo sakrio u služenju.” Kako to lijepo iskaza ovih dana jedan od mladih fratara kojemu je fra Slavko bio odgojitelj:

Tužna vijest iz Chicaga! Preminuo je fra Ilija Puljić

U 83. godini života, 60. godini redovništva i 55. godini svećeništva, sinoć je u sveučilišnoj bolnici u Chicagu preminuo fra Ilija Puljić. Fra Ilija je rođen 26. srpnja 1941. u Kamenoj u Hercegovini. Osnovnu školu završio je u rodnom mjestu, a gimnaziju u franjevačkom sjemeništu u Visokom. Studij filozofije i teologije pohađao je u Sarajevu […]

“Bio je čovjek drugačijeg mentaliteta i pogleda na svijet. Izvandomovinstvo ga je oblikovalo. Bio je pravedan, čovjek od reda, discipline, molitve i rada. U njemu se tako jasno zrcalio svećenik, redovnik, otac i brat. Samo čovjek s jasnim idealima može voditi drugog čovjeka. Volio je naše mlade kao vlastite sinove, a to je prava definicija ljubavi. Naglašavao je njihove talente i darove i poticao ih da ih razvijaju. Nikad od nas nije tražio nešto što sâm nije bio spreman učiniti. Živio je s nama i za nas. Posebno je volio Blaženu Djevicu Mariju i Alojzija Stepinca. Uvijek nam je s velikom ljubavlju i žarom govorio o svom narodu koji je otišao iz domovine trbuhom za kruhom.” (M.K.)

“Čovjek od riječi Starog kova. Iskreno je volio novake i sve fratre. Braća i zajednica su mu bili iznad svega.” (A.M.).

U tim godinama odgoja naše mlade braće opet bijaše otac svima.

Međugorje

I onda opet na početak. Ovdje u Međugorju gdje je počeo njegov fizički život, ovdje gdje se krug zatvara, ovdje gdje je bio ispovjednik, svećenik duhovnik, brat i opet otac mnogim dušama. Ovdje gdje su mnogi i po njegovim riječima dobili mudrosti i Duha, mira i snage i milosti novih početaka. Ovdje gdje se “savršenstvo postiže, ne kada se više nema što dodati, već kada se više nema što oduzeti.” (Antoine de Saint-Exupe). Da ovdje kao i svugdje fra Slavko je bio staložen, strpljiv, blizak ljudima. Njegova blagost je bila nadahnuće mnogima. Mnogi su ga stoga tražili za razgovor. Pomagao mnogima steći mir! Uistinu opet bijaše otac mnogim dušama koje su tražile riječ ljubavi.

Odlazak

I dođe vrijeme odlaska. Sve je ostavio u redu. Jasno i čisto. Iza njega je uvijek ostalo čisto i jasno. I kada sam ga upitao uz njegov bolesnički krevet: “Fra Slavko, kako si danas”? Odgovorio je: “Zreliji sam nego jučer. Svaki dan zreliji. Čekam odlazak.” Pet godina bolesti kao da je neprimjetno hodio tim putem. Bolest bijaše vidljiva na njegovu tijelu, ali u njemu bijaše snaga. Da, i po tom hodu nas je učio kako se nositi, kako biti strpljiv,

U sobi iznad radnog stola visi slika Isusova blaga lica, umjetnika Zvjagina koji je puno toga lijepoga učinio u našoj mostarskoj crkvi. Gledam fra Slavka i gledam tu sliku. I kažem mu, ovaj Isus sliči na tebe… Kaže on: “Isus sliči na svakoga od nas.” U njemu kao da je dio svakoga od nas. Dok ne postane cjelina svakoga od nas.

U toj sobi stoji veliki Alojzije Stepinac, njegov sveti zaštitnik! Svoj imendan fra Slavko uvijek slaviše 10. veljače na spomendan blaženog Stepinca. On bijaše i u njegovoj sobi u New Yorku i u njegovu uredu u Chicagu, tako i ovdje u Međugorju. Njega je zaista volio i od njega crpio snagu u vremenima samoće, uzništva, neizvjesnosti. Kao da su mu Stepinčeve riječi: “Samo Bog je vječan! To je, braćo, naša utjeha i naša snaga!” bile dovoljne!

Draga braćo i sestre! I mi na svoj put ponesimo najbolje od fra Slavka. Ne bojmo se novoga. Niti izazova niti poslanja. Budimo i mi otvoreni novim putima, bliskim i dalekim jer u njima stanuje Gospodin. Fra Slavko je tome svjedok! Valja i nama znati i biti učvršćeni u vjeri da sve što umire opet živi i kako reče pjesnik: Koje to zrno ne nikne kad se stavi u zemlju? Pa zašto da sumnjaš u zrno čovjekovo? (M.S.)

Preminuo je fra Slavko Soldo. U Americi je napravio ogromne stvari

U 79. godini života, 58. godini redovništva i 53. godini svećeništva, u Međugorju je preminuo fra Slavko Soldo. Fra Slavko je rođen 29. studenoga 1946. u Međugorju, gdje je i kršten 1. prosinca iste godine u župnoj crkvi sv. Jakova Apostola. Osnovno školovanje pohađao je u Međugorju (1954. – 1958.), u Čitluku (1958. – 1961.) […]

Fra Slavko je svjesno, spremno i savjesno čekao svoga Gospodina. Neka ga taj uskrsli Gospodin kojemu je do kraja vjerovao primi k sebi. Neka nama da vjere i nade da i mi naše dane možemo živjeti vedro, tiho, smireno i strpljivo kako nas je on učio. Da i mi možemo vjerovati vazda i svagda i sa blaženikom Alojzijem svjedočiti: “Samo Bog je vječan! To je, braćo, naša utjeha i naša snaga!”

Preminuo je fra Slavko Soldo. U Americi je napravio ogromne stvari

U 79. godini života, 58. godini redovništva i 53. godini svećeništva, u Međugorju je preminuo fra Slavko Soldo. Fra Slavko je rođen 29. studenoga 1946. u Međugorju, gdje je i kršten 1. prosinca iste godine u župnoj crkvi sv. Jakova Apostola. Osnovno školovanje pohađao je u Međugorju (1954. – 1958.), u Čitluku (1958. – 1961.) […]

Još na uzletištu dočekao me fra Slavko Soldo. A u Misiji torta dobrodošlice. S. Robertina Barbarić učila me kako je rezati, nisam baš bio navikao na to. I svi drugi prijateljski raspoloženi.

Ubrzo se pokazalo da doček nije bio puka uobičajena formalnost. Međusobno poštovanje i ozbiljnost, povezani s ljudskom toplinom i opuštenošću činili su život ugodnim. Snalazio sam se koliko sam god najbolje znao, nisam htio razočarati takvu dobrodošlicu.

I onda se dogodi balvan-revolucija. Mrki jugovelikosrbi iziđoše na hrvatske ceste. S puškama u ruci. Fra Slavko je neumorno bdio nad vijestima. Pomagao sam mu oko njihova prijeme faksom i odabira za objavu. Radilo se o tjednoj emisiji za Hrvate New Yorka i okolice ili odgovaranju na telefonske pozive. Fra Slavko se brinuo za novonastalo stanje, da bi godinu dana kasnije pokrenuo Croatian Franciscan Emergency Relief Fund u New Yorku za pomoć domovini.

Otišao je prema domovini, a meni je ostavio dužnost pripreme i snimanja emisije. Prihvatio sam to, u onom skučenom prostoru ispod stubišta prema dvorani. I osjećao sam se dobro, jer sam nešto radio za domovinu. Pamtim da su mi tada dolazile majke sinova iz župe. Zapravo, dolazile su fra Slavku, a budući da njega nije bilo imale su povjerenje i u mene jer on ima to povjerenje prema meni. Pitale su kako prebaciti sinove u domovinu da se bore za Hrvatsku. A to je bilo kažnjivo po američkim zakonima. Same su mi to priznale, a ja sam razmišljao o onima koji su prije zbog ljubavi prema Hrvatskoj zaglavili u američkim tamnicama.

Tužna vijest iz Chicaga! Preminuo je fra Ilija Puljić

U 83. godini života, 60. godini redovništva i 55. godini svećeništva, sinoć je u sveučilišnoj bolnici u Chicagu preminuo fra Ilija Puljić. Fra Ilija je rođen 26. srpnja 1941. u Kamenoj u Hercegovini. Osnovnu školu završio je u rodnom mjestu, a gimnaziju u franjevačkom sjemeništu u Visokom. Studij filozofije i teologije pohađao je u Sarajevu […]

Pričao mi je o tome fra Slavko, upijao sam svaku riječ jer nisam baš nešto posebno o svemu znao. Tek sam to polako otkrivao, kao i da je fra Slavko posebno od 1975. bio “narodni neprijatelj”. Pisale su o njemu kao takvome jugoslavenske novine, američke službe mu nudile zaštitu jer je, po njima, na njega bio poslan ubojica. Nije se prestrašio, nije uzeo zaštitu. Stavio se u ruke Božje, pa što bude.

Rastali smo se u dobrom sjećanju, ali ne takvome da bismo se kasnije javljali jedan drugome. No, klica povjerenja je posijana.

Postao je fra Slavko 2001. provincijalom Hercegovačke franjevačke provincije. Čestitao sam mu i mislio sam da je to sve. No, ubrzo me iznenadio. Htio je da budem tajnikom Provincije. A meni se to nije bivalo, ne samo zbog onoga što sam trenutačno radio. Ipak, iskustvo New Yorka me “slomilo”. Ima smisla s jednim takvim čovjekom biti na istome zadatku. Predmnijevao sam da neće mirovati i da će napraviti stvari koje napraviti treba. I nisam se prevario. Dogovorili smo se da ću uz tajnički posao do kraja dovršiti započeti proces dobivanja frekvencija za Radiopostaju “Mir” Međugorje, jer sam Informativni centar “Mir” Međugorje već podigao na zdrave temelje i ostalo je samo to. Hvala mu za svu potporu u tim trenucima, utkao je i dio sebe u tu radiopostaju.

Provincija je u to vrijeme plovila uzburkanim vodama. Trebalo je taj brod privesti u mirnu luku. On je to uspio. Promatrao sam sve izbliza, učio i pomagao koliko sam znao i mogao. Neću sada o pojedinostima, samo nastaviti o njegovoj veličini koju je pokazivao uz veliku skromnost. Ozbiljni crkveni povjesničari zasukat će jednoga dana rukave te istinu iznijeti na svjetlo dana.

Naizgled nas je život opet razdvojio, ali zapravo nije. Ostalo je duboko razumijevanje iz vremena naših dužnosti u Mostaru. On se nije išao odmarati, već je bez krzmanja počeo preuzimati važne dužnosti odgojitelja mladih naraštaja u Provinciji. Ja sam, pak, preuzeo dužnost vicepostulatora postupka mučeništva za našu pobijenu braću.

A taj postupak mučeništva njemu je bio itekako na srcu. Pričao mi je šire o našim uhićenicima u Americi, o prosvjedima za slobodu, o našoj ubijenoj braći. I onda je jednoga dana došao s namisli da pokrenemo postupak mučeništva za našu pobijenu braću. Podupro sam to cijelim srcem, ali se nisam vidio u tome. Pomoći ću koliko mogu i to je to.

Na sjednici Uprave Provincije u Slanom 4. studenoga 2004. zaživjelo je Povjerenstvo za pripremu kauze mučenika naše pobijene braće. Tko sretniji od njega. Govorio je u toj prigodi da su naša pobijena braća i Kraljica Mira temelji na kojima počiva Provincija. Stoga je učinio sve da Široki Brijeg bude proglašen središnjim žrtvoslovnim mjestom Provincije, a 7. veljače središnjim nadnevkom. Danas možemo reći da je tako započela prekrasna povijesna priča.

Godine su išle svojim tijekom, fra Slavko se povukao u Svetište Kraljice Mira te tu neumorno propovijedao i ispovijedao. Mnogi su znali čekati dugo pred njegovom ispovjedaonicom da bi došli na red. Svjedočio je iskrenu ljudskost, kršćanstvo i domoljublje. To je jednostavno zračilo iz njega. A ja sam nastavio skupljati građu za bazu podataka o našim pobijenim fratrima. Pričali smo o tome, jer ga je sve zanimalo, iako mi se nikada nije miješao u posao. To mogu, pak, samo veliki ljudi.

Preminuo fra Silvestar Bota, svećenik kojeg će se rado sjećati Hrvati iz Stuttgarta, Münchena i Esslingena

Franjevačka provincija Presvetog Otkupitelja javlja rodbini, prijateljima i znancima da je u 84. godini života, 65. redovništva i 56. svećeništva, jučer u Samostanu o. fra Ante Antića u Splitu preminuo fra Silvestar (Stanko) Bota. Fra Silvestar rođen je 20. studenog 1939. u Prugovu od oca Ivana i majke Ane r. Jurić Popović. Prva četiri razreda […]

Zdravlje mu se pogoršavalo. Pritisnula ga bolest. Nije kukao, nego je do posljednjeg obnašao svoj posao. Po medijima ovih dana gledam njegovu sliku obojenu bolešću. Ali oči i smiješak na licu ostali su oni stari. Tijelo je kopnilo, duh je i dalje bio mlad. Osjetilo se to i u glasu koji je odjekivao eterom Radiopostaje “Mir” Međugorje dok smo se vozili na njegov sprovod. Skroman i uspravan do kraja.

Dok je bolovao, upitao me jednoga dana bih li mu mogao nešto pomoći. Odmah sam se usredotočio na boju glasa i izgovor. Nije mi zvučao zabrinjavajuće. Odahnuo sam i naravno pristao. Povjerio mi je brigu uređivanja knjige na temelju građe koju je u razgovoru s njim prikupila Valerija Ćorić. Osjećao sam to čašću, ne znajući da ću u tome još više upoznati njegovu skromnost.

Predložio sam mu sliku za naslovnicu na kojoj on govori na nekim prosvjedima početkom devedesetih. Lecnuo se. Zbog čega baš ta, ma nije on važan, važno je… Morao sam mu objašnjavati da to koncepcija knjige jednostavno zahtijeva. Pristao je. Zajedno smo odredili i naslov, U osvit slobode, te je knjiga mogla započeti svoj put. Ali opet poteškoće. Nisu mu se pravila predstavljanja, ta važni su oni naši uhićenici o kojima govori u knjizi, naša borba za slobodu… Pristao je kada smo došli do toga da su oni u središtu pozornosti i na takav način. Nije htio da to bude nešto pompozno, kako je inače zaslužio, nego onako skromno pa smo morali to poštivati. No, došlo je mnoštvo naroda i time iskazalo počast i spomenutima u knjizi i njegovu radu za njih.

Kada mi je na upit porukom “Kako ide zdravlje” odgovorio prvi put da ide kraju znao sam da je vrijeme zaista sazrelo. Došao sam iz Zagreba na Obljetnicu ukazanja Kraljice Mira. Još je mogao govoriti i stisnuti mi ruku. Zamolio me da jednome iz knjige, Ivanu Vujičeviću, pošaljem dogovoreni broj primjeraka jer on to više ne može učiniti. Odgovorio sam da ću se potruditi da to što prije bude napravljeno. Na susretu dva dana nakon toga pitao me, a da nisam imao prilike sam prije reći, jesam li to učinio. Pogođen bolima razmišljao je i o takvim stvarima.

Nakon dva dana je umro. Do posljednjeg trenutka bio je svjestan svega. Nikada se nije tužio, samo je u posljednje vrijeme govorio da je pošao prema svome Gospodinu. I ugasio se toga nedjeljnoga jutra, na obljetnicu svoga ređenja, kao svijeća. Dogorijevala je i dogorjela. Drugi su u nju gledali otvorenih očiju, jer tako umiru samo veliki ljudi, samo sveci.

It’s OK

Fra Nenad Josip Galić, član Hrvatske franjevačke kustodije Svete obitelji, opremljen svetim sakramentima preminuo je jučer u bolnici Northwestern Chicago u 85. godini života, 66. godini redovništva i 59. godini svećeništva. Fra Nenad je rođen 27. siječnja 1941. u Ljubotićima, župa Kočerin u Hercegovini. Osnovnu školu završio je u rodnom mjestu, gimnaziju na Širokom Brijegu […]

Na zidu njegove sobe ostale su dvije slike, ona Isusa Krista i ona bl. Alojzija Stepinca, donesena još iz iseljeništva. U našemu srcu ostao je lik čovjeka o kojemu će se tek čuti. Do sada je on govorio o drugima, sada je vrijeme da se progovori o njemu.

fra Miljenko Stojić

It’s OK

Fra Nenad Josip Galić, član Hrvatske franjevačke kustodije Svete obitelji, opremljen svetim sakramentima preminuo je jučer u bolnici Northwestern Chicago u 85. godini života, 66. godini redovništva i 59. godini svećeništva. Fra Nenad je rođen 27. siječnja 1941. u Ljubotićima, župa Kočerin u Hercegovini. Osnovnu školu završio je u rodnom mjestu, gimnaziju na Širokom Brijegu […]

Fra Slavko je rođen 29. studenoga 1946. u Međugorju, gdje je i kršten 1. prosinca iste godine u župnoj crkvi sv. Jakova Apostola. Osnovno školovanje pohađao je u Međugorju (1954. – 1958.), u Čitluku (1958. – 1961.) te u Slavonskom Brodu (1961. – 1962.).

Po završetku osnovnoškolskog obrazovanja odlazi u sjemenište u Dubrovniku, gdje 1967. godine završava klasičnu gimnaziju. Iste godine, 14. srpnja, oblači franjevački habit na Humcu te ulazi u novicijat Hercegovačke franjevačke provincije. Nakon završene godine novicijata, 15. srpnja 1968., polaže prve privremene zavjete.

Studij filozofije i teologije započeo je na Franjevačkoj teologiji u Sarajevu (1968. – 1970.), a zatim ga nastavio u Italiji – u Trentu (1970. – 1972.) i Rimu (1972. – 1973.). Svečane zavjete u Redu manje braće položio je 17. rujna 1971. na La Verni u Italiji. Sveti red subđakonata i đakonata primio je u Trentu 20. i 21. ožujka 1972. godine, a za svećenika je zaređen 29. lipnja 1972. u Königsteinu u Njemačkoj.

Po završetku studija teologije odlazi 1973. godine u Sjedinjene Američke Države, gdje započinje gotovo tri desetljeća dug i bogat pastoralni, obrazovni i kulturni rad među hrvatskim iseljenicima. Nakon kratkotrajnog studija engleskog jezika na Georgetown University u Washingtonu, fra Slavko preuzima svoje prve pastoralne službe. Bio je župni vikar u tri župe: sv. Augustina u West Allisu (1974. – 1975.), sv. Ćirila i Metoda u New Yorku (1975. – 1977.) te sv. Jeronima u Chicagu (1977. – 1979.). Službu župnika obnašao je u New Yorku dvaput – od 1979. do 1986. te ponovno od 1989. do 1994. godine. Obnašao je župničku službu i u West Allisu (1986. – 1988.) te u Steeltonu (1988. – 1989.).

Preminuo fra Silvestar Bota, svećenik kojeg će se rado sjećati Hrvati iz Stuttgarta, Münchena i Esslingena

Franjevačka provincija Presvetog Otkupitelja javlja rodbini, prijateljima i znancima da je u 84. godini života, 65. redovništva i 56. svećeništva, jučer u Samostanu o. fra Ante Antića u Splitu preminuo fra Silvestar (Stanko) Bota. Fra Silvestar rođen je 20. studenog 1939. u Prugovu od oca Ivana i majke Ane r. Jurić Popović. Prva četiri razreda […]

Njegova zauzetost za hrvatske vjernike u iseljeništvu nadilazila je okvire uobičajenog pastoralnog djelovanja. Predano je radio na unapređenju župnih zajednica, vrednovanju hrvatskih škola, organizaciji društvenih i vjerskih događaja.

U župi sv. Augustina pokrenuo je katolički radijski program na hrvatskom jeziku (1987.). Jedan od njegovih najznačajnijih doprinosa bio je u osnivanju fonda za pomoć stradalnicima Domovinskog rata 1991. – Croatian Franciscan Emergency Relief Fund u New Yorku, pomoću kojega se uvelike iskazivala kršćanska solidarnost i povezanost hrvatskog naroda u teškim trenucima rata i poraća. Dok se u iseljeništvu borio za kršćanske i nacionalne interese svoga naroda, zbog toga je bio proglašen personom non grata od strane jugoslavenskog režima. U razdoblju od 1975. do 1990. godine nije mu bio dopušten povratak u domovinu.

Fra Slavko je od 1985. do 1988. bio član kustodijskog vijeća Hrvatske franjevačke kustodije Svete Obitelji u SAD-u i Kanadi te je tri puta izabran za njezina kustosa (1994., 1997. i 2000.). Godine 2001. izabran je za provincijala Hercegovačke franjevačke provincije, vraća se u domovinu te živi u samostanu u Mostaru. Tijekom svojega provincijalnog služenja dao je snažan doprinos crkvenom životu u Bosni i Hercegovini. U tom je razdoblju bio predsjednik Konferencije viših redovničkih poglavara i poglavarica BiH (2003. – 2006.) te predsjednik današnje Konferencije provincijalnih ministara sv. Jeronima (2006. – 2007.).

Nakon završetka službe provincijala (2007.), fra Slavko kratko preuzima službu odgojitelja postulanata. Od 2007. do 2016. godine obnaša službu odgojitelja novaka u Novicijatu na Humcu. Od 2016. godine živi i pastoralno djeluje u župi Međugorje kao župni vikar.

Tijekom cijeloga svojeg djelovanja fra Slavko je pokazivao vjernost Bogu, Redu i svome narodu. U teškim vremenima bio je neumoran svjedok Evanđelja, promicatelj istine, pravde, pomirenja te zdravog franjevačkog odgoja.

Tužna vijest iz Chicaga! Preminuo je fra Ilija Puljić

U 83. godini života, 60. godini redovništva i 55. godini svećeništva, sinoć je u sveučilišnoj bolnici u Chicagu preminuo fra Ilija Puljić. Fra Ilija je rođen 26. srpnja 1941. u Kamenoj u Hercegovini. Osnovnu školu završio je u rodnom mjestu, a gimnaziju u franjevačkom sjemeništu u Visokom. Studij filozofije i teologije pohađao je u Sarajevu […]

Sveta misa zadušnica slavit će se u župnoj crkvi svetoga Jakova Apostola u Međugorju, u ponedjeljak u 15 sati. Nakon svete mise sprovodni obredi i ukop bit će na groblju Kovačica u Međugorju.

U Grudama predstavljena knjiga o Kreši Mikuliću

U nakladi bratskih ogranaka Matice hrvatske Grude i Imotski sinoć je u Grudama pred više od 300 posjetitelja predstavljena knjiga “Krešo Mikulić: život jednog izumitelja”. Djelo o poznatom vinaru i izumitelju s američkom adresom na 408 stranica potpisuje dr. Milka Tica iz Podledinca kod Gruda koja živi i radi u Zagrebu. U programu predstavljanja sudjelovali […]

Knjiga pred nama bjelodano nam sve to dokazuje. Nije djelo vješta pisca koji nas pokušava uvjeriti u svoj pogled na određeni dio povijesti. Ovdje su se u sretnoj povezanosti našli sposobna novinarka i sposoban dušobrižnik iz hrvatskoga naroda. Ona se trudila doznati što se zapravo događalo u ta vremena, a on je jednostavnim riječima pričao o svemu trudeći se iznijeti srž. I dobar, odličan plod nije mogao izostati. Mojoj malenkosti je bila čast da sam mogao biti urednikom ovoga djela.

Fra Slavko Soldo, koji nam o svemu tomu priča, rodio se kao 9. dijete u obitelji. Podneblje je broćansko, župa Međugorje. U vrijeme njegova odrastanja sve je to predstavljalo kraj “Bogu iza leđa”. Tek kada je fra Slavko bio duboko u priči koju iznosi njegov rodni kraj izbija na svjetlo dana, jer ga je pohodilo Nebo, Kraljica Mira.

I ono o čemu fra Slavko priča uvijek je bilo obasjano Božjim svjetlom, pa i onda kada bi naši ljudski nedostaci stupili u prvi plan. Bila je to žeđ za slobodom koju je hrvatski čovjek nosio sa sobom kamo god je išao. A išao je nažalost po cijelom svijetu, jer su ga povijesne okolnosti bacale tamo i ovamo. Početkom Drugoga svjetskog rata nakon dugo vremena opet je uspostavio svoju državu koja je nažalost ugušena u nadolazećim događajima. Njezinim podržavateljima na kraju rata suđeno je po kratkom postupku: metkom u čelo. Oni koji su uspjeli pobjeći u bijeli svijet nosili su u sebi obvezu ponovno oživjeti svoj san o državi u kojoj mogu živjeti kao svoji na svome. Puka osveta im nije padala na pamet, iako su ih za to stalno optuživali da bi ih mogli progoniti.

Nova knjiga o hrvatskoj manjini u europskome susjedstvu

Nova knjiga autora Milana Bošnjaka pod znakovitim naslovom „Hrvatska nacionalna manjina – status i perspektiva“ u nakladi Hrvatske matice iseljenika inventivna je monografija sociokulturne tematike koju krasi potpuno suvremeni narativ o toj vitalnoj grani našeg etničkog korpusa. Zbirka odabranih eseja, članaka, studija i prigodnih zapisa o hrvatskoj manjini iz europskog nam susjedstva – proizišla iz […]

Naravno da je fra Slavko sva ta događanja pratio kao pravi domoljub i pravi vjernik. No, on je imao dušobrižničko poslanje koje je nastojao obnašati na najbolji mogući način. Pa tako i u New Yorku gdje pravilno razumijeva stvarnost te ulazi u priču o nošenju baklje o hrvatskoj slobodi. Mogao je to izbjeći, samo tada niti bi bio pravi dušobrižnik, niti domoljub, niti čovjek. Bio bi samo izgubljeni Hrvat u svjetskim bespućima, kao što su neki grješkom a neki osobnom odlukom postali. Uzmimo za potonje primjer Budimira Lončara. Dok fra Slavko bije bitku sa zlom u nastojanju da spasi nevine ljudi, Lončar ih nastoji što više oblatiti i uništiti im živote. Djeluju u istome gradu, New Yorku, iako se ne susreću, jamačno znajući jedan za drugoga.

Nećemo prepričavati sadržaj knjige, to će čitatelji sami upoznati, nego sažmimo kratko o čemu se radi. U dosluhu s jugoslavenskim vlastima vlasti SAD-a progone Hrvate. Žele u njima zatrti svaku pomisao na rušenje Jugoslavije i stvaranje bilo kakve hrvatske države. Vrijeme je to kada umire Josipo Broz Tito i kada njihove tajne službe predviđaju da se neminovno bliži kraj Titovom carstvu. Prije toga Zvonko Bušić i njegova skupina oteli su zrakoplov da bi iz njega izbacili letke o hrvatskoj borbi za slobodu i tako upoznali s tim zapadno pučanstvo koje o svemu malo zna zbog iskrivljene medijske slike.

I Miro Barešić na svoj način bije bitku za hrvatsku slobodu. Sve se na kraju prelama preko leđa Hrvata koji su puni domoljublja vodili svoje živote ne ističući se posebno ni u čemu. Preko noći bivaju zatvoreni, otpušteni s posla, obitelji ostaju bez sredstava za život. Zar je onda čudno da im je fra Slavko otvorio vrata doma u kojemu prebiva, župe koja je njegova koliko je i njihova? Brine se da imaju pristojnog odvjetnika, da negdje mogu mirno stanovati, da nisu kod neke hrvatske obitelji jer bi to i nju uvalilo u poteškoće. Za samoga fra Slavka to je značilo da više ne može otići u domovinu, da na svojim plećima mora nositi teret prijetnje po život, da treba očekivati i svoje osobno uhićenje… On je sve stameno podnio i zaslužio poštovanje ne samo progonjenih u to vrijeme, nego i čitavog hrvatskog naroda.

Čitanjem ove knjige još više ćemo se uvjeriti u njegovu veličinu. Iako mora pričati o svome viđenju svih tih događaja, on u prvi plan ne ističe sebe i svoje zasluge. Umjesto toga nenametljivo nam priča priču neugasivosti baklje hrvatske slobode. Hrvati su je nosili i prije i za vrijeme Domovinskoga rata, kao što je nose i danas. Sve zapravo djeluje kao sažetak svih tih napora. Pojedinci s vjerom u naše bolje sutra stupali su na čelu trudeći se da se san što prije ostvari.

Dojmljiv je i Predgovor provincijala fra Joze Grbeša, kao i Uvodno slovo Valerije Ćorić. Sve je ostalo na razini jednostavnosti i iskrene poniznosti pred svim tim događajima. U taj mozaik izvrsno su se uklopile i odlične recenzije novinara Hine Mate Kovačevića te pukovnika u mirovini Ivana Zlopaše. Obadvojica su nas s različitih kutova uveli u povijesni okvir iznijetih događanja. Tako je knjiga dobila zreo memoarski oblik.

Julienne Bušić dobila nagradu za knjigu ‘Krik hrvatskih disidenata i disonanca Zapada’

Hrvatska kulturna zaklada i ove je godine održala sjednicu i dodjelu Književne nagrade „Dubravko Horvatić“ za poeziju i prozu te Nagrade „Ljubica Štefan“ za povijesno-istraživačko djelo. Program je održan u Društvu hrvatskih književnika tradicionalno na dan osnivanja tjednika za kulturu „Hrvatsko slovo“ (28. travnja 1995.). „Dan 28. travnja obilježavamo ove godine 30. put. Naime, od […]

Riječi fra Slavka Solde ne uvjeravaju nas ni u što. One samo svjedoče i potiču u nama pitanja. Pokušajmo im se prepustiti te zaroniti u spoznavanje cjelokupne istine o našoj prošlosti koja tako jako utječe i na našu sadašnjost. Vidjet ćemo da su odgovori iznenađujući te da su nam teško neki lagali i još lažu nastojeći nas držati u ropstvu ili neslobodi.

Miljenko Stojić

Mise i prosvjedi hrvatske dijaspore završavali su na američkim televizijama

U nedjelju. 7. srpnja 1991. godine, u hrvatskoj crkvi svetog Jeronima u Chicagu, održana je sveta misa za Ravena Čuvala, prvu civilnu žrtvu srpske komunističke vojske u glavnom gradu Hrvatske, i za sve one koji su položili svoj život u obrani slobodne Hrvatske. Tridesetogodišnji Čuvalo, suprug i otac trogodišnjeg sina, imao je jedan od najvećih […]

Put ga je vodio kroz najrazličitije dijelove svijeta. Dosad (1994., op. ur.) prešao je 34 tisuće milja kroz 33 države i na pet različitih kontinenata.

Ante je neke svoje dojmove 1994. godine podijelio i s čitateljima Hrvatskog katoličkog glasnika…

Što Vas je motiviralo da se odlučite na ovako dalek i nepoznat put s nepredvidivim poteškoćama?

Nakon pada komunizma, odnosno prvih demokratskih izbora, došao sam na ideju da biciklom prođem cijeli svijet te da kao Hrvat kažem svijetu kako je naša Hrvatska slobodna i demokratska država.

Kroz koje ste sve zemlje prošli i jeste li uočili neke sličnosti ili razlike među ljudima?

Svoj sam put započeo na zagrebačkom glavnom trgu, našem Jelačić-placu. Prošao sam cijelu Hrvatsku, Bosnu i Hercegovinu, Crnu Goru, Makedoniju, Tursku, Iran, Pakistan, Indiju, Nepal, Tajland, Maleziju, Singapur, Indoneziju, Australiju, Novi Zeland, Čile, Argentinu, Urugvaj, Brazil, Paragvaj, Boliviju, Peru, Ekvador, Kolumbiju, Venezuelu, Panamu, Kostariku, Nikaragvu, Honduras, El Salvador, Gvatemalu, Meksiko i sad se nalazim u SAD-u. Na tome dugom putovanju od oko 50 tisuća kilometara upoznao sam mnogo ljudi i primijetio, pored stanovitih razlika, na primjer, u prehrani, stilu oblačenja, i to kako su ljudi u biti isti. Rade i bore se za svakodnevni život.

Zacijelo ste na svome dugom putovanju imali i zanimljivih susreta. Što Vas se najviše dojmilo?

Svaki dan moga putovanja izgleda drukčije. Svaki dan, a ovo je već 1180. dan putovanja, susrećem nove ljude. Uvijek kaže kako je 99 posto ljudi u biti dobro. Pronoseći hrvatsko ime te poruku mira bio sam posvuda lijepo primljen. Bez obzira na službenu državnu politiku obični puk je svugdje isti. Ljudi su za mir te poštovanje svih bez razlike. Za poštivanje svih vjera, nacija, ljudskih prava… Od svojih susreta izdvojio bih dva: ona na krajnjem jugu Novoga Zelanda u gradu Invercargillu – inače najudaljenijem mjestu od Hrvatske na ovome svijetu, stigao sam u rano proljeće 1992. oko 17 sati. U gradu živi oko 250 tisuća stanovnika, a među njima je samo jedan Hrvat: gospodin Jure Merćep. Sa suzama u očima dočekao me na ulazu u grad; bio je to nezaboravan trenutak, ali istodobno i jako bolan susret. Dočekao me kao svoga sina, odnosno kao brata Hrvata. Već sutradan smo bili na televiziji, a i novine su prenijele taj naš susret. Tamošnje pučanstvo uvjerilo se kako je Hrvatska demokratska zemlja. Posvuda sam susretao naše Hrvate koji su me uvijek primali srdačno, a kod svih sam vidio koliko vole i kako pate za Domovinom.

Je li ovaj Hrvat najveći pehist u dijaspori? Stvorio je dva uspješna restorana i oba su mu srušili orkani

Velika upornost naših iseljenika najbolje se očituje u primjeru Josipa Baričeva, koji je kao 16-godišnjak stigao 1920. godine u Ameriku iz rodnog otoka Molata na Jadranu. Prve je tri godine radio s ocem u industriji oštriga, a nakon toga se zaposlio u restoranu u New Orleansu, gdje se i oženio. Na svoju prvu godišnjicu braka […]

Drugi primjer naveo bih iz susreta s ljudima iz Južne Amerike. Negdje nakon 19 sati kada se već mrak počeo spuštati, stigao sam u jedno selo i pitao domaćine u Gvatemali gdje bih mogao podignuti svoj šator na njihovoj zemlji. Odmah su mi odgovorili kako to ne dolazi u obzir te da ću spavati s njima u njihovim kućama. Priredili su večeru (nešto kruha s grahom, jer ništa drugo nisu imali). Potom sam im dugo pripovijedao tko sam, gdje sam sve bio te kako se “tamo daleko” u mojoj domovini živi i radi. Pošli smo spavati, na nešto slame, na zemljanom podu… Imali su osmero djece, a najstarijem je bilo deset godina. Bili su polugoli, jako siromašni, ali uvijek sretni i nasmijani. Jasno, svi su bili za mir.

Što Vam daje snage da izdržite tako dug i na razne načine težak i naporan put?

Ova ideja “biciklom oko svijeta” je osobno moja i mislim da je samo preko mira moguće poštivati sve nacije i ljude, sve vjere, te da je mir jedino rješenje za budućnost čovječanstva. Dosad je bilo u preko 250 novina izvještaja o mome putovanju, bio sam na mnogo televizija i radiopostaja, držao puno govora, nastupao u raznim crkvama, školama, skupinama i organizacijama te tako pronio hrvatsko ime svijetom i želju moga cijelog naroda da napokon živi u pravednom i istinskom miru. Mislim da je upravo ovaj moj put jedan od načina kako predstaviti svijetu sebe kao Hrvata u misiji mira. To mi daje snagu da i dalje vozim te govorim: “Please, stop the war, stop the fightings in Croatia, stop the Serbs”!

Jeste li prije putovanja napravili nekakav plan ili rezervacije? Gdje spavati, što jesti, kako mijenjati dijelove na biciklu i slično?

Jasno da sam prije polaska na putovanje napravio svoj plan, kamo namjeravam proći. No, putovati na biciklu nešto je posve drukčije, odnosno nemoguće je znati gdje, kada i u koje vrijeme točno stižem. Drugim riječima, “konstrukciju” svog putovanja u potpunosti sam izradio, ali sam onda na putovanju ugrađivao detalje (gdje spavati, što jesti, što na biciklu popraviti i sl.).

Koliko Vam puta još preostaje i što želite na tome putovanju ostvariti? Kada napokon kanite završiti svoju misiju?

Nakon New Yorka namjeravam se zaputiti prema Montrealu, Ottawi, Torontu, Detroitu, Chicagu, Minneapolisu, Winnipegu, Edmontonu i Aljasci. Nakon toga planiram zapadnom obalom preko Vancouvera, Seattlea do Los Angelesa, zatim u Europu i napokon u svoju Hrvatsku, negdje u proljeće 1995. Na cijelom svome dosadašnjem putovanju promicao sam istinu o Hrvatskoj i tumačio svijetu tko je agresor u ovome ratu i tko se samo brani. Ujedno sam pronašao i mir u samome sebi te spoznao vrijednost mira. Naučio sam živjeti i poštivati sve ljude bez ikakve razlike na njihovu rasnu ili vjersku pripadnost. Govorio sam da smo uvijek samo nas trojica na putu: Bog, ja i bicikl. Potpuno sam uvjeren da je uvijek Bog uz mene te da me na cijelom putu štiti. Jesam daleko od svoje Domovine, ali sam duhom uvijek tamo. Na putu molim za završetak rata te povratak ljubavi u srca svih ljudi. Na pitanje što ću raditi po povratku u Domovinu, još nisam siguran u pravi odgovor. Jedno je ipak izvjesno: radit ću i učiti, jer to je jedini način korisna življenja.

Neugodno iskustvo Hrvata oženjenog domorotkinjom: Odbili su nam dijete upisati u vrtić

Neugodnosti nam se mogu dogoditi svugdje: doma, kod prijatelja u posjeti, na godišnjem odmoru, ili, što je kod nas Hrvata najčešći slučaj, na privremenom ili stalnom radu u inozemstvu. Neugodnosti koje sam ja sa svojom obitelju doživio baš u tome inozemstvu, u zemlji veličine američkog Teksasa i Oklahome zajedno, sa samo jednim milijunom žitelja, posebne […]

Vaš je put uistinu jedinstven i motiv uzvišen. Što kanite raditi kada ovu svoju misiju završite? Je li Vam ikad dolazila na pamet ideja da svoju misiju mira nastavite na jedan drugi način? Na primjer, da se odlučite na životnu misiju mira s geslom sv. Franje mir i dobro?

Želio bih napomenuti kako je ovaj svijet (osim političara i kriminalaca) prepun tzv. “malenih” ljudi koji svakodnevno žive pošteno te svoje dužnosti obavljaju savjesno. Nastavit ću zacijelo i svoju životnu misiju u tome stilu. I samo da još spomenem: prije nekoliko tjedana ovdje u SAD-u zaustavio me čovjek na ulici i rekao mi: “You know, our Lord Jesus Christ just told me that I should stop and ask you: Do you need some help?” A ja sam mu odgovorio: “Well, our Lord Jesus was absolutely right, because I need some food and a place where to stay”. Tako sam dobio još jednu obitelj više na svome putovanju. A taj je čovjek samo jedan od milijuna dobročinitelja koji se nikad ne vide na televizijama niti su na naslovnici.

fra Slavko Soldo, Hrvatski katolički glasnik 1994.